Broj: Gž-773/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. M. P. pok. K., OIB:…, iz Z., 2. E. P. p. K., OIB:…, iz Z., 3. A. P. pok. K., OIB:…, iz Z., 4. P. P. pok. K., OIB: …, iz R. I., M., i 5. A. P. (A. P.) pok. K. iz R. F., T., OIB:…, svi zastupani po punomoćniku K. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika G. Z., OIB:…, zastupan po gradonačelniku B. K., a ovaj po punomoćniku M. B., dipl. iur. kod tuženika, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru od 11. svibnja 2016. godine poslovni broj P-508/16, u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Uvažava se žalba tuženika G. Z. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru od 11. svibnja 2016. godine poslovni broj P-508/16 tako da se tužbeni zahtjev odbija, s time da se odbija i zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

              "I. Utvrđuje se da su tužitelji M. P. pok. K. rođen 07.07.1933. godine, OIB: …, iz Z.,  E. P. pok. K. rođen …, OIB:…, iz Z., P., A. P. pok. K. rođen …, OIB:…, iz Z., P. P. pok. K. rođen …, OIB:…, iz I., M., i to svaki za 3/14 dijela, te tužitelj A. P. (A. P.) pok. K., iz R. F., T., rođen …, broj putovnice … Republika Hrvatska, OIB: … za 2/14 dijela, suvlasnici nekretnine oznake k.č. br. 1703/7 upisane u zemljišnoknjižni uložak broj: 6621 k.o. C., ukupne površine 174 m2, a što je tuženik G. Z. dužan priznati i trpjeti, te da tužitelji na temelju ove presude, a po njenoj pravomoćnosti, izvrše prijenos prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i u navedenim suvlasničkim udjelima na svoje ime, uz istovremeni upis brisanja tog prava sa tuženika, sve u roku od 15 dana.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 8.925,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja presude od 11. svibnja 2016. godine pa do isplate, po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do isplate, u roku 15 dana."

Protiv gornje presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da su u predmetu pod brojem P-84/15 i Gž-2271/15 tužitelji podlegli s tužbenim zahtjevom i da se radi o istom kompleksu zemljišta u izvornom društvenom vlasništvu, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana odluka preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu tužitelji su osporili žalbene prigovore navodeći, u bitnome, da tužitelji nisu sudjelovali u obnovi nove zemljišne knjige, da je sud utvrdio sve relevantne činjenice za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, da se poštenje pretpostavlja, da tuženik relativizira povijest posjedovanja, da su putem prednika u posjedu stoljećima, da su nebitni prigovori da li je zemlja bila obradiva, da zbog ekonomičnosti postupka nije predložen očevid, da je sud valjano cijenio iskaze svjedoka i slijedom svega primijenio materijalno pravo pa su predložili odbijanje žalbe.

Žalba je osnovana.

Prije svega, po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U ukidnoj odluci ovog suda rečeno je:

- da je sud svoju odluku obrazlagao time da je u prvostupanjskom postupku bilo potrebno utvrditi da li je pravo vlasništva prednika tužitelja K. (B.) S. pok. J. stečeno izvorno temeljem zakona prije donošenja i provedbe rješenja o prelasku u društveno vlasništvo 22. svibnja 1986. godine Odlukom o prijenosu u društveno vlasništvo građevinskog zemljišta SO Z. br. 01-S-197/2-1986 od 29. siječnja 1986. godine, pa navedeno rješenje o podruštvovljenju ne bi imalo učinka kako na tužitelje, tako niti na njihovog pravnog prednika, ako je pravo vlasništva stečeno prije donošenja rješenja o podruštvovljenju, da se u slučaju prednika tužitelja moglo raditi o redovnoj dosjelosti, ako je njegov posjed bio zakonit, pošten i istinit i da se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje nisu u društvenom vlasništvu, a pretpostavka za redovnu dosjelost, na kojoj tužitelji, između ostalog, temelje tužbeni zahtjev, je i zakonit posjed, tj. posjed koji je stečen na temelju pravnog osnova koji bi bio dovoljan za prijenos prava vlasništva kad ne bi postojalo vlasništvo temeljeno na upisu prednika tuženika u zemljišnu knjigu. Dakle, u odnosu na ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (redovita i izvanredna dosjelost) da valja navesti da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno i prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO) te sada čl. 159. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) da je stjecatelj prava pošten posjednik nekretnine. Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova, da obzirom na nepostojanja zemljišnoknjižnog upisa o postojanju kmetskog prava prednika tužitelja K. (B.) P. pok. J. na kat. čest. 1703/7 k.o. C., posebno što se naglašava, je postojeća povijest posjeda Državne geodetske uprave Područnog ureda za katastar Z. od 25. ožujka 2015. godine, te predmnijeva o poštenosti posjeda, koji posjed prednika tužitelja B. S. pok. J. i njegovih kasnijih djeljenika je utvrđen i evidentiran još 1945. godine, pa sve do danas (s tim da se period od podruštvovljenja 1986. godine do 8. listopada 1991. godine ne može računati zbog čl. 29. ZOVO-a), pa je jasno da postoji period od 41 godine neprekinutog efektivnog posjeda prednika tužitelja iz obitelji P., te oca tužitelja. Prema povijesti posjeda Državne geodetske uprave Područnog ureda za katastar Z. od 25. ožujka 2015. godine pregledom najstarijih podataka kojim da raspolažu za A., katastarsku općinu kojoj da su čest. zemlje 1703/2 i 1703/3 do osnivanja k.o. C. 1964. godine i pripadale, da nalaze da su iste od 1945. godine bile evidentirane posjedom Š. P. pok. J. 1/3, R. P. ud. I. 1/3 i B. P. pok. J. (otac tužitelja) 1/3. I. revizijom k.o. A. 1955. godine, posjednicima čest. zemlje 1703/2 i 1703/3 da su utvrđeni i upisani R. P. ud. I., Š. P. pok. J. "R.", M. S. pok. M. "M." i K. P. pok. J. "B." (otac tužitelja), njihov upis da je potvrđen i kao takav prenesen i u k.o. Crno, spomenute 1964. godine. Novom izmjerom k.o. Crno, podaci koji da su prihvaćeni 1974. godine, da dolazi do diobe čest. zemlje 1703/2 i formiranja čest. zemlje 1703/7, te promjene površine i posjednika čest. zemlje 1703/3, revizijom po izmjeri iste da su upisane posjedom i to: čest. zemlje 1703/7 P. K.-B. pok. J., otac tužitelja, te na čest. zem. 1703/3 P. K.-B. pok. J. za 1/3, P. R. ud. I. za 1/3 i P. Š. pok. J. "R." za 1/3, a 2013. godine na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O.551/11, a iza smrti P. K., posjednicima čest. zemlje 1703/7 i dijela čest. zemlje 1703/3 da su upisani P. M. pok. K. 1/7 i drugi, dakle, upravo tužitelji, što ukazuje da postoji kontinuitet posjeda oca tužitelja i njegovih djeljenika od 1945. godine, pa do danas, primjetna je evidentna očita dioba i isključivi posjed oca tužitelja K.-B. P. pok. J. od 1974. godine, te zatim isključivi posjed istog sve do 2013. godine, međutim po smrti ga nasljeđuju tužitelji i to 12. veljače 1986. godine kada po zakonu posjed prelazi na nasljednike, ovdje tužitelje, neovisno o rješenju o nasljeđivanju O-551/11 od 19. studenog 2012. godine Općinskog suda u Zadru, pri čemu su upravo svjedoci A. S. i P. S. potvrdili da se radilo o efektivnom posjedu obitelji P., a ne samo o tabularnom posjedu kako je to tvrdio tuženik, budući se utužena nekretnina iskorištavala za poljoprivredne kulture kao obližnji vrt nedaleko od kuća obitelji P.. Ovaj dugotrajni posjed P. od 1945. godine, potvrđen kasnije 1955,. godine, zatim 1964. godine, te 1974. godine, dakle u kontinuitetu do 1986. godine kao godine podruštvovljenja, te kasnije od 08. listopada 1991. godine, kao posjed po tužiteljima, jasno predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u vidu dosjelosti, uz postojeću zakonsku presumpciju o poštenosti posjeda sukladno čl. 28. i 72. ZOVO prema kojem je posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, s tim da se savjesnost posjeda pretpostavlja, tako da je tuženik, na kojem je bio teret dokaza trebao dokazati da su prednici tužitelja i njihov otac K. B. Perović pok. Jose, prvo kao suposjednik kasnije kao isključivi posjednik bili nepošteni posjednici, međutim tu činjenicu tuženik nije sa sigurnošću dokazao, da je točno da nije precizno utvrđeno na temelju čega su P. i to Š. P. pok. J., R. P. ud. I. i B. P. pok. J. stupili u posjed sporne nekretnine, odnosno da li upravo na temelju davno postojećeg ali neupisanog kmetskog prava ili nečeg drugog (davanja