Broj: Gž-68/2016

 

                                                                                            

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. T. S. iz R., OIB: …i 2. B. S. iz R., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. & M. j.t.d. iz R., protiv tuženika B. B. iz O., sada na adresi u R., OIB: …, radi predaje u posjed, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-581/2013 od 26. listopada 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. veljače 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-581/2013 od 26. listopada 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženiku da cjelokupnu nekretninu u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označenu kao k.č.br. 741/24, upisanu u zk.ul. 2412 k.o. S., slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužiteljima u roku od 15 dana.

 

Točkom 2. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 5.800,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

 

              Protiv presude žali se tuženik ne pozivajući se izrijekom na neki od žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

 

Sadržajem žalbe predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

              Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je vlasnički zahtjev tužitelja da im tuženik preda u posjed nekretninu označenu kao k.č.br. 741/24, iz zk. ul. 2412 k.o. S., koja se vodi po kulturi kao šuma od 571 m2 a u naravi je na istoj izgrađen nedovršeni stambeni objekt.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja nespornim je utvrđeno da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici svaki u ½ dijela predmetne nekretnine te da je tuženik u posjedu iste jer s obitelji živi u objektu postojećem na toj nekretnini.

 

Daljnje je utvrđenje suda da je pravomoćnim rješenjem Ureda državne uprave u PGŽ, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove od 15. rujna 2003.g. prvotužitelju T. S. te I. S., pravnom predniku drugotužiteljice B. S., vraćena u vlasništvo, između ostalih, i predmetna nekretnina kao neizgrađeno građevinsko zemljište sve primjenom Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („NN“ 92/96). Iz obrazloženja pomenutog upravnog rješenja sud utvrđuje da se radi o zemljištu koje je oduzeto i deposedirano pravnom predniku tužitelja pok. E. S. u korist Općine R. koja je nakon provedenog natječaja zemljište dala na korištenje Z. J. rješenjem od 18. rujna 1989.g., da je pravomoćnim rješenjem Gradskog vijeća Grada R. od 16. prosinca 1996.g. utvrđen prestanak prava korištenja novim korisnicima jer je utvrđeno da zemljište nije privedeno namjeni zbog koje je deposedirano, radi čega je u postupku povrata nekretnina udovoljeno zahtjevu stranaka za naturalni povrat te je naloženo Gradu R. da preda u posjed nekretninu ovdje prvotužitelju i ocu drugotužiteljice kao nasljednicima prijašnjeg vlasnika pok. E. S..

 

Uvidom u spis istog suda poslovni broj P-3659/12 prvostupanjski sud utvrđuje da je Z. J. iz B., B. i H. protiv tuženika 1. Grada R., 2. T. S. i 3. B. S. provela parnični postupak tužbom radi utvrđenja da je građenjem na kč.br. 741/24 i kč.br. 2088/4 upisane u zk.ul.2412 k.o. S. koje je dobila na korištenje od Općine R. sagradila jednu etažu kuće, isplatila za istu novčani iznos od 66.153.610 dinara te za komunalnu naknadu iznos od 7.712,80 dinara te time stekla pravo vlasništva zemljišta i izgrađene jedne etaže kuće uz zahtjev za upis toga prava u zemljišne knjige (glavni tužbeni zahtjev) odnosno da joj tuženici solidarno isplate za opisano građevinsko zemljište iznos od 58.500,00 EUR a za izgrađeni objekt iznos od 60.000,00 EUR, sve u protuvrijednosti kuna s pripadajućim zateznim kamatama (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev). Daljnje je utvrđenje suda da je nepravomoćnom prvostupanjskom presudom od 10. travnja 2015.g. odbijen i glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice Z. J. uz obrazloženje da nisu ostvareni zakonski uvjeti za primjenu odredbe čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; dalje u tekstu ZV) za stjecanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnom građevinskom zemljištu, s obzirom na činjenicu da na zemljištu nije izgrađen objekt niti su izvedeni znatni radovi, da je tamo tužiteljica Z. J. u provedenim upravnim postupcima kako stekla tako potom i izgubila pravo na posjed i korištenje predmetnog građevinskog zemljišta, a s obzirom da se radilo o deposediranom zemljištu prenijetom u društveno vlasništvo da su se ostvarili i uvjeti za njihov povrat nekadašnjim vlasnicima, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate odbijen uvaženjem istaknutog prigovora zastare tuženika Grada R., dok je u odnosu na ostale tuženike ocijenjeno da isti nisu pasivno legitimirani.

