Broj: Gž-1783/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice N. U. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. M. Č., odvjetnici iz R., protiv tuženika J. P. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. D., odvjetnici iz R., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3015/13-38 od 25. svibnja 2016. godine, dana 07. ožujka 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3015/13-38 od 25. svibnja 2016. godine u točki II. izreke.

 

II              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice p r e i n a č u j e se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3015/13-38 od 25. svibnja 2016. godine u točkama I. i III. izreke i rješava:

 

Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice N. U. koji glasi:

 

Tuženik J. P. je dana 01. kolovoza 2008. godine smetao tužiteljicu N. U. u posljednjem posjedu pomoćnog prostora u prizemlju nekretnine (podno potpornog zida ceste) koja se nalazi u R., izgrađena na kat. čest. br. 633, upisane u zk. ul. br. 5398, k. o. K., a sastoji se od spremišta (drvarnice) u površini od 2,16 m², na način da je izbacio stvari tužiteljice koje su se nalazile u navedenom pomoćnom prostoru, te je počeo rušiti pregradne zidove i vršiti građevinske radove, čime je tužiteljici onemogućio izvršavanje faktične vlasti nad istim prostorom, pa se tuženiku zabranjuje svako takvo ili slično smetanje, te nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja predajom tužiteljici posjeda navedenog pomoćnog prostora, koji u naravi predstavlja spremište (drvarnicu), te mu se nalaže da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.487,50 kuna, sve u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

III              Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 781,25 kuna, u roku od 8 dana.

 

IV              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbačeni su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Tuženik J. P. je dana 01. kolovoza 2008. godine smetao tužiteljicu N. U. u posljednjem posjedu pomoćnog prostora u prizemlju nekretnine (podno potpornog zida ceste) koja se nalazi u R., izgrađena na kat. čest. br. 633, upisane u zk. ul. br. 5398, k. o. K., a sastoji se od spremišta (drvarnice) u površini od 2,16 m², na način da je izbacio stvari tužiteljice koje su se nalazile u navedenom pomoćnom prostoru, te je počeo rušiti pregradne zidove i vršiti građevinske radove, čime je tužiteljici onemogućio izvršavanje faktične vlasti nad istim prostorom, pa se tuženiku zabranjuje svako takvo ili slično smetanje, te nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnoga stanja predajom tužiteljici posjeda navedenog pomoćnog prostora, koje u naravi predstavlja spremište (drvarnicu), te mu se nalaže da tužiteljici naknadi parnični trošak, sve u roku od 8 dana.“

 

U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za određivanjem privremene mjere usmjerene na prestanak daljnjeg uznemiravanja iste u mirnom posjedu prostora, kao i povrata tog prostora u stanje u kojem je bilo prije smetanja, te njegove predaje tužiteljici slobodnog od osoba i stvari, sve pod prijetnjom novčane kazne.

 

U točki III. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

Protiv tog rješenja žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP).

 

U žalbi u bitnome navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, jer da tijekom postupka nije primijenio odnosno da je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, što da je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke o njezinom tužbenom zahtjevu.

 

U tom smislu ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 8. ZPP-a, jer da nije na savjestan i brižljiv način cijenio cjelokupni njezin iskaz, kao niti dopunski iskaz svjedokinje J. U., a osobito u dijelu koji se odnosi na korištenje prijepora nakon 16. ožujka 2008. godine.

 

Nastavno navodi da se rješenje ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2563/2013 od 04. listopada 2013. godine odnosi na drugi čin smetanja njezinog posjeda na predmetnoj prostoriji, tj. na onaj od 16. ožujka 2008. godine, pa da je pogrešno utvrđenje suda da se ta odluka može primijeniti i na predmetnu parnicu, odnosno da bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari, te u tom smislu pozivanje na načelo „ne bis in idem“, slijedom čega smatra da nije bilo mjesta odbačaju tužbe, jer da je pogrešno primijenjena odredba članka 333. stavak 2. ZPP-a.

