Broj: Gž-2231/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice V. S. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik Đ. Z., odvjetnik u S., protiv tuženika B. S., ... i M. S., OIB ..., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. veljače 2015. godine broj P-5454/12-16, dana 17. ožujka 2017. godine,

r i j e š i o   j e

              Žalbe tužiteljice i tuženika u cijelosti se uvažavaju, a prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. veljače 2015. godine broj P-5454/12-16 se ukida i predmet se vraća na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužiteljici isplate iznos od 16.312,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. kolovoza 2012. godine pa do isplate te trošak parničnog postupka u iznosu od 2.523,12 kn. Istom presudom tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom zahtjeva od 28.215,00 kn i naloženo joj je da tuženicima plati trošak u iznosu od 3.046,31 kn.

              Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti usvoji.

              Protiv prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu žale se i tuženici zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              Žalbe tužiteljice i tuženika su osnovane.

              I tužiteljica i tuženici u svojim žalbama ne iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog čega je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. – dalje: ZPP). Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

              Na žalbu tužiteljice:

              Tužiteljica u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio od kada su tuženici dužni njoj plaćati stečeno bez osnove iz razloga što je ona vlasništvo na predmetnom stanu stekla na temelju zakona po osnovu bračne stečevine, zbog čega prvostupanjski sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice od 2011. godine pa do trenutka kada se uselila u stan 2014. godine, već od 2007. godine kako je tužiteljica to i zatražila.

              Po ocjeni ovoga suda u pravu je tužiteljica kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio od kada bi tražbina tužiteljice bila osnovana. Naime, prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio iznos od 16.312,50 kn, a odbio preostali dio od 28.215,00 kn smatrajući da zahtjev tužiteljice ima svoju osnovu u odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima  („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11. – dalje: ZOO), dakle u stjecanju bez osnove. Međutim, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice procjenjivao po stjecanju bez osnove. Naime, temeljem odredbe čl. 1120. ZOO-a ako netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist vlasnik može zahtijevati da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od uporabe. Po ocjeni ovoga suda primjena ovog zakonskog propisa dolazi samo u situaciji kada se ta stvar od strane vlasnika više ne može zahtijevati da mu se vrati u posjed i da prestane uporaba te stvari od strane treće osobe, a u konkretnom slučaju kada je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine i kada je nije koristila kroz određeno vrijeme zbog toga što joj tuženici nisu željeli predati u posjed, osnov takve tražbine tužiteljice bi postojao u odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. – dalje: ZOV). Dakle, tužiteljica bi imala pravo tražiti od nepoštenog posjednika da mu naknadi i koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja kao nepošteni posjednik. U konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 18. st. 4. ZOV-a ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov posjed je nepošten od časa kada je primio tužbu. U odnosu na tuženika M. S. proizlazi da je on tužbu za utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine, a koji se vodio u spisu P-12372/01, primio najkasnije 21. svibnja 2003. godine kada je dao odgovor na tužbu, što znači da je od tog trenutka tuženik M. S. bio nepošteni posjednik u odnosu na tužiteljicu zbog čega, ukoliko bi zahtjev tužiteljice bio osnovan, on bio dužan njoj platiti korist koju je imao upotrebom njezinog suvlasničkog dijela upravo od 21. svibnja 2003. godine, pa kako je tužiteljica od tuženika M. S. potraživala isplatu utuženog iznosa od 2007. godine, proizlazi da je u pravu tužiteljica kada smatra da u odnosu na M. S. prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio dospijeće tražbine tužiteljice. Zbog toga po ocjeni ovoga suda u pravu je tužiteljica kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ikada je odbio njezin tužbeni zahtjev u iznosu od 28.215,00 kn, jer je zbog pogrešnog pravnog stava pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano uz dospjelost tražbine tužiteljice.

