Broj: Gž-3710/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika K. D. (OIB: …) iz A., B., zastupan po punomoćnici M. T., odvjetnici iz R., protiv tuženika-protutužitelja E. G. (OIB: …) iz R., osobno i kao nasljednik pok. T. G., zastupan po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. Ž. i M. H. R. iz R., radi predaje u posjed i ništavosti ugovora, odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1140/13-27 od 09. rujna 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. veljače 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1140/13-27 od 09. rujna 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika K. D. (dalje u tekstu tužitelj) koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku E. G. predati u posjed tužitelju nekretninu označenu kao k.č. br. 180/3, upisanu u z.k. ul. 2934, podul. 2482 k.o. P., u naravi trosobni stan u R., slobodan od osoba i stvari, sve u roku od 15 dana."

 

Točkom 2. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja E. G. (dalje u tekstu tuženik) koji glasi:

 

"Utvrđuje se ništavim Ugovor o prodaji sklopljen 04. kolovoza 2000.g. između E. G. i T. G. kao prodavatelja i K. D. kao kupca."

 

U točki 3. izreke presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

              Protiv presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužitelj žalbom pobija presudu u točkama 1. i 3. izreke pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja uz nadoknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik žalbom pobija presudu u točkama 2. i 3. izreke pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači te u cijelosti prihvati protutužbeni zahtjev tuženika uz nadoknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Predmet spora o kojem je preostalo za odlučiti u ovome postupku je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži predaju u posjed trosobnog stana u R., te protutužbeni zahtjev tuženika kojim se traži utvrđenje ništavim Ugovora o prodaji toga stana sklopljenog 04. kolovoza 2000.g. između tuženika i njegove supruge sada pok. T. G. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće nesporne činjenice:

-  Ugovorom o pozajmici od 04. prosinca 1998.g. trgovačko društvo R. T. d.o.o. R. dalo je zajam od 200.000,00 kn tužitelju kao vlasniku obrta G. a tuženik i njegova supruga T. G. kao založni dužnici tim su ugovorom dozvolili upis založnog prava na stanu u R., time da je T. G. za sklapanje navedenog ugovora ovlastila svoga supruga posebnom punomoći od 12. studenoga 1998.g. a sam ugovor o pozajmici je solemniziran pred javnom bilježnicom V. L.-L.;

              - Ugovorom o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine u svrhu osiguranja od 20. ožujka 1999.g. J. P., kao fizička osoba (inače zakonski zastupnik i direktor R. T. d.o.o. R.) pozajmio je tužitelju 100.000,00 kn, a tuženik i njegova supruga T. G. obvezali su se radi osiguranja predmetne novčane tražbine prenijeti na J. P. pravo vlasništva predmetnog stana u R., time da je i ovaj ugovor o pozajmici solemniziran po javnoj bilježnici R. M. (dalje u tekstu Sporazum o osiguranju s prijenosom prava vlasništva);

- na temelju citiranog sporazuma proveden je u zemljišnim knjigama upis fiducijarnog vlasništva na predmetnom stanu u korist J. P. uz zabilježbu da je prijenos učinjen radi osiguranja novčane tražbine rješenjem zk odjela poslovni broj Z-3934/99 od 03. veljače 2005.g. koje je preinačeno rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-3938/05 od 10. listopada 2005.g. te je odbijen kao neosnovan prijedlog J. P. za uknjižbu fiducijarnog prava vlasništva u odnosu na 1/2 dijela T. G. uz nalaganje brisanja  provedenog  upisa u odnosu na taj suvlasnički dio i daljnju uspostavu prijašnjeg zk stanja;

