Broj: Kž-Us 149/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B. i dr., zbog kaznenog djela  iz čl. 291. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. travnja 2016. broj K-US-11/15, u sjednici održanoj 8. ožujka 2017. godine, u prisutnosti z.z. branitelja opt. I. B., F. Ž. odvjetnika iz Z., i branitelja opt. P. V., Č. P. odvjetnika iz Z.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Obrazloženje

 

              Županijski sud u Zagrebu, presudom od 27. travnja 2016. broj K-US-11/15 na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobodio je od optužbe opt. I. B. i opt. P. V. da bi počinili kaznena djela protiv službene dužnosti i to opt. I. B. zlouporabom položaja i ovlasti, opisano i kažnjivo po čl. 291. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, a opt. P. V. poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti, opisano i kažnjivo po čl. 291. st. 2. u svezi st. 1. i u svezi čl. 37. KZ/11.

 

              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude žali se Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati Županijskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              Opt. I. B. je po branitelju T. G. odvjetniku iz Z. podnio odgovor na žalbu USKOK-a, predlažući da se ista odbije kao neosnovana.

 

              Moli da se optuženik i branitelj obavijeste o održavanju sjednice vijeća.

 

              Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je i opt. P. V. po branitelju Č. P. odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              Moli da se optuženik i branitelj obavijeste o održavanju sjednice vijeća.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske  D. M., te branitelja opt. P. V., Č. P. odvjetnika iz Z., i u prisutnosti odvjetnika F. Ž. u zamjeni za branitelja opt. I. B., T. G., a u odsutnosti optuženika koji nisu pristupili, a dostava poziva je bila uredno iskazana.

 

              Žalba USKOK-a je osnovana.

 

              Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 USKOK navodi da u pobijanoj presudi nisu analizirani svi provedeni dokazi, prije svega spisi Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku, u koje je sud izvršio uvid po prijedlogu USKOK-a, niti su ti dokazi dovedeni u vezu s ostalim provedenim dokazima te obranama optuženika.

 

              Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je izvršio uvid u navedene predmete i konstatirao da je opt. B. u uvodu donesenih rješenja navodio rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina ili se na njih pozivao, međutim, zaključuje da ta rješenja nisu relevantna niti ta činjenica ukazuje na ispunjenje objektivnog, a niti subjektivnog obilježja kaznenog djela koje se opt. B. stavlja na teret.

 

              S obzirom na navedeno nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju USKOK ukazuje, a niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti  na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

              Međutim, u pravu je USKOK da je činjenično stanje za sada pogrešno utvrđeno.

 

              Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud se u cijelosti nekritički oslanjao na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 22. siječnja 2015. godine broj U-III-5614/2013, U-III-5577/2013, u kojoj se navodi da na temelju čl. 119. st. 2. Ustava Republike Hrvatske suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo.

 

              U navedenom je sud u pravu, međutim, upravo je zadatak prvostupanjskog suda bio da na temelju provedenih dokaza utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o slobodnom sudačkom uvjerenju ili kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo.

 

              Bitni razlikovni moment po stavu prvostupanjskog suda, za osnovanost zaključka o eventualnoj "zlouporabi položaja suca" je utvrđenje da se počinjenom materijalno pravnom ili postupovno pravnom povredom očito utjecalo na pravni položaj jedne stranke u postupku, zbog čega je druga stranka dovedena u diskriminatorni položaj, u čemu također nije u pravu jer je kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti ostvareno i u slučaju ako službena osoba iskoristi svoj položaj ili ovlast i drugoj osobi pribavi znatnu imovinsku korist.

 

              Dakle, za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti nije uvijek potrebno da je druga stranka dovedena u diskriminatorni položaj iako, kada se ima u vidu čl. 47. Zakona o privatizaciji koji opt. B. zanemaruje u konkretnom slučaju i prema kojem se sva prava i stvari koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala, na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća vraćaju Hrvatskom fondu za privatizaciju, pa je u konačnici oštećeni Hrvatski fond za privatizaciju, odnosno država i koji je sklapanjem nagodbe s krajnjim kupcem spornih nekretnina namirio svoja potraživanja.

 

              Međutim, u konkretnom slučaju je to irelevantno jer se opt. B. tereti za pribavljanje imovinske koristi drugome.

