Broj: Ps-1/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu, u ime Republike Hrvatske, po sucu Renati Marić-Ivanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja škola „M. A. R.“ S. B., I. C. 76, OIB:..., zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu M. B. i K. B. iz S. B., protiv tuženika Z. S. iz S. B., I. C. 78, OIB:..., zastupan po punomoćnici R. S., odvjetnici iz S. B., radi iseljenja, VPS. 20.000,00 kn, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 3. veljače 2017. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, temeljem odredbe čl.335.st.4. Zakona o parničnom postupku, dana 10. ožujka 2017. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Tužbeni zahtjev tužitelja škola „M. A. R.“ S. B., I. C. 76, OIB:..., koji glasi:

 

"Nalaže se tuženom Z. S. iz S. B., I. C. 78, OIB:..., da iseli iz nekretnina koje u naravi predstavljaju zgradu sagrađenu na kč.br. 5903/1 k.o. S. B., te da iste slobodne od osoba i svojih stvari preda u posjed tužitelju školi „M. A. R.“ iz S. B., I. C. 76, OIB:..., kao i da plati troškove parničnog postupka tužitelju u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.",

 

odbija se kao neosnovan.

 

II Nalaže se tužitelju škola „M. A. R.“ S. B., I. C. 76, OIB:..., da plati tuženiku Z. S. iz S. B., I. C. 78, OIB:..., troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul.br. 6471 k.o. S. B. označenih kao kč.br. 5903/1 oranica ulica I. C. površine 77734 m2 koje u naravi predstavljaju poljoprivredno zemljište. U dijelu gospodarskih zgrada koje se nalaze na ovoj kč.br. stanuje tuženik Z. S. koji je osposobio dio građevine za stanovanje. Na zahtjev tužitelja tuženik nije mogao dostaviti nikakav dokaz o svom pravu na stan, niti da je u najmu, niti da je imao stanarsko pravo, niti da je imao status povlaštenog podstanara, niti da je imao bilo koji drugi pravni osnov držanja stana u posjedu. Po saznanju tužitelja obitelj tuženika je uselila u stan negdje 1948.g. i uz dozvolu svih dosadašnjih ravnatelja škole, stanovali su u stanu bez naknade i na zamoljen način. Tužitelj je voljan ispuniti obećanje o privremenom rješavanju stambenog problema tuženika, međutim tuženik odbija iseliti iz predmetne nekretnine zbog čega tužitelj predlaže da sud naloži tuženom iseljenje iz predmetne nekretnine.

 

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nisu točni navodi tužitelja da je u mjesecu rujnu i listopadu 2011.g. ravnatelj tužitelja gospodin V. P. dobio obećanje tuženika da će napustiti nekretnine čim se odobre sredstva za izgradnju projekta. Tuženik i njegovi prednici su posjednici stana površine 50 m2 od 1948.g. kada ga je njegov otac, kao i ostali radnici poljoprivrednog dobra H. u skladu sa tadašnjim propisima dobio na korištenje. Obitelj S. do podnošenja ove tužbe nitko nije ometao u korištenju stambenog prostora, vršili su adaptaciju prostora na način da su uveli vodu, promijenili kupaonu, promijenili stolariju, polijepili pločice, izgradili garažu, pušnicu, te obrađivali vrt. Neistinite su tvrdnje tužitelja da je tuženik obećao pa se predomislio iseliti, jer tuženik nema gdje iseliti. Tužitelju je poznato da je tuženik hrvatski branitelj bez ikakve imovine, bez posla i obitelji, lošeg zdravstvenog stanja (psorijaza), koje mu se od primitka dopisa da mora iseliti znatno pogoršalo, a jedina imovina je stambeni prostor koji je naslijedio od svojih roditelja i koji neometano koristi od svog rođenja. Svoja vlasnička prava do sada nije imao potrebu utvrđivati jer je svoj stambeni prostor neometano koristio i nikada nije ni pomislio da bi mu netko mogao narediti da iseli u roku od 15 dana i postane beskućnik, a sve u cilju općeg dobra.

