Broj: Gž-7/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. V. iz Č., 2. F. V. iz C., i 3. I. G. iz R., zastupanih po punomoćnicama A. A. B. i J. M., odvjetnicama iz K., protiv tuženice T. F. iz S.. zastupane po punomoćniku R. R., odvjetniku iz K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj P-2280/2015-5 od 24. rujna 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženice u k i d a se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku poslovni broj P-2280/2015-5 od 24. rujna 2015. godine, te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke te odluke) utvrđeno je da su tužitelji, svaki u 1/3 dijela, stekli pravo vlasništva na z. č. 1110/1 šuma sa 2.277,00 m² u zk. ul. 3972, k. o. B. (ranije zk. ul. 616, k. o. B.), slijedom čega su ovlašteni po pravomoćnosti te presude zatražiti upis prava vlasništva sa imena tuženice na svoje ime i korist, svaki u 1/3 dijela u odnosu na cijelu z. č. 1110/1 šuma sa 2.277,00 m² u zk. ul. 3972, k. o. B. (ranije zk. ul. 616, k. o. B.).

 

              U točki II izreke naloženo je tuženici da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 20.902,75 kuna, u roku od 15 dana, pri čemu iz cjeline obrazloženja te odluke proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 18.300,00 kuna.

 

              Protiv te presude žalbu podnosi tuženica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, nastavno: ZPP).

 

              U žalbi u bitnome navodi da je zemljišnoknjižna i stvarna vlasnica predmetne nekretnine, te da je evidentirana i kao posjednica iste, pa da se na pravni odnos parničnih stranaka primjenjuju odredbe članaka 122., 124., 173. i 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, nastavno: ZV), kao i odredba članka 8. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13 i 60/13, nastavno: ZZK).

 

              Nadalje ističe da je pravo vlasništva utužene nekretnine stekla donošenjem pravomoćne presude u predmetu Općinskog suda u Krku poslovni broj P-569/04, a da tužitelji nisu dokazali pravo vlasništva na toj nekretnini, pri čemu navodi da je prije nje zemljišnoknjižni vlasnik naznačene čestice bio J. Š. koji je po nasljednicima bio pasivno legitimiran u gornjem parničnom predmetu, a da D. V. nije bila zemljišnoknjižna vlasnica prijepora.

 

              Tuženica navodi da je sud propustio analizirati (ne)uvjerljivost iskaza svjedoka predloženih po tužiteljima, te činjenicu da isti ne žive u blizini sporne nekretnine, teško se orijentiraju i manjkavo opisuju prijepor, te očigledno svjedoče pod dojmom prijateljstva s tužiteljima, ili su pak njihovi rođaci.

 

              Nadalje ističe da već više od 40 godina vrši nesmetani posjed na spornoj parceli, a da se radi o nekretnini koju je pedesetih godina prošlog stoljeća njezin otac J. B. kupio od F. Š., pa da je ista dosjelošću stekla pravo vlasništva navedene nekretnine, što je utvrđeno u predmetu Općinskog suda u Krku poslovni broj P-569/04, u vezi čega ukazuje na odredbe članaka 10., 18. stavak 1. i 160. stavak 1-3. ZV-a, a da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi I. V. bio vlasnik prijepora, pa da bi ga po njegovoj smrti naslijedili tužitelji.

 

              Tuženica navodi da je sud propustio primijeniti odredbe članaka 8. i 221.a ZPP-a, pa da je time počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. ZPP-a.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, i to pred drugim sucem pojedincem.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis Općinskog suda u Krku poslovni broj P-569/04, iskaza svjedoka B. C., M. G., J. S., P. Ž., J. P., I. F., M. M., J. S., M. Ž., M. R. i J. T., te iskaza tužitelja i tuženice, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao z. č. 1110/1 šuma sa 2.277,00 m² iz zk. ul. br. 3972, k. o. B. (ranije zk. ul. 616, k. o. B.).

 

              U vezi toga utvrđuje da je kao vlasnica te nekretnine uknjižena tuženica, te da je između iste kao davateljice uzdržavanja i D. V. kao primateljice uzdržavanja zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg su tuženici pripale u vlasništvo sve nekretnine naznačene u točki I tog ugovora, ali ne i sporna nekretnina, jer da ista nije bila predmetom tog ugovora.