zemlje na korištenje od strane crkve), te je ta činjenica ostala nedovoljno utvrđena, međutim očito je da su se na zemlji nalazili od evidentiranja posjeda iza Drugog svjetskog rata, od 1945. godine, te se isti smatraju poštenim posjednicima, dok se ne dokaže suprotno po tuženiku, pa bi uz postojeće poštenje posjednika, te uz činjenicu dugotrajnog posjeda koji prelazi zakonom predviđeni rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisan ZOVO-om, a koji posjed je trajao u kontinuitetu od 1945. godine do 1986. godine kao godine podruštvovljenja, na zemljištu u vlasništvu Samostana Sv. M., dakle na crkvenoj zemlji, koju sam Samostan nije tražio nazad u posjed, što bi zasigurno činio da ju je smatrao kao svoju, međutim, očito svjestan da je ova zemlja od tužitelja koja se nalazila kod njih moguće na temelju davno postojećeg neevidentiranog agrarnog odnosa, koji je i kroz vrijeme nestao, ove činjenice bi bile dostatne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na strani prednika tužitelja, već samih djeljenika i oca tužitelja, te kasnije oca tužitelja po osnovi izvanredne dosjelosti, dakle, na osnovu poštenog posjeda K.-B. P. pok. J. i djeljenika od 1945. g., kasnije po diobi 1974. godine se javlja individualni posjed K.-B. P. pok. J., pa bi njegov rok dosijedanja istekao svakako prije 1986. godine, a na osnovu pretpostavljenog poštenog posjeda sukladno čl. 28. st. 4. ZOVO, a prije podruštvovljenja 22. svibnja 1986. godine, na osnovu Odluke o prijenosu u društveno vlasništvo građevinskog zemljišta Skupštine općine Zadar br. 01-S-19772-1986 od 29. siječnja 1986. godine, da smatra da su prednici tužitelja na temelju ovih činjenica mogli dosjelošću steći vlasništvo sporne nekretnine primjenom čl. 28. st. 4, tada važećeg ZOVO-a. Naime, prednici tužitelja su od 1945. godine bili u posjedu sporne nekretnine, pa do podruštvovljenja 1986. godine, preko 40 godina, na crkvenom vlasništvu Samostana Sv. M., sa kojeg zemljišta nisu tjerani, ometani niti ikad deposedirani, pa kako se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno (čl. 72. st. 3. ZOVO-a), prvostupanjski sud smatra da su dosjelošću stekli vlasništvo sporne nekretnine. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da posjed tužitelja i prednika tužitelja nije bio pošten, a u prilog toga da su prednici tužitelja mogli smatrati da su nekretnine koje posjeduju njihove govori činjenica, da im posjed nitko nije osporavao niti polagao pravo na spornu nekretninu sve dok nije pokrenut postupak po ovoj tužbi od 13. siječnja 2015. godine pred Općinskim sudom u Z., posjed tužitelja je još uvijek evidentiran u posjedovnoj evidenciji Područnog ureda za katastar Z., što jasno govori o dugotrajnosti efektivnog posjeda, glede prigovora tuženika da su tužitelji i prednik tužitelja sudjelovali u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. C., što da je vidljivo u zapisniku br. 82 Komisije za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C. prema kojem da je prednik tužitelja sudjelovao u navedenom postupku, da valja reći da su za ovaj postupak u primjeni bila pravna pravila iz paragrafa 15., 36. - 60. bivšeg Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga, koji je u primjeni pozivom na Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91), obzirom na vrijeme vođenja postupka osnivanja nove zemljišne knjige za k.o. C.. Prema tim pravnim pravilima, u postupku osnivanja i ispravljanja zemljišnih knjiga, a sukladno pravnim pravilima iz paragrafa 59. i 60. tog Zakona, trebalo je raspraviti sve prigovore učesnika i uputiti ih na parnicu ukoliko bi između njih došlo do spora o vlasništvu ili bi se greškom dogodila zamjena zemljišta. Isto je tako tim pravnim pravilima propisano da sve zainteresirane osobe imaju pravo na prigovor u odgovarajućim rokovima, kao i da se rješenje Komisije treba dostaviti svim zainteresiranim osobama. Iz svega toga proizlazi da pravomoćno rješenje iz postupka osnivanja zemljišnih knjiga veže sud samo ako su sve zainteresirane stranke sudjelovale u tom postupku te dale suglasnost na promjene zemljišno-knjižnog stanja, te ako im je rješenje dostavljeno, a na njega nisu izjavile žalbu. U konkretnom