Broj: Gž-589/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom sudaca toga suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, Denis Pancirov Parcen kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Kežića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Ž. iz B. V., ..., OIB: ..., zastupan po punomoćnici I. H. M., odvjetnici iz S., protiv tužene Općine Baška Voda, kao pravni slijednik Općenarodne imovine, zastupana po punomoćniku Z. A., odvjetniku iz M., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbi tužene Općine Baška Voda protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-364/16 od 15. prosinca 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene Općine Baška Voda kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-364/16 od 15. prosinca 2016. godine u točki I. njene izreke.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-364/16 od 15. prosinca 2016. godine u točki II. njene izreke kojom je odlučno o troškovima postupka i sudi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 15.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od presuđenja 15. prosinca 2016. godine do isplate.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom pobijanom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj K. Ž., iz B. v., ..., OIB: ..., vlasnik dijela nekretnine označene kao čest.zem. ... upisane u Z.U. ... k.o. B. u površini od 9 m², na skici stalnog sudskog vještaka za geodeziju dipl. ing. geod. P. P. od 10. studenog 2014. godine označenog slovima A-B-C-D-A i koja skica čini sastavni dio izreke ove presude, pa se ovlašćuje tužitelj da temeljem ove presude izvrši cijepanje opisanog dijela kat.čest.zem. ... k.o. B. i formiranje nove zemljišnoknjižne (katastarske) čestice u površini od 9 m², temeljem prijavnog lista koji će biti sastavljen i ovjeren od strane nadležnog područnog ureda za katastar, a tužitelj se ovlašćuje da u zemljišnoj knjizi za k.o. B. izvrši upis prava vlasništva tako novoformirane zemljišnoknjižne čestice u površini od 9 m² na svoje ime za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena pravnog prednika tuženika „Općenarodna imovina“ za cijelo, sve temeljem ove presude i prijavnog lista koji čine jedinstvenu cjelinu.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 18.400,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku od presuđenja 15. prosinca 2016. godine do isplate."

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke suda o troškovima postupka, te predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu istog na naknadu parničnog troška tuženoj ili podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužene tužitelj pobija navode žalbe te predlaže istu odbiti kao neosnovnu.

 

Žalba tužene nije osnovana u odluci o glavnoj stvari dok je osnovana u odluci o troškovima postupka.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužene glede ukazane apsolutno bitne povrede odredaba iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP)  ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu budući da presuda sadrži jasne, valjane, obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati.

 

Kroz istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužena zapravo pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na način da procjenjuje izvedene dokaze suprotstavljajući svoju ocjenu sudskoj osnovi (članak 8. ZPP-a) i time upućuje i na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze  sud nije tumačio u skladu s stavom tužene nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Uostalom, sud ima pravo na slobodnu ocjenu provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđenja o odlučnim činjenicama (članak 220. stavak 2. ZPP-a) pa postupanje prema tim ovlastima, odnosno time što tužena ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Istovremeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

Među strankama je sporno da li je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini označenoj kao čest. zem. ... upisane u Z.U. ... k.o. B. u površini od 9 m², na skici stalnog sudskog vještaka za geodeziju dipl. ing. geod. P. P. od 10. studenog 2014. godine označeno slovima A-B-C-D-A i koja skica čini sastavni dio izreke presude, te ovlaštenje tužitelja da temeljem te presude izvrši cijepanje opisanog dijela katastarske čestice i formiranje nove zemljišnoknjižne (katastarske čestice) u površini od 9 m², te ujedno i ovlaštenje za upis tako novoformirane čestice u zemljišne knjige uz istovremeni izbris toga prava sa imena prednika tuženika Općenarodna imovina za cijelo.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je u zemljišnim knjigama ova nekretnina upisana kao put,

 

- da je tužitelj ovu nekretninu kupio od Ž.c.S.N.u.B.v. kao pravne slijednice C.Ž.c.S.N. u B.v. 18. rujna 2008. godine kupoprodajnim ugovorom kojim je ujedno kupio i zgradu izgrađenu na čest. zgr. ... i čest. zgr. ... i dijela čest. zem. ... sve k.o. B.,

 

- da cijela nekretnina (dakle obje čestice) ima površinu 27 m² i u katastru se vodi kao javna površina,

 

- da je sporni dio u dužem vremenskom periodu tj. od 1914. godine u funkciji zgrade te da je izgubio funkciju javne površine,

 

- da se na dijelu čest. zem. ... u površini od 9 m² nalaze stepenice koje idu na prvi kat kuće označen kao čest. zgr. ... k.o. B. i koji je u naravi dio dvorišta kojim se pristupa prizemlju kuće označen kao čest. zgr. ... i kuće označene kao čest. zgr. ...,

 

- da je presudom Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-773/08 tužena priznala tužitelju pravno vlasništva na česticama zgrade, ali da tom tužbom nije obuhvaćen sporni dio čestice,

 

- da je sporni dio u funkciji poslovno-stambene zgrade kućnog broja 39 na kojoj se nalaze vanjske kamene stepenice koje vode na I. kat iz dvorišta, a dio dvorišta je popločan kamenom (prema nalazu vještaka).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću do 6. travnja 1941. godine, jer se ova nekretnina nalazila u društveno-državnom vlasništvu, pa cijeneći da zemljište i zgrada nisu činili jedinstvo jer se zemljište nalazilo u društvenom vlasništvu a zgrada je mogla biti u režimu vlasništva do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) došlo je do spajanja zemljišta i zgrade tako da vlasnik zgrade postaje ex lege vlasnik zemljišta (članak 367. ZVDSP-a).

