Broj: Gž-3667/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o. iz Z., F. …, OIB:…, Upravitelj stambene zgrade V. V. …, Z., zastupan po punomoćniku I. B. odvj. u Z., protiv tuženika S. G. – S. B. d.d. S., R. B. …, OIB:…., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2753/16 od 28. rujna 2016. godine, dana 20. ožujka 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2753/16 od 28. rujna 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. J. u Solinu, pod poslovnim brojem Ovr-1984/13 od dana 08. travnja 2013.godine, kojim se  nalaže tuženiku S. g. S. b. d.d., S., R. B. br…., OIB:…, da u roku od 8 dana tužitelju F. d.o.o. iz Z., F. …, OIB:…, MBS:…, namiri tražbinu u iznosu od 10.510,82 kn s pripadajućom zateznom kamatom, koja na svaki mjesečni iznos od po 287,73 kune teče svakog 26.-og u mjesecu za prethodni mjesec te tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškove postupka odbijen kao neosnovan.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalbe nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, donesenom od javnog bilježnika B. J. u S., pod poslovnim brojem Ovr-1984/13 od dana 08. travnja 2013.godine, u dijelu kojim se  nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 10.510,82 kn s pripadajućom zateznom kamatom uz zahtjev za naknadu troškova postupka jer je smatrao osnovanim istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika, pozivajući se pritom na odredbe čl. 297. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), u svezi s odredbom čl. 277. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10, 125/11, 150/11, 12/12, 70/12 i 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ).

 

Neosnovano žalitelj u žalbenim navodim osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja.

 

Naime, postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je prijedlogom za ovrhu radi naplate utuženog iznosa s osnove naplate zajedničke pričuve sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, temeljem vjerodostojne isprave- izvoda iz knjigovodstvene evidencije, povodom kojeg je dana 08.travnja  2013 g. doneseno  rješenje o ovrsi br. Ovrv-1984/13, na koje je tuženik podnio prigovor ističući da je predmetna nekretnina u fiduciji tuženika te da se radi o zastarjeloj tražbini.

 

Povodom prigovora sud prvog stupnja je rješenjem pod posl.br. Povrv-3593/13 od dana 24. travnja 2014. godine stavio izvan snage svoje rješenje ovrsi, te predmet uputio parničnom odjelu suda na daljnji postupak, s tim da je u daljnjem tijeku postupka tužitelj podneskom od dana 27. listopada 2014. godine povukao dio svog zahtjeva zbog zastare za iznose pojedinačnog doprinosa za zajedničku pričuvu koji su utuženi, a dospjeli od 26. studenog 2009. godine do 26. ožujka 2009. godine, te ustrajao u preostalom dijelu zahtjeva.

 

Iz ugovora kojim su uređeni uzajamni odnosi suvlasnika u predmetnoj stambenoj zgradi, protivno žalbenim navodima, u skladu s odredbom članka 375. stavka 3. ZV-a, a valjanost kojeg ugovora tuženik niti ne osporava ističući tvrdnju da sadržaj istog ne obvezuje i tuženika, jasno proizlazi da se iznos sredstava zajedničke pričuve za svakog pojedinog suvlasnika utvrđuje razmjerno suvlasničkom udjelu uz dospijeće obveze na dan 25-og u mjesecu za tekući mjesec, pa je evidentno da su suvlasnici odredili način uplate doprinosa za zajedničku pričuvu upravo u smislu odredbe članka 381. ZV-a, pri čemu odredbe međuvlasničkog ugovora imaju učinak i prema suvlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja međuvlasničkog ugovora. Naime, međuvlasnički ugovor nije ugovor obveznog prava, nego ugovor predviđen i reguliran ZV, pa obveza tuženika na plaćanje zajedničke pričuve ne proizlazi iz obvezno-pravnog odnosa, već opisanog odnosa između suvlasnika pojedinih posebnih dijelova zgrade.

 

Postupajući po rješenju Županijskog suda u Splitu pod brojem Gž-134/15 od dana 22. travnja 2016. godine, kojim je ukinuta ranija presuda suda prvog stupnja pod brojem Povrv-3593/13 od dana 29. listopada 2014. godine, u dijelu kojim je održan na snazi predmetni platni nalog, između ostalog i zbog procesne zapreke za vođenje postupka obzirom na neurednost tužbe, podneskom od dana 20. rujna 2016. godine tužitelj je označio točan naziv tužitelja, čime je postupljeno u skladu s odredbom čl. 82. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 83. ZPP-a, pa se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 191. ZPP-a.

 

Naime, upravitelj zgrade u smislu odredbe čl. 378. st. 5. ZV-a ima položaj zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade, pa je ovlašten u postupcima radi naplate sredstava zajedničke pričuve nastupati kao stranka upravo za korist suvlasnika stambene zgrade (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-x-30/2012 od 6. lipnja 2012. godine).

 

No, u ovoj fazi postupka i dalje je sporno pravno pitanje je li fiducijarni vlasnik obveznik plaćanja pričuve ili se pak radi o obvezi fiducijarnog dužnika.

 

Prema odredbi članka 380. ZV-a sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu, najmanje u visini koja odgovara 0,54 % vrijednosti njihova posebnoga dijela, godišnje.

