Broj: Gž-1497/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. V. pok. M. zastupan po posebnoj skrbnici D. V., a ova po punomoćniku D. U., protiv tuženice-protutužiteljice J. C., rođ. V. OIB:.............., zastupane po punomoćniku I. J., radi utvrđenja i izdvajanja, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 61 P-955/2006 od 24. ožujka 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika i   p o t v r đ u j e   presuda  Općinskog suda u Zadru poslovni broj 61 P-955/2006 od 24. ožujka 2016. godine u točki I. izreke.

II.Odbija se kao neosnovana žalba tuženice-protutužiteljice i   p o t v r đ u j e  ista presuda u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tuženica-protutužiteljica J. C. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju stekla pravo suvlasništva nekretnine kč.br. 168/4 i kč.br. 170/3 upisanih u zk.ul. 7096 k.o. Z..

 

r i j e š i o   j e

 

              I. U k i d a   se ista presuda u dijelu točke II. izreke u kojem je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženice - protutužiteljice radi priznanja i trpljenja da tuženica- protutužiteljica temeljem presude izvrši upis prava suvlasništva u 5/6 dijela nekretnine kč.br. 168/4 i kč.br. 170/3 upisanih u zk.ul. 7096 k.o. Z., te u točki III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II.U k i d a   se rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijena preinaka tužbe u podnesku od 14. siječnja 2016. godine i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

III.O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika (dalje tužitelj) radi poništenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen između tuženice – protutužiteljice (dalje tuženica) J. C. i Š. V. u Z. 2. srpnja 2003. godine, te zahtjev za utvrđenje da je tužitelj svojim radom i doprinosom u stjecanju imovine majke i oca Š. V. i M. V. stekao pravo suvlasništva u ¼ dijela na nekretnini č. zem. 170/3 i 168/4 k.o. Z., u naravi stambena dvokatnica, slijedom čega se ima izlučiti iz ostavine. U točki II. izreke je odbijen protutužbeni zahtjev tuženice radi utvrđenja da je temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju stekla pravo suvlasništva u 5/6 dijela nerečenih nekretnina, što da je tužitelj dužan priznati i trpjeti da tuženica izvrši upis prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama, a u točki III. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

Rješenjem suda pravog stupnja je odbijena preinaka tužbe, postavljanjem tužbenog zahtjeva u podnesku koji je zaprimljen u sudu 14. siječnja 2016. godine.

Protiv presude žalbu podnose obje stranke, s tim što tužitelj žalbom pobija i rješenje suda prvog stupnja. Tužitelj se u žalbi poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP), dok tuženica presudu u točki II. izreke pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj u žalbi prije svega osporava zakonitost rješenja kojim je odbijena preinaka tužbe, uz obrazloženje da se radi o objektivnoj preinaci koju sud može dopustiti unatoč protivljenju druge stranke. Navodi da ovaj postupak traje gotovo deset godina, da odlučivanje o preinačenom zahtjevu ne iziskuje potrebu provođenja daljnjih dokaza, štoviše da tužitelj nije u tom smislu niti stavio nove dokazne prijedloge, budući da se radi o pravnom pitanju, pa smatra da su u nazočnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da sud dopusti preinaku tužbe. Ovo tim više što sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ugovora, a ugovor kojeg je tuženica sklopila sa majkom stranaka da je očigledno ništetan, jer je protivan prinudnim propisima, konkretno čl. 366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12; ZV). Tvrdi da je predmetom ugovora nešto što ne može biti predmetom pravnih poslova u Republici Hrvatskoj, da tuženica nije tražila izmjenu ugovora, a s obzirom da je jedna ugovorna strana u međuvremenu preminula smatra da se ugovor više ne može izmijeniti, čak kada bi to i bilo zakonom dopušteno. Ukazuje da je u zemljišnim knjigama, zemljište na kojem se nalazi zgrada koja je predmetom ugovora označena kao društveno vlasništvo, a da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima. Pored toga ističe da zabrana kao što je nepoštivanje jedinstva nekretnine ne bi mogla biti tretirana kao zabrana manjeg značaja, jer se radi o jednom od temeljnih stvarnopravnih načela. Smatra pogrešnim stajalište suda prvog stupnja koje je navedeno u opravdanju  odbijanja preinake, budući da se postojanje svrsishodnosti preinake ne može stavljati u relaciju sa protekom vremena od podnošenja tužbe, jer ne postoji ni procesni niti materijalan rok za postavljanje takvog zahtjeva. Osim toga, odluka suda da je protivna načelu ekonomičnosti postupka, koje načelo sud nije imao u vidu kada je takvu odluku donio. Tvrdi da sud pogrešno tumači i zahtjev koji je postavljen u eventualnoj kumulaciji, a koji je postavljen u odnosu na prvopostavljeni zahtjev radi poništenja ugovora.