 

Očitujući se na odgovor tuženika tužitelj navodi da su u pregovorima i razgovorima sa tuženikom koji su vođeni od strane ravnatelja tužitelja više puta, od tuženika je zatraženo da dostavi na uvid bilo kakav dokument kojim bi dokazao svoj status i pravni osnov stanovanja u nekretnini koja je vlasništvo tužitelja, međutim tuženik ne dostavlja rješenje o korištenju stana koji je jedini relevantan dokument da bi po bilo kojim propisima netko mogao steći stanarsko pravo. Isto tako tuženik tvrdi da je nekretninu naslijedio od roditelja, međutim ne dostavlja rješenje o nasljeđivanju iza roditelja niti bilo kakav pravni akt kojim bi dokazao status svojih roditelja u bilo kakvoj nekretnini kako bi mogao steći, odnosno naslijediti prava na stan. Tužitelju je po tvrdnji tuženika poznato da je tuženik hrvatski branitelj, međutim tužitelj je ustanova u vlasništvu županije Brodsko-posavske sa jasno definiranim pravima i obvezana a isto tako i imovinom koju je tužitelj dužan čuvati i za koju odgovara kako tužitelj, tako i ravnatelj škole. Tuženik kao hrvatski branitelj ima prava koja je trebao i dosada morao realizirati putem za to nadležnih ministarstava a ne putem škole. Tuženik tvrdi da je njegova obitelj u posjed zgrade došla 1948.g., te je jasno da 60 godina njegova obitelj koristi tuđu nekretninu za koju ne plaća nikakvu naknadu te da se radi o imovini tužitelja. Da je postojala ikakva mogućnost da steknu stanarsko pravo, obitelj tuženika bi to i stekla, a isto tako ne postoji niti mogućnost da steknu vlasništvo jer je rok za otkup stanova u društvenom vlasništvu davno prošao. Navodi o postavljanju pločica i izmjeni stolarija te uvođenju vode i drugo ne daju pravo tuženiku da stekne vlasništvo jer se radi o kozmetičkim poslovima koji su davno amortizirani, a i samo ukazuje na činjenicu da su i tuženik i članovi njegove obitelji znali da nemaju nikakva prava na ovoj nekretnini jer bi u suprotnom od vlasnika nekretnine tražili da uvede vodu, promijeni stolariju, jer je svaki stan i u sustavu društvenog vlasništva, a i nakon njega bio bi dužan osigurati osobama koje na zakonit način stanuju u njegovoj nekretnini.

 

Stranke su tijekom postupka prošle postupak mirenje u Mir-44/12 koje mirenje nije uspjelo, te je postupak nastavljen.

 

Dana 12.9.2012.g. stranke su se suglasile o prekidu postupka, budući da je pokrenut postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na toj nekretnini od strane tuženika koji se vodi pod brojem P-641/12. Nakon što je parnični postupak pravomoćno okončan sud je svojim rješenjem broj P-239/12-11 od 11.3.2015.g. odredio nastavak postupka.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u u izvadak broj 19 (str.lista 9), dopis (str.lista 5 i 6), snimak Acord (str.lista 7), zk.ul. 647 k.o. S..B., potvrda Ministarstva (str.lista 15), odluku Županijskog suda u Slav.Brodu broj Gž-250/14-2 od 12.2.2015.g., rješenje o odobravanju korištenja pravne pomoći do 21.3.2012.g., te uvid u preslik iz spisa P-641/12, te ostalu priloženu dokumentaciju u spisu. 

 

Osim toga, sud je u svrhu dokazivanja saslušao tuženika i svjedoka V. P., te obavio očevid na licu mjesta.