 

Isto tako, ističe da je pogrešno i utvrđenje suda da ona nakon 16. ožujka 2008. godine pa do 01. kolovoza 2008. godine nije bila u posjedu prijeporne prostorije, sve iz razloga koje pobliže navodi u žalbi.

 

Pri tome navodi da nije pokrenula ovršni postupak po pravomoćnom rješenju ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2563/2013 od 04. listopada 2013. godine upravo iz razloga postojanja predmetne parnice u kojoj se trebalo odlučiti o činu smetanja posjeda zbog rušenja i preuređenja prijepora, dakle čina njegove potpune promjene, koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom u ovom postupku, u kojem je zatražila posjedovnu zaštitu u drukčijem obujmu od pravomoćno presuđene stvari.

 

Stoga predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak, ili da se ta odluka preinači, a potražuje i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu prije svega navodi da je žalba tužiteljice nepravovremena, a podredno osporava žalbene navode kao neosnovane, pa predlaže da se žalba odbaci ili odbije, te također potražuje trošak postupka po žalbi.

 

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

Sud prvog stupnja na temelju iskaza tužiteljice i tuženika, iskaza svjedoka H. M., S. M., M. Š. i J. U., uviđaja na licu mjesta, uvida u spis tog suda poslovni broj P-1120/2008, te sadržaja priložene dokumentacije, u bitnome utvrđuje da je tužiteljica kupoprodajom zaključenom sa prodavateljicom H. M. stekla vlasništvo stana, kao i izvanknjižno vlasništvo prijepora tj. spremišta (drvarnice) površine 2,16 m², te da je predajom ključeva od strane prodavateljice ušla u posjed prijepora.

 

Nadalje utvrđuje da je navedena prodavateljica po realiziranoj kupoprodaji izvršila etažiranje nekretnine, te je prijepor zajedno sa susjednom prostorijom, sveukupne površine 7,32 m², prodala tuženiku kao zaseban dio nekretnine, a da je ista osuđena za učin kaznenog djela prijevare zbog dvostruke prodaje prijepora, i to pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj K-741/08.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica po realizaciji kupoprodaje i predaje ključa prijepornog spremišta ušla u posjed spornog prostora, te je u njemu pohranila različite predmete (jupol kante i metle), a da je dana 16. ožujka 2008. godine tuženik izvršio čin smetanja njezinog posjeda prijepora na način da je promijenio bravu na ulaznim vratima predmetne prostorije, te je u istu unio svoje stvari i počeo prijepor gospodarski iskorištavati, zbog čega je pred tim sudom vođen drugi postupak radi smetanja posjeda iste prostorije, u kojem je rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2563/13 preinačeno prvostupanjsko rješenje, tako što je utvrđeno da je dana 16. ožujka 2008. godine tuženik smetao tužiteljicu u posljednjem posjedu prijepora (pomoćnog prostora) u površini od 2,16 m², na način da je promijenio bravu na ulaznim vratima iste, te unio svoje stvari i počeo je građevinski iskorištavati, čime je istoj onemogućeno izvršavanje faktičke vlasti nad prostorom, pa da je tuženiku zabranjeno svako takvo ili slično smetanje, uz obvezu uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja predajom posjeda prijepora tužiteljici, sve to u roku od 8 dana.

 

Nadalje utvrđuje da tuženik u gornjem roku nije postupio prema potonjoj odluci suda, niti je tužiteljica u za to predviđenom postupku zatražila prisilno izvršenje te odluke, te da ista u razdoblju od 16. ožujka 2008. godine pa nadalje nije bila u posjedu ključeva ulaznih vratiju prijepornog spremišta, niti je mogla ući u taj prostor u kojem su se i nadalje nalazile prethodno pohranjene stvari, a da je tuženik tijekom mjeseca kolovoza 2008. godine poduzeo građevinske radove radi uređenja prijepora i susjedne prostorije kako bi realizirao budući stambeni prostor, tj. rušenje i čišćenje kako prijepora tako i susjedne prostorije, te da postojeći stambeni prostor sada obuhvaća spornu i susjednu prostoriju, odnosno čini jednu zatvorenu građevinsku cjelinu uređenu za stanovanje.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke aktivno (tužiteljica) i pasivno (tuženik) legitimirane u ovoj parnici, pri čemu utvrđuje da je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu dana 29. kolovoza 2008. godine, dakle unutar zakonom predviđenog roka od 30 dana od dana saznanja za učinjeno smetanje posjeda i osobu koja je taj čin poduzela, pa da ista nije prekludirana u ostvarivanju svojeg prava na sudsku zaštitu posjeda.