 

              Dakle, akceptirajući odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske u konkretnom predmetu prvostupanjski sud je bio dužan provesti sve dokaze s ciljem utvrđivanja svih bitnih elemenata inkriminiranog kaznenog djela i ocijeniti ih radi donošenja pravilne odluke, što je za sada izostalo.

 

              Polazeći od nespornih okolnosti da je opt. B. kao ZK. sudac upisao pravo vlasništva u korist Trgovačkog društva „D. “ na nekretninama koje nisu procijenjene u temeljni kapital društva, osnovano USKOK ukazuje u žalbi da se ne može prihvatiti obrana optuženika da se radi o slobodnom sudačkom uvjerenju.

 

              Prilikom donošenja spornog rješenja opt. B. je raspolagao rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina od 29. svibnja 1996., a radi se o izgrađenim objektima i zemljištu koje je vezano uz te objekte u površini od 62.500 m2. Međutim, unatoč tome donosi rješenje 26. kolovoza 1998. pod brojem Z-322/98 i dozvoljava upis prava vlasništva na zemljištu u površini od 215.631 m2, koje nije ušlo u temeljni kapital društva.

 

              Kako to osnovano ukazuje USKOK u žalbi, opt. B. potpuno zanemaruje rješenje o iskazu nekretnina koje postoji u spisu, kako to proizlazi iz uredovne zabilješke ZK. referenta od 26. kolovoza 1998. godine. Da se ne radi o slobodnom sudačkom uvjerenju, smatra žalitelj, proizlazi iz drugih Z predmeta Općinskog suda u Dubrovniku, u koje je prvostupanjski sud izvršio uvid, ali ih nije detaljno analizirao.

 

              U predmetima u kojima je opt. B. donio  rješenja kojima dopušta uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, neposredno prije, u vrijeme i neposredno poslije vremena kada je doneseno i sporno rješenje, optuženik se poziva na rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina.

 

              Radi se o predmetima odnosno rješenjima Z-543/94 od 9. rujna 1997. godine, Z-1608/96 od 30. travnja 1997. godine, Z-2650/96 od 31. siječnja 1997. godine, Z-1260/98 od 3. lipnja 1998. godine, Z-78/98 od 18. svibnja 1998. godine, Z-691/98 od 20. ožujka 1998. godine, Z-1493/98 od 25. siječnja 1999. godine, Z-2349/95 od 13. siječnja 2000. godine, Z-293/01 od 22. siječnja 2001. i Z-294/01 od 22. siječnja 2001. godine.

 

              Za razliku od spornog spisa Z-322/98, u kojem opt. B. donosi odluku koja nije čak u suglasnosti niti s dokumentima na koje se poziva (npr. prijavnim listom), u naprijed navedenim predmetima odlučujući o pravu upisa prava vlasništva u zemljišne knjige po zahtjevima društava koji su bili nositelji prava korištenja nad društvenom svojinom, optuženik rješenja temelji i na rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina, kao i na sadržaju dokumenata priloženih u spisima i kojima se dokazuje osnovanost i kontinuitet prava o kojemu se odlučuje u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama.

 

              Osnovano žalitelj ukazuje i da opt. B. u donošenju spornog rješenja zanemaruje čl. 390. i čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koje su odredbe u to vrijeme bile na snazi, a posebno odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji, prema kojem je izričito propisano da sva prava i stvari koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala ostaju u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju.

 

              Ukazuje i da upravo čl. 366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ukazuje da se navedeni Zakon primjenjuje ako posebnim zakonom nije što drugo propisano, a upravo čl. 47. Zakona o privatizaciji propisuje postupanje s nekretninama koje nisu procijenjene u društveni kapital.

 

              Kako je čl. 47. Zakona o privatizaciji donesen 1. ožujka 1996., a Zakon je objavljen u "Narodnim novinama" 14. ožujka 1996. godine (NN 21/96), opt. B. je za njega znao u vrijeme donošenja spornog rješenja, a s obzirom na Z predmete na koje se poziva USKOK, očigledno ni prije ni tada nije imao dvojbi o tome da se pravo vlasništva može upisati samo na nekretninama koje su ušle u temeljni kapital, odnosno na temelju rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina.

 

              Drugačije postupanje u konkretnom predmetu, kao i predmetu Z-627/99 (HTC D., B. K.) je očigledno odstupanje od načina rada i zauzetog stava u drugim predmetima, što prvostupanjski sud propušta ocijeniti.