 

Iz iskaza tuženika proizlazi da su njegovi roditelji u nekretninu ušli 1947.g. odmah poslije rata, te da su stan dobili na korištenje. U tim nekretninama živjeli su ljudi koji su radili u poduzeću H., a to je bila zemlja od D., bivša država im je oduzela tu zemlju i sada vode spor. Predmetna nekretnina u kojoj živi je zgrada. U toj zgradi ima dvije sobe, kuhinju, kupatilo. Škola je izgrađena 1960.g. a tu je prije bila mala škola i nije bilo puno đaka. Njegovi roditelji su sigurno imali nekakve papire za korištenje tog stana, međutim kako je bio rat, nered i kaos u blizini njega su stanovali vojnici te misli da su se u tom kaosu izgubili papiri. Režije su plaćali, a one nisu bile velike. Stan je površine 50 m2, a njega nitko nije tjerao iz tog stana niti njegove roditelje sve do ove tužbe i projekta u školi koji se radi. Na toj nekretnini su izgradili šupu, garažu, svinjac i pušnicu, tu je radio puno zemlje, međutim sa vremenom mu je poljoprivredna škola uzela tu zemlju. U predmetnoj nekretnini je uredio kupatilo, stavio pločice, promijenio stolariju i stavio vrata. Bio je hrvatski branitelj ali nije ostvario nikakva prava jer je htio raditi. Kada je dobio tužbu njegovo zdravstveno stanje se jako pogoršalo. Dobio je psorijazu, te je ležao u S.B. u bolnici. Nema nikakve druge imovine, te su mu sada uzeli skrb. Njegova majka živi u Z. ulici u maloj kućici. Majka je uzdržavala ženu i brinula se o njoj te joj je ta žena to ostavila. Ta kućica je negdje oko 65 m2. On i njegov brat žive u B. i obilaze majku. Majka nikada nije iselila iz sporne nekretnine, ona je pomagala toj staroj ženi, bila je i kod nje i u predmetnoj nekretnini. Kuhala je i nosila hranu u Z. ulicu. Otac je umro 1996.g. Sjeća se da su njegovom ocu nudili plac na G. a zašto nije pristao ne zna. Bilo je njih sedmero djece i trebalo je preživjeti. Tuženik navodi da je nesmetano posjedovao tu nekretninu.

 

Iz iskaza svjedoka V. P. koji je ravnatelj i zakonski zastupnik tužitelja proizlazi da je srednja škola vlasnik predmetne nekretnine, a na dijelu te čestice se nalazi zgrada u kojoj se nalazi stan od tuženika. Tužba je pokrenuta iz razloga što je na navedenoj čestici išlo financiranje projekta odobreno od strane Europske unije. Predmetna zgrada je stara, urušava se, krov se urušava, puca, curi, temelji su loši i tu postoji opasnost za djecu. On je htio osigurati sigurnost te djece. U školi radi od 1978.g., direktor je 27 godina. Dobili su taj projekat i sada je tu izgrađen R. b. c. i to sa sredstvima Europske unije. U toj zgradi bilo je šest stanova, to su bili socijalni slučajevi i ljudi koji nisu imali gdje živjeti. To je bilo prolazno odredište. Oni su bili određeno vrijeme i većina je otišla odatle, svi su otišli osim obitelji S.. Imajući u vidu tešku situaciju imali su obzira prema tuženiku te su tražili rješenje tog problema. Molio je tuženika da mu dostavi bilo kakav dokument na temelju čega je u tom prostoru. Pokušavali su preko ministra J. i ministra V. da se riješi njegov status kao branitelja. Oni su tada ponudili jedan stan u B. na korištenje što je tužitelj odbio. Također su na sudu ponudili pismeno da mu škola napravi jedan dvosoban stan, ili u novosagrađenom objektu ili u starom objektu sa grijanjem, planirali su uložiti 40-50.000 Eura, ali tužitelj je to odbio i rekao da mu je to neprihvatljivo. Tužbu su morali uložiti radi projekta koji je išao, a sada su sredstva potrošena i toga više nemaju. Prije tužbe su nudili razna rješenja, kao i to da tužitelja izmjeste u stan kod S.P., to je u blizini te da mu plaćaju stanarinu sve dok ne naprave taj stan, ali tužitelj nije pristao. Išli su i kod župana da bi to riješili, ali župan je tražio bilo kakav dokument na temelju čega su roditelji od S. ušli u taj prostor. Župan nije htio potpisati ništa od papira. U tom trenutku htjeli su ga isplatiti, imali su novce, donijeli su odluku na školskom odboru ali nisu imali nikakav papir, nikakvo pokriće na temelju čega bi to napravili.

