Broj: Gž-3252/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca F.Z., predsjednice vijeća, I.D., člana vijeća i suca izvjestitelja te Ž.Đ., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.B. iz P., koga zastupaju punomoćnice-odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu S.M.j. i I.B., Z., protiv tuženika: 1) N.L. rođ. D. iz B., kao nasljednice D.D. pok. A., 2) N.M. žene I. iz B., kao nasljednice I.K., 3) S.M. pok. J. iz T., kao nasljednika J.U. pok. M., 4) N.K. pok. S. iz S.F.i J. 2, 5) V.K.¹ pok. Đ., 6) V.K.² pok. Đ. i 7) P.K. pok. Đ., tuženici pod 5), 6) i 7) iz Š., tuženike pod 4) – 7) zastupa punomoćnica L.R., odvjetnica u B., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-2547/13 od 14. svibnja 2014., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se djelomično žalba tužitelja V.B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-2547/13 od 14. svibnja 2014. pod toč. I izreke i toč. II izreke u dijelu kojim je dužan tužitelj tuženicima pod 4) do 7) nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 6.562,50 kn.

              2. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda pod toč. II izreke u dijelu kojim je tužitelj dužan tuženicima pod 4) do 7) nadoknaditi parnični trošak preko iznosa od 6.562,50 kn do iznosa od 7.410,00 kn, tako da se zahtjev tuženika pod 4) do 7) za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 6.562,50 kn do iznosa od 7.410,00 kn, tj. za iznos od 847,50 kn, odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

              „I – Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi,

              Utvrđuje se da je tužitelj V.B. iz P. temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog sa J.M. dana 28. siječnja 2004. god. a on kupoprodajom i dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao čest. zem. 396/4, 397/3 k.o. B. za cijelo, a koje nekretnine su nastale predparcelacijom od dijelova čest. zem. 396/2, 396/3, 397/2 k.o. B., a što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj to svoje pravo vlasništva upiše u zemljišnu knjigu uz istovremeni upis brisanja tog prava sa imena tuženika sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

              II – Dužan je tužitelj tuženicima pod 4 do 7 nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 7.410 kn.“

              Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o parničnom trošku. U žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu koji ne postoji u spisu jer je odbio prvotni tužbeni zahtjev tužitelja koji više ne egzistira odnosno koji je uređen podneskom od 21. studenoga 2009., a koju preinaku tužbenog zahtjeva je sud dopustio na raspravi 10. veljače 2014., čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku, dakle prekoračen je tužbeni zahtjev. Također, sud je u obrazloženju presude naveo koje je dokaze izveo, a nije ocijenio svaki dokaz posebno te ne postoje razlozi o tome zašto je nekim dokazima poklonio vjeru, a nekima nije. Sud se poziva na odredbu čl. 103. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima obrazlažući gdje bi bila granica između tužitelja i braće K. te smatrajući da bi trebalo spornu površinu podijeliti na pola, iako se radi o tužbi radi utvrđenja prava vlasništva, a ne radi uređenja međe. Ni tuženici pod 4) do 7) nisu sporili vlasništvo tužitelja već je sporna bila površina koja je obuhvaćena predparcelacijskim elaboratom. Pogrešno je utvrđeno činjenično stanje kad je zaključeno da je spor nastao zbog toga što je zemljište prodavano "okvirno", bez sudjelovanja mjernika i bez jasno vidljivih međa između dva dijela. U svim ugovorima koje su zaključivali prednici tužitelja jasno je naznačena širini od 36 m što prema skici vještaka Š. odgovora širini tužiteljeve parcele, dok su s druge strane tuženici kupili od S.M. svako po cca. 850 m2, što znači da bi ukupno imali oko 1700 m2. Pogrešno su cijenjeni iskazi svjedoka I.M. koji je jasno govorio o zemljištu koje je i njegova supruga N. dobila darovanjem od majke, a o smokvi kao međi prema K. govori i svjedok M.J. Svjedok S.M. je potvrdio da je prilikom svih kupoprodaja bio na terenu te da je pokazivao među, a međe su bila dva kamena od kojih je jedan na zidu, a drugi kod smokve. Ovaj svjedok je rekao da su K. postavili metalne stupiće na udaljenosti od 6 m od smokve, dok je smokva bila oko metra u K. dijelu, kao i da su K. ušli u B.

