Broj: Pž-4103/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Alice Pelicarić, predsjednice vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja, i dr. sc. Srđana Šimca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. d.o.o., OIB ..., B., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u B., protiv tuženika OPĆINE S., OIB ..., S. kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u B., radi utvrđenja stjecanja prava vlasništva poslovnog prostora, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-79/2012-44 od 28. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-79/2012-44 od 28. ožujka 2014. u točkama I. i II. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj B. P. d.o.o., B., OIB: ... vlasnik nekretnine – poslovnog prostora površine 91 m², dvorišne zgrade površine 23,40 m² i dio dvorišta koji zajedno sa površinom ispod zgrade iznosi 512 m² kao posebnog (etažnog) dijela zgrade izgrađene na čkbr ..., zk. ul.br. ... k.o. S., zgrada mješovite uporabe broj ... (jednokatna stambeno – poslovna) od 47 čhv, koja se vodi u zemljišnoj knjizi kod Općinskog suda u Bjelovaru, prostor se nalazi u prizemlju zgrade, a sastoji se od lokala, skladišta, garderobe i WC-a ukupne površine 91 m², dvorišne zgrade površine 23,40 m² i dio dvorišta koji zajedno sa površnom ispod zgrade iznosi 512 m², što je tuženik  OPĆINA S. dužna priznati te nakon pravomoćnosti presude i izrade elaborata o posebnom dijelu zgrade (etažiranja) trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime i u korist B. p. d.o.o. B., a što će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.“

             

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.734,37 kn (sedamtisućasedamstotridesetčetiri kune i tridesetsedam lipa) u roku od osam dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn (šestodvadesetpet kuna).

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine – poslovnog prostora površine 91 m², dvorišne zgrade površine 23,40 m² i dio dvorišta koji zajedno s površinom ispod zgrade iznosi 512 m² kao posebnog (etažnog) dijela zgrade izgrađene na čkbr. ..., zk. ul. br... k.o. S., zgrada mješovite uporabe broj ... (jednokatna stambeno – poslovna) od 47 čhv, koja se vodi u zemljišnoj knjizi kod Općinskog suda u Bjelovaru, prostor se nalazi u prizemlju zgrade, a sastoji se od lokala, skladišta, garderobe i WC-a ukupne površine 91 m², dvorišne zgrade površine 23,40 m² i dio dvorišta koji zajedno s površnom ispod zgrade iznosi 512 m², što je tuženik dužan priznati te nakon pravomoćnosti presude i izrade elaborata o posebnom dijelu zgrade (etažiranja) trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime i u korist tužitelja, a što će u protivnom zamijeniti presuda, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju u roku od osam dana parnični trošak u iznosu od 10.458,25 kn (točka II. izreke) dok je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.593,75 kn (točka III. izreke).

 