 

Odgovarajući na postavljena pitanja svjedok je istakao da je u projektu bila stavka za uklanjanje te zgrade i drugih zgrada koje su uklonjene, ali slučaj nisu mogli prikazati. To ne zanima Europsku uniju, oni su samo željeli dogovorom riješiti taj problem. Nudio je tužitelju da prihvati njihove uvjete, rekao mu je da će ga zaposliti kao domara u školi, međutim kako nije htio prihvatiti morali su cijeli objekt micati za 10 metara, odnosno revidirati cijeli projekat koji je prihvaćen od strane Europske unije zbog čega je nanesena šteta zbog izmjene tog projekta, sve se moralo mijenjati kao i građevinska dozvola.

 

Uvidom u parnični postupak broj P-641/12 sud je utvrdio da je tužitelj Z. S. u toj pravnoj stvari odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je izvanknjižni vlasnik stambenog prostora površine 50 m2, koji se nalazi u dijelu gospodarske zgrade izgrađene na kč.br. 5903/1 oranica ulica I. C. površine 77734 m2 k.o. S. B. zk.ul. 6471 što je tuženik škola „M. A. R.“ iz S. B. dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva na 1/20 dijela na predmetnoj nekretnini ili da mu tuženik isplati iznos od 30.000 Eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Odlukom Županijskog suda u Slav.Brodu poslovni broj Gž-33/16-2 od 25.1.2016.g. ukinuta je prvostupanjska presuda ovog suda kojom se prihvaća zahtjev tužitelja, te drugostupanjski sud navodi u obrazloženju da činjenični navodi tuženika u konkretnom slučaju sadržavaju prigovor o pravu na poštivanje doma o kojem prigovoru prvostupanjski sud nije dao razloge.

 

Tužitelj u svom podnesku od 26.2.2016.g. navodi da bi se uopće mogla primjenjivati konvencija treba praviti razliku između stranaka u postupku (čl.8.st.2.), jer se dosadašnje presude Europskog suda odnose samo na slučajeve kada je iseljenje tražila država ili jedinica lokalne vlasti (presude: B.-RH, O.-RH, Z.-RH, P.-RH), a stranke u ovom postupku nisu niti država niti jedinica lokalne vlasti već srednja škola kao samostalna pravna osoba. Tužitelj ima legitiman cilj da kao vlasnik traži da mu se nekretnina preda u posjed temeljem odredbi čl.161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužitelj je pokušao mirnim putem riješiti ovaj problem, a za iseljenje tuženika postoji neminovna društvena potreba jer tužitelj nije tijelo javne vlasti koje raspolaže sa stanovima i novčanim sredstvima kojima bi na neki drugi način riješila problem tuženika.

 

Na raspravi dana 5.9.2016.g. punomoćnica tuženika navodi da bi tuženik pristao na bilo kakav nužni smještaj samo da dobije ključeve za taj smještaj ali ne vjeruje nikakvim obećanjima. Navodi da je tuženik sada bez ikakvih prihoda, da je izgubio opskrbninu, oblio od psorijaze i potreban mu je nužni smještaj.

 

Temeljem prijedloga stranaka sud je ponovno saslušao tuženika i zakonskog zastupnika tužitelja, te obavio očevid na licu mjesta.

