Broj: Gž-1115/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) D. V. iz Z., OIB: …, 2) G.K., iz Z., A. S.15, OIB: …, 3) M. Š. iz Z, OIB: …, 4) M. Š., … , iz Z, OIB: … i 5) R. Š., iz S. 302, OIB: …, svi zastupani po punomoćnici G. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika 1) D. G. pok. J., C. i 2) B. G. pok. J., C., obojica zastupani po punomoćniku F. B., odvjetniku iz Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Z, poslovni broj P-1838/14 od 10. ožujka 2015. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2017.

 

p r e s u d i o

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika pod 1) D. G. i tuženika pod 2) B. G. kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Z., poslovni broj P-1838/14 od 10. ožujka 2015.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„Nalaže se tuženicima D. G. pok. J. iz C. i B. G.pok. J. iz C. predati u posjed tužiteljicama D. V. iz Z., OIB: … i G. K. iz Z., 15, OIB: … nekretninu oznake čest. zem. 2745 k.o. C. površine 703 m2 koja je nekretnina ucrtana na skici sudskog očevida od 12. prosinca 2014. godine sačinjenoj od stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V. iz Z., omeđena likom i točkama A-B-C-D-A i označena žutom bojom, te uspostaviti prijašnje stanje na način da s predmetne nekretnine uklone posađene masline, sve u roku od 15 dana.“

Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

„Nalaže se tuženicima da tužiteljima nadoknade parnični trošak u visini od 2.187,50 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv citirane presude i rješenja žalbu su izjavili tuženi pod 1) i 2) iz svih žalbenih razloga navodeći da iako je tužba podnesena i od tužitelja pod 3) M. Š., pod 4) M. Š. i pod 5) R. Š. iz izreke pobijane presude proizlazi da u odnosu na ove tužitelje nije odlučeno o njihovom tužbenom zahtjevu, dok bi se iz izreke pobijanog rješenja dalo zaključiti da su tuženici obvezni nadoknaditi parnični trošak i tim tužiteljima. Žalitelji dodaju da ovi tužitelji od 3) do 5) tijekom postupka nisu povukli niti drugačije disponirali  sa svojim tužbenim zahtjevom, a na licu mjesta prilikom očevida, isti kao predmet spora nisu označili, niti tražili predaju niti jedan dio sporne nekretnine, pa iako iz službenih isprava proizlazi da bi tužitelji samo formalno bili suvlasnici predmetne nekretnine u određenim suvlasničkim udjelima, a da na terenu na označenoj spornoj nekretnini ovi tužitelji točno znaju koji određeni (realni) dio nekretnine pripada svakom od tužitelja u odvojen posjed i vlasništvo, takvo stanje ne opravdava nedorečenost izreke pobijane presude. Žalitelji ističu da iz navoda tužbe i njenih priloga kao i iz iskaza samih tužiteljica proizlazi da bi predmetna nekretnina trebala biti podijeljena na dva cjelovita dijela i to jedan koji su koristili pravni prednici obitelji Špar, a drugi koji su obrađivali prednici obitelji V., kako to proizlazi iz tužbe, no i sama tužiteljica D. V. na očevidu dana 12. prosinca 2014. pokazala je da njen dio započinje na udaljenosti od 0,64 m od mapalne granice predmetne nekretnine, pa tako proizlazi, prema skici očevida, da bi se sporna nekretnina dijelila na tri dijela, a iz izreke pobijane presude, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, nalaže predaju posjeda nekretnine k.