- "Ugovorom o sporazumu" od 01. kolovoza 2000.g. tuženik i njegova supruga dogovaraju s tužiteljem prodaju predmetnog stana u R., za cijenu od 80.000,00 DEM, s time da su se G. obvezali prenijeti tužitelju pravo vlasništva na navedenom stanu, dopustiti upis u zemljišnim knjigama i povući tužbu koju su pokrenuli kod Općinskog suda u Rijeci protiv ovdje tužitelja pod poslovnim brojem P-2565/07, a tužitelj se obvezao ishoditi kredit od banke za kupnju navedenog stana u iznosu od 40.000,00 DEM na ime tuženika i njegove supruge u roku od 6 mjeseci, dok se preostali iznos kupoprodajne cijene od 40.000,00 DEM obvezao isplaćivati sinu tuženika S. G. mjesečno po dogovoru, preuzeti sva dugovanja koja su teretila navedeni stan, te nakon potpisivanja toga ugovora-sporazuma sklopiti ugovor o prodaji toga stana;

              - 04. kolovoza 2000.g. između tuženika i njegove supruge T. G. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca sklopljen je sporni Ugovor o prodaji stana u R., za kupoprodajnu cijenu od 80.000,00 DEM (dalje u tekstu Ugovor o prodaji stana);

- predmetni stan upisan je u podulošku 2482, zk.ul. 2934 k.o. P. a kao suvlasnici istog u zemljišnoj knjizi vode se u jednoj polovini dijela J. P. (upis izvršen na temelju Ugovora o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine u svrhu osiguranja od 20. ožujka 1999.g.) a u drugoj polovini dijela R.-t. d.o.o R. (upis izvršen na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. ožujka 2010.g. sklopljenog između supruge tuženika T. G. kao prodavateljice i R.-t. d.o.o. kao kupca);

- tuženik i njegova supruga u posjed predmetnog stana ponovno su ušli 2001.g. kada su posredovanjem djelatnika policije stan preuzeli od tužitelja te su u stanu živjeli do 2010.g.;

- u vrijeme zaključenja glavne rasprave u posjedu navedenog stana je tvrtka R.-t. d.o.o. R., koja od stupanja u posjed u ožujku 2010.g. iznajmljuje stan trećim osobama.

 

              Tužitelj svoj tužbeni zahtjev na predaju u posjed predmetnog stana temelji na tvrdnji da je Ugovorom o prodaji stana stekao pravo vlasništva istog a tuženik da nije ispunio svoju ugovornu obvezu i predao mu u posjed kupljeni stan iako je potpisom ugovora u svoje ime i kao punomoćnik svoje supruge potvrdio primitak cjelokupne kupoprodajne cijene.

 

              Navedenom tužbenom zahtjevu tuženik, za sebe i kao nasljednik pok. supruge T. G. (koja je preminula tijekom trajanja postupka) suprotstavlja tvrdnju da je predmetni Ugovor o prodaji stana ništav zbog nedostatka poslovne sposobnosti za sklapanje, sve obzirom na činjenicu prekomjernog uživanja alkohola tuženika i njegove supruge zbog čega da isti nisu bili u mogućnosti sami brinuti o svojim pravima i interesima radi čega se protutužbom tvrdi da nisu bili sposobni za rasuđivanje pa da je pobijani ugovor ništav prema odredbi čl. 56. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - u daljnjem tekstu; ZOO). Dalje, tuženik pozivom na odredbu čl. 66. ZOO-a tvrdi da je sporni Ugovor o prodaji prividan ugovor pri čijem sklapanju je postojao svjesni i sporazumni nesklad između volje i njenog očitovanja na strani oba ugovaratelja s ciljem stvaranja lažnog dojma kod trećih osoba. Osim toga, da su se stekli razlozi za utvrđenje ništavosti spornog ugovora i temeljem odredbe čl. 141. ZOO-a jer da se radi o zelenaškom ugovoru pri sklapanju kojeg je tužitelj koristeći se stanjem nužde odnosno teškim materijalnim stanje tuženika i njegove supruge, njihovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću i zavisnošću ugovorio za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on učinio odnosno obvezao se učiniti. Konačno, kao najvažniji razlog za ništavost pobijanog Ugovara o prodaji stana tuženik ističe okolnost da u ovom slučaju do stjecanja prava vlasništva na strani tužitelja nikako nije moglo doći iz razloga jer u trenutku sklapanja ugovora tuženik i njegova pok. supruga kao prodavatelji nisu bili vlasnici sporne nekretnine budući je vlasnik stana temeljem Sporazuma o prijenosu prava vlasništva bio J. P., tada upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja njegove novčane tražbine prema tužitelju a tužitelj da je za to svakako znao a ipak da je stan kupio od nevlasnika.