 

Iz iskaza tuženika danog na raspravi 15.12.2016.g. proizlazi da ne postoji opasnost da bi se išta odronilo ili ugrozilo živote djece sa zgrade u kojoj stanuje, da se radi o staroj u zgradi zidanoj sa punom ciglom, djeca tu niti ne prilaze, a oko zgrade je trava i put. Navodi kako mu je majka dementna i sada se nalazi u domu. Njegova je majka je dohranila jednu gospođu i ta gospođa joj je u vlasništvo ostavila kućicu na kojoj se majka upisala kao vlasnik. U kući sada nitko ne živi, a on ima još petero braće i jedna sestra. Ne zna da li bi mogao živjeti u toj kući i da li bi se njegova braća s tim složila. U predmetnoj kući za koju tužitelj traži da iseli živi od rođenja, režije za kuću dolaze na njegovo ime, plaća vodu i struju. Kako nema posla predmetnog pomaže u građevinskim radovima na moru, a mora zaraditi za sebe i da pomogne majci uplatiti dom. Što se tiče kuće i uređenja kuće sve je sam radio, a prije njega njegov otac je održavao isto. Njegov otac je radio na ciglani, kasnije je radio u G., to je građevinska firma, a njegovom ocu nitko nije rekao da iseli iz tog prostora, isto kao niti njemu.

 

Iz iskaza svjedoka V. P., ravnatelja škole M. A. R. proizlazi da on samo iznosi stavove školskog odbora, te govori u ime školskog odbora. Osnovni problem zbog kojeg nisu mogli riješiti problem tuženika je upravo to što nisu imali nikakav papir niti dokument. Što se tiče sigurnosti djece svjedok ističe da su napravili oko te zgrade zonu, napravili su tri ulaza i Z. su dali ključ od jednog ulaza. Što se tiče same zgrade dio koji je škola koristila bio je loš i taj dio su srušili, ali tako da ne ugroze ovaj Z. dio. Ravnatelj navodi da su osigurali da djeca nemaju doticaja sa tim objektom u kojem se Z. nalazi, te je osobno zamolio nastavnike i djecu da ne prilaze, tako da ne smetaju Z. i da ne bi bili ugroženi. Osobno se boji po zimi kada je snijeg na krovu. Ističe da vodi brigu o sigurnosti učenika, a taj prostor sada ne ugrožava djecu. Oko prostora su izrađene staze. Tuženiku su dali prostor da si napravi garažu, a cijeli taj problem se potaknuo od trenutka kada su dobili sredstva od Europske unije, da nisu dobili sredstva ne bi se ništa radilo i to ne bi bio problem. Na poseban upit što bi škola sa tim prostorom da tuženik iseli, ravnatelj navodi da školi to ne treba, da je škola svoj problem riješila. To sada nije estetski uklopljeno, ali ne smeta. Svaki dan obilazi školu i vodi računa o sigurnosti djece. Taj objekat sada ne ugrožava djecu budući da je škola osigurala sredstva da bi osigurala taj prostor, ali u početku pokretanja ovog postupka situacija je bila drugačija, škola je vlasnik cijelog tog prostora, a taj objekat nije ucrtan.

 

Prilikom očevida na licu mjesta dana 3.2.2017.g. utvrđeno je da zgrada u kojoj se nalazi stan tuženika je podijeljena na dva dijela, spojena je, jedan dio koristi tuženik, a jedan tužitelj. Ravnatelj V. P. je iskazao na očevidu kako su napravili tri ulaza, jedan ulaz su dali na korištenje tuženiku, oko stambenog prostora tuženika napravili su staze, tako da svjedok smatra da ne postoji opasnost od predmetne zgrade za djecu. Projekat je izgrađen, a tuženik ne smeta pri provedbi projekta. Svjedok je posebno naveo da sa tuženikom nemaju nikakvih problema, da se isti druži sa zaposlenicima, te da ne ugrožava svojim ponašanjem djecu i rad škole. Cijeli prostor je ograđen, a tuženiku su dali ključ od jednog ulaza, te su mu dali prostor da si napravi garažu. Nemaju nikakvih sukoba s njim, te ravnatelj ističe da ukoliko sud odluči da tuženik ostane u prostoru, isti je suglasan sa tim.