 

Naime, prema odredbi članka 89. stavak 1. ZV-a troškove za održavanje za poboljšanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim udjelima, ako nije drugačije određeno, pri čemu upravitelj, kao zastupnik svih suvlasnika, upravlja nekretninom te je među ostalim, ovlašten u ime svih suvlasnika nekretnine voditi postupke pred sudom (članak 93. stavak 2. i članak 388. ZV-a).

 

              Iz sadržaja spisa proizlazi da je prema izvatku otvorenih stavki dugovanja upravitelja predmetne stambene zgrade F. d.o.o. razvidno dugovanje na ime tuženika, kao fiducijarnog vlasnika stambenog prostora smještenog u zgradi anagrafske oznake Z.,  V. V., ukupne površine od 796,00m2, s osnova doprinosa u zajedničku pričuvu za razdoblje od studenog 2009. godine do ožujka 2013. godine.

 

U ranijem ukidnom rješenju od 22. travnja 2016. godine ovaj sud se pozvao na analognu primjenu pravnog stava zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008. godine, o solidarnoj obvezi fiducijara i fiducijanta za štete nastale  uporabom nekretnine, odnosno njihovoj solidarnoj odgovornosti od mogućih negativnih posljedica nastalih korištenjem stvari, koja mu treba biti vraćena u vlasništvo nakon podmirenja obveze za čije osiguranje služi.

 

Međutim, na zajedničkom sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, održanom u travnju 2016. radi ujednačavanja sudske prakse, upravo vezano za raspravu o pasivnoj legitimaciji fiducijarnog vlasnika posebnog dijela nekretnine u postupcima naplate zajedničke pričuve suvlasnika, ukazano je na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti izražen u rješenju tog suda pod posl.br. Uzz-16/11 od 29. svibnja 2012. godine, prema kojem " fiducijarni vlasnik, koji nije postao i punopravni vlasnik, nije vlasnik u smislu poreznih propisa pa ni porezni obveznik".

 

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske upućuje na posebnu prirodu fiducijarnog vlasništva, pa je i u odnosu na dosege ovlaštenja i odgovornosti fiducijarnog vlasnika poći od odredaba ZV-a, koji iako polazi od toga da je fiducijarni vlasnik bezuvjetni vlasnik, ipak fiducijarnog vlasnika razlikuje od punopravnog vlasnika. Tako ZV u članku 34. stavku 4. i 5.  fiducijarnog vlasnika naziva prethodnim vlasnikom, a fiducijanta, kojem u pravilu ostaje posjed stvari, naziva potonjim vlasnikom.

 

Dakle, kod fiducijarnog osiguranja tražbine, polazeći od odredbe članka 297. stavka 2. ZV-a, primjenjuju se odredbe Zakona o vlasništvu kojima se uređuje hipoteka, osim što fiducijant - dužnik ne može osnivati terete na nekretnini koju je prenio u vlasništvo, niti je fiducijar - vjerovnik ovlašten dalje s njom raspolagati, te što je fiducijar ovlašten, ne bude li mu tražbina ispunjena o dospijeću, namiriti se sukladno odredbama Ovršnog zakona.

 

Iz stanja spisa je razvidno da je u zemljišnim knjigama u z.u. 24383 k.o. Z., kao prethodni vlasnik posebnog djela zgrade anagrafske oznake V. V. …. označene kao čest.zgr.1074/64, upisana HVB S. b. d.d. Z., P. S., do namirenja tražbine potonjeg vlasnika A. d.d. Z., pa slijedi da u takvom slučaju potonjem vlasniku ostaje pravo posjedovati te snositi troškove nekretnine, koje su bile predmetom prijenosa prava vlasništva u svrhu osiguranja, odnosno fiducijarnog vlasništva.

 

Utoliko ovaj sud utvrđuje da u konkretnom slučaju osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani tuženika kao vjerovnika (kreditora, fiducijara) do stjecanja svih onih ovlaštenja koje ima drugi vlasnik nekretnine. On nekretninu, kao što je konkretni slučaj, ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, već je kao neposredni posjednik koristi upravo fiducijant.

 

Stoga fiducijarno pravo vlasništva fiducijara, koji nekretninu ne koristi i ne drži u neposrednom posjedu, unatoč odredbi članka 30. stavka 1. ZV-a, koja takvim stvarno-pravnim osiguranjem tražbine za vjerovnika daje veću pravnu vlast nego mu je potrebna da bi bilo osigurano namirenje njegove tražbine, ne znači ujedno i ispunjavanje dužnosti koje su vezane upravo uz vlasništvo stvari, pa tako i uplate u zajedničku pričuvu suvlasnika (članak 89. i 381. ZV-a).

 

Slijedom izloženog, tuženik kao fiducijarni vlasnik posebnog djela zgrade i suvlasnik stambene zgrade u Z. V. V. …., na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo, ne bi bio  pasivno legitimiran u postupku naplate doprinosa za zajedničku pričuvu suvlasnika.

 

Kako, dakle, nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, temeljem odredbe članka 386. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi, a temeljem odredbe članka 380 točka 2. ZPP-a i odluku o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1.ZPP-a.

 

U Splitu, 20. ožujka 2017. godine