Broj: UsI-627/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja E.-I. d.o.o., iz P., R. 2, kojeg zastupa opunomoćenica B. R., odvjetnica u P., D. V. 12, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, Zagreb, Runjaninova 2, kojeg zastupa službena osoba E. Č. K., radi povrata u prethodno stanje, 15. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              I.               Poništava se rješenje Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture, KLASA: UP/II-612-08/14-02/0041, URBROJ: 532-06-01-01/8-15-3 od 27. ožujka 2015. godine.

              II.               Poništava se rješenje Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Puli, KLASA: UP/I-612-08/14-11/0002, URBROJ: 532-04-11/5-14-01 od 20. siječnja 2014. godine.

              III.               Obustavlja se upravni postupak protiv E.-I. d.o.o. P..

              IV.               Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

              V.               Svaka stranka podmiruje svoje troškove ovog spora.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Puli, KLASA: UP/I-612-08/14-11/0002, URBROJ: 532-04-11/5-14-01 od 20. siječnja 2014., tužitelju, u svojstvu upravitelja zgrade u Puli, I. M. R. 2, naložen je povrat u prethodno stanje – povratak izvornih drvenih ulaznih vratnica na ulazna vrata u stambeni dio zgrade u roku od 15 dana od dostave rješenje, te je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. S. odluku prvostupanjsko tijelo utemeljilo je, u bitnome, na utvrđenju da je predmetni zahvat unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline Pule investitor izveo bez ishođenja propisanoga prethodnog odobrenja, pozvavši se na odredbe članka 62. i članka 73. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12 i 157/13).

Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-612-08/14-02/0041, URBROJ: 532-06-01-01/8-15-3 od 27. ožujka 2015., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

              Tužitelj u tužbi te u nastavku spora osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da tužitelj nije vlasnik ni suvlasnik zgrade, niti je bio investitor ili izvođač radova predmetnog zahvata, već je tužitelj upravitelj predmetne zgrade, koji zastupa suvlasnike, pa su javnopravna tijela u odnosu na tužitelja promašila legitimaciju. Dodaje da su odluku o zahvatu donijeli suvlasnici zgrade, te se poziva na sudsku praksu za koju smatra da ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da obustavi postupak, na koji način bi Sud sam riješio stvar. Potražuje i naknadu troškova ovog spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za sudske pristojbe.

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da stručno mišljenje pribavljeno u žalbenom postupku predstavlja interni akt sastavljen od strane osposobljene osobe, a ne vještačenje u smislu članka 65. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Na raspravi dodaje da je tužitelj prigovor promašene pasivne legitimacije istaknuo tek u ovome sporu, te da konzervatori u ovoj vrsti postupaka u pravilu komuniciraju s upraviteljima zgrada, koji su ovlašteni zastupati suvlasnike pred upravnim tijelima, što je tužitelj i činio, a konzervatorima bi bilo teško donositi rješenja kada bi morali utvrđivati sve suvlasnike zgrade. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

              U ovom sporu je 8. veljače 2017. provedena rasprava, u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja.

              Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Stanje spisa ovog spora omogućilo je presuđenje u korist tužitelja i bez izvođenja dodatnih dokaza koje je tužitelj predložio, pa daljnje dokazivanje nije provođeno.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

              Nalog izdan tužitelju prvostupanjskim rješenjem temelji se na odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kojom je propisano da će, ako investitor i/ili izvođač radova poduzme radnju na kulturnom dobru, za koju je potrebno prethodno odobrenje i/ili je poduzme protivno tom odobrenju, nadležno tijelo privremeno obustaviti rješenjem takvu radnju, pri čemu se rješenje može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.

              Izdavanje prethodnog odobrenja za radove na kulturnom dobru uređeno je odredbama članka 62. navedenog Zakona.

              Nadalje, upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom, uključujući zastupanje u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom nije drukčije određeno (čl. 378. st. 1., 3. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10 i 143/12).

              U ovoj stvari analogno mogu biti primijenjene definicije investitora, odnosno izvođača radova, normirane odredbama Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13), prema kojima je investitor pravna ili fizička osoba u čije ime se gradi građevina (čl. 49. st. 1.), dok je izvođač osoba koja gradi ili izvodi pojedine radove na građevini (čl. 53. st. 1.).

              Nesporno je da tužitelj nije (su)vlasnik predmetne zgrade, pa stoga ni investitor spornog zahvata, te da nije nastupio u svojstvu izvođača radova (zahvata). Nesporno je i da tužitelj, kao zastupnik suvlasnika, nije nositelj prava na kulturnom dobru, niti njegov imatelj, u smislu norme članka 23. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

              Odredbe oneroznog karaktera, poput članka 73. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, nužno se tumače striktno, pa spomenuta norma ne može biti primijenjena u odnosu na osobe koje nemaju svojstvo investitora, niti izvođača radova. Usporedbe radi, kada se određene obveze ili zabrane vezane uz nekretninu pored suvlasnika mogu određivati i upravitelju zgrade, to se izrijekom propisuje (npr. čl. 54. Zakona o zaštiti od požara, „Narodne novine“, broj 92/10).

              Osnovano, stoga, tužitelj prigovara da u predmetnome upravnom postupku nije mogao imati svojstvo pasivne stranke, tj. stranke protiv koje se vodi postupak (čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Pritom nije od utjecaja kada je tužitelj iznio taj prigovor, jer javnopravnom tijelu u upravnom postupku mora biti poznato tko u pojedinoj upravnoj stvari, može imati položaj pasivne stranke, imajući na umu mjerodavni okvir kojim je normirano rješavanje odnosne stvari.

              Sukladno prethodnom, Sud je usvojio tužbeni zahtjev, te je poništio osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16, u nastavku teksta: ZUS).

Na taj način Sud predmet nije vratio na ponovni postupak, već je ovom presudom sam riješio stvar, te je ujedno utvrdio obustavu predmetnoga postupka - za čije vođenje više ne postoje pravne pretpostavke - kao način dovršenja tog postupka, odgovarajućom primjenom odredbe čl. 46. st. 5. ZUP-a.

Ova presuda ne priječi nadležna javnopravna tijela da poduzimaju radnje prema osobama koje su u odnosu na predmetni zahvat pasivno legitimirane prema članku 73. stavku 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, ako su za to ispunjene propisane pretpostavke.

Točke IV. i V. izreke ove presude temelje se na odredbi članka 79. ZUS-a, kojom je propisano da u upravnim sporovima svaka stranka podmiruje svoje troškove.

              Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).

U Rijeci, 15. veljače 2017.