              U situaciji kada među strankama nije sporno vlasništvo, već samo međa, sud je bio dužan utvrditi da je tužitelj vlasnik utužene nekretnine te uputiti stranke da eventualne sporove oko međe rješavaju u drugom postupku. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i u odluci o troškovima postupka jer je tuženicima dosuđen previsok iznos parničnog troška, koji nije opravdan. Predlaže uvažavanje žalbe i preinaku pobijane presude na način da se usvoji uređeni tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se presuda ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je djelomično osnovana.

              Tužitelj tvrdi da počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) jer je prvostupanjski sud meritorno odlučio o prvotnom tužbenom zahtjevu koji više ne egzistira jer je uređen podneskom od 21. studenoga 2009.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj podneskom od 21. studenoga 2009. izvršio preinaku tužbe u deklaratornom dijelu zahtjeva na način da je zatražio utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, dodajući da čest. zem. 396/4 i 397/3 k.o. B. stare izmjere odgovaraju kat. čestici 3512/1 k.o. B. nove izmjere. Prvostupanjski sud je odlučio o prvotno postavljenom zahtjevu kojim je u deklaratornom dijelu zatraženo utvrđenje da je temeljem kupoprodajnog ugovora s J.M. od 28. siječnja 2004., a on kupoprodajom i dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

Prema raspravnom zapisniku od 2. prosinca 2009. utvrđeno je da se u spisu nalazi podnesak tužitelja (od 21. studenoga 2009.), za kojega tuženici pod 3) - 7) potvrđuju da su ga primili, nakon čega tužitelj izlaže kao u tužbi i uređenom tužbenom zahtjevu, a navedeni tuženici se protive tako uređenom tužbenom zahtjevu.

Kako je prvostupanjski sud odlučio o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne o zahtjevu iz podneska od 21. studenoga 2009. kojim je tužitelj preinačio tužbu, ima se uzeti da je prvostupanjski sud odbio tužiteljevu preinaku tužbe, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, pri čemu je uvjerenje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima tako da se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Stoga žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog sa J.M. od 28. siječnja 2004., a on kupoprodajom i dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao čest. zem. 396/4, 397/3 k.o. B. za cijelo, a koje nekretnine su nastale predparcelacijom od dijelova čest. zem. 396/2, 396/3, 397/2 k.o. B., što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj to pravo upiše u zemljišnu knjigu uz istovremeni upis brisanja tog prava s imena tuženika.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je dio predmetne nekretnine i to dio čest. zem. 396/2, 397/2 i 396/3 k.o. B. trećetuženik S.M. prodao I.K., ona ga prenijela zetu I.M., ovaj ga prodao I.J. koji ga je prodao tužitelju, kao i da je drugi dio nekretnine prodan braći K. i to svakome po 850 m2, tj. zajedno 1700 m2. Zemljište je prodavano „okvirno“, bez sudjelovanje mjernika i bez jasno vidljivih međa između dva dijela, kupovano je i prodavano bez katastarskih mapa, skica i mjerenja pa je valjalo ocijeniti iskaze svjedoka i stranaka koji su neprecizni.

Prema mjerenju provedenom po vještaku mjerničke struke cijelo zemljište (dio od B. i dio od K.) ima površinu 3750 m2. Tužitelj je zemljište kupio od M.J., a u ugovoru između J. kao kupca i N.M. i S.M. kao prodavatelja spominje se površina od 2700 m2, što J. sigurno nije kupio. Kamenje kao među nitko osim svjedoka I.M. ne spominje niti je to utvrđeno na očevidu, a ovaj svjedok je iskazao da mu smokva nije ništa značila. Smokvu spominje i tuženik S.M. koji je prodao zemlju M. i K., a koji tvrdi da je smokva bila metar unutar dijela od K. prema B. dijelu. Očevidom je utvrđeno da je sporni dio širok 3,7 m. Ovaj svjedok tvrdi da su K. zauzeli 200 do 300 m više nego im pripada po ugovoru, međutim kada bi njihov dio obuhvatio cijelo zemljište za koje tvrde da je njihovo, ukupna površina iznosila bi 1841 m2 što je 140 m2 više nego što su kupili prema ugovorima i onome što su presudom na temelju priznanja protiv S.M. utvrdili, koji im je priznao suvlasništvo na 2x850 m2.

Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da sporni prostor ne može biti od tuženika K. jer se radi o površini većoj od one koja im pripada prema ugovorima, ali da nije niti od tužitelja jer njemu pripada pojas širine oko 2 m od linije A1-C1 na skici vještaka, a pojas koji bi preostao, širine 1 m, bi zajedno s nespornim zemljištem tuženika davao površinu od približno 1700 m2. To znači da bi međa išla simetralom spornog pojasa, tj. da je svakoj od zainteresiranih strana pripada polovina spornog dijela. Kako je tužitelj zahtijevao utvrđenje prava vlasništva prema predparcelacijskom elaboratu koji obuhvaća cijeli sporni dio, a sud je utvrdio da bi mu pripadala polovina spornog dijela, to je njegov tužbeni zahtjev odbijen.

Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP), ako su međašni znakovi između dvije nekretnine zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporne, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u izvanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.

U parničnom postupku ne može se uređivati međa između stranaka, međutim pobijanom presudom je odbijen (stvarnopravni) tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje i trpljenje uknjižbe prava vlasništva, u obrazloženju je navedeno da se nije mogla utvrditi međa među strankama, koje činjenično utvrđenje je bilo podloga za odbijanje tužbenog zahtjeva, pa je sud, protivno žalbenim navodima, odlučio o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, a ne o uređenju međe.

Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje kad je zaključeno da je spor nastao zbog toga što je zemljište prodavano "okvirno", bez sudjelovanja mjernika i bez jasno vidljivih međa između dva dijela.

Naime, predmet ugovora od 11. lipnja 1985. između N.M. i S.M., kao prodavatelja te M.J., kao kupca, je suvlasnički dio od 4/7 dijela na čest. zem. 396, koja prema novom premjeru odgovara čest. zem. 3511 i 3512 k.o. B., dok je ugovorom od 28. siječnja 2004. tužitelj od prodavatelja M.J. kupio 4/7 dijela čest. zem. 3511 i 3512 k.o. B., pod nazivom K., koje u zemljišnim knjigama nose oznaku 396/2. 397/2 i 39673 k.o. B., odnosno koji dio se u postupku predparcelacije odnosi na čest. zem. 396/4 i 397/3 k.o. B., dakle predmet prodaje su suvlasnički (idealni) dijelovi, a ne realni (fizički) dijelovi predmetnih nekretnina, neovisno o tome što se u ugovoru od 11. lipnja 1985. definira kao "leži zapadno dimenzija 36x75 m, mjereno od morske obale udaljeno 9 m, dakle ukupno 2700 m2".   

Što se tiče tvrdnje tužitelja da je u svim ugovorima koje su zaključivali prednici tužitelja jasno naznačena širini od 36 m što prema skici vještaka Š. odgovora širini tužiteljeve parcele, za istaći je da se ta širina, kako je već kazano, navodi samo u ugovoru od 11. lipnja 1985., dok se ne navodi u ugovoru od 28. siječnja 2004., u darovnom ugovoru između I. K. i N.M. od 1. veljače 1983., ni u presudi Općinskog suda u Biogradu na Moru broj P-70/81, kojom je utvrđeno da je tužiteljica I.K. stekla pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 396 k.o. B. u površini od 3750 m2, koja predstavlja 3/7 dijela tog zemljišta.

S pravom tužitelj tvrdi da je sporno samo zemljište koje je obuhvaćeno predparcelacijskim elaboratom u površini od cca 233 m2.