Protiv točke I. i II. izreke navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnome navodi da u odnosu na prigovor presuđene stvari sud nije pravilno ocijenio situaciju budući da se i u predmetnoj i u drugoj parnici (pravomoćna presuda pod poslovnim brojem P-404/2011-9 od 24. siječnja 2012.) radi o dva tužbena zahtjeva koji se baziraju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a ukoliko tužitelj nema pravo na više odnosno na cijelu nekretninu, onda nema pravo ni na manje odnosno na dio cijele nekretnine. Stoga tuženik smatra da je tužbu trebalo odbaciti ne ulazeći u meritum stvari. Nadalje ističe da nije sporno da je predmetni poslovni prostor u posjedu tužitelja od 29. rujna 1997., ali to nije na temelju Ugovora o ulaganju stvari u temeljni kapital na koji se tužitelj poziva jer se navedene nekretnine na kojima se poslovni prostor nalazi u tom Ugovoru uopće ne spominju. Stoga je jasno da se ne radi o kvalificiranom posjedu da bi tužitelj mogao prema stavu suda postati vlasnikom putem dospjelosti. Naime, tužiteljev posjed, čak i kada bi bio istinit i pošten, u svakom slučaju nije zakonit budući da ne postoji pravni temelj za njegovo stjecanje jer to nije navedeni ugovor na koji se tužitelj poziva. Stoga tužitelj predmetnu nekretninu nije mogao steći dosjelošću protekom vremenskog razdoblja od deset godina već je u tom slučaju potrebno proteći 20 godina kako bi se vlasništvo steklo putem dosjelosti. No, čak i da se uzme da je tužitelj zakonit, istinit i pošten posjednik, a što tuženik smatra da nije, da bi stekao vlasništvo nekretnine koja se nalazi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave on mora biti u posjedu također barem 20 godina. Ako se uzme da je tužitelj u posjedu nekretnine od 29. rujna 1997. vlasništvo bi mogao steći tek 2037. godine (protekom 40 godina) ili u najboljem slučaju 2017. (protekom 20 godina), a ne do donošenja presude. Osim toga, tuženik je 2010. godine u odnosu na sporne nekretnine zatražio prenamjenu zemljišta i promjenu površine izgrađenosti ponašajući se na taj način kao vlasnik nekretnina čime je ujedno i prekinuo bilo kakav tijek dosjelosti. Smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je uzeo da se sporne nekretnine nalaze u posjedu tužitelja na temelju Ugovora o ulaganju stvari i prava, a povrh svega je i pogrešno primijenio materijalno pravo zanemarujući činjenicu da se radi o nekretnini koja je u vlasništvu jedinice lokalne samouprave te je stoga i rok za stjecanje vlasništva putem dosjelosti dvostruko duži nego u normalni slučajevima. Predlaže stoga žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Razlozi na kojima prvostupanjski sud temelji odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva posljedica su pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalbeni razlog ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, a i na koji žalitelj ukazuje u žalbi. Zbog svog načelno pogrešnog pravnog pristupa o ispunjenju pretpostavki koje zakon traži za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću (vrijeme trajanja posjeda) sud je neosnovano prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Predmet spora je stjecanje prava vlasništva poslovnog prostora i izdavanje  tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na tužiteljevo ime. Nije sporno da je tuženik u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru upisan kao vlasnik nekretnina na čkbr. ... u naravi zgrada mješovite uporabe broj ... (jednokatna stambeno – poslovna zgrada) površine 47 čhv, izgrađenog zemljišta površine 7 hvati, dvorišta površine 463 hvata, zemljišta za sport i rekreaciju površine 275 čhv i livade površine 104 hvati, sve upisane u zk. ul. br... k.o. S. (list 4. spisa). Prema činjeničnim navodima tužbe, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je već 14 godina samostalni, istinit, zakonit i pošten posjednik poslovnog prostora koji je stekao od prethodnog istinitog, zakonitog i poštenog posjednika društva D. d.d. na temelju Ugovora o ulaganju stvari u temeljni kapital B. p. d.o.o. od 29. rujna 1997. (list 5. – 10. spisa).

 

Nije u pravu tuženik kada ističe prigovor presuđene stvari. U konkretnom slučaju spor je između tužitelja i tuženika radi stjecanja prava vlasništva na izdvojenom dijelu cjeline u naravi poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade, a sastoji se od lokala, skladišta, garderobe i WC-a ukupne površine 91 m², dvorišne zgrade površine 23,40 m² i dio dvorišta koji zajedno s površinom ispod zgrade iznosi 512 m² kao posebnog (etažnog) dijela zgrade izgrađene na čkbr. ..., zk. ul. br... k.o. S., zgrada mješovite uporabe broj ... (jednokatna stambeno – poslovna) od 47 čhv, koja se vodi u zemljišnoj knjizi kod Općinskog suda u Bjelovaru. O tom zahtjevu nije odlučivano u predmetu poslovni broj P-404/2011. Zato je prvostupanjski sud zakonito postupio kada je u ovom predmetu meritorno odlučivao.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev jer je smatrao utvrđenim (dokazanim) da je sporni poslovni prostor koji je predmet ovog postupka u neprekidnom posjedu  tužitelja od 29. rujna 1997., kako to proizlazi iz Ugovora o ulaganju stvari u temeljni kapital B. p. d.o.o., te da je s obzirom na kvalitetu posjeda (zakonit, istinit i pošten) stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću protekom roka (deset godina) navedenog u članku 159. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09; dalje: ZV). Dakle, sud cijeni da se tužitelj dulje od deset godina nalazi u neprekidnom samostalnom posjedu sporne nekretnine, da je taj posjed zakonit jer je stečen na temelju valjanog Ugovora o ulaganju stvari u temeljni kapital B. p. d.o.o. od 29. rujna 1997., da je posjed istinit jer nije pribavljen silom ni potajno ni prijevarom ni zlouporabom povjerenja te da je njegov posjed pošten jer tužitelj kada je stekao posjed sporne nekretnine nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