 

Po provedenom postupku, nakon analize i ocjene provedenih dokaza i utvrđenja koja proizlaze iz materijalne dokumentacije te provedenog psihijatrijskog vještačenja tuženika i njegove supruge po vještaku dr. D. T.-psihijatru i M. P.-psihologu, saslušanjem stranaka i svjedoka V. L., P. G., M. D. i J. P., sud prvog stupnja otklanja kao neosnovane sve po tuženiku istaknute razloge za ništavost pobijanog Ugovora o prodaji stana a jednako tako nalazi neosnovanim i zahtjev tužitelja radi predaje stana u posjed, odlučujući o njemu kako kroz stvarnopravni zahtjev radi zaštite vlasništva tako i kroz obveznopravni zahtjev na ispunjenje ugovorne obveze.  

 

Na okolnost poslovne sposobnosti supružnika G. u vrijeme sklapanja Ugovora o pozajmici od 04. prosinca 1998.g. (čije utvrđenje nevaljanosti je bilo predmetom tužbe prije nego je ista povučena u tom dijelu) provedenim psihijatrijskim vještačenjem i prvim nalazom vještaka od 18. listopada 2004.g. je utvrđeno da se radi o osobama koje po svom načinu funkcioniranja spadaju u birane žrtve, da se već naizgled vidi njihova lakovjernost, slabi ego, slaba volja te da ljudi koji imaju patološku potrebu manipuliranja drugima takvu situaciju mogu lako zloupotrijebiti i iskoristiti. Iz nalaza ovih vještaka utvrđeno je da kod tuženika, koji kontinuirano pije od 1969.g., prvi problemi s alkoholom se provlače od 1994.g. dok su kod T. G. već od 1995.g. utvrđeni psihički problemi i ozbiljne smetnje u socijalnoj komunikaciji, da se radi o pasivno-zavisnoj osobi koja je sve odluke prepuštala suprugu, supružnici da su se međusobno svađali i tukli što je karakteristično za brakove u kojima ima problema s alkoholom, da je alkoholizam ovisnost koja se razvija kroz više godina i postupno da nastaju oštećenja u psihičkom i fizičkom stanju osobe. Stoga je utvrđeno da su G. bili spremni pristati na sve kako bi došli do novca radi alkohola te da su zbog konzumacije alkohola isti nedvojbeno u vrijeme sklapanja Ugovora o pozajmici 04. prosinca 1998.g. bili djelomično poslovno nesposobni.

 

              Naknadno je u prvostupanjskom postupku provedeno novo vještačenje po vještaku psihijatru dr. D. T. u pogledu poslovne sposobnosti supružnika G. u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o pozajmici 1998.g. odnosno u vrijeme mjeseca travnja i svibnja 2000.g. kada je podnesena tužba i izdana punomoći odvjetnici za iniciranje ovog postupka. Iz drugog nalaza i mišljenja ovog vještaka od 29. rujna 2008.g. utvrđeno je da se stanje poslovne sposobnosti supružnika G. naknadno promijenilo u odnosu na ono koje je postojalo u prosincu 1998.g. budući su isti tijekom 1999.g. krenuli s postupkom liječenja, tuženik da je započeo liječenje 25. ožujka 1999.g. kod dr. G., da su on i supruga redovno odlazili na grupne terapije liječenja od alkoholizma do 23. lipnja 1999.g., da tuženik nastavlja liječenje u klubu liječenih alkoholičara kod dr. G. od čega odustaje nakon nepuna 3 mjeseca te da od prvog liječenja nije pio 2,5 godine. Obzirom na prednja utvrđenja prema kojima su G. od 1999.g. bili uključeni u grupni psihoterapeutski tretman te kako u njihovim zdravstvenim kartonima nije evidentirano da bi u razdoblju od 1999.g. do 2001.g. bili u recidivu alkoholne bolesti, sud prvog stupnja na temelju vještačkog nalaza utvrđuje da su tuženik i njegova supruga u mjesecu travnju i svibnju 2000.g. bili sposobni za rasuđivanje.