slučaju je utvrđeno da prema zapisniku br. 82. od 19. rujna 1986. godine sastavljenom od Komisije za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C., pristupio je E. P. pok. K. iz Z., P. za upisanog posjednika P. K. (koji je već tada bio preminuo i to 12. veljače 1986. godine), kada je predmet rasprave bila č.z. 1703/7 oranica površine 184 m2, na istoj raspravi je doneseno rješenje da se određuje uknjižba društvenog vlasništva na ovim nekretninama, s pravom korištenja u korist O. Z., dakle, jasno je došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja, odnosno izbrisano je pravo korištenja iz C-lista Samostana Sv. M., a upisano u korist O. Z., u odnosu na kojeg su prednici tužitelja moguće i bili u kmetskom odnosu, dakle, jasno je da se ovim rješenjem od 19. rujna 1986. godine izmijenilo zemljišnoknjižno stanje, pri čemu nema dokaza da im je ovo rješenje Komisije za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C. dostavljeno, kao nasljednicima već tada preminulog K. B. Perovića pok. J., kako bi kao zainteresirane osobe imale pravo na prigovor u odgovarajućim rokovima. Prema tome, a slijedom gore navedenih pravnih pravila, odluka suda o vlasništvu prednika tuženika nad spornom nekretninom ne veže stvarne vlasnike ove nekretnine, jer oni u tom postupku osnivanja zemljišne knjige za ovu nekretninu nisu sudjelovali na potpun i pravovaljan način. Dakle, ocjenom svih izvedenih dokaza, iskaza saslušanih osoba i priloženih isprava, prvostupanjski sud smatra da su tužitelji dokazali valjani izvanknjižni slijed stjecanja prava suvlasništva na utuženoj nekretnini, i to tako što je utuženu nekretninu stekao prednik tužitelja, njihov otac K. B. P. pok. J. dosjelošću, a kasnije su istu tužitelji naslijedili sukladno zakonu te citiranom rješenju o nasljeđivanju,

- da je po motrištu ovog drugostupanjskog suda stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u (veleposjedničkom) vlasništvu crkve bilo iznimno moguće pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje dosjelošću prema tada važećim pravilima o vremenu dosjelosti i uz predmnijevu savjesnosti, odnosno poštenja posjednika koju je tuženik ovdje obarao upiranjem u zemljišnoknjižni upis i postavljanjem pitanja na tu okolnost samo 2. tužitelju E. P. koji navodi da je to saznao tek u postupku pod brojem P-83/15, dok svjedoci na tu okolnost unatoč brojnim postavljenim pitanjima uopće nisu ispitani. Nadalje, da je bio preuranjen zaključak suda prvog stupnja da "…nema dokaza da im je ovo rješenje Komisije za osnivanje zemljišne knjige za k.o. Crno dostavljeno, kao nasljednicima već tada preminulog K. B. P. pok. J., kako bi kao zainteresirane osobe imale pravo na prigovor u odgovarajućim rokovima. Prema tome, a slijedom gore navedenih pravnih pravila, odluka suda o vlasništvu prednika tuženika nad spornom nekretninom ne veže stvarne vlasnike ove nekretnine, jer oni u tom postupku osnivanja zemljišne knjige za ovu nekretninu nisu sudjelovali na potpun i pravovaljan način…" jer se rješenje o upisu u postupku osnivanja nove zemljišne knjige koje je doneseno na ročištu dana 19. rujna 1986. godine ne dostavlja strankama u pisanom otpravku, već ima učinak kad je objavljeno, a nakon toga ide ispravni postupak u smislu paragrafa 36. do 60. i 63. bivšeg tada važećeg Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga iz 1930. godine kada se dostavlja samo rješenje u postupku povodom prigovora za ispravljanje zemljišnih knjiga u smislu paragrafa 59. i dalje citiranog Zakona. Međutim, da bi ovaj sud mogao primijeniti svoje pravno shvaćanje Građanskog odjela broj: 1 Su: 86/13-2 od 21.veljače 2013.godine, koje je suglasno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 847/2007 i Rev 495/2003, u konkretnom slučaju nije saslušanjem zemljišnoknjižnog referenta utvrđeno da li je u postupku osnivanja nove zemljišne knjige za k.o. C. donesena odluka o otvaranju nove zemljišne knjige te da li je zakonito proveden i završen ispravni postupak uz dužnost njegovog (pr)oglašavanja, dakle, da li su tužitelji sudjelovali u postupku osnivanja nove zemljišne knjige, a ne bi iskoristili svoje pravo na prigovor, na čemu se opravdano inzistira u žalbi.