č. 2745 k.o. C. površine 703 m2,  pa dakle, ovakvo donesena presuda je u suprotnosti sa onim što je tužiteljica pod 1) pokazala na licu mjesta, odnosno utvrđeno činjenično stanje. Žalitelji upiru da je tuženik D. G. u spis predao uvećanu fotokopiju skice očevida na kojoj je označio površinu koju on i brat drže u posjedu, a koja se ne podudara sa površinom koju je pokazala tužiteljica, pa iako su te činjenice logičnije, prvostupanjski sud ih ne prihvaća uz obrazloženje da su prigovori tuženika paušalni i neistiniti jer je na očevidu bio nazočan on i njegov punomoćnik, a da na nalaz vještaka nisu imali primjedbe, niti su imali što na tom ročištu dodati, iako žalitelji ukazuju da su nalaz, odnosno skicu očevida dobili naknadno, a ne na tom očevidu. Žalitelji ukazuju da su prilikom očevida na licu mjesta našli i kamene međaše, koje je identificirao imenovani vještak kojim je označena sjeverozapadna mapalna granica predmetne nekretnine, a koje tužitelji nisu pokazali na licu mjesta, a što znači da nikad nisu niti obišli predmetnu nekretninu, što potvrđuje i sama tužiteljica D. V. i G. K., a također i svjedok A. K. da su na istoj nekretnini bili svega jednom, i to sa geometrom koji im je pokazao tu nekretninu neposredno prije očevida. Žalitelji ne spore da dio sporne nekretnine i to onaj koji je pokazala tužiteljica na licu mjesta, a u kopiji skice očevida je označio tuženik slovima A1-B1, pa da jugoistočne mapalne granice predmetne nekretnine koji dio ima površinu 500 metara pripada obitelji Š., radi čega se tuženici niti ne mogu obvezati da tužiteljicama pod 1) i 2) predaju u posjed sporni dio nekretnine koji u površini od 38,50 m2 doista pripada obitelji Š. Nadalje, žalitelji ukazuju da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za predaju u posjed spornog dijela nekretnine, a to je rezultat pogrešnog činjeničnog zaključka do kojeg je sud došao uslijed pogrešne ocjene izvedenih dokaza, jer je prvostupanjski sud potpuno zanemario činjenicu da su svjedoci D. V. i M. V., čije iskaze sud ne prihvaća, u bliskom srodstvu sa tuženicima i sa tužiteljicama, pa isti nisu imali razloga favorizirati bilo koju stranu u sporu, a s druge pak strane sud prihvaća iskaze tužiteljica, te svjedoka koji su bliski srodnici istih i zaključuje da je dio predmetne nekretnine sada pok. majka tužiteljica dala ocu tuženika, sada pok. J.G., na korištenju samo do opoziva, a sud ne obrazlaže zbog čega onda tužiteljice nisu ranije tražile predaju posjeda ove nekretnine, pa dakle, zaključci suda u odnosu na suprotstavljene strane ne temelje se na istim ili sličnim, odnosno podjednako vrijednim premisama. U nastavku teksta žalbe žalitelji preocjenjuju provedene dokaze i iz tako preocjenjenih dokaza izvodi neke drugačije zaključke u odnosu na prvostupanjski sud u svezi stjecanja prava vlasništva spornog dijela nekretnine od strane njihovog oca pogodbom sa prednicima tužiteljica, te njihove osnovanosti prigovora jačeg prava na posjed utuženog dijela nekretnine. Tuženici predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu prihvati, pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz obavezu tužitelja da tuženicima nadoknade parnični trošak u cijelosti kao i trošak sastava žalbe koji potražuju u visini od 687,50 kn, te sudske pristojbe na žabu u visini od 400 kune, a podredno isti ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

