Broj: Gž-1764/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. i., d.o.o. P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. K. i S. P., odvjetnicima iz P., protiv tuženika S. G., iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. C., odvjetniku iz L., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Povrv-937/13-41 od 18. lipnja 2015., dana 6. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje  presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Povrv-937/13-41 od 18. lipnja 2015.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, u točki I izreke ukinuto je u cijelosti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. K. iz P., poslovni broj: Ovrv-2504/13 od 27. rujna 2013., kojim je tuženiku (prije ovršeniku) naloženo platiti tužitelju (prije ovrhovoditelju) iznos od ukupno 10.321,80 kn, kao i troškove ovrhe, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude. U točki II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, dok je u točki III. izreke tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.650,00 kn, a u preostalom dijelu u iznosu od 1.250,00 kn zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan.

 

              Protiv ove presude  žalbu, pravovremeno, podnosi  tužitelj. Žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, ističe da se u konkretnom slučaju radi o zakonskoj obvezi tuženika plaćati pričuvu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i ta obveza ne proizlazi iz Međuvlasničkog ugovora, odnosno Ugovora o upravljanju zgradom od 20. prosinca 2006., već iz zakonske odredbe čl. 90. u vezi odredbe čl. 85. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  – ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV).

 

              Osim toga, smatra da za odluku u ovom sporu nije bitno što pravo vlasništva svih suvlasnika nije upisano u zemljišnim knjigama i da odnos između kupaca posebnih dijelova i tuženika nije odnos između trećih koji se temelji na povjerenju upisa u zemljišnu knjigu. Stvarni vlasnici posebnih dijelova nesmetano koriste te dijelove i za iste plaćaju pričuvu na poseban račun zgrade, a tuženik nije ništa poduzeo za njihovo iseljenje. Smatra da i za slučaj da navedeni ugovor od 20. prosinca 2006. nisu potpisali suvlasnici koji imaju većinski udio, da to ne oslobađa tuženika od obveze plaćanja zajedničke pričuve.

              Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Sa  žalbom  tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl.359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda, da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno kada je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, iako je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda to trebalo učiniti iz nešto drugačijih materijalnopravnih razloga, zbog čega međutim, tužitelj u ovom postupku ne može doći u za njega povoljniju postupovnopravnu i materijalnopravnu situaciju.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao upravitelja zgrade u M., da se tuženiku naloži na ime neplaćene, a dospjele zajedničke pričuve za tu zgradu platiti iznos od ukupno 10.321,80 kn i to za razdoblje od siječnja 2007. do kolovoza 2013.

 

U ovom postupku, obzirom i na žalbene razloge žalitelja, nije sporno da je tuženik vlasnik poslovnog prostora broj 11 oznake "D" u prizemlju zgrade u M., i da ne plaća zajedničku pričuvu te da njegova dospjela obveza za utuženo razdoblje iznosi upravo 10.321,80 kn.

 

Osim toga, nije sporno ni da je tuženik u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda upisan kao suvlasnik u 1030/2027 dijela k.č. 1117/13 upisane u zk. ul. 3841 k.o. M., na kojoj nekretnini je i izgrađena navedena zgrada i da Međuvlasnički ugovor od 20. prosinca 2012. (list 30-34) i Ugovor o upravljanju zgradom od 20. prosinca 2012. (list 27 – 29) nije sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

 

Cijeneći ovako utvrđeno (između stranaka u postupku i nesporno) činjenično stanje (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da je navedeni Međuvlasnički ugovor ništetan temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), jer isti nije sklopljen od većine suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine (čl. 375. st. 3. ZV), pa on ni ne obvezuje tuženika plaćati zajedničku pričuvu.

 

              Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno, kao neosnovan odbio njegov zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

 

              Odredbom čl. 375. st. 1. ZV propisano je da se uzajamni odnosi suvlasnika u vezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuje ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor), dok je odredbom stavka 3. ovog članka propisano da odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike, ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

 

              Na temelju odredbe čl. 378. st. 1. ZV propisano je da su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju, dok je stavkom 5. ovog članka propisano da upravitelj zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom iz stavka 1. ovog članka nije drugačije određeno.

 

              Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda (koja ni sam žalitelj ne čini spornima) da navedene ugovore nije sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, to po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedeni Međuvlasnički ugovor nije ništetan (čl. 322. ZOO), kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, ali on ne obvezuje sve suvlasnike nekretnine na koju se obveza plaćanja zajedničke pričuve odnosi i između njih ne proizvodi nikakve pravne učinke, pa stoga tužitelj, kao upravitelj navedene nekretnine – stambeno-poslovne zgrade u M., kojem upravljanje navedenom nekretninom nije ni povjereno od većine suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, nije ni aktivno procesno legitimiran u ime suvlasnika zahtijevati naplatu zajedničke pričuve u ovom postupku, radi čega je zahtjev tužitelja valjalo odbiti iz ovih razloga (nedostatak aktivne procesne legitimacije tužitelja).

 

              Naime, nije sporno, kako to ističe i sam žalitelj, da obveza plaćanja zajedničke pričuve ne proizlazi iz ugovorne obveze suvlasnika iz sklopljenog Međuvlasničkog ugovora, već je to zakonska obveza svih suvlasnika utemeljena na odredbi čl. 85. st. 2. ZV i ona čini njihovu zajedničku imovinu namijenjenu za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova (čl. 90. st. 1. ZV), kojom upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako ovim Zakonom nije što drugo određeno (čl. 85. st. 1. ZV).

 

              Međutim, kako su poslove upravljanja nekretninom, pa tako i raspolaganjem zajedničke pričuve suvlasnici duži povjeriti upravitelju s kojim sklapaju ugovor, a taj ugovor je u konkretnom slučaju sklopljen na temelju odredbe čl. 6. Međuvlasničkog ugovora, koji nije sklopljen od većine suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, to po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda tužitelj nije u ovom postupku aktivno procesno legitimiran zahtijevati naplatu ove zajedničke pričuve u ime suvlasnika navedene zgrade, radi čega je i tužbeni zahtjev tužitelja valjalo ocijeniti neosnovanim.

 

Slijedom navedenoga, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl.368. st.2. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola, 6. veljače 2017.