 

              Nadalje utvrđuje da su rješenjem o nasljeđivanju nasljednicima iza pokojne D. V. proglašeni S. S., S. S., M. S., J. H. i M. H., a da u tom rješenju kao ostavinska imovina nije označena i sporna čestica.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je dana 02. svibnja 1985. godine između P. V., D. V. i I. V. sklopljena diobna pogodba, prema kojoj je predmetna nekretnina pripala I. V., a da je temeljem rješenja o dodjeli naknadno pronađene imovine iza pokojnog I. V. ta imovina uručena tužiteljima, svakome u 1/3 dijela, a među ostalima i nekretnine iz zk. ul. br. 616, k. o. B., u kojem se nalazi predmetna čestica.

 

              Nastavno utvrđuje da je sporna nekretnina od osnivanja katastra 1954/55 godine bila upisana na P. V., nakon čega je 1961. godine na istoj kao posjednik upisan A. V., nakon kojeg je došlo do upisa D. V., a da se naposljetku kao posjednica upisala tuženica.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je u predmetu Općinskog suda u Krku poslovni broj P-569/04 vođen parnični postupak po tužbi ovdje tuženice radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, u kojem je donesena presuda zbog izostanka kojom je utvrđeno da je ovdje tuženica T. F. dosjelošću stekla vlasništvo utužene parcele.

 

              Nadalje utvrđuje da tuženica pravo vlasništva te nekretnine nije stekla temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je zaključila sa D. V., a da prednik tuženice nije kupio tu parcelu, pa dakle niti postao njezinim vlasnikom, pri čemu utvrđuje da se radi o nekretnini koja nije bila u neposrednom kontinuiranom posjedu bilo koje od stranaka.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna nekretnina temeljem diobne pogodbe od 02. svibnja 1985. godine pripala u vlasništvu ocu tužitelja I. V., a da su isti nakon njegove smrti stekli vlasništvo prijepora nasljeđivanjem, u skladu s odredbom članka 128. ZV-a, te su u smislu odredbe članka 17. ZV-a postali posjednici te nekretnine.

 

              Naime, sud utvrđuje da tuženica unatoč upisu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige, te stjecanju prava vlasništva na istoj dosjelošću, nije i stvarna vlasnica prijepora, jer da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je bila u posjedu sporne nekretnine.

 

Stoga usvaja tužbeni zahtjev, dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. ZPP-a.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju osnovano sadržajem žalbe ukazuje tuženica.

 

Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelji stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine nasljeđivanjem iza pokojnog oca I. V., ali ne navodi na temelju čega je utvrdio da bi navedeni pravni prednik tužitelja bio vlasnik te nekretnine, pri čemu ponovno pogrešno utvrđuje da bi osoba po imenu I. V. koja je sudjelovala u zaključenju diobne pogodbe od 02. svibnja 1985. godine bila pravni prednik tužitelja (njihov otac), jer je već u ranijem ukidnom rješenju ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-352/2011-2 od 27. veljače 2013. godine (list 68-71 spisa) navedeno da je otac tužitelja I. V. preminuo dana 13. ožujka 1981. godine, kako je vidljivo iz sadržaja priloženog rješenja Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj V-O-68/01 od 16. ožujka 2001. godine (list 24 A i 25 A), pa s obzirom na to isti nije mogao biti stranka gornje diobne pogodbe, jer u to vrijeme više nije bio živ, pri čemu bi iz iskaza tužitelja I. V. proizlazilo da je on osoba koja je kao I. V. potpisala tu diobnu pogodbu.

 

Isto tako, valja navesti da su tužitelji nakon donošenja spomenute ukidne drugostupanjske odluke svoj tužbeni zahtjev utemeljili i na tvrdnjama da su pravo vlasništva utužene nekretnine stekli dosjelošću, koje navode sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije u dovoljnoj mjeri raspravio, pri čemu se ne može za sada prihvatiti kao pravilno utvrđenje suda da se niti jedna od parničnih stranaka i/ili njihovih pravnih prednika nije nalazila u kontinuiranom i neposrednom posjedu prijepora, kao niti utvrđenje da prednik tuženice (njezin otac) nije kupio spornu nekretninu, jer je u tom smislu sud propustio na jasan i određen način cijeniti iskaze stranaka i saslušanih svjedoka, kao i ostale provedene dokaze (sadržaj priložene dokumentacije).

 

Osim toga, budući da se pravo vlasništva po osnovi dosjelosti može stjecati samo na onim nekretninama koje su sposobne za dosjedanje, a to u smislu odredbe članka 29. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91) nisu bile nekretnine u režimu nekadašnjeg društvenog vlasništva, trebalo je postupajući u okviru odredbe članka 219. stavak 2. ZPP-a upozoriti tužitelje na kojima je teret dokaza o tome da je prijeporna nekretnina sposobna za dosjedanje na potrebu pribavljanja povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za tu nekretninu, što je sud prvog stupnja propustio učiniti.