U odgovoru na žalbu tužitelji ukazuju da pogrešno tuženici u žalbi upiru kako se ovaj postupak mogao voditi po tužbi samo tužiteljica pod 1) i 2), jer iako su tužitelji predmetnom tužbom zatražili predaju posjeda realnog dijela nekretnine, svi su bili suglasni sa skicom očevida, pa nije bitno da li je samo jedan tužitelj pokazao dio nekretnine za koji se traži predaja, a nesporno svi tužitelji su suvlasnici prema zemljišno-knjižnom  stanju na cijeloj spornoj nekretnini, pa tako i ovoga realnog dijela, s obzirom da nije izvršeno razvrgnuće suvlasničke zajednice, pa time su i svi zemljišno-knjižni suvlasnici morali biti aktivno legitimirani odnosno tužitelji u ovom parničnom postupku. Po mišljenju tužitelja, činjenica koliko je izvan označenog dijela preostalo površine čestice tužitelja ne tiče se tuženika jer i ukupno preostali dio pripada tužiteljima, a nesporno tijekom postupka je dokazano da tuženici upravo na označenom dijelu nekretnine su, bez pravne osnove, posadili masline prije par godina, a da se ista nekretnina od 1970.-tih godina prošlog stoljeća do unazad par godina, odnosno sadnje maslina nije koristila od strane tuženika. Tužitelji ističu da se tuženi pod 1) na ročištu dana 16. veljače 2015., nakon što mu je prethodno dostavljena skica sudskog očevida, skici nije protivio, niti se očitovao o njoj, pa kada nakon svega toga, ovaj tuženik protivnoj strani pokušava prezentirati skicu koju je on sam dopunio, u smislu granica - međe dijela kojeg on drži u posjedu, suprotno utvrđenom na licu mjesta, te činjenice da na licu mjesta to nije tvrdio, niti se neposredno nakon dostavljene skice očitovao ili joj se protivio, sada u žalbi takva tvrdnja je neosnovana. Tužitelji ističu da je da je nelogično i neživotno, te teško povjerovati u nevjerojatnu priču tuženika da bi njihov otac, prije 50 godina, s obitelji tužitelja, u zamjenu za ovu nekretninu dao neki namještaj posebice kada se uzme činjenica da majka tužiteljice pod 2) kao i ona osobno i njen suprug, koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu i svi bili u radnom odnosu i osigurane stambene egzistencije u to vrijeme doista nisu imali potrebe prodavati nekretninu, posebice ne za nekakav namještaj za spavaću sobu. To više što je u postupku dokazano da su prednici tužitelja prednicima tuženika 1960.-tih godina prošlog stoljeća dali više nekretnina na privremeno korištenje do opoziva, kako bi svojim rođacima slabijeg imovnog stanja donekle olakšali njihovu materijalnu egzistenciju, a to više što iz zemljišno-knjižnog stanja proizlazi da su upravo svi tužitelji u vrijeme podnošenja tužbe bili upisani kao vlasnici sporne nekretnine. Također je neistinit žalbeni navod da se predmetna nekretnina tek nakon 24 godine od smrti J.-E. V. pojavila kao naknadno pronađena imovina jer je ista nekretnina označena i u rješenju o nasljeđivanju iz 1987. godine samo je u odnosu na nju i još pet drugih bila pogrešno upisana katastarska k.o. Z. umjesto k.o. C., a što se ispravilo dopunskim ostavinskim rješenjem iz 1993. godine, a što upravo pobija i navode tuženika da do zahtjeva za predaju posjeda ne bi došlo da je A.V. živ, jer upravo je on podnio prijedlog za dopunu rješenja o nasljeđivanu iz 1987. godine. Tužitelji ukazuju da nema smisla i ne žele komentirati, te se postavlja pitanje koje to zakonske povrede obrazlažu tuženici na 13 stranica predmetne žalbe, kada su obitelji tužitelja desetljećima na označenoj nekretnini upisani kao posjednici u katastarskom operatu, te kao vlasnici, pa je neprihvatljivo obrazloženje tuženika kada svoje zanemarivanje upisa prava posjeda u katastar prvi puta u žabi brani nekakvom obiteljskom situacijom, te razlozima ratnog vremena i izbjeglištva i tek sad u žabi navode da bi nekakav pisani dokument o razmjeni sporne zemlje za namještaj mogao se izgubiti u ratnom vihoru, posebice što da je tako što i postojalo ne obrazlažu zašto u periodu od 1960.-tih godina prošlog stoljeća, pa do rata nisu to mogli provesti, a to stoga jer toga nije bilo. Tužitelji predlažu da prvostupanjski sud žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu i rješenje prvostupanjskog suda.