Trećetuženik S.M., koji je dio predmetnih nekretnina prodao I.K. (prednici tužitelja), a drugi dio prodao K. 1981. godine, pa ima neposredna saznanja o svim okolnostima vezanim za izvornu kupoprodaju spornih nekretnina, u iskazu je naveo da je dio prodao I.K., ona ga je prenijela zetu I.M., ovaj ga je prenio na J., a J. na tužitelja, da je pri svakoj od transakcija na terenu pokazivao među, da je K. prodao 1981. godine točno 1700 m2, svakom bratu 850 m2, da je kod prodaje K. pokazao među, koja je bila dva kamena, jedan na zidu, a jedan kod smokve, koji je metar prema dijelu od B., smokva je metar unutar dijela od K., da su samo ta dva kamena bila oznaka međe, da je K. prodano "oko", da su K. postavili metalne stupiće na udaljenosti od 6 m od smokve dok je smokva bila oko metar u K. dijelu, da je na isti način prodano drugoj strani, po prilici, da ispada da su K. ušli u B. 5-6 m po cijeloj fronti, da se zemlja kod prodaje mjerila u koracima, da je s tužiteljem dva puta bio na terenu ali nije bio mjernik i da je veći dio prodao I.K.

Prvostupanjski sud je na očevidu utvrdio da je sporni dio širok 3,7 m, pa bi se smokva, koju u iskazu spominje trećetužnik, nalazila u spornom dijelu 1 m od linije A-C prema liniji A1-C1, ali da se ta tvrdnja nije mogla provjeriti na terenu jer tužitelj nije predložio dopunski očevid, a da je sama ocjena trećetužnika M. "od oka" i prema njoj se ne može utvrditi međa.

Tome treba dodati da na skici lica mjesta mjerničkog vještaka L.Š., dipl. ing. geod., od 26. rujna 2005. nije označeno gdje se nalazi smokva, koju neki svjedoci spominju kao među između stranaka, kao ni gdje se nalaze dva kamena koje prodavatelj predmetnih nekretnina objema stranama (S.M.) označava kao međne oznake.

Prvostupanjski sud smatra da bi međa išla simetralom između točaka A, B, C i A1, B1, C1, tj. da svakoj od zainteresiranih strana pripada polovina spornog dijela, a s obzirom da je tužitelj zahtijevao utvrđenje prema predparcelacijskom elaboratu koji obuhvaća cijeli sporni dio, to je njegov zahtjev neosnovan.

Tužitelj u žalbi tvrdi da je u situaciji kada među strankama nije sporno vlasništvo, već samo međa, sud bio dužan utvrditi da je tužitelj vlasnik utužene nekretnine te uputiti stranke da eventualne sporove oko međe rješavaju u drugom postupku.

Međutim, budući da je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje i uknjižbu prava vlasništva čest. zem. 396/4 i čest. zem. 397/3 k.o. B., koje su nastale predparcelacijom od čest. zem. 396/2, 396/3 i 397/2 k.o. B., dakle zahtjev nije postavljen sa slovnim oznakama navedenim u skici lica mjesta od 26. rujna 2005., koja bi činila sastavni dio presude, to nije bilo moguće djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev.

U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog žalbenog suda, odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 20. st. 1. i čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima-"Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92., te čl. 114. i čl. 115. ZVDSP).

Stoga žalba tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, nije osnovana.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u odluci o glavnoj stvari, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude.

Odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud je obvezao tužitelja da tuženicima pod 4) do 7) nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.410,00 kn, imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

Tužitelj smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je tuženicima dosuđen previsok iznos parničnog troška, koji nije opravdan.

Primjenom mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) tuženicima pod 4) do 7) je valjalo priznati po 75 bodova za sastav odgovora na tužbu te za zastupanje na ročištima 26. rujna 2005., 21. rujna (u presudi pogrešno navedeno 21. listopada) i 2. prosinca 2009., 30. ožujka 2010. te 10. veljače i 1. travnja 2014., ukupno 525 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda i uvećani za PDV od 25% daju trošak postupka od 6.562,50 kn.

S pravom tužitelj prigovara da tuženicima nije trebalo priznati trošak zastupanja za ročište 20. kolovoza 2004. jer toga dana nije održano nikakvo ročište.

Stoga je trebalo na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod toč. II izreke u dosuđujućem dijelu do iznosa od 6.562,50 kn.

Također je trebalo preinačiti presudu u dosuđujućem dijelu preko navedenog iznosa do iznosa od 7.410,00 kn i u tom dijelu odbiti zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, zbog čega je odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude (čl. 373. toč. 2. ZPP).

 

U Zadru 14. veljače 2017.