 

Naime, ukoliko bi se tijekom postupka utvrdilo da je sporna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, ili da iz nekog drugog razloga nije bila sposobna za dosjedanje, tada se (ukoliko se radi o nekretnini koja je na dan 08. listopada 1991. godine bila u društvenom vlasništvu) u rok za eventualno stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini dosjelošću ne bi računalo i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana (članak 388. stavak 4. ZV-a), već jedino vrijeme koje je proteklo od 08. listopada 1991. godine do podnošenja predmetne tužbe dana 18. prosinca 2007. godine, pa je utvrđenje pravnog statusa prijeporne nekretnine od odlučnog značaja za ishod ovog spora.

 

Pri tome okolnost da je pravomoćnom presudom zbog izostanka Općinskog suda u Krku poslovni broj P-569/04-3 od 22. rujna 2004. godine utvrđeno da je tuženica (u tom predmetu tužiteljica) dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnoj z. č. 1110/1 šuma sa 2.277,00 m² iz zk. ul. 3972, k. o. B. (ranije zk. ul. 616, k. o. B.), što su joj prema sadržaju te odluke tuženici M. N. r. Š., kao sljednica J. Š. pok. J., te J. K., J. Ž. i K. K., kao sljednici pokojne K. K. r. Š. dužni priznati i izdati joj valjanu tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos ove nekretnine sa njihovog imena na ime i korist tužiteljice, u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu ispravu po pravomoćnosti zamijeniti ta presuda, a protivno žalbenim navodima tuženice, ne znači da se zbog te činjenice ne može raspravljati i utvrđivati da li su tužitelji stekli pravo vlasništva te nekretnine.

 

To stoga jer u potonjem parničnom predmetu kao stranke nisu sudjelovali tužitelji i/ili njihovi pravni prednici, niti su oni pravni sljednici neke od stranaka iz tog postupka, što znači da u smislu odredbe članka 334. stavak 2. ZPP-a navedena presuda zbog izostanka ima pravni učinak prema tuženici T. F. i tuženicima iz predmeta Općinskog suda u Krku poslovni broj P-569/04, ali ne i prema tužiteljima ili njihovim pravnim prednicima, pa su isti ovlašteni dokazivati da su neovisno o sadržaju naznačene presude zbog izostanka oni vlasnici prijepora.

 

U vezi toga neosnovano je pozivanje tuženice na odredbu članka 8. stavak 2. ZZK, kao i na odredbe članaka 122. i 124. ZV-a o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, jer se te odredbe primjenjuju samo kada je do uknjižbe prava vlasništva u zemljišne knjige došlo na temelju pravnog posla, a u konkretnom slučaju do uknjižbe prava vlasništva tuženice na prijepornoj nekretnini u zemljišne knjige nije došlo po toj osnovi.

 

Nadalje, budući da iz sadržaja gornje presude zbog izostanka proizlazi da je u istoj samo deklarirano već postojeće pravo vlasništva ovdje tuženice T. F. na spornoj nekretnini, za koje je utvrđeno da ga je ista stekla dosjelošću, to navedena presuda zbog izostanka nema značaj konstitutivne odluke suda kojom bi se u smislu odredbe članka 126. stavak 2. ZV-a pravo vlasništva tuženice steklo u trenutku pravomoćnosti te odluke, već deklaratorne odluke kojom se utvrđuje postojanje i sadržaj već stečenog prava vlasništva na prijeporu, a koje je prema sadržaju te odluke stečeno na temelju zakona (dosjelošću), u smislu odredbe članka 129. stavak 1. ZV-a.

 

Budući da zbog navedenog pobijana presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, to je uvaženjem žalbe tuženice i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a valjalo ukinuti tu odluku i vratiti predmet istom sudu na ponovno suđenje.

 

S obzirom na to da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

Pri tome nije prihvaćen prijedlog tuženice da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem, jer za to nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe članka 371. ZPP-a.

 

U nastavku postupka sud prvog stupnja će postupajući u skladu s odredbom članka 219. stavak 2. ZPP-a prije svega upozoriti tužitelje na potrebu pribavljanja (dostave u spis) povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu, kako bi se iz istoga utvrdilo da li je ta nekretnina i u kojem razdoblju bila sposobna za dosjedanje, nakon čega će na temelju provedenih dokaza i eventualnih novih dokaza po prijedlogu stranaka, a cijeneći te dokaze na način propisan odredbom članka 8. ZPP-a, tj. svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, ponovno odlučiti o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i o zahtjevima tužitelja i tuženice za naknadu troškova ovog postupka.

 

U Rijeci, 14. ožujka 2017. godine.