Žalba nije osnovana.

Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. ZPP.

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

- da su tužbom tužitelji zatražili predaju posjeda realnog dijela k.č. 2745 k.o. C. površine 703 m2, a koje u posjedu neovlašteno drže tuženici;

- da su tuženici stavili prigovor jačeg prava na posjed tvrdeći da je sporni dio nekretnine prednica tužiteljica J.-E. V. prodala njihovom ocu J. G. početkom 1960.-tih godina prošlog stoljeća;

-  da iz skice sudskog očevida proizlazi da je sporni dio k.č. 2746 k.o. C. označen žutom bojom, a na crvenoj liniji označen kamen međaš slovom B griblja, a preostali dio ove nekretnine koja nije predmet tužbenog zahtjeva u naravi oranica;

- da svjedokinja M. G. u bitnom iskazuje da je predmetnu nekretninu M. V. prodala D. ocu i to za namještaj;

- da svjedok M. B. u bitnom iskazuje da je njega za oranje predmetne nekretnine uvijek angažirala majka tuženika Đenka, ali da ne zna kako je ona stekla tu nekretninu;

- da svjedokinja D. V. u bitnom iskazuje da je njena baka dala ocu tuženika na obrađivanje predmetnu nekretninu, ali da ta zemlja nikad nije bila prodana njihovom ocu, da su druge dvije nekretnine, koje su također bile od bake, date na obrađivanje ocu tuženika, njima vraćene;

-  da svjedok D. V. u bitnom iskazuje da predmetnu nekretninu drži u posjedu D. G.ć, a masline ima i brat D., da je B. kupio strini M. namještaj za predmetnu nekretninu, a da je B. obrađivao još dvije druge nekretnine također od M.;

-  da svjedok I.V. u bitnom navodi da predmetnu nekretninu u posjedu drži D., ali masline ima i njegov brat, a B. je na toj nekretnini sadio krumpire sve do početka rata, da je nekretninu kupio otac tuženika B. ali ne zna od koga;

- da svjedok V. N. u bitnom iskazuje da su na predmetnoj nekretnini D. i njegov brat posadili masline, a on nekretninu obrađivao za pokojnu Đ., suprugu od B.;

- da svjedok A. K. u bitnom iskazuje da je spornu nekretninu njegova majka naslijedila od svoje majke i od svog brata, da ista ima površinu oko 700 m2;

- da svjedok Š.K. u bitnom iskazuje da je spornu nekretninu njegova supruga naslijedila od svoje majke E., a ova od svoga supruga, a on od svog djeda, da mu je punica E. rekla kako je predmetnu nekretninu dala sada pok. B. da obrađuje jer je imao četvero djece;

- da tužiteljica D. V. u bitnom iskazuje da je njena pokojna svekrva dala B. da obrađuje predmetnu nekretninu sve s ciljem kako bi mu pomogla prehraniti svoju djecu;

- da tuženik D.G. u bitnom iskazuje da je njegov otac umro 1970. godine, a do smrti je obrađivao tri nekretnine, a predmetnu nekretninu je kupio od ujne M. tada za jedan prilično skupi namještaj, D. V. je tražila da joj se vrate ove druge dvije nekretnine što su odmah napravili, a treću nije spominjala, jer je ta treća bila prodana;

-  da iz povijesti posjedovanja koja prileži u spisu P - 1746/11, proizlazi da je 1955. godine upisan posjed M. V., M. Š. i J. Š., a 1987. godine temeljem rješenja o nasljeđivanu iza smrti M. V. je prenesen posjed na njene nasljednike A. V. i G. K.;

- da iz rješenja o nasljeđivanju i rješenja o naknadno pronađenoj imovini iza smrti E. V. zvane M., proizlazi da je predmetna nekretnina bila dio njene ostavinske mase,

- da iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti A. V. proizlazi da je sporna nekretnina kao izvanknjižno vlasništvo bio dio njene ostavinske mase, a koju su naslijedili D. V. i E. V., pa prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljice zemljišno knjižnim izvatkom te povijesti posjeda, a što potvrđuje tužiteljica pod 1), kao i svjedoci D. V., A. K., Š. K. dokazale da su iste suvlasnice k.č. 2745 k.o. C., a ujedno i vlasnice utuženog realnog dijela nekretnine, da su tuženici nesporno u posjedu istog realnog dijela nekretnine, što su i sami potvrdili na licu mjesta, te proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, a da tuženici nisu dokazali osnovanim prigovor jačeg prava na posjed, pa prvostupanjski sud zaključuje da su se ispunile pretpostavke iz čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZV), te je tužbu tužitelja našao osnovanom, a odluku o trošku donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, suglasan je i ovaj drugostupanjski sud. 

Prije svega treba reći da je u pravu prvostupanjski sud kada je spor u ovoj pravnoj stvari odnosno osnovanost tužbe cijenio kroz odredbu čl. 162. ZV, jer su tužitelji protiv tuženika ustali tužbom za predaju u posjed realnog dijela nekretnine označene kao k.č. 2745 k.o. C., odnosno podnijeli pravu vlasničku tužbu.

Također treba reći da su na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama kao suvlasnici u različitim suvlasničkim dijelovima, upisani tužitelji od 1) do 5), pa kako među istima nije proveden postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su svi suvlasnici aktivno legitimirani kao tužitelji u ovoj pravnoj stvari kada traže zaštitu i predaju posjeda dijela sporne nekretnine od trećih osoba, pa i bez obzira što se traži predaja određenog realnog dijela te nekretnine i to u posjed jednom dijelu tužitelja, odnosno konkretno ovdje tužiteljicama pod 1) i 2) jer se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenim suparničarima sukladno čl. 201. ZPP.

