Broj: Gž-1788/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S., M. put 12, OIB: …, koga zastupa punomoćnik A. Đ., odvjetnik u S., protiv tuženika:1. M. J. V. K.-Ć. iz S., I. 10, OIB: …, 2. I. Ć. iz S., I. 10, OIB: …, i 3. M. F. T. Ć. iz S., I. 10, OIB: …, koje zastupa punomoćnica dr. sc. G. B., odvjetnica  S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-136/14 od  30. lipnja 2015., u sjednici  održanoj dana 3. veljače 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-136/14 od  30. lipnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da  solidarno na ime naknade svih koristi koje su kao nepošteni posjednici idealnog suvlasničkog udjela od 5/6 dijela stana na adresi I. 10, S., četverosobni stan površine 104,21 m2, položenog na prvom katu s lijeve strane zgrade izgrađene na čest. zgr. 3303 zk. ul. 9589 k.o. S., imali za vrijeme svojeg posjedovanja isplate iznos od 315.747,37 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče kako je to pobliže naznačeno u izreci presude (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženicima da nadoknade tužitelju troškove postupka u iznosu od  25.662,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude tuženici su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda poništi i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno da se presuda poništi i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda te je predložio da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda. Zahtijeva naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Obrazlažući žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženici u žalbi navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP) jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati budući da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su dani razlozi presude nejasni i proturječni.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, jer se iz njih bez dvojbe može razabrati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Međutim, drugo je pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani, što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelji upućuju.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju  članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud ocjenjuje da u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno na ime naknade za korištenje njegova suvlasničkog dijela od 5/6 četverosobnog stana u S., I. 10, koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na čest. zgr. 3303 zk. ul. 9589 k.o. S., u razdoblju od  29. siječnja 2009. do 1. svibnja 2015. isplate iznos od 315.747,37 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

 

- da je tužitelj suvlasnik četverosobnog stana u S., I. 10,  koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na čest. zgr. 3303 zk. ul. 9589 k.o. S., za 5/6 dijela,

 

- da su tuženici bili u posjedu predmetnog stana u razdoblju od 29. siječnja 1999. do 1. svibnja 2015.,

 

- da su pravomoćnom sudskom odlukom odbijeni zahtjevi prvotuženice kojim je tražila utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji koje je tužitelj sklapao sa suvlasnicima predmetnog stana te donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između suvlasnika stana kao prodavatelja i prvotuženice kao kupca,

 

- da je pravomoćnom sudskom odlukom odbijen i zahtjev prvotuženice za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor najmu stana u S., I. 10, položenog na prvom katu lijevo, zgrade izgrađene na čest. zgr. 3303 zk. ul. 9589 k.o. S., sa zaštićenom najamninom,

 

- da je prvotuženica pokrenula postupak pred prvostupanjskim sudom radi utvrđenja prava vlasništva za 1/6 dijela predmetnog stana protiv nasljednika R. H., koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik predmetnog stana za 1/6 dijela i osobe s kojom je R. H. sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji spor još nije okončan,

 

- da je prvotuženica odbijena u ispravnom postupku radi upisa prava suvlasništva za 1/6 dijela predmetnog stana.

 

Na temelju prethodnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da tuženici nisu imali valjanu pravnu osnovu za držanje u posjedu tužiteljeva suvlasničkog dijela od 5/6 predmetnog stana.

 

Nadalje je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. G. utvrdio da tužitelju na ime njegova suvlasničkog dijela od 5/6 predmetnog stana, nakon odbitka iznosa uplaćene najamnine, za razdoblje od 29. siječnja 2009. do 27. veljače 2014. pripada naknada u iznosu od 257.617,81 kuna odnosno da tužitelju za korištenja njegova suvlasničkog dijela u razdoblju od 29. siječnja 2009. do 1. svibnja 2015. pripada ukupna naknada u iznosu od 315.747,37 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Stoga je prvostupanjski sud, smatrajući da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti pravila o stjecanju bez osnove, pozivom na odredbe članka 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91) i članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO/05) te članaka 30. i 38. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12  i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti cjelokupnog tužbenog zahtjeva ovaj sud ne može za sada prihvatiti.

 

Prije svega treba reći da je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sporni odnos među strankama treba razriješiti primjenom odredaba članka 219. ZOO/91 i članka 1120. ZOO/05 koje uređuju institut stjecanja bez osnove.

 

Naime, u ovoj pravnoj stvari o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba odlučiti u smislu mjerodavnih odredaba ZVDSP-a, i to članka 38. stavka 2. i članka 165. ZVDSP-a.

 

Prema odredbi članka 38. stavka 2. ZVDSP-a plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju.

 

Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZVDSP-a koristi su plodovi neke stvari ili prava, a i druge prednosti koje donosi uporaba neke stvari ili prava, dok je odredbom stavka 4. istog članka propisano da koristi pripadaju onome kome pripada i stvar ili pravo koje ih donosi, ako na posebnom pravnom temelju ne pripadaju kome drugome, time da onaj tko se na postojanje takva pravnoga temelja poziva, treba ga i dokazati.