 

Međutim, sud utvrđuje da tužiteljica nije postupila po redovitom putu moguće sudske zaštite, i to iz slijedećih razloga.

 

Naime, u tom smislu utvrđuje da je ista bila pozvana da u roku od 30 dana od proteka paricijskoga roka zatraži prisilno izvršenje gornjeg rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2563/13, kojom odlukom je dobila sudsku zaštitu radi učinjenog smetanja posjeda, a da ista nije postupila na opisani način, već je u potpunosti ostala pasivna, ne zatraživši prisilno izvršenje.

 

U vezi toga utvrđuje da se u slučaju proteka roka za prisilno izvršenje unutar kojeg tužitelj nije zatražio takvo izvršenje smatra da je isti pokazao da realno nema pravni interes koji bi opravdavao da se o sporu stranaka odlučuje u sumarnom postupku kao što je postupak za smetanje posjeda, a da je posjedovna zaštita u stvari zaštita više ekonomskog nego pravnog interesa, kojeg ima posjednik u pravcu da posjedovno stanje ostane nepromijenjeno, jer mu to omogućuje određene ekonomske koristi od stvari ili prava.

 

Shodno tome, utvrđuje životnim i logičnim da je ekonomska korist na strani tužiteljice predstavljala mogućnost korištenja prijepora za odlaganje određenih predmeta, odnosno mogućnost da se koristi jupol kantama, metlama i drugim predmetima koje je prethodno učinjenom činu smetanja dana 16. ožujka 2008. godine pohranila u prijeporni prostor.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje kako tužiteljica u konkretnom slučaju tvrdi da ju je tuženik opetovano smetao u posjedu prijepora tijekom mjeseca kolovoza 2008. godine, i to time što je dana 01. kolovoza 2008. godine poduzeo određene radnje opisane u tužbenom zahtjevu, pa da je ista u takvoj pravnoj situaciji mogla na temelju navedenog rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2563/13, kojim je zabranjeno takvo ili slično smetanje posjeda tuženiku, ishoditi odluku o prisilnom izvršenju kojim bi se uspostavilo ranije posjedovno stanje, a koje je bilo realizirano omogućavanjem vršenja faktične vlasti tužiteljice nad prijeporom, te da bi u slučaju da se takva faktična vlast nad prijeporom ne bi mogla uspostaviti zbog izvršenih građevinskih radova koji su u stvari „uklonili“ prijepor, tuženiku mogla biti određena novčana kazna za neizvršavanje radnje koju mu je sud naložio da izvrši.

 

Slijedom navedenog, utvrđuje da tužiteljici nije dozvoljeno tražiti posjedovnu zaštitu putem suda, te da ista nije mogla ponovno voditi parnicu zbog smetanja posjeda, bez obzira na to što je posrijedi novi čin smetanja, a da bi s obzirom na to da je zabrana daljnjeg takvog ili sličnog smetanja presuđena spomenutom odlukom ovog drugostupanjskog suda, svako novo raspravljanje, kao konkretno i u ovom slučaju, bilo obuhvaćeno institutom „ne bis in idem“.

 

Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I. izreke pobijanog rješenja.

 

Podredno gornjem, a u slučaju da spomenuti pravni stav ne bi bio pravilan, utvrđuje da bi na temelju činjeničnog supstrata utvrđenog tijekom postupka valjalo odbiti postavljeni tužbeni zahtjev.