 

              Imajući u vidu prethodno utvrđenje o poslovnoj sposobnosti tuženika i njegova supruge u travnju i svibnju 2000.g. te kako tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da se stanje njihove poslovne sposobnosti od tog vremena pa do sklapanja spornog Ugovora o prodaji stana u kolovozu 2000.g. promijenilo niti je dokazao osnovanost svojih navoda o alkoholiziranosti u vrijeme sklapanja tog ugovora to sud prvog stupnja uz primjenu odredbe čl. 221.a ZPP-a zaključuje da iz razloga nedostatka poslovne sposobnosti ugovaratelja predmetni ugovor ne bi bio ništav (čl. 56. st. 1. ZOO-a).

 

Tvrdnje iz protutužbe da su tuženik i supruga istim stanom već raspolagali kao fiducijanti - dužnici Sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva u korist J. P. kao fiducijarnog vjerovnika pa da nisu bili ovlašteni isti taj stan otuđiti navedenim Ugovorom o prodaji stana tužitelju, sud prvog stupnja je prosuđivao kroz odredbe čl. 274. u vezi s čl. 279. Ovršnog zakona („NN“ 57/96, 29/99, 42/00 - dalje u tekstu OZ) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja pobijanog ugovora. Utvrđenje je suda da iako je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o prodaji stana u zemljišnoj knjizi već bio izvršen prijenos prava vlasništva na ime J. P. radi osiguranja novčane tražbine uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen u svrhu osiguranja, okolnost što su tuženik i njegova supruga kao protivnici osiguranja nakon tako izvršene zabilježbe u zemljišnoj knjizi sklopili sporni Ugovor o prodaji istoga stana kao prodavatelji s tužiteljem kao kupcem, ne čini tako zaključeni ugovor ništavim pravnim poslom u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a u vezi s čl. 275. tada važećeg OZ-a. Prvostupanjski sud ovaj zaključak obrazlaže navodima da obzirom na institut fiducijarnog osiguranja u vrijeme kada su sklopili Ugovor o prodaji s tužiteljem, tuženik i njegova supruga nisu bili ovlašteni stan otuđiti niti opteretiti jer je tako bilo predviđeno odredbom čl. 275. st. 1. OZ-a, no kada su isto ipak učinili, takvo otuđenje nije pravno nevaljano prema odredbi čl. 275. st. 2. OZ-a radi čega Ugovor o prodaji stana samo zbog toga nije ništav pravni posao.

 

Nastavno, prvostupanjski sud otklanja kao nedokazane tvrdnje da je zbog ranije iznesenog prethodnog pravnog raspolaganja istim stanom, kasnije sklopljen Ugovor o prodaji stana prividni pravni posao u smislu odredbe čl. 66. ZOO-a.

 

Cijeneći dalje sadržaj Ugovora o prodaji stana temeljem kojeg se tužitelj kao kupac obvezao prodavateljima isplatiti kupoprodajnu cijenu za stan površine 67,70 m2 u iznosu od 80.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna, prvostupanjski sud nalazi da takav ugovor ne bi bio zelenaški u smislu odredbe čl. 141. ZOO-a jer istim tužitelj kao kupac za sebe nije ugovorio korist koja bi bila u očitom nerazmjeru s onim što se je on obvezao učiniti prodavateljima. Sud smatra da niti okolnost što se na Ugovoru o prodaji stana ne nalazi potpis T. G. ne čini takav ugovor ništavim, već da takva okolnost može biti od značaja prilikom ocjene nastanka prava i obveza iz ugovora.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev radi predaje tužitelju u posjed stana u R., imajući u vidu utvrđenje da u vrijeme zaključenja glavne rasprave tuženik nije bio u posjedu predmetnog stana (već tvrtka R.-t. d.o.o. R. koja od 2010.g. stan iznajmljuje trećim osobama) te da tužitelj nije vlasnik stana čiju predaju u posjed traži (u zemljišnim knjigama kao suvlasnici su upisani J. P. u ½ dijela i R. t. d.o.o. u ½ dijela), to sud prvog stupnja smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran u smislu odredbe čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje u tekstu ZV) za postavljanje zahtjeva za predaju tog stana u posjed.