U odnosu na točku I. izreke pobijane presude, ističe da je nejasno kojim razlozima se sud rukovodio pri donošenju odluke, pri čemu naglašava da je i u okviru postavljenog zahtjeva sud prvog  stupnja bio ovlašten odlučivati o ništetnosti ugovora kroz prihvaćanje tužbenog zahtjeva zbog poništenja ugovora. Glede zahtjeva za izdvajanje nekretnine iz ostavinske mase, navodi da iskazi svjedoka ne mogu biti pouzdani dokaz, budući da svjedoci uglavnom nemaju neposrednih saznanja o tome tko je i kada nešto gradio na predmetnoj nekretnini. Smatra da su iskazi svjedokinja M. V. i A. O. te svjedoka D. C. nevjerodostojni, jer su svjedoci pristrani, a da sud zanemaruje iskaz svjedoka V. B. koji je jasno iskazivao o gradnji i financiranju garaže, kao i svjedoka M. V., kod kojeg je tužitelj kupovao građevinski materijal za gradnju kuće. Iako su u spisu priložene isprave o tome da je otac stranaka podizao više kredita, te da je na svoje ime otplaćivao rate kredita, jednako kao i plaćao račune u svezi sa gradnjom kuće, navodi da ti dokazi ujedno ne znače da su svi ti troškovi plaćeni novcem oca stranaka. Stoga da je trebalo uzeti u obzir i iskaz tužitelja, čiji iskaz potkrijepljuju iskazi nekolicine saslušanih svjedoka. Smatra da je sud radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja trebao pozvati tužitelja da predloži provođenje građevinskog vještačenja.

Predlaže presudu i rješenje preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno presudu i rješenje u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje i postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Tuženica u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da se u razlozima presude pogrešno navodi sadržaj isprava, u odnosu na stvarni sadržaj isprava, budući da protutužbeni zahtjev sadrži deklaratorni dio koji se odnosi na utvrđenje postojanja pravnog odnosa stjecanja suvlasništva, a da se ne radi o zahtjevu koji bi upućivao na originaran način stjecanja vlasništva. Naglašava da je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju pokušala izvršiti upis u zemljišne knjige, ali da je provedba odbijena zbog nespretno naznačenog suvlasničkog udjela na prijepornoj nekretnini koja je predmetom ugovora. Navodi da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju u cijelosti izvršen, da je sastavljen u zakonom propisanom obliku te je provedena zabilježba postojanja ugovora u zemljišnim knjigama. Ističe da je svjesna činjenice da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe odgovarajućim upisom u zemljišne knjige, međutim kako upis nije bio moguć, a pravni posao je valjan, smatra da ima opravdani interes podnijeti deklaratorni zahtjev radi utvrđenja postojanja pravnog odnosa stjecanja prava suvlasništva temeljem ugovora, sukladno odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a.

Predlaže stoga u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti protutužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice osporava izložene žalbene navode tuženice te ističe da pravni posao može biti samo osnova za stjecanje vlasništva, a da ugovor proizvodi pravne učinke dok ne bude poništen ili utvrđen ništetnim pa da za postavljanje zahtjeva radi utvrđenja pravnog odnosa tuženica nema pravnog interesa.

Predlaže stoga odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu u točki II. izreke.

Žalba tužitelja nije osnovana glede odluke o tužbenom zahtjevu, ali je osnovana glede rješenja o preinaci tužbe, a žalba tuženice je djelomično osnovana.