 

              Navedeno postupanje opt. B. treba sagledati i u kontekstu postupanja opt. V..

 

              Opt. V. podnoseći zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama u ime društva „D. “ ne prilaže rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina koje je zatražio i dobio, dakle, bio je upoznat sa sadržajem istog.  Iako je opt. V. mogao podnijeti nepotpuni ili pogrešan zahtjev za uknjižbu, svi njegovi postupci ukazuju da se u konkretnom slučaju ne radi o tome.

 

              Opt. V. je u nekoliko navrata tražio od Hrvatskog fonda za privatizaciju obnovu postupka radi ishođenja prava na nekretninama koje nisu ušle u temeljni kapital društva, što i sam priznaje u obrani, ali nije dobio povoljno rješenje. Stoga je za sada preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da ne bi znao za sadržaj rješenja o iskazu nekretnina.

 

              Naprotiv, upravo uporno traženje obnove postupka govori u prilog da opt. V. cijelo vrijeme i na sve načine nastoji ishoditi pravo vlasništva na nekretninama koje nisu ušle u temeljni kapital društva i kada na vlastito traženje dobiva rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina, ne prilaže ga uz zahtjev budući mu očigledno ne odgovara, a opt. B. ga upravo u spornom predmetu zanemaruje, kada mu je isto priloženo po ZK. referentu, za razliku od drugih ranije navedenih ZK predmeta.

 

              Uz navedeno USKOK u žalbi osnovano ukazuje i na cijeli tijek privatizacije D. zaključujući da upravo procjena vrijednosti spornog zemljišta i dokazi o pravu korištenja na nekretninama sačinjeni u to vrijeme ukazuju da je opt. V. cijelo vrijeme znao da je u temeljni kapital društva procijenjeno samo 62.500 m2, pa podnošenje zahtjeva za uknjižbu u spornom predmetu očigledno nije pogreška.

 

              Naprotiv, opt. V. je i prije donošenja rješenja o iskazu nekretnina bio upoznat sa stvarnim stanjem, odnosno da nekretnine za koje je  tražio upis prava vlasništva nisu procijenjene u temeljni kapital društva.

 

              Očigledno je sada očekivao povoljno rješenje ZK suca, čemu u prilog govori i činjenica da je navedenim nekretninama koje nisu ušle u temeljni kapital društva raspolagao i prije upisa prava vlasništva, na što osnovano ukazuje žalitelj. Unosio ih je u temeljni kapital novoosnovanih društava, zalagao i prodavao.

 

              Povezujući sve navedeno sa činjenicom da opt. B. upravo u tom predmetu odstupa od svoje ranije prakse i zanemaruje rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina koje je ZK. referent pribavio priređujući spis i za koje je opt. B. znao, što i sam priznaje u obrani, ukazuje na dogovor o načinu rješavanja zahtjeva.

 

              Upravo činjenica da je ZK referent kompletirao spis potrebnom dokumentacijom, o čemu postoji uredovna zabilješka od 26. kolovoza 1998., uvjetovala je promptno donošenje spornog rješenja, isti dan, što ukazuje na postojanje mogućeg konsenzusa između optuženika u tom trenutku, koji ne osporavaju saznanje o pribavljanju rješenja o iskazu nekretnina i koje se zatim ignorira.

 

              Stoga je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da nema dokaza o interakciji opt. V. s opt. B. u smislu poticanja, jer upravo njihovo postupanje u spornom predmetu, na koje opširno ukazuje USKOK u žalbi, na posredan način govori protivno.

 

              Pri tome treba ukazati i da opt. B. doneseno rješenje niti ne dostavlja Hrvatskom fondu za privatizaciju, kako bi izbjegao mogućnost ulaganja žalbe.

 

              S obzirom na sve navedeno, u ponovljenom postupku prvostupanjski će sud provesti sve već provedene dokaze, po potrebi i druge, kako po prijedlozima stranaka, tako i po službenoj dužnosti, posebno u pravcu poznavanja opt. V. i opt. B., što proizlazi iz stanja spisa, odnosno preslušanih razgovora u ranijem dokaznom postupku, kada je postupak protiv ovih optuženika vođen zajedno sa optuženicima u odnosu na koje je postupak pravomoćno dovršen.

 

              Nakon toga će sud sveobuhvatnom ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu, na zakonu zasnovanu presudu, koju će valjano i obrazložiti.

 

              Iz navedenih razloga na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. ožujka 2017.