 

Pritom otklanja kao neosnovane tvrdnje tužitelja da bi vlasništvo stekao na temelju Ugovora o prodaji stana uz utvrđenje da se na temelju pravnog posla pravo vlasništvo nekretnine stječe tek uknjižbom u zemljišne knjige prema odredbi čl. 119. ZV-a što je u konkretnom slučaju izostalo, te nastavno utvrđuje da nisu ostvarene niti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona (dosjelošću) jer je izostalo potrebno vrijeme posjedovanja na strani tužitelja. Stoga sud prvog stupnja smatra da nema mjesta pružanju tužitelju zaštite vlasništva kroz vlasničku tužbu na predaju stvari u posjed.

 

Odlučujući dalje o tužbenom zahtjevu kroz odredbe obveznog prava o ispunjenju ugovorne obveze, prvostupanjski sud utvrđuje da su se tuženik i njegova supruga odredbom čl. 3. Ugovora o prodaji stana obvezali predati tužitelju kao kupcu stan koji je predmet ugovora primitkom cjelokupnog iznosa ugovorene prodajne cijene. Iako se u odredbi čl. 2. Ugovora o prodaji stana navodi da potpisom ugovora tuženik i njegova supruga kao prodavatelji potvrđuju da su primili od tužitelja kao kupca cijenu od 80.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna, sud prvog stupnja daljnjom ocjenom provedenih dokaza posebice iskaza saslušanih stanaka i svjedoka, utvrđuje da tužitelj kao kupac nije isplatio tuženicima kupoprodajnu cijenu. Stoga, obzirom na utvrđenje da tužitelj nije ispunio temeljnu obvezu kupca iz Ugovora o prodaji stana odnosno isplatu kupoprodajne cijene, imajući u vidu da je kupoprodajni ugovor dvostrano obvezni pravni odnos, to prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 122. ZOO-a smatra da ni tuženik kao prodavatelj nije u obvezi ispuniti preuzetu obvezu predaje stana u posjed, pa i radi tog razloga tužbeni zahtjev nalazi neosnovanim.

 

Radi svega, sud prvog stupnja odbija kao neosnovane i tužbeni i protutužbeni zahtjev dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upiru stranke budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge, istu je moguće ispitati.

 

Protivno žalbenim navodima tuženika ne postoji proturječnost izreke i obrazloženja niti nerazumljivost samog obrazloženja pobijane presude u citiranju odredbi OZ-a o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva. Radi se o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda o ugovornoj ulozi tuženika i njegove supruge, koji je u tom dijelu doveo do pogrešne primjene materijalnog prava, što međutim nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o protutužbenom zahtjevu, o čemu će u nastavku biti riječi. 

 

Činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kao i njegovo pravno stajalište u pogledu neosnovanosti kako tužbenog tako i protutužbenog zahtjeva prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju žalbenim navodima stranaka koje u žalbama ponavljaju tvrdnje i prigovore iznesene u postupku a koje je sud prvog stupnja otklonio i za to iznio opravdane zaključke koje u svemu prihvaća i ovaj sud, osim u pogledu protivnosti pobijanog Ugovora o prodaji stana prisilnim propisima OZ-a kao razlogu ništavosti.

 

Tuženik u žalbi ustraje na tvrdnji da on i njegova supruga u vrijeme prodaje stana tužitelju nisu bili vlasnici stana jer je to bio J. P., radi čega da taj stan nisu mogli prodati tužitelju. Stoga u žalbi i dalje tvrdi da sklopljeni Ugovor o prodaji nema pravnu osnovu u smislu odredbe čl. 52. ZOO-a, a to je stjecanje prava vlasništva, pa da je takav ugovor po svojoj prirodi ništav.

