Broj: Pž-5510/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, te Vesne Buljan, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA (kao pravni slijednik Fonda iz Z., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, protiv tuženika S. M. U.. - O. d.o.o. u stečaju (ranije U. - O. d.o.o. u stečaju) iz D. K., kojeg zastupa stečajni upravitelj N. K. iz Z., radi izlučenja iz stečajne mase, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Sisku poslovni broj P-108/06-21 od 27. studenoga 2007., nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Sisku poslovni broj P-108/06-21 od 27. studenoga 2007. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čkbr.... kuća br. ... sa dvorištem u selu, površine 500 m², upisane u zk. ul. ... k.o. K., što je tuženik dužan priznati i tužitelju izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva ove nekretnine u zemljišnim knjigama na ime i vlasnost tužitelja jer će u protivnom takovu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Sisku poslovni broj P-108/06-21 od 27. studenoga 2007. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 kn i sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 400,00 kn (četiristo kuna) kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj (njegov pravni prednik) vlasnik nekretnine pobliže označene u izreci presude što je tuženik dužan priznati i izdati tužitelju valjanu ispravu podobnu za upis vlasništva u zemljišne knjige na ime i vlasnost tužitelja jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda, te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 kn. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća U. T. o. d.d. na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, pa stoga premda je U. T. o. d.d. prilikom osnivanja tuženika unijela tu nekretninu u temeljni kapital tuženika (sukladno čemu je tuženik i upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine), tuženik nije mogao postati vlasnikom nekretnine jer to nije bilo niti poduzeće U. T. o. d.d., već je tužitelj (njegov pravni prednik) ex lege stekao vlasništvo te nekretnine prema članku 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine” broj 21/96, 71/97