 

Naime, u tom smislu utvrđuje kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da ista nakon 16. ožujka 2008. godine više nije bila u posjedu ključeva novopostavljene brave ulaznih vratiju prijepora, te da nije ulazila u prijepor kojeg je u kontinuitetu koristio tuženik, pa utvrđuje da ista nije bila faktična posjednica prijepora, a da je pri tome irelevantno to što je tuženik u kritičnom razdoblju poduzeo određene radnje koje vode zaključku da se njima uznemirava posjednika, jer da je on u to vrijeme bio u posjedu ne samo prijepora već i cjelokupnog prostora površine 7,32 m².

 

S obzirom na odluku opisanu u točki I. izreke pobijanog rješenja, odlučuje kako je opisano u točki II. izreke istog rješenja, dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Prije svega, a u odnosu na prigovor tuženika da je žalba tužiteljice nepravovremena, valja odgovoriti da je iz prijamnog štambilja prvostupanjskog suda na tom pravnom lijeku (list 170 spisa) razvidno da je isti podnesen preporučenom pošiljkom dana 02. lipnja 2016. godine, što je vidljivo i iz štambilja Hrvatske pošte na koverti u kojoj se nalazila žalba (poleđina lista 174 spisa), pa neosnovano tuženik ističe gornji prigovor, jer je tužiteljica pobijano rješenje primila na ročištu od 25. svibnja 2016. godine, pa od tada pa do podnošenja žalbe dana 02. lipnja 2016. godine nije protekao rok od osam dana propisan odredbom članka 443. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 113. stavak 2. ZPP-a.

 

Prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica, jer je sud prvog stupnja sve provedene dokaze cijenio na način propisan potonjom odredbom ZPP-a.

 

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud postupio kada je odbacio tužbu i tužbeni zahtjev opisan u točki I. izreke pobijanog rješenja.

 

Naime, točno je da je rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj 16 Gž-2563/2013 od 04. listopada 2013. godine (list 123-1 i 124-1 spisa), u pravnoj stvari ovdje tužiteljice N. U. protiv ovdje tuženika J. P., preinačeno rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-1602/12 od 26. veljače 2013. godine, tako što je utvrđeno da je tuženik dana 16. ožujka 2008. godine smetao navedenu tužiteljicu u posljednjem posjedu nekretnine (spremišta-drvarnice) koja je predmetom i ove parnice, na način da je promijenio bravu na ulaznim vratima iste, te unio svoje stvari u sporni prostor i počeo ga gospodarski iskorištavati, čime je onemogućio tužiteljici izvršavanje faktične vlasti nad istim prostorom, slijedom čega je zabranjeno tuženiku svako takvo ili slično smetanje, te naložena uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja predajom tužiteljici posjeda predmetnog pomoćnog prostora koji u naravi predstavlja spremište odnosno drvarnicu.

 

Međutim, potonje rješenje ovog suda ne odnosi se na čin smetanja posjeda koji je predmet postupka u predmetu istog suda poslovni broj P-3015/13, dakle u ovoj parnici, već na objektivno drugi događaj (od 16. ožujka 2008. godine), te na radnje smetanja posjeda koje se po svojem karakteru potpuno razlikuju od radnji kojima je prema pravomoćnom utvrđenju ovog drugostupanjskog suda iz gornjeg rješenja smetan posjed tužiteljice na prijeporu dana 16. ožujka 2008. godine, o čemu je ovaj sud već izrazio svoje stajalište u rješenju poslovni broj Gž-3068/2011 od 04. listopada 2013. godine kojim je djelomično ukinuto rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-2798/08 od 30. prosinca 2010. godine (list 110-113 spisa).

 

Stoga je pogrešno utvrđenje suda da se učinak rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj 16 Gž-2563/2013 od 04. listopada 2013. godine proteže i na predmetnu parnicu, te da je donošenjem te odluke pravomoćno odlučeno i u pogledu tužbenog zahtjeva tužiteljice u ovom postupku, pa da je primjenom načela „ne bis in idem“, dakle u smislu odredbe članka 333. stavak 2. ZPP-a trebalo odbaciti predmetnu tužbu i tužbeni zahtjev.