 

Međutim, iz sadržaja članka 3. stavka 1. točke 5. tog Ugovora proizlazi da društvo D. d.d. unosi u temeljni kapital tužitelja nekretninu označenu kao prodavaonica broj 43 u S., izgrađenu na zemljištu ukupne površine 921 m², upisana u zemljišne knjige pod brojem z.k. ul. 859 k.o. S., z.k.č. 531, 965/51, koji objekt se u naravi sastoji od prodavaonice, skladišta i pomoćnog prostora, ukupne površine 88,00 m². Stoga, ne proizlazi da je tim Ugovorom u temeljni kapital tužitelja upisana  nekretnina u k.č. br. 131/3, zk. ul. br... k.o. S. pa ne proizlazi niti da je tužitelj dokazao da je spornu nekretninu stekao valjanim pravnim poslom, a slijedom toga niti da je posjed zakonit u smislu odredbe članka 18. ZV-a jer je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja.

 

Stoga je osnovan žalbeni navod da je sud u odnosu na ispunjenje pretpostavki koje zakon traži za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću (vrijeme trajanja posjeda) pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, slijedom navedenog proizlazi da tužitelj predmetnu nekretninu, pored toga što je nije stekao na temelju valjanog pravnog posla, nije stekao ni dosjelošću. Poštenje kao kvaliteta posjeda se za stjecanje prava vlasništva na nekretninama predmnijeva te je na temelju samostalnog poštenog posjeda (izvanredna dosjelost) potreban rok dosjelosti od 20 godina (članak 159. stavak 3. ZV-a). No, s obzirom na to da u smislu odredbe članka 159. stavka 4. ZV-a na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, kao u konkretnom slučaju, samostalni posjednik može steći vlasništvo dosjelošću tek pošto je njegov pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. toga članka ZV-a, tužitelj bi mogao steći vlasništvo na spornoj nekretnini po proteku roka dospjelosti od 40 godina, koji nije prošao, pa je evidentno da dosjelošću tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva.

 

              Slijedom svega navedenog, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP-a presuđeno kao u točki I. izreke.

 

Kako odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, to je pobijanu presudu valjalo preinačiti i u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka u pobijanoj točki II. izreke.

 

O zahtjevu tuženika za naknadu troškova parničnog postupak odlučeno je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Tuženik je sukladno članku 164. stavku 1. i 2. ZPP-a postavio određeni zahtjev za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 8.359,37 kn, od kojeg iznosa je ovaj sud ocijenio osnovanim troškove sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: Tarifa), u iznosu od 937,50 kn (uključen PDV), zastupanje na ročištima 6. lipnja 2012., 10. prosinca 2012., 20. veljače 2013. i 4. rujna 2013. te za nazočnost očevidu 4. rujna 2013. prema Tbr. 9. t. 1. i 7. Tarife u iznosu od 937,50 kn svaki ili ukupno iznos od 4.687,50 kn (uključen PDV), sastavljanje podnesaka od 19. studenoga 2013. i 17. prosinca 2013. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 937,50 kn svaki ili ukupno iznos od 1.875,00 kn (uključen PDV) te za sastavljanje podneska od 14. prosinca 2012. u iznosu od 234,37 kn (uključen PDV).

 

Dakle, ukupno osnovani tuženikov trošak parničnog postupka iznosi 7.734,37 kn. No, nije osnovan zahtjev za naknadu troška konferencije sa strankom u iznosu od 625,00 kn (uključen PDV) jer tuženik nije dokazao da mu je navedeni trošak nastao, odnosno nije dokazao da se radi o troškovima koji bi bili potrebni radi vođenja parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

Na temelju navedenog, valjalo je naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove u iznosu od 7.734,37 kn dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 625,00 kn odbijen kao neosnovan (točke II. i III. izreke).

 

U Zagrebu 15. ožujka 2017.