              Radi naprijed navedenog valjalo je žalbu tužiteljice u cijelosti uvažiti i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužiteljica odbijena za iznos od 28.215,00 kn ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

              Na žalbu tuženika:

              Tuženici u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji se prema navodima žalbe sastoje u tome da je prvostupanjski sud dosuđujući tužiteljici iznos od 16.312,50 kn naložio tuženicima da plate zajedno taj iznos iako to ne odgovara njihovim suvlasničkim omjerima. Nadalje, tuženici smatraju da je prvostupanjski sud visinu zahtjeva tužiteljice utvrdio na nepravilan način i da tužiteljica nema pravo na visinu  naknade koju je potraživala.

              Po ocjeni ovoga suda pravilno tuženici dovode u pitanje prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je naloženo tuženicima da zajedno plate tužiteljici iznos od 16.312,50 kn. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženica S. B. suvlasnica na predmetnoj nekretnini u ½ dijela, dok je tuženik S. M. suvlasnik u ¼ dijela. Upravo zbog toga oni ne mogu tužiteljici u jednakim dijelovima platiti eventualnu korist koju su imali zbog korištenja njezinog suvlasničkog dijela kao nepošteni posjednici, već bi joj bili dužni platiti onaj dio koristi koji odgovara njihovom suvlasničkom dijelu. Zbog toga su u pravu tuženici kada smatraju da prvostupanjski sud nije mogao presuditi da su oni zajedno dužni platiti tužiteljici eventualnu korist koju su imali zbog korištenja njezinog suvlasničkog dijela. Nadalje, prvostupanjski sud je visinu zahtjeva tužiteljice utvrdio na temelju priloženih oglasa koji su objavljeni na internetskoj stranici „Nj.“ u odnosu na ponude za najam stanova na području D. na kojem se nalazi i predmetni stan. Ovakav način utvrđenja visine tužbenog zahtjeva ovaj sud smatra nepravilnim i prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je na taj način utvrdio visinu naknade, odnosno najma stanova kakav je i stan koji je predmetom spora između stranaka. Naime, oglasi na internetskoj stranici „Nj.“ predstavljaju ponude koju najmodavci daju za najam svojih stanova, što međutim ne znači da se upravo po toj ponudi takvi stanovi i iznajmljuju. Osim toga, činjenica koliko iznosi najam stanova koji su slični predmetnom stanu predstavlja utvrđenje činjenica za koje prvostupanjski sud nije dovoljno stručan, zbog čega se temeljem odredbe čl. 250. ZPP-a takva činjenica može utvrditi samo odgovarajućim vještačenjem, a ne na temelju podataka koji proizlaze iz oglasa za najam takvih ili sličnih stanova. Upravo zbog toga prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je visinu najamnine za takav stan utvrdio na temelju podataka koji proizlaze iz oglasa koje najmodavci daju za najam takvih stanova, a ne na temelju nalaza i mišljenja vještaka odgovarajuće struke.

              Radi ovako pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi i da je materijalno pravo za sada pogrešno utvrđeno kada je tuženicima naloženo da tužiteljici isplate iznos od 16.312,50 kn. Osim toga, tuženica S. B., koliko je vidljivo iz uvida u spis P-12372/01, nije bila stranka u tom postupku pa prema tome za sada se ne može prihvatiti da bi tuženica S. B. bila nepošten posjednik od studenog mjeseca 2011. godine s obzirom da ona nije bila stranka ovog postupka. Zbog toga prvostupanjski sud također nije niti na pravilan način utvrdio od kada bi tuženica S. B. bila nepošten posjednik i da li je ona uopće u odnosu na tužiteljicu nepošten posjednik s obzirom da zahtjev tužiteljice svoju osnovu ima u odredbi čl. 165. ZOV-a, a ne u odredbi čl. 1120. ZOO-a.

              Radi naprijed navedenog valjalo je žalbu tuženika u cijelosti uvažiti, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

              U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi da li su tuženici nepošteni posjednici u odnosu na tužiteljicu i od kada su postali nepošteni posjednici, jer tek od tada su dužni tužiteljici platiti eventualne koristi koje su imali za vrijeme svog posjedovanja. Također, visinu najamnine utvrdit će odgovarajućim vještačenjem po vještaku građevinske struke i nakon što utvrdi ove sporne činjenice ponovno će odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

U Koprivnici, 17. ožujka 2017. godine