 

Naime, kako je već navedeno, spomenuto rješenje od 04. listopada 2013. godine odnosi se samo na radnje smetanja posjeda tužiteljice koje su izvršene po tuženiku dana 16. ožujka 2008. godine, pa je i uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja predajom posjeda predmetnog prostora tužiteljici naložena samo i isključivo u odnosu na takve radnje, a ne i na one zbog kojih je ista pokrenula ovu parnicu.

 

To nadalje znači da sve da je tužiteljica i postupila na način propisan odredbom članka 444. ZPP-a, tj. da je u roku od trideset dana zatražila ovrhu rješenja poslovni broj 16 Gž-2563/2013 od 04. listopada 2013. godine, isto ne bi imalo utjecaja na predmetnu parnicu, jer je izrekom te odluke obuhvaćen samo događaj smetanja posjeda od 16. ožujka 2008. godine, a ne i utuženi od 01. kolovoza 2008. godine, što znači da eventualnom provedbom tog rješenja tužiteljica ne bi mogla ostvariti posjedovnu zaštitu u odnosu na potonji čin smetanja posjeda.

 

Pri tome pogrešno sud prvog stupnja cijeni pravni domašaj onog dijela izreke potonjeg rješenja u kojem je tuženiku cit. „zabranjeno svako takvo ili slično smetanje“ posjeda, jer je već navedeno da se pod cit. „takvim ili sličnim smetanjem“ posjeda tužiteljice na prijeporu ne mogu smatrati radnje bacanja njezinih stvari, rušenja pregradnih zidova i vršenja građevinskih radova, u pogledu kojih ista u ovoj parnici traži posjedovnu zaštitu, a u odnosu na koje, pod pretpostavkom da dokaže osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda neovisno o tijeku i ishodu postupka u predmetu istog suda poslovni broj P-1602/12, pa je pogrešno utvrđenje suda da tužiteljica ne bi imala (pravni i/ili ekonomski) interes za vođenje ove parnice.

 

Pogrešno je i utvrđenje suda da tužiteljica u vrijeme kada je tuženik po njezinim tvrdnjama poduzeo radnje smetanja posjeda prijepora koje su predmet ove parnice nije bila u posjedu istoga.

 

To stoga jer je odredbom članka 21. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV) propisano da posjed koji je posjedniku bio oduzet nije prestao niti je bio prekinut ako ga je posjednik služeći se svojim pravom na zaštitu posjeda ponovno uspostavio ili ishodio njegovu uspostavu.

 

Budući da je spomenutim rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj 16 Gž-2563/2013 od 04. listopada 2013. godine između ostalog pravomoćno utvrđeno da je tuženik dana 16. ožujka 2008. godine smetao tužiteljicu u posljednjem posjedu predmetnog prostora, sve na način kako je navedeno u izreci te odluke, a neprijeporno je da je upravo uslijed tih radnji isti i stupio u posjed prijepora, nakon čega je po tvrdnjama tužiteljice iz istoga izbacio njezine stvari, počeo rušiti pregradne zidove i vršiti građevinske radove, to se u smislu potonje odredbe ZV-a ima smatrati da je tužiteljica bila u posjedu predmetne prostorije i u vrijeme kada je tuženik prema njezinim navodima izvršio radnje opisane u predmetnoj tužbi.

 

U tom smislu okolnost da tužiteljica nije postupila na način propisan odredbom članka 444. ZPP-a ne znači da ista nije bila u posjedu prijepora u relevantnom razdoblju, jer je u smislu gornje odredbe ZV-a za kontinuitet posjeda tužiteljice u vremenu od 16. ožujka 2008. godine pa do 01. kolovoza 2008. godine dovoljno to što ista raspolaže navedenom pravomoćnom odlukom od 04. listopada 2013. godine koja joj daje pravo na ishodovanje izgubljenog posjeda.

 

Budući da iz iskaza svjedokinje H. M. sa ročišta od 08. srpnja 2010. godine proizlazi da je tuženik dana 01. kolovoza 2008. godine započeo s radovima čišćenja sporne drvarnice, te da je iz iste maknuo dvije kante koje su pripadale tužiteljici, a da iz iskaza svjedokinje J. U. sa istog ročišta proizlazi da je isti tada započeo s građevinskim radovima u istoj prostoriji, koji iskazi su jasni i neproturječni, te koje radnje u svojem iskazu sa tog ročišta potvrđuje i tuženik, to je za zaključiti da je tuženik dana 01. kolovoza 2008. godine samovlasno poduzeo utužene radnje kojima je smetao posjed tužiteljice na prijeporu, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe članka 22. stavak 1. i 2. ZV-a valjalo u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

 

S obzirom na navedeno, trebalo je u cijelosti usvojiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, ali jedino za one radnje njezine punomoćnice-odvjetnice koje su u smislu odredbe članka 164. stavak 1. i 2. ZPP-a taksativno navedene za svaku pojedinu poduzetu radnju i u pojedinačnim iznosima, a ne i za ona radnje za koje je tužiteljica u priloženom troškovniku zatražila sumarnu naknadu za više poduzetih radnji.

 

Stoga je tužiteljici za radnje njezine punomoćnice, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 91/04, 37/05 i 59/07, u nastavku teksta: Tarifa), trebalo dosuditi slijedeću naknadu troška postupka: iznos od 500,00 kuna za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 2. Tarife), iznos od 125,00 kuna za sastav podneska od 16. lipnja 2010. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), iznos od 625,00 kuna za sastav žalbe protiv rješenja od 30. prosinca 2010. godine (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), te iznos od 287,50 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 23% (Tbr. 42. Tarife).

 

Osim toga, tužiteljici pripada pravo i na naknadu troška u visini od 300,00 kuna na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu, zatim iznosa od 250,00 kuna s naslova podmirene sudske pristojbe za raniju žalbu, te iznosa od 400,00 kuna po osnovi plaćenog troška uviđaja, pa sveukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 2.487,50 kuna.

 

Budući da tužiteljica nije dokazala da je imala trošak sudskih pristojbi za rješenja koja su donesena u ovoj parnici, to joj u smislu odredbe članka 151. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu tog troška.

 

S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, to mu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na dosuđeni trošak u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

Stoga je uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. tog Zakona, odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.

 

Budući da je tužiteljica zatražila da se opisana privremena mjera odredi do pravomoćnog okončanja ove parnice ili do drugačije odluke suda ako se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijene tako da ona više nije potrebna, a ovim drugostupanjskim rješenjem je pravomoćno dovršen predmetni parnični postupak, zbog čega bi predložena privremena mjera sve da je i donesena ionako prestala postojati, u smislu odredbe članka 303. stavak 1. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), a tužiteljica s obzirom na navedeno raspolaže ovršnom odlukom kojom u slučaju potrebe može zatražiti prisilno izvršenje odluke opisane u točki II izreke ovog rješenja, zbog čega više nije potrebno osigurati predmetnu nenovčanu tražbinu, to je pravilno odlučeno kao u točki II. izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja.

 

S obzirom na to da je tužiteljica u žalbenom postupku u cijelosti uspjela u odnosu na dio pobijanog rješenja kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, a da je njezina žalba odbijena jedino u odnosu na odluku o prijedlogu za određivanje privremene mjere kao sporednom zahtjevu, zbog čega strankama nije nastao poseban žalbeni trošak, to je u skladu s odredbom članka 154. stavak 3. ZPP-a tužiteljici dosuđen cjelokupni trošak tog postupka, i to iznos od 625,00 kuna za sastav žalbe po punomoćnici-odvjetnici (Tbr. 10. točka 2. Tarife) i iznos od 156,25 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 781,25 kuna.

 

Pri tome je pozivom na odredbu članka 151. stavak 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe za predmetnu žalbu, jer nije dokazala da je imala taj trošak.

 

Primjenom odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki IV izreke ovog rješenja.

 

U Rijeci, 07. ožujka 2017. godine