Nakon ponovljenog postupka sud svoju odluku obrazlaže time:

- da je tuženik tijekom postupka dostavio sudski oglas Općinskog suda u Zadru objavljen u "Narodnim novinama" broj 4 od 9. veljače 1988. godine strana V i strana VI (Broj 13-Su-768/86 od 20. siječnja 1988.) u kojem se navodi da Općinski sud u Zadru objavljuje da je u postupku obnavljanja zemljišne knjige k.o. C. rješenjem Okružnog suda u Zadru br.13-Su:389/86 od 18. siječnja 1988. osnovana i stupila na snagu nova zemljišna knjiga k.o. C. s danom 18. siječnja 1988. i time stavljena izvan snage odgovarajuća stara zemljišna knjiga (dio zemljišne knjige k.o. A. i dio zemljišne knjige k.o. Zadar-stari) te je istovremeno pokrenut postupak ispravljanja nove zemljišne knjige k.o. C. radi otklanjanja pogrešnih, nepotpunih i neizvršenih upisa. Na podnošenje prijava za ispravak nove zemljišne knjige k.o. C., koje se podnose Općinskom sudu u Zadru, Zemljišnoknjižnom odjelu-Komisiji za osnivanje zemljišne knjige k.o. C. do 1. svibnja 1988.godine, da se pozivaju sve osobe koje da na osnovi prava stečenih prije dana otvaranja nove zemljišne knjige traže kakvu promjenu upisa prava vlasništva odnosno prava korištenja koji su u njoj sadržani, kao i sve osobe koje da su još prije dana ostvaranja (vjerojatno otvaranja) zemljišne knjige na zemljištima u njoj upisanima ili na njihovim dijelovima stekle založna prava, služnosti ili druga prava prikladna za knjižni upis, ako bi se ta prava imala upisati kao stari tereti, a u novu zemljišnu knjigu još nisu bila upisana ili pogrešno upisana prigodom osnivanja nove zemljišne knjige. Poslije navedenog roka da nastupa posljedica gubljenja prava na ostvarivanje zahtjeva prema trećim osobama koja stječu knjižna prava u dobroj vjeri na osnovi upisa u novu zemljišnu knjigu ako ti upisi ne budu osporavani, da prihvaća prigovor tužitelja u odnosu na sporni oglas kako nije objavljen sukladno Zakonu o unutrašnjem uređenju osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga u paragrafu 47. te kako isti ne sadrži rok propisan stavkom 3. istog paragrafa posljedično čemu navedeni oglas ne može biti od važnosti u predmetnom postupku budući da su stranke realno, a nenavođenjem roka bile onemogućene u zaštiti svojih na zakonu zasnovanih prava, te da rok u situaciji kada je prekluzivan mora biti naznačen upravo onako kako je propisano zakonom u ovom slučaju paragrafom 47. st 3. spomenutog Zakona, a sve kako bi se moglo utvrditi je li rok kraći od tri mjeseca odnosno kako bi stranke imale realnu mogućnost zaštite svojih prava, u pogledu zakonitosti navedene objave odnosno njezine nezakonitosti naveo je kako iz proglasa - objave je razvidno da je krajnji rok ostavljen 1. svibnja 1988. dok je proglas objavljen u "Narodnim novinama" od 9. veljače 1988.g. iz čega je razvidno da je povrijeđena kogentna odredba paragrafa 47. st. 3 koji kaže da rok: "… ne smije biti kraći od tri mjeseca niti duži od šest mjeseci", pa slijedom toga odluka suda o vlasništvu prednika tuženika nad spornom nekretninom na ročištu od 19. rujna 1986.godine da ne veže stvarne vlasnike ove nekretnine jer oni u tom postupku osnivanja zemljišne knjige za ovu nekretninu nisu sudjelovali na potpun i pravovaljan način s obzirom da drugi proglas nije objavljen na zakonom propisan način sukladno paragrafu 47. Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga iz 1930.godine čime bi nastupile posljedice prekluzije prava pa je kraj takvog stanja stvari u prvostupanjskom postupku bilo potrebno utvrditi da li je pravo vlasništva prednika tužitelja K. (B.) S. pok. J. stečeno izvorno temeljem zakona prije podruštvovljenja 1986. godine Odlukom o prijenosu u društveno vlasništvo građevinskog zemljišta SO Zadar br. 01-S-197/2-1986 od 29. siječnja 1986. godine,