Odredom čl. 161. ZV je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njihovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

Odredbom čl. 162. st. 1. ZV je propisano da bi vlasnik ostvario svoje pravo od osobe koja posjeduje svoju stvar da mu ona preda u posjed mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Odredbom čl. 163. st. 1. ZV je propisano da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

Dakle, s obzirom da su tužitelji podnijeli pravu vlasničku tužbu, isti su u ovom parničnom postupku, u tom slučaju morali dokazati da su vlasnici utuženog dijela nekretnine i da taj dio drže tuženici u svom posjedu, a tuženici su imali pravo odbiti predaju svoga posjeda, ali su bili dužni dokazati da imaju pravo koje ih ovlašćuje na taj posjed.

Po stavu ovoga suda, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji dokazali svoje pravo vlasništva utužene nekretnine, odnosno da su tužiteljice dokazale svoje pravo suvlasništva na utuženoj nekretnini i to u površini u kojoj tuženici istu drže u posjedu, odnosno u realno utuženoj površini, kako to proizlazi iz skice lica mjesta sačinjene od strane imenovanog vještaka prilikom očevida.

Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su tužiteljice pod 1) i 2) svoja vlasnička prava valjano dokazale kako materijalnim dokazima, tako i uvjerljivim iskazom kako tužiteljice pod 1), tako i saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je prednica tužitelja pod 1) i 2) sporni dio nekretnine ustupila odnosno dala na korištenje, a ne prodala, predniku tuženika, odnosno njihovom ocu J.-B. G.

Nisu u pravu tuženici kada u žalbi upiru da je prvostupanjski sud pogrešno, pa čak i pristrano, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, ocjenjivao iskaze svjedoka predloženih od strane tužitelja kojima je priklonio svoju vjeru, a da iskazima svjedoka predloženih od strane tuženika nije povjerovao neosnovano jer i po stavu ovog suda, pravilno prvostupanjski sud  ne prihvaća iskaze saslušanih svjedoka M. G., D. V., I. V. kao i tuženika D. G., jer su doista ovi iskazi neuvjerljivi, neživotni i u suprotnosti sa materijalnim dokazima, pa i iskazima naprijed navedenih svjedoka predloženih od strane tužitelja, a posebice zemljišno-knjižnog izvatka i povijesti posjeda iz kojih proizlazi da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici, doduše u različitim idealnim dijelovima sporne nekretnine, a također i iz povijesti posjeda da su oni kao i njihovi prednici upisani kao posjednici iste nekretnine, dok suprotno tome tuženici, a ni njihov otac, nisu bili upisani niti kao suvlasnici, a niti kao posjednici u bilo kojem dijelu utužene nekretnine.

Nadalje, iz povijesti posjeda također proizlazi slijed stjecanja posjeda nasljeđivanjem sukladno rješenjima o nasljeđivanju prednika tužiteljica pod 1) i 2) u koje je prvostupanjski sud  izvršio uvid, a što se sve upravo podudara sa iskazima svjedoka D. V., A. K., Š.K. i tužiteljice D. V., pa je dakle, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz ovih provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi aktivna legitimacija tužitelja, kao i suvlasništvo tužiteljica pod 1) i 2) na utuženoj nekretnini, odnosno vlasništvo upravo utuženog realnog dijela sporne nekretnine, s obzirom da tužitelji od 3) do 5) nisu prigovorili tvrdnji tužiteljice pod 1), kao niti skici očevida, a potvrdili su navode tužbe da bi se radilo o vlasništvu upravo realnog dijela nekretnine od strane tužiteljica pod 1) i 2), te da oni koriste preostali realni dio utužene nekretnine koji nije u posjedu tuženika.

Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tužitelji od 3) do 5) ostvaruju svoja suvlasnička prava na preostalom realnom dijelu k.č. 2745 k.o. C. koji nisu zahvaćeni posjedom tuženika, pa dakle, time njihov posjed nije bilo niti ugrožen, a niti su svojatali posjed utuženog realnog dijela, niti pravo na njega, odnosno to pravo vlasništva na tom realnom dijelu priznaju ovdje tužiteljicama pod 1) i pod 2).

Nije pogrešno prvostupanjski sud  cijenio niti iskaze svjedoka M. B. i V. N. jer, kako to proizlazi iz njihovih iskaza, isti niti nisu imali saznanja o načinu stjecanja posjeda, odnosno prava vlasništva na spornoj nekretnini, jer svjedok M. B. je svjedočio o tome da je on na toj nekretnini odrađivao određene poslove i da ga je angažirala majka tuženika, no isti nije svjedočio o tome čija bi to točno nekretnina bila, odnosno čije vlasništvo, niti po kom osnovu je taj posjed imala majka tuženika.

Također i svjedok V.N. potvrđuje da je o također radio na toj nekretnini i potvrđuje da istu nekretninu u posjedu drže tuženici, što su i oni sami potvrdili, odnosno nisu sporili u ovom postupku, no ni ovaj svjedok nema saznanja na koji način bi tuženici, odnosno njihovi preci stekli pravo vlasništva, odnosno posjeda spornog dijela nekretnine, dakle, ovi svjedoci su svjedočili o faktičnom stanju posjeda, a ne o pravu na posjed, niti o pravu vlasništva.

U pravu je prvostupanjski sud kada navodi da su neprihvatljivi i neživotni iskazi tuženika D. G. i svjedoka D. V. koji navode da je otac tuženika B. (J.) G. sporni dio nekretnine kupio od prednice tužiteljica pod 1) i 2) E. V. zvane M. i to za namještaj, odnosno spavaću sobu, koju je kupio M. jer o tome doista ne postoji nikakav materijalni dokaz, pa s pravom prvostupanjski sud  zaključuje da takva tvrdnja, bez bilo kakvog ugovora, nagodbe, potvrde o tom pravnom poslu, izostanka upisa barem posjeda u evidenciji katastra na tom dijelu nekretnine od strane prednika tuženika, a zatim i upisa u zemljišnu knjigu prava suvlasništva na tom dijelu, nije prihvatljiva, jer da je to bilo tako, za vjerovati je da bi njihov prednik, pa i oni sami, barem nakon smrti svoga oca, to stečeno pravo vlasništva upisali ili barem pokušali upisati, a nisu, s tim da je teret dokaza, u tom dijelu, je bio na njima.

Dakle, po stavu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze, te iz takve ocjene izvukao valjane zaključke, pa činjenica da tuženici u žalbi sve provedene dokaze preocjenjuju, te iz takvog preocjenjenih dokaza izvlače zaključke drugačije od prvostupanjskog suda, u smislu opravdanosti svog „posjedničkog prigovora“, odnosno stjecanju prava vlasništva kupoprodajom, kako oni to tvrde kupnjom spavaće sobe za spornu nekretninu, ne znači da je takva ocjena provedenih dokaza i donošenje takvog zaključka dovelo u pitanje valjanost zaključka prvostupanjskog suda, kao ni zakonitost pobijane odluke, jer kako je to naprijed obrazloženo takvu ocjenu provedenih dokaza od strane tuženika, kao i donošenja zaključka ne prihvaća niti ovaj drugostupanjski sud.

   Po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da su tužitelji dokazali pravo vlasništva na spornoj nekretnini, kao i da je sporni realni dio utužene nekretnine i to na način ako je to prikazano u skici lica mjesta u posjedu ovdje tuženika pod 1) i 2), te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su time ispunjene pretpostavke iz čl. 162. ZV, a s obzirom da tuženici nisu dokazali osnovanost svoga prigovora iz čl. 163. st. 1. ZV, pa je i po stavu ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužba osnovana.

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženika, a da ovaj sud nije našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je i temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP njihovu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda.

Tuženici su u žalbi osporili i odluku prvostupanjskog suda o trošku, ni iz sadržaja žalbe ne proizlazi konkretno koji trošak i iz kojeg razloga tuženici pobijaju, a ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o trošku sukladno žalbi tuženika, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud  pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužiteljima, koji su uspjeli u sporu u cijelosti, dosudio parnični trošak, a također sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP, kao ni odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12), kada je tužiteljima kao potreban, odnosno opravdan, priznao parnični trošak za sastav tužbe, trošak za pristup na sedam ročišta, a sve uvećano za PDV, a niti da je takvo odobreni trošak pogrešno izračunat.

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi u ovom dijelu, a niti je sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je sukladno čl. 380. toč. 2. ZPP trebalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda.

S obzirom na sve navedeno, trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Zadru, 7. veljače 2017.