U donošenju odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude u tom dijelu potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

Međutim, presuda u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu ne sadrži uopće razloge za donošenje odluke o odbijanju zahtjeva pa u tom dijelu presudu nije moguće ispitati, zbog čega tuženica s pravom u tom dijelu ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

-  da su stranke brat i sestra, djeca pok. M. V. i pok. Š. V.,

-  da je iza pok. M. V. vođen ostavinski postupak u Općinskom sudu u Zadru pod brojem O-138/91,

-  da je predmetom tog postupka bila i nekretnina iz zk.ul. 7096 k.o. Z., u naravi stambena dvokatnica sagrađena na kč.br. 168/4 i 170/3, s tim što je na nasljednike raspoređen suvlasnički udio ostavitelja od jedne polovine nekretnine,

-  da su nasljednicima proglašeni supruga ostavitelja Š. V. u 2/3 dijela te sin V. V., ovdje tužitelj u 1/3 dijela,

-  da je otac stranaka preminuo 11. veljače 1991. godine, a majka stranaka 18. svibnja 2004. godine, da se iza majke stranaka vodi ostavinski postupak u Općinskom sudu u Zadru pod brojem O-507/04 te je rješenjem od 7. travnja 2006. godine sud prvog stupnja prekinuo ostavinski postupak te je nasljednika V. V. uputio na parnicu protiv sestre J. C., radi pobijanja istinitosti i pravne valjanosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. srpnja 2003. godine i radi izdvajanja imovine iz ostavine u korist tužitelja kao potomka koji je privređivao s ostaviteljicom,

- da je ovaj parnični postupak pokrenut povodom rješenja ostavinskog suda o      upućivanju na parnicu,

- da je između tuženice, kao davateljice uzdržavanja i majke stranaka Š. V., kao primateljice uzdržavanja 2. srpnja 2003. godine sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju predmetom kojeg ugovora su bile nekretnine iz zk.ul. 7096 k.o. Z.,

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici narečene nekretnine upisani tužitelj u 1/6 dijela i majka stranaka Š. V. u 5/6 dijela,

- da je roditeljima stranaka nadležno upravno tijelo odobrilo gradnju stambene jednokatnice rješenjem od 9. lipnja 1967. godine, a potom su ishodili građevinsku dozvolu i za nadogradnju drugog kata rješenjem od 23. studenoga 1981. godine,

- da tužitelj u ostavinskom postupku koji se vodio iza oca stranaka nije isticao zahtjev za izdvajanjem ostavine sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 52/71, 47/78, 53/91, 56/00; dalje ZN),

- da su roditelji stranaka izgradili objekt koji se sastojao od prizemlja i kata 1966. i 1967. godine te da su gradnju financirali kreditom kojeg je otac podigao po povoljnim uvjetima budući da je bio invalid Drugog svjetskog rata,

- da je tuženica živjela sa roditeljima do 1970. godine kada se udala, nakon čega je sa obitelji živjela u Ž., dok se tužitelj oženio 1973. godine,

- da je otac stranaka tijekom života podigao tri kredita radi izgradnje kuće i to u K. banci V. 1969. godine, K. banci Z. 1970. godine, te kod iste banke 1971. godine, o čemu su priložene odgovarajuće priznanice i isprave koje glase na oca stranaka,

- da je otac stranaka primao relativno visoku mirovinu, dok je majka kratko vrijeme radila kao kuharica,

- da je tužitelj u trenutku zaključenja braka bio u radnom odnosu u P. Z., a njegova supruga u radnom odnosu u O. bolnici Z. kao viša medicinska sestra,

- da je majka stranaka nakon smrti svog supruga živjela u stanu na katu kuće, dok je tužitelj s obitelji živio u stanu u prizemlju,

- da se majka stranaka razboljela 2003. godine kada je hospitalizirana u bolnici u Z., potom u K. za tumore u Z., gdje je odlazila na kemoterapiju u razdoblju od studenoga 2003. do travnja 2004. godine,

- da je tuženica odmah nakon što je to majka stranaka zatražila preselila u Z. te preuzela brigu o majci.

Glede razloga za poništenje Ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji zahtjev je tužitelj obrazložio tvrdnjom da tuženica nije u cijelosti ispunjavala obveze koje je preuzela ugovorom o doživotnom uzdržavanju, sud prvog stupnja utvrđuje da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je od trenutka kada se majka stranaka razboljela pa do njezine smrti tuženica preuzela cjelokupnu brigu o majci, sukladno preuzetim ugovornim obvezama, s tim što se preselila kod majke u Z., dok je njezina obitelj ostala živjeti u Ž. te je u konačnici sama snosila troškove sahrane majke, pa takav tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim. Pored toga kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva navodi i činjenicu da tužitelj ni u tužbi niti tijekom postupka ne iznosi razloge pobojnosti ugovora u smislu odredbi čl. 111. i 112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; ZOO/91), a poništenje ugovora može tražiti samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