- da u pogledu kat. čest. 1703/7 k.o. C., sukladno čl. 388. st. 1. ZVDSP-a koji propisuje da stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu tog zakona prosuđuje se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama tog zakona ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, a st. 2. je određeno da stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, valjalo je primijeniti čl. 28. st. 2. ZOVO-a koji propisuje da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, te st. 4. istog članka koji propisuje da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Dakle, prema prijelaznoj odredbi iz čl. 388. st. 2. ZVDSP-a stjecanje prava vlasništva do stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 1997.) presuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja prava. U slučaju prednika tužitelja moglo bi se raditi o redovnoj dosjelosti, ako je njegov posjed bio zakonit, pošten i istinit i da se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje nisu u društvenom vlasništvu (čl.29. ZOVO-a), pa bi, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje dosjelošću, prema tada važećim pravilima o vremenu dosjelosti, dosjelost bila dovršena istekom 10 godina. Tada je bio na snazi ZOVO pa je primjenom odredbe čl. 28. st. 2. valjalo razmotrit je su li tužitelji ili njihov prednik dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine. Polazeći od pojma dosjelosti kao osnove za stjecanje prava vlasništva, dosjelost je stjecanje prava vlasništva vršenjem posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, a pretpostavka za redovnu dosjelost, na kojoj tužitelji, između ostalog, temelje tužbeni zahtjev, je i zakonit posjed, tj. posjed koji je stečen na temelju pravnog osnova koji bi bio dovoljan za prijenos prava vlasništva kad ne bi postojalo vlasništvo temeljeno na upisu prednika tuženika u zemljišnu knjigu. Dakle, u odnosu na ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (redovita i izvanredna dosjelost) valja navesti da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno i prema čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO-a te sada čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP-a da je stjecatelj prava pošten posjednik nekretnine. Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova. Obzirom na nepostojanja zemljišnoknjižnog upisa o postojanju kmetskog prava prednika tužitelja P. K. (B.) pok. J. na kat. čest. 1703/7 k.o. C., posebno što se naglašava, je postojeća povijest posjeda Državne geodetske uprave Područnog ureda za katastar Zadar od 25. ožujka 2015. godine, te predmnijeva o poštenosti posjeda, koji posjed prednika tužitelja B. S. pok. J. i njegovih kasnijih djeljenika je utvrđen i evidentiran još 1945. godine, pa sve do danas (s tim da se period od podruštvovljenja 1986. godine do 8. listopada 1991. godine ne može računati zbog čl. 29. ZOVO-a) pa je jasno da postoji period od 41 godine neprekinutog efektivnog posjeda prednika tužitelja iz obitelji P., te oca tužitelja. Prema povijesti posjeda Državne geodetske uprave Područnog ureda za katastar Zadar od 25. ožujka 2015. godine pregledom najstarijih podataka kojim da raspolažu za A., katastarsku općinu kojoj da su čest. zemlje 1703/2 i 1703/3 do osnivanja k.o. C. 1964. godine i pripadale, da nalaze da su iste od 1945. godine bile evidentirane posjedom P. Š. pok. J. 1/3, P. R. ud. I. 1/3 i P. B. pok. J. (otac tužitelja) 1/3. I. revizijom k.o. A. 1955. godine, posjednicima čest. zemlje 1703/2 i 1703/3 da su utvrđeni i upisani P. R. ud. I., P. Š. pok. J. „R.“, S. M. pok. M. „M.“ i P. K. pok. J. „B.“ (otac tužitelja), njihov upis da je potvrđen i kao takav prenesen i u k.o. C., spomenute 1964. godine. Novom izmjerom k.o. C., podaci koji da su prihvaćeni 1974. godine, da dolazi do diobe čest. zemlje 1703/2 i formiranja čest. zemlje 1703/7, te promjene površine i posjednika čest. zemlje 1703/3, revizijom po izmjeri iste da su upisane posjedom i to: čest. zemlje 1703/7 P. K.