 

U prvostupanjskom postupku kao i tijekom ovog postupka utvrđeno je:

 

-          da je na nekretnini upisanoj u zk.ul. 6741 k.o. S. B. i to na kč.br. 5903/1 oranica u ulici I. C. površine 77734 m2 kao vlasnik upisana škola „M. A. R.“, S.B., I. C. 76,

-          da je na kč.br. 5903/1 k.o. S. B. izgrađena gospodarska zgrada koja nije ucrtana i upisana te da tužitelj i njegov pravni prednik (otac) od 1948.g. koristi kao stambeni prostor dio te gospodarske zgrade u površini od 50 m2 jer je otac radio u poduzeću H. koje je u to vrijeme bilo vlasnik te gospodarske zgrade, nitko ih nikada nije smetao u posjedu, te su radili adaptaciju stana,

-          da je u toj gospodarskoj zgradi nekad stanovalo šest obitelji koje su iselile,

-          da je zakonski zastupnik srednje škole pozivao prednika Z. S. i samog Z. S. osobno još od 1991.g. do 2011.g. da dostave dokaz o pravu na posjed spornog dijela gospodarske zgrade što oni nisu učinili,

-          da su tužitelj i prednici dozvoljavali tuženiku i njegovoj obitelji da žive u navedenom dijelu nekretnine zbog njihovih socijalnih prilika,

-          da je tuženi, a ranije njegovi prednici u neprekidnom posjedu predmetnih nekretnina od 1947.g., te ih do ove tužbe nitko nije smetao u posjedu,

-          da se problem tuženika pojavio kada je škola dobila sredstva Europske unije za izgradnju projekta,

-          da je projekat izgrađen, objekat tuženika ne ugrožava djecu, te je škola osigurala taj prostor,

-          da je škola oko predmetnog objekta napravila tri ulaza, jedan ulaz dali su na korištenje tuženiku, a oko stambenog prostora tuženika napravili staze,

-          da tuženi ne ugrožava djecu i rad škole,

-          da je škola dala ključ od jednog ulaza tuženiku, te su mu dali prostor da napravi garažu.

 

Iz presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-205/14-2 od 12.2.2015.g. proizlazi da je čl.18.st.3.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: Zakona o vlasništvu) s kojim je istovjetan čl.72.st2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN broj 53/91, 9/92, 77/92, dalje ZOV), propisano je da je posjed pošten (savjestan) ako posjednik nije znao niti je s obzirom na okolnosti imamo dovoljan razlog posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Pravna pravila iz paragrafa 1460. bivšeg OGZ, koji je bio na snazi u vrijeme kada je otac tužitelja ušao u posjed nekretnine također su za stjecanje prava vlasništva zahtijevala barem poštenje i istinitost posjeda.

 

Odredba čl.161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: Zakona o vlasništvu) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

Nasuprot tome odredba čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

Dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (B. protiv Republike Hrvatske). Miješanje je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Primjerice, značenje miješanja ima i presuda za iseljenje čak i kada još nije izvršena (Ć. protiv Republike Hrvatske).

 

Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl.8.st.2. Konvencije, a može li neka o propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Sud mora ispitati je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja, je li nužno u demokratskom društvu.

 

Sud je u ovom postupku utvrdio da tuženik nema drugu nekretninu, niti bilo koji drugi smještaj, da je bez ikakvih prihoda, te da boluje od psorijaze i da mu je potreban nužni smještaj.

 

Prilikom očevida na terenu ravnatelj V. P. navodi da zgrada u kojoj se nalazi stan tuženika je podijeljena na dva dijela, spojena je, jedan dio koristi tuženik, a jedan tužitelj. Ravnatelj V. P. je iskazao na očevidu kako su napravili tri ulaza, jedan ulaz su dali na korištenje tuženiku, oko stambenog prostora tuženika napravili su staze, tako da svjedok smatra da ne postoji opasnost od predmetne zgrade za djecu. Projekat je izgrađen, a tuženik ne smeta pri provedbi projekta. Svjedok je posebno naveo da sa tuženikom nemaju nikakvih problema, da se isti druži sa zaposlenicima, te da ne ugrožava svojim ponašanjem djecu i rad škole. Cijeli prostor je ograđen, a tuženiku su dali ključ od jednog ulaza, te su mu dali prostor da si napravi garažu. Nemaju nikakvih sukoba s njim, te ravnatelj ističe da ukoliko sud odluči da tuženik ostane u prostoru, isti je suglasan sa tim.