 

Prema odredbi članka 165. stavka 1. ZVDSP-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

U smislu odredbe članka 18. stavka 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema odredbi članka 18. stavka 4. ZVDSP-a ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnaj-17/13 od  19. rujna 2013., koja je potvrđena presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 193/14-2 od 2. srpnja 2014., odbijen zahtjev prvotuženice za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana u S., I. 10,  položenog na prvom katu lijevo, zgrade izgrađene na čest. zgr. 3303 zk. ul. 9589 k.o. S., sa zaštićenom najamninom. Navedeni zahtjev prvotuženice je odbijen jer je utvrđeno da je prvotuženica, koja  je bila član obiteljskog domaćinstva svoje bake V. K., koja je imala stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koja je umrla 1988., nakon vjenčanja s drugotuženikom, 1991. otišla zajedno sa svojim suprugom u inozemstvo odnosno SR Njemačku, gdje njezin suprug ima stalno zaposlenje i da su tamo rođena i školuju se njezina djeca i da je na taj način manifestirala svoju volju za trajnim napuštanjem predmetnog stana, čime je njezino stanarsko pravo prestalo u skladu s odredbom članka 95.  Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj  51/85, 42/86, 22/92 i 70/96) prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98,66/98 i 22/06, u daljnjem tekstu: ZNS) zbog čega joj ne pripadaju prava iz ZNS-a, tj. da zaključi ugovor o najmu predmetnog stana na neodređeno vrijeme i sa zaštićenom najamninom s vlasnikom stana, odnosno da zahtijeva od suda donošenje presude koja će nadomjestiti taj ugovor.

 

S obzirom na navedeno utvrđenje, analognom primjenom odredbe članka 18. stavka 4. ZVDSP-a, treba zaključiti da je donošenjem navedene presude Županijskog suda u Splitu pravomoćno odlučeno da tuženicima ne pripada pravo na posjed u pogledu tužiteljevog suvlasničkog dijela od 5/6 predmetnog stana i da je njihov posjed tih suvlasničkih dijelova postao nepošten u svakom slučaju od 1999. kada je prvotuženica podnijela tužbu, među ostalim, radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom. Pritom na žalbene navode tuženika treba odgovoriti da drugotuženik i trećetuženik u pogledu prava na posjed tužiteljeva suvlasničkog dijela od 5/6 dijele pravnu sudbinu prvotuženice.

 

Stoga tužitelj ima pravo u smislu odredbe članka 165. stavka 1. u vezi s člankom 38. stavkom 2. ZVDSP-a razmjerno svojem suvlasničkom dijelu zahtijevati naknadu koristi koju su tuženici imali od posjedovanja njegova suvlasničkog dijela, time da se visina koristi određuje prema iznosu najamnine za takav stan na tržištu. Pritom nije od značenja činjenica jesu li tuženici tijekom cijele godine neprestano boravili u predmetnom stanu ili samo povremeno, jer su oni dužni za cijelo vrijeme kroz koje se predmetni stan nalazio u njihovu isključivom posjedu platiti naknadu za korištenje stana.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, tužitelj ima pravo potraživati naknadu koristi i za ono razdoblje dok nije bio suvlasnik svih 5/6 dijela predmetnog stana odnosno dok se za taj suvlasnički dio nije uknjižio u zemljišnim knjigama, jer su mu suvlasnici predmetnog stana od kojih je kupio odgovarajuće suvlasničke dijelove, ustupili svoju tražbinu koja im pripada po osnovi koristi s obzirom na njihov suvlasnički dio u odnosu na tuženike.

 

Ovaj sud, međutim, ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da su se tuženici kroz cijelo razdoblje od 29. siječnja 2009. do 1. svibnja 2015. nalazili u posjedu predmetnog stana i da su time koristili i tužiteljev suvlasnički dio.

 

Naime, iz stanja spisa proizlazi da je pred prvostupanjskim sudom po tužbi prvotuženice kao tužiteljice vođena parnica pod poslovnim brojem Psp-50/14 protiv tužitelja kao tuženika radi smetanja posjeda zbog toga što je tuženik zasmetao tužiteljicu u posljednjem mirnom posjedu predmetnog stana, time što je promjenom brave na ulaznim vratima stana oduzeo tužiteljici posjed i da je u toj parnici tužiteljica uspjela jer je žalba tuženika odbijen rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1276/14 od 11. ožujka 2015.

 

Tužitelj je unatoč tome što je kroz određeno razdoblje oduzeo tuženicima posjed predmetnog stana zatražio da mu tuženici plate naknadu za korištenje njegova suvlasničkog dijela predmetnog stana i za razdoblje kada oni nisu bili u posjedu predmetnog stana.

 

Međutim, tužitelj nema pravo na naknadu za korištenje njegova suvlasničkog dijela predmetnog stana u onom razdoblju kada je tuženicima bio oduzet predmetni stan iz posjeda njegovim samovlasnim postupanjem.

 

Stoga je u ovom postupku trebalo utvrditi kroz koje razdoblje je tuženicima zbog oduzimanja posjeda bilo onemogućeno korištenje predmetnog stana, a što je, međutim, prvostupanjski sud propustio utvrditi te za to razdoblje odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a prihvatiti žalbu tuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku će prvostupanjski sud, imajući na umu primjedbe iz ovog ukidnog rješenja, raspraviti i utvrditi u kojem razdoblju su tuženici zbog oduzimanja posjeda od strane tužitelja bili onemogućeni u korištenju predmetnog stana te će nakon toga donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu, time da će u novoj odluci dati i razloge kojima opravdava postojanje solidarnosti na strani tuženika za utuženu isplatu te konkretizirati odluku o zateznim kamatama navođenjem stope zatezne kamate.

 

U Splitu 3. veljače 2017.