 

U odnosu na iznesene žalbene navode već je ranijom ukidnom odlukom ovoga suda rečeno da je irelevantno što je tuženik ove razloge pogrešno pravno kvalificirao kao nedostatak pravne osnove Ugovora o prodaji stana i razlog ništavosti u smislu čl. 52. ZOO-a, jer sud nije vezan istaknutom pravnom nego činjeničnom osnovnom tužbenog zahtjeva.

 

Stoga imajući u vidu činjenične tvrdnje tuženika iz protutužbe da upravo zato što su tuženik i supruga mu stanom raspolagali kao fiducijanti - dužnici Sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva u korist J. P. kao fiducijarnog vjerovnika pa da stoga nisu bili ovlašteni isti taj stan otuđiti tužitelju Ugovorom o prodaji stana, to ove navode treba u smislu l. 103. ZOO-a promatrati kroz ispitivanje eventualne protivnosti tog ugovora relevantnim prisilnim odredbama OZ-a i ZV-a koji su tada bili na snazi.

 

Odredbom čl. 274. u vezi s čl. 279. OZ-a, bilo je propisano da stranke sporazuma mogu tražiti da se radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika osiguranja (st. 1.) te ukoliko se prenosi pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjigu sporazum, koji ima učinak sudske nagodbe (st. 3.), mora sadržavati i izjavu protivnika osiguranja o tome da je suglasan da se neposredno na temelju sporazuma može u zemljišnoj knjizi obaviti taj prijenos (st. 4.), time da stranke sporazuma mogu tražiti prijenos prava vlasništva na nekretnini uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja (st. 5.).

 

Učinci prijenosa prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine bili su regulirani odredbom čl. 275. OZ-a na način da ako nije drukčije određeno samim sporazumom iz čl. 274. st. 1. OZ-a, tada da je protivnik osiguranja ovlašten i dalje koristiti stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, a predlagatelj osiguranja nije ovlašten stvar otuđiti niti opteretiti (st. 1.) a ukoliko predlagatelj osiguranja otuđi ili optereti stvar iako na to nije ovlašten sporazumom iz čl. 274. st. 1. OZ-a takvo je otuđenje ili opterećenje pravno valjano, a predlagatelj osiguranja odgovara protivniku osiguranja za štetu koju mu je time prouzročio (st. 2.). Odredbom čl. 276. st. 1. OZ-a bilo je propisano da ako protivnik osiguranja u roku ispuni svoju obvezu prema predlagatelju osiguranja, ovaj mu je dužan bez odgode vratiti vlasništvo stvari ili prenijeti natrag stečeno pravo.

 

Odredbom čl. 297. st. 2. ZV-a je propisano da što je određeno za založno pravo primjenjivat će se na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja kao i na svako drugo osiguranje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno. 

 

Točni su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešnim tumačenjem uloge tuženika i njegove supruge kao predlagatelja osiguranja iz Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva zaključio da u takvom svojstvu isti nisu bili ovlašteni zaključiti Ugovor o prodaji stana s tužiteljem kao kupcem, ali iako su to učinili ova okolnost da taj ugovor ne čini ništavnim jer da je takvo otuđenje pravno valjano u smislu odredbe čl. 275. st. 2. OZ-a. Naime, u navedenom pravnom poslu ulogu predlagatelja osiguranja imao je J. P. pa bi se na njega odnosila zabrana da kao fiducijarni vlasnik predmetni stan otuđi ili optereti dok su tuženik i njegova supruga imali ulogu protivnika osiguranja.

 

Međutim, kako odredbe OZ-a ni ZV-a koje su tada bile na snazi nisu propisivale pravila za pravnu situaciju kada nekretninom raspolaže protivnik osiguranja kojem je ostavljeno samo pravo faktičnog korištenja nekretninom i koji je pravo vlasništva „uvjetno“ prenio na predlagatelja osiguranja, niti je predviđena ništavost ugovora kao posljedica takvog raspolaganja od strane protivnika osiguranja to prednji pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o ulozi tuženika i njegove supruge nije utjecao na pravilan stav suda da Ugovor o prodaji stana iz tog razloga ne bi bio ništav.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika da je u vrijeme zaključenja pobijanog Ugovora o prodaji stana, vlasnik stana bio J. P. i stoga da tuženik i supruga kao nevlasnici taj stan nisu mogli dalje prodati tužitelju, treba imati u vidu odredbu čl. 460. ZOO-a prema kojoj prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa, može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Dakle, niti ova pravna situacija kupoprodaje tuđe stvari ne predviđa kao posljedicu ništavost ugovora, pa su utoliko neosnovani žalbeni navodi tuženika. 