Glede zahtjeva za izdvajanjem iz ostavine onog dijela koji bi odgovarao doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, u smislu odredbe čl. 37. ZN-a sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj u postupku nije dokazao da bi svojim radom i pomaganjem doprinosio zajednici sa ostaviteljem te da je taj rad utjecao na povećanje vrijednosti imovine roditelja stranaka, budući da je objekt koji se sastojao od prizemlja i kata bio potpuno dovršen još u vrijeme kada tužitelj nije ostvarivao zaradu, da su gradnju kuće financirali isključivo roditelji stranaka, a da je sredstvima roditelja nadograđeno i potkrovlje osamdesetih godina. Pritom utvrđuje da svi računi koji se odnose na kupnju građevinskog materijala, svi ugovori o kreditu te sve uplatnice glase na oca stranaka M. V., a da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz da bi financirao radove u bilo kojoj fazi izgradnje objekta. Podredno, prema stajalištu suda prvog stupnja, i kada bi bile točne tvrdnje tužitelja o sudjelovanju u troškovima izgradnje, po toj bi osnovi tužitelj eventualno mogao postaviti obveznopravni, a ne stvarnopravni zahtjev. Stoga odbija i taj tužbeni zahtjev tužitelja.

Ovaj sud prihvaća kao pravilna izložena činjenična utvrđenja, na koja je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kako u odnosu na zahtjev tužitelja za poništenjem ugovora o doživotnom uzdržavanju, tako i u odnosu na zahtjev tužitelja za izdvajanjem iz ostavine u korist tužitelja kao potomka ostavitelja.

Tužitelj u žalbi ističe činjenice koje ni na koji način ne utječu na zakonitost pobijane presude u tom dijelu. Naime, tužitelj se poziva na razloge ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju te na pretpostavke za raskid ugovora, pogrešno smatrajući da je sud prvog stupnja bio ovlašten u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i o tome odlučivati.

Prema odredbi čl. 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Tužitelj je postavio zahtjev za poništenje ugovora te zahtjev za izdvajanje iz ostavine, te je sud prvog stupnja bio ovlašten jedino o tim zahtjevima odlučivati. U zahtjevu za poništenjem ugovora nije sadržan zahtjev radi utvrđenja ništavosti ugovora, niti je sadržan zahtjev za raskidom ugovora, pa sve tvrdnje i činjenice koje se u žalbi navode u potkrjepu toga da bi bile ispunjene pretpostavke za raskid ugovora ili pak za utvrđenje ništavosti ugovora ne mogu biti od utjecaja na ishod ovog parničnog postupka.

Točne su tvrdnje tužitelja da sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZOO/91, međutim, u situaciji kada je postavljen tužbeni zahtjev radi poništenja ugovora, tada se o ništavosti ne može raspravljati niti kao o prethodnom pitanju. Stoga je sud prvog stupnja bio ovlašten utvrđivati isključivo razloge za poništenje ugovora, koji razlozi u nazočnom slučaju nisu ostvareni, pa je pravilno tužbeni zahtjev odbijen. Glede zahtjeva za izdvajanjem iz ostavine u smislu odredbe čl. 37. ZN-a sud prvog stupnja je na temelju pravilne ocjene svih provedenih dokaza s osnovom utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi između njega i roditelja postojala zajednica života u kojoj bi tužitelj doprinosio povećanju imovine takve zajednice, niti je dokazao da bi radovi na kući bili financirani iz sredstava tužitelja, pa je utoliko i ovaj zahtjev tužitelja pravilno odbijen.

Na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da su iskazi svjedoka suglasni u  tome da su gradnju kuće financirali roditelji stranaka, da je u pretežitom dijelu kuća bila dovršena još prije nego li se tužitelj zaposlio, a nadogradnja je financirana sredstvima roditelja stranaka, pri čemu iskaz svjedoka M. V. koji je iskazao da je tužitelj od njega kupovao građevinski materijal ni na koji način ne dovodi u pitanje takav zaključak suda, kao ni iskaz svjedoka V. B. glede izgradnje garaže koja u konačnici ne predstavlja posebnu nekretninu u smislu odredbe čl. 9. ZV-a, da bi mogla biti predmetom prava vlasništva.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U odnosu na protutužbeni zahtjev, kao što je već uvodno navedeno, u tom dijelu pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se ne može ispitati.