 

Dakle, s jedne strane postoji legitimno pravo tužitelja da traži iseljenje tuženika za koje je nedvojbeno utvrđeno da se u predmetnom prostoru nalazi bez pravnog osnova, a tužiteljevo pravo je utemeljeno na zakonu.

 

Međutim, u presudi Ć. protiv Republike Hrvatske Europskog suda po pitanju opravdanosti iseljenja navodi slijedeće: ".. gubitak doma najekstremniji je oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz čl.8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu njegovo pravo biti u stanu treba prestati.".

 

Tuženik u predmetnom prostoru stanuje od rođenja zajedno sa svojim roditeljima, kasnije sam, i to još od 1947.g. bez prekida i bez smetanja do ove tužbe. Nema drugog prostora u kojem bi živio, boluje od psorijaze i nema primanja, a prema navodima ravnatelja tužitelja njegovo stanovanje u predmetnom stanu ne ugrožava interese djece, predmetni projekat zbog kojeg je škola i pokrenula ovaj postupak je završen i izgrađen. Sa tuženikom nemaju nikakvih problema, niti isti ugrožava djecu i rad škole, a cijeli prostor je ograđen.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud smatra da ovakvo miješanje nije nužno u demokratskom društvu, te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

U konkretnom slučaju sud smatra kako legitimni interes škole da kontrolira svoje vlasništvo dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravo tuženog na poštivanje njegovog doma. Tužitelj nije dokazao nužnost iseljenja tuženika radi zaštite svojih prava.

 

Ravnatelj na očevidu navodi da zgrada u kojoj se nalazi stan tuženika je podijeljena na dva dijela, spojena je, jedan dio koristi tuženik, a jedan tužitelj. Ravnatelj V. P. je iskazao na očevidu kako su napravili tri ulaza, jedan ulaz su dali na korištenje tuženiku, oko stambenog prostora tuženika napravili su staze, tako da svjedok smatra da ne postoji opasnost od predmetne zgrade za djecu. Projekat je izgrađen, a tuženik ne smeta pri provedbi projekta. Svjedok je posebno naveo da sa tuženikom nemaju nikakvih problema, da se isti druži sa zaposlenicima, te da ne ugrožava svojim ponašanjem djecu i rad škole. Cijeli prostor je ograđen, a tuženiku su dali ključ od jednog ulaza, te su mu dali prostor da si napravi garažu. Nemaju nikakvih sukoba s njim, te ravnatelj ističe da ukoliko sud odluči da tuženik ostane u prostoru, isti je suglasan sa tim.

 

Sud je utvrdio da tuženik ima dovoljno jaku i trajnu vezu sa predmetnim stanom da bi se isti mogao smatrati njegovim "domom" u smislu čl.8. Konvencije.

 

Ocjenjujući razumnost i razmjernost prigovora prava na dom tuženika, s obzirom na mjerodavna načela sadržana u čl.8. Konvencije, neovisno što tuženik nema temeljem domaćeg prava pravo na posjed predmetnog stana, isti ima pravo na dom sukladno Konvenciji.

 

Zbog navedenog, sud je odlučio kao u točki I izreke.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku. 

 

Troškovi tuženika iznose 2.500,00 kn, a odnose se na trošak jednokratne naknade za zastupanje tuženika u postupku iseljenja temeljem Tbr.7st.1.toč.2. OT u iznosu od 2.000,00 kn, troška pdv-a u iznosu od 500,00 kn. Ostale zatražene troškove sud nije tuženiku priznao iz razloga što su isti neosnovani.

 

Kako je tuženik uspio u ovom sporu sud je tužitelju naložio plaćanje troška parničnog postupka.

 

Radi iznijetog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

 

U Slavonskom Brodu, 10. ožujka 2017. godine