-B. pok. J., otac tužitelja, te na čest. zem. 1703/3 P. K.-B. pok. J. za 1/3, P. R. ud. I. za 1/3 i P. Š. pok. J. „R.“ za 1/3, a 2013. godine na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O.551/11, a iza smrti P. K., posjednicima čest. zemlje 1703/7 i dijela čest. zemlje 1703/3 da su upisani P. M. pok. K. 1/7 i drugi, dakle, upravo tužitelji, što ukazuje da postoji kontinuitet posjeda oca tužitelja i njegovih djeljenika od 1945. godine, pa do danas, primjetna je evidentna očita dioba i isključivi posjed oca tužitelja K. – B. P. pok. J. od 1974. godine, te zatim isključivi posjed istog sve do 2013. godine, međutim po smrti ga nasljeđuju tužitelji i to 12. veljače 1986. godine kada po zakonu posjed prelazi na nasljednike, ovdje tužitelje, neovisno o rješenju o nasljeđivanju O-551/11 od 19. studenog 2012. godine Općinskog suda u Zadru, pri čemu su upravo svjedoci A. S. i P. S. potvrdili da se radilo o efektivnom posjedu obitelji P., a ne samo o tabularnom posjedu kako je to tvrdio tuženik, budući se utužena nekretnine iskorištavala za poljoprivredne kulture kao obližnji vrt nedaleko od kuća obitelji P. Ovaj dugotrajni posjed P. od 1945. godine, potvrđen kasnije 1955. godine, zatim 1964. godine, te 1974. godine, dakle, u kontinuitetu do 1986. godine kao godine podruštvovljenja, te kasnije od 8. listopad 1991. godine, kasnije kao posjed po tužiteljima, jasno predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u vidu dosjelosti, uz postojeću zakonsku presumpciju o poštenosti posjeda sukladno čl. 28. i čl. 72. ZOVO-a prema kojem je posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, s tim da se savjesnost posjeda pretpostavlja, tako da je tuženik, na kojem je bio teret dokaza trebao dokazati da su prednici tužitelja i njihov otac K. B. P. pok. J., prvo kao suposjednik kasnije kao isključivi posjednik bili nepošteni posjednici, međutim tu činjenicu tuženik nije sa sigurnošću dokazao, da je točno da nije precizno utvrđeno na temelju čega su P. i to Š. P. pok. J., R. P. ud. I.i B. P. pok. J. stupili u posjed sporne nekretnine, odnosno da li upravo na temelju davno postojećeg ali neupisanog kmetskog prava ili nečeg drugog (davanja zemlje na korištenje, uporabu ili vlasništvo od strane crkve, ili je sporni vrt dan u vlasništvo predniku tužitelja ocu K. B. P. od strane ondašnjih talijanskih vlasti 1925.g., 1926.g. kako to navodi 2.tužitelju svom stranačkom iskazu) koja činjenica je ostala nedovoljno utvrđena, međutim, očito je da su se na zemlji nalazili od evidentiranja posjeda iza Drugog svjetskog rata te se isti smatraju poštenim posjednicima, dok se ne dokaže suprotno po tuženiku, pa bi uz činjenicu dugotrajnog posjeda koji prelazi zakonom predviđeni rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisan ZOVO-om, a koji posjed je trajao u kontinuitetu od 1945. godine do 1986. godine kao godine podruštvovljenja, na zemljištu u vlasništvu Samostana Sv. M., dakle, na crkvenoj zemlji, koju sam Samostan nije tražio nazad u posjed, što bi zasigurno činio da ju je smatrao kao svoju, međutim, očito svjestan da je ova zemlja od tužitelja koja se nalazila kod njih moguće na temelju davno postojećeg neevidentiranog agrarnog odnosa, koji je i kroz vrijeme nestao, ove činjenice bi bile dostatne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na strani prednika tužitelja, već samih djeljenika i oca tužitelja, te kasnije oca tužitelja po osnovi izvanredne dosjelosti, dakle, na osnovu poštenog posjeda K.-B. P. pok. J. od 1945.godine pa bi njegov rok dosijedanja istekao svakako prije 1986. godine, a na osnovu pretpostavljenog poštenog posjeda sukladno čl. 28. st. 4. ZOVO-a, a prije podruštvovljenja 22. svibnja 1986. godine na osnovu Odluke o prijenosu u društveno vlasništvo građevinskog zemljišta Skupštine općine Z. br. 01-S-19772-1986 od 29. siječnja 1986. godine.       