 

Odredbom članka 388. stavka 2. ZVDSP-a normirano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnog prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

Prvostupanjski sud je dakle, utvrdio na temelju izvedenih dokaza da je predmetna nekretnina bila u posjedu prednika tužitelja Ž.c.S.N. u B.v. kao pravne sljednice C.Ž.c.S.N. u B.v. i da prema izvedenim dokazima se može prihvatiti da je sporni dio u posjedu prednika tužitelja prije I. svjetskog rata, te cijeneći da se radi o prostoru i spornoj površini koja se nalazi između dvije kuće da je tužitelj bio u posjedu ove nekretnine do 6. travnja 1941. godine i time na istu stekao pravo vlasništva dosjelošću.

 

Međutim, prema utvrđenju ovog suda iz izvedenih dokaza prvostupanjski sud nije uspio utvrditi da bi prednik tužitelja bio u posjedu sporne nekretnine još od 1900. godine te da bi do 1941. godine stekao pravo vlasništva dosjelošću.

 

Prema utvrđenju ovog suda tužitelj nije dokazao da bi stekao pravo vlasništva dosjelošću do 6. travnja 1941. godine.

 

Međutim, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U ovom predmetu proizlazi na temelju provedenih dokaza da je tužitelj osobno i preko svojih prednika bio u isključivom i neprekidnom posjedu još od 1915. godine, te da je istekom roka od 40 godina iz članka 159. stavka 4. ZVDSP-a ispunio zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a koja se primjenjuje od 1. siječnja 1997. godine postaje vlasnikom predmetnog vlasništva stupanjem na snagu tog zakona, jer je u tom trenutku bio u neprekidnom poštenom posjedu 62 godine.

 

Naime, odredbom članka 388. stavka 4. ZVDSP-a propisano je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja preteklo prije toga dana iz čega proizlazi da je ta odredba stvorila pravne posljedice prije nego što je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. listopada 1999. godine tj. da se vlasništvo steklo ex lege na navedenoj nekretnini. Ukidanje odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a po kojoj je tužitelj stupanjem na snagu toga zakona stekao pravo vlasništva, ne može proizvesti gubitak prava vlasništva koje je temeljem tada važećeg zakona stekao. Tužitelj je izravno stekao pravo vlasništva dosjelošću 1. siječnja 1997. godine jer glede te nekretnine nitko drugi nije stavljao zahtjeve za vlasništvo ili drugo stvarno pravo te ne postoje drugi sukobljeni pravni interesi u odnosu na zahtjev prema toj nekretnini.

 

Iz provedenog postupka ne proizlazi da nitko od trećih osoba osim jedinica lokalne samouprave odnosno tužitelja ne polaže pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

Žalbeni navodi tuženika koji se odnose na činjenicu da svjedoci nisu iskazali od kada je prednik tužitelja ušao u posjed nije od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, jer s obzirom na činjenicu da se radi o stupanju na posjed od 1915. godine logično je da svjedoka koji bi mogli svjedočiti o tom činu nema. S druge strane s obzirom na činjenicu da svih ovih godina nitko od tuženika, niti od prednika tuženika nije do 2013. godine osporavao tužitelju ili njihovim prednicima pravo vlasništva, očito je da su isti bili u poštenom posjedu više od 40 godina.

 

Kako je dakle prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, to je ovaj sud temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. njene izreke.

 

Međutim, osnovan je žalbeni dio koji se odnosi na odluku o troškovima postupka.

 

Prema vrijednosti predmeta spora, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) tužitelju treba priznati slijedeći parnični trošak: ročište od 27. svibnja 2014. godine u iznosu od 500,00 kuna, podnesak od 26. svibnja 2014. godine 1.000,00 kuna, ročište od 16. srpnja 2014. godine 500,00 kuna, ročišta od 3. studenog 2014. godine, 29. travnja 2015. godine i 22. svibnja 2015. godine svako po 1.000,00 kuna, ročište od 10. srpnja 2015. godine – objava u iznosu od 500,00 kuna, ročište od 4. srpnja 2016. godine 500,00 kuna, ročišta od 21. rujna 2016. godine i 4. studenog 2016. godine svako po 1.000,00 kuna te ročište od 15. prosinca 2016. godine na kojem je objavljena presuda 500,00 kuna sveukupno 9.000,00 kuna uvećano za 250,00 kuna PDV-a daje parnični trošak od 11.550,00 kuna. Ovom iznosu treba pridodati troškove predujma u iznosu od 3.500,00 kuna, te trošak za pristojbu tužbe 400,00 kuna i pristojbu presude 400,00 kuna dakle sveukupno parnični trošak tuženika iznosi 15.500,00 kuna.

 

Zbog iznesenog odluka o troškovima postupka preinačena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a  u svezi s člankom 380. točka 3. ZPP-a.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe budući da je uspio samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na parnični trošak.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer prema utvrđenju ovog suda ta postupovna radnja nije bila neophodna u ovoj fazi postupka.

 

U Splitu, 23. ožujka 2017. godine