 

              Tužitelj žalbom prvenstveno osporava činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da on kao kupac nije ispunio svoju ugovornu obvezu odnosno da nije isplatio kupoprodajnu cijenu tuženiku i njegovoj supruzi. Tvrdi da sud o tome izvodi pogrešan zaključak unatoč činjenicama koje proizlaze iz postupka posebno iz čl. 2. st. 2. Ugovora o prodaji stana u kojem su tuženik i njegova supruga izrijekom potvrdili primitak cjelokupne kupoprodajne cijene a dodatnu pravnu snagu tome daje ovjera potpisa ugovaratelja kod javnog bilježnika. Žalbom tužitelja se tvrdi da unatoč činjenici što je primitak novaca potvrđen ovjerenom ispravom, sud nepotrebno ocjenjuje sadržaj „Ugovora o sporazumu" zaključenog prethodno spornom Ugovoru o prodaji stana. Smatra da je sud zaključak o isplati kupoprodajne cijene trebao izvesti pravilnom ocjenom iskaza tužitelja i njegova oca svjedoka M. D. a s druge strane da je krajnje nekritički prihvatio iskaz svjedoka J. P. koji o relevantnim činjenicama da nema neposrednih saznanja.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), pravilno u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbi tužitelja sadržajno istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

 

Pravilnom ocjenom provedenih dokaza posebice iskaza stranaka i svjedoka M. D., J. P. i P. G., koje tužitelj bez uspjeha osporava u žalbi, sud prvog stupnja je utvrdio da bez obzira što je u Ugovoru o prodaji stana navedeno da je prodavateljima plaćena cijena stana od 80.000,00 DEM protuvrijednost kuna, tužitelj nije dokazao da bi do takve isplate došlo niti da je isti raspolagao ovim novčanim iznosom u vrijeme sklapanja ugovora. Ocjenom sadržaja „Ugovora o Sporazumu“ sklopljenog po strankama tri dana prije, sud nalazi da tužitelj nije dokazao da je od banke zatražio i ostvario kredit pa da je neživotno da bi već nakon tri dana isplatio G. 80.000,00 DEM. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno kao nedokazane otklanja tvrdnje tužitelja da je upravo novčane iznose koje je pozajmljivao od P. i njegove tvrtke R. T. d.o.o i to 04. prosinca 1998.g. iznos od 200.000,00 kn te 20. ožujka 1999.g. iznos od 100.000,00 kn iskoristio za plaćanje cijene stana, utvrdivši da je novčana sredstva dobivena tim ugovorima o pozajmicama tužitelj upotrijebio u svrhu poslovanja njegova tadašnjeg obrta „G.“, uvažavajući pritom predviđene rokove za vraćanje pozajmica i vremenski odmak između sklopljenih ugovora o pozajmicama i samog Ugovora o prodaji stana.

 

Prema odredbi čl. 122. ZOO-a, u dvostranim ugovorima ni jedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla (st. 1.). Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju (st. 2.).

 

Stoga, kako nije utvrđeno da bi tužitelj ispunio svoju obvezu iz Ugovora o prodaji stana te isplatio tuženiku i njegovoj supruzi kupoprodajnu cijenu, tada niti tuženik ne bi bio u obvezi predati tužitelju predmetni stan čak i da je u njegovu posjedu, radi čega neosnovano tužitelj žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Radi svega obrazloženog valjalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovane.

 

              Obzirom na konačni ishod spora, odluka prvostupanjskog suda o tome da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 08. veljače 2017. godine