Protutužbeni zahtjev u sebi sadrži dva dijela, zahtjev radi utvrđenja da je tuženica temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju stekla pravo suvlasništva prijeporne nekretnine te zahtjev za trpljenje da tuženica temeljem presude izvrši upis prava suvlasništva u zemljišnim knjigama u 5/6 dijela.

Prema odredbi čl. 120. ZV-a vlasništvo na nekretninama temeljem pravnog posla se stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu, na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava.

Tuženica i majka stranaka su sklopile pisani ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg je ovjerio sudac, sukladno odredbi čl. 122. st. 4. ZN-a, pa ugovor o doživotnom uzdržavanju predstavlja osnovu za stjecanje prava vlasništva. Kako tuženica nije ishodila odgovarajući upis u  zemljišne knjige, to je pravilno odbijen dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja stjecanja prava suvlasništva na temelju tog pravnog posla. Međutim, kako tužbeni zahtjev sadrži i dio kojim se traži trpljenje da tuženica temeljem presude izvrši upis prava suvlasništva u 5/6 dijela na prijepornoj nekretnini u zemljišnim knjigama, ovaj sud ne može ispitati zbog kojih razloga je i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Naime, kada stranka raspolaže pravnom osnovom za upis prava vlasništva, tada je ovlaštena u parničnom postupku zahtijevati da protivna stranka trpi upis u zemljišne knjige, posebice u slučaju kada zbog određenih nedostataka u ispravi koja je o pravnom poslu sklopljena, nije moguće ishoditi upis u zemljišnoknjižnom postupku, što se u nazočnom slučaju ostvarilo.

Radi donošenja odluke o tom dijelu zahtjeva, sud prvog stupnja je dužan utvrditi ispunjenost pretpostavki iz čl. 115. st. 3. ZV-a, utvrditi što je bilo predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju, pri čemu se ukazuje na potrebu tumačenja ugovora s obzirom na prilično nejasnu stipulaciju točke II ugovora, budući da se spominje raspolaganje suvlasničkim udjelom od 2/3 dijela prijeporne nekretnine iako je primateljica uzdržavanja u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnica u 5/6 dijela.

S obzirom na činjenicu da se spominju posebni dijelovi nekretnine, iako ti dijelovi nisu upisani u zemljišnim knjigama sukladno odredbama glave 4. ZV-a, potrebno je raspraviti da li je između tužitelja i majke stranaka izvršena dioba suvlasništva ili pak samo dioba posjeda, s obzirom na utvrđenje da je tužitelj koristio i koristi stan u prizemlju, a majka stranaka stan na katu objekta, te utvrditi pravu volju ugovornih stranaka prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, posebice glede obveza primateljice uzdržavanja.

Stoga će u tom dijelu sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka te će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka raspraviti pitanja na koja je ukazano ovim rješenjem, te će o navedenom dijelu protutužbenog zahtjeva donijeti novu, zakonitu odluku. Pored toga će sud odlučiti i o troškovima cijelog postupka, te o troškovima u povodu žalbi stranaka, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Glede rješenja o preinaci tužbe, valja istaći da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da odlučivanje o preinačenoj tužbi ne bi bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, svi dokazi koji su bitni za odlučivanje o preinačenom zahtjevu su već provedeni, pa je dopuštanje preinake svrsishodno za rješenje odnosa među strankama, tim više što su u ovom dugotrajnom postupku provedeni brojni dokazi koji daju osnove za odlučivanje o preinačenoj tužbi. Pritom valja naglasiti da tužitelj pogrešno u žalbi tvrdi kako zahtjev koji je postavljen u eventualnoj kumulaciji predstavlja drugopostavljeni zahtjev u odnosu na zahtjev radi poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, u podnesku kojim je tužba preinačena (list 484. spisa) je izričito navedeno da se zahtjev za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju postavlja u eventualnoj kumulaciji ako sud ne prihvati prigovor ništetnosti istog ugovora, a radi se o zahtjevu koji je u tom podnesku postavljen kao prvopostavljeni zahtjev preinačene tužbe.

Stoga će sud prvog stupnja ponovno odlučiti o preinaci tužbe, cijeneći svrsishodnost preinake za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženice uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke u odnosu na zahtjev za trpljenje upisa prava suvlasništva, te u točki III. izreke ukinuti na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, a u preostalom dijelu žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja u toč. II. izreke potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. Također je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i rješenje suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci, 16. ožujka 2017. godine