Navedene pravne zaključke i primjenu materijalnog prava ovaj sud ne može prihvatiti, jer treba reći da tužitelji pravo vlasništva na spornom zemljištu nisu stekli putem svojih pravnih prednika temeljem dosjelosti do 6. travnja 1941. godine po pravnim pravilima paragrafa 1472. bivšeg OGZ-a po kojemu se pravo vlasništva moglo steći dosjelošću na crkvenom zemljištu (također povlaštenom) ako se utvrdi da je posjed neprekidno trajao 40 godina, jer, iako je u katastarskom operatu prednik tužitelja njihov otac pok. K. (B.) rođen 1909.godine, a umro u velječi 1986.godine, bio upisan kao posjednik 1945. godine, to samo po sebi ne upućuje da posjed seže od još 6. travnja 1901.godine nego tek od 1925.godine, kako to navodi u stranačkom iskazu sam 2.tužitelj, pa im posjed nije dovoljno tekao neovisno o njegovoj kvaliteti. Pored toga, u spisu nema podataka o tome da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po tom osnovu putem prednika od 6.travnja 1941.godine pa do 8. listopada 1991. godine, kako to zaključuje sud prvog stupnja polazeći od kontinuiteta evidencije posjeda u katastarskom operatu za tužitelje putem svoga prednika u razdoblju od 6.travnja 1941.godine pa do odluke o podruštvovljenju 29. siječnja 1986. godine, jer je odredba čl.388.st.4. ZVDSP-a ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 i dr. od 14.12.1999. godine („Narodne novine“ broj 137/99), što znači da se do 8. listopada 1991. godine na zemljištu u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva po tom osnovu, niti se u vrijeme dosjelosti na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu može uračunati vrijeme od 6.travnja 1941. do 8. listopada 1991.godine (v. primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1803/1997, Rev 1874/1999, Rev 2628/1999, Rev 250/2003 i Rev x 51/2013). Naime, vrlo je važno da je G. Z. upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik sporne parcele, jer se po čl.8.st.2. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13) smatra da zemljišne knjige istinito i potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje zemljišta, a kako je moguće da je predmetna nekretnina, kao nekadašnji zemljišni posjed samostana, došla po udar čl.3.st.1. točka c) Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NR Hrvatske („Narodne novine“ broj 111/47 i 25/58) i da je ušla u zemljišni fond općenarodne imovine, tužitelji su morali barem tvrditi postojanje pozitivne činjenice da bi, shodno čl. 18.st.1. tog Zakona, zemljište činilo dio ostavljenog agrarnog maksimuma od 10 ha u korist Samostana i da slijedom toga nije bilo društveno vlasništvo do 1986.godine, kada su po 15. i čl.16. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/90 do 91/96) citiranom odlukom SO Z. praktično obuhvaćena, odnosno prenijeta u društveno vlasništvo samo ona zemljišta unutar granica grada Z. utvrđena prostornim planom koja je bila istovjetna granici građevinskog područja grada (građevinskog zemljišta) na kojima je postojalo pravo vlasništva, ali ne i ona zemljišta koja su već bila u režimu državnog, kasnije društvenog, a sada u vlasništvu jedinice lokalne samouprave kao neizgrađeno građevinsko zemljište. Konačno, nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po tom osnovu ni u vrijeme zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom na temelju čl. 159. st. 4. ZVDSP-a računajući početak dosijedanja od 8. listopada 1991.godine iz razloga što nije proteklo potrebno vrijeme dosijedanja na takvom zemljištu sada u vlasništvu tuženika, kao jedinice lokalne samouprave, u trajanju od 40 godina, jer tužitelji nisu kvalificirani posjednici.

Međutim, neovisno o svemu tome po ocjeni ovog suda tužitelji su ipak sudjelovali u postupku osnivanja nove zemljišne knjige za k.o. C., jer je na ročište za raspravu od 19. rujna 1986.godine pristupio 2. tužitelj za upisanog posjednika njegovog tada pok. oca K., te je poduzimao radnje osobno, ali i kao punomoćnik ostale braće, ovdje tužitelja, u smislu čl.88.st.1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) koji Zakon se primjenjuje temeljem čl.1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), tako da je na temelju izričitog sporazuma svih učesnika u postupku osnivanja nove zemljišne knjige, a to znači i njega, potpisavši zapisnik bez primjedbi, na tom ročištu zemljišnoknjižni sud odredio upis na grupi nekretnina, među kojima i na spornoj, ali, za razliku od drugih, kao društveno vlasništvo s pravom korištenja općine Z., koji upis obvezuje tužitelje u smislu paragrafa 41. i 42. Zakona o unutrašnjem uređenju osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga, čemu se sada rečeni tužitelj neosnovano opire neuvjerljivo tvrdeći da se tužitelji "nisu smjeli žaliti" pa je nebitno pozivanje suda prvog stupnja na paragraf 47. istog Zakona.

Kako je na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo trebalo je uvažiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu, temeljem čl.373. točka 3. ZPP-a, s time da se odluka o trošku žalbenog postupka za tužitelje temelji na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi čl.154.st.1. ZPP-a, dok je za tuženika odluka izostala, jer nije popisao ni trošak žalbenog postupka.

U Zadru, 7. veljače 2017. godine.