 

Prema utvrđenjima provedenog postupka proizlazi da se tuženik nalazi u posjedu predmetne nekretnine od 1997.g. kada je otac tuženika M. B. dogovorio sa Z. J. i njezinim suprugom L. J. kupoprodaju predmetnog zemljišta i u te svrhe isplatio kaparu od 10.000,00 DEM nakon čega je tuženik uredio na gradilištu postojeći prizemni objekt za življenje te ga u ove svrhe nastavio koristiti s obitelji, suprugom i troje malodobne djece.

 

Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja sud prvog stupnja primjenom odredbi čl. 161. st. 1. i 162. st. 1. i 2. ZV-a utvrđuje da tužitelji osnovano traže predaju u posjed ove nekretnine za koju su dokazali da je u njihovom vlasništvu i da ju tuženik drži u posjedu.

 

S druge strane, utvrđuje da tuženik nije uspio dokazati da bi imao pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine, u smislu odredbe čl. 163. st. 1. ZV-a, niti mu pripada pravo da kao posjednik, odbije predaju stvari njezinom vlasniku pozivajući se na pravo na posjed od posrednog posjednika koji ima pravo na posjed te stvari jer je u predmetu poslovni broj P-3659/12 odbijen zahtjev Z. J., koja je tuženika uvela u posjed nekretnine, iako za to nije imala ovlaštenja (čl. 163. st. 2. ZV-a). Zaključak je suda da Z. J. nije bila vlasnica predmetne nekretnine kada je 1997.g. „prodala“ zemljište tuženiku odnosno njegovu ocu M. B. budući da je pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela od 16. prosinca 1996.g. utvrđen prestanak prava korištenja istog pa sud smatra da tuženik ne može isticati prigovore koji bi eventualno pripadali posjedniku stvari jer je u posjed stvari ušao od posrednog posjednika koji u trenutku predaje nekretnine nije imao ovlaštenje da mu preda posjed stvari.

 

Stoga sud pobijanom presudom udovoljava tužbenom zahtjevu dok odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a i važeće Odvjetničke tarife.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

             

Tuženik u žalbi ukazuje na pogrešno označavanje njegova imena i adrese, zatim tvrdi da mu nije omogućeno pošteno i pravedno suđenje te smatra da je postupak bio površan, da se žurilo i da mu nije omogućeno da iznese dokaze, da pozove svjedoke i da se izađe na teren radi uvida o stupanj izgrađenosti objekta.

 

Sadržajem ovih žalbenih navoda tuženik upire na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koja nije učinjena budući je ime tuženika iz tužbe ispravljeno (umjesto B. u B.) te su tuženiku uredno dostavljeni kako tužba na odgovor tako i svi pozivi za rasprave na adresu njegova boravišta u R.. Iz sadržaja raspravnih zapisnika je vidljivo da je tuženiku dana mogućnost predlaganja dokaza te da je isti, osim uvida u dokumentaciju, predlagao saslušanje Z. i L. J. od kojeg dokaznog prijedloga je naknadno odustao radi neizvjesnosti dolaska ovih svjedoka na sud u Republiku Hrvatsku te se suglasio sa čitanjem i korištenjem njihovih iskaza danih u postupku istog suda polovni broj P-3659/2012 (vođen po tužbi Z. J.). Osim toga, iz sadržaja raspravnih zapisnika ne proizlazi da je tuženik imao drugih dokaznih prijedloga, nije predlagao očevid suda na licu mjesta, niti je sud neki njegov dokazni prijedlog odbio pa se neosnovano žalbom ukazuje da bi tuženiku nezakonitim postupanjem bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

              U odnosu na žalbene tvrdnje o kratkom roku od 15 dana ostavljenom tuženiku za   izvršenje dužne činidbe (predaja nekretnine u posjed), treba reći da je sud ovaj paricijski rok odredio sukladno odredbi čl. 328. st. 2. ZPP-a.

 

Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pravilno je sud prvog stupnja na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, odlučujući o vlasničkom zahtjevu tužitelja na predaju nekretnine u posjed primijenio odredbe čl. 161. st 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a prema kojima vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, pri čemu tužitelj mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu a ove pretpostavke u konkretnom slučaju sud je kao nesporne među strankama utvrdio ispunjenim.

 

Odlučujući o prigovoru tuženika iz odredbe čl. 163. st. 2. ZV-a prema kojem posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku u posjed ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika, osnovano je sud zaključio da takav prigovor tuženik ne može isticati jer je u posjed stvari ušao od posrednog posjednika odnosno Z. J. koja u trenutku predaje nekretnine nije imala ovlaštenje da mu preda posjed stvari.

 

Tuženik u žalbi ponavlja tijekom postupka iznesene tvrdnje da je predmetno zemljište od  „kaparirao“ i J. isplatio 10.000,00 DEM od dogovorene cijene od 30.000,00 DEM a kapara da se vraća dvostruko. Dalje ukazuje kako se tek naknadno pojavio prvo problem s prijenosom nekretnine jer da zakon nije dopuštao strancima raspolaganje nekretninama a kasnije i drugi problem s povratom nekretnine ovdje tužiteljima, pri čemu da tuženik nije znao da bi nekretnina bila oduzeta J.. Dalje ukazuje na opseg i vrijednost učinjenih radova na samom objektu i okućnici - priprema terena, iskopi  temelja, čišćenje, nasipavanje, odvoz, gruba žbuka izvana, unutarnja žbuka, špric, zidanje dimnjaka, rušenje pregradnih zidova, postavljanje vanjske i unutarnje stolarije, izolacije, mramornih klupica, podova, pločica, laminata, uređenje kupatila, postavljanje limenog krova, uvođenje struje, vode, telefona, kanalizacije, centralnog grijanja, pribava i plaćanje dozvola) radi čega smatra pogrešnom ocjenu vještaka iz upravnog postupka da bi se radilo o izgrađenosti od 7-9 % te tvrdi da se radi o više od 30% izvedenih radova na opremanju i uređenju objekta i okućnice a što da mogu potvrditi brojni svjedoci. Tvrdi da nekretnina danas nesumnjivo nakon toga ulaganja vrijedi puno više nego poljoprivredno zemljište obraslo drvećem stoga se poziva na odredbe čl. 152. st. 2. i čl. 153. ZV-a. U žalbi dalje tuženik ukazuje na pokušaje mirnog rješenja spora s tužiteljima na način da ili otkupi od njih ovu nekretninu (za što da je tražena previsoka cijena) odnosno da se nekretnina proda i tuženiku isplate njegova ulaganja.  

 

Odgovarajući na ove žalbene navode kao prvo treba reći da tuženik po prvi puta u žalbi iznosi činjenične navode kojima tvrdi da bi u smislu odredbe čl. 153. ZV-a stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (ulaganjem u prizemni objekt i uređenjem okućnice) pa time po prvi puta u žalbi ističe činjenice kojima sadržajno upire na prigovor da s osnova stečenog prava vlasništva ima pravo na posjed sporne nekretnine (čl. 163. st. 1. ZV-a). Prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi pa se radi o nedopuštenim žalbenim navodima tuženika. 

 

U odnosu na žalbene navode kojim tuženik tvrdi da od J. ima pravo na povrat dvostruke kapare, treba reći da se radi o irelevantnim žalbenim tvrdnjama za ovaj postupak, osnovanost koji tuženik može isticati u drugom za to odgovarajućem postupku.

 

Jednako tako irelevantne su za ovaj postupak žalbene tvrdnje tuženika da on kao graditelj od ovdje tužitelja kao vlasnika zemljišta ima pravo na naknadu sredstava uloženih u uređenje sporne nekretnine i povećanje njezine vrijednosti prema odredbi čl. 153. st. 2. ZV-a jer u ovome postupku tuženik takav obveznopravni zahtjev nije postavio, već ga prema vlastitim navodima pokušava dogovoriti s tužiteljima izvan suda.

 

Radi svega izloženog, kako tuženik nije dokazao da bi imao pravo koje ga ovlašćuje na posjed predmetne nekretnine u smislu odredbe čl. 163. st. 1. i 2. ZV-a, osnovano je sud prvog stupnja pružio tužiteljima zaštitu vlasništva i udovoljio njihovoj vlasničkoj tužbi.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak jer je donesena pravilnom primijenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

 

Stoga je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao izreci presude.

 

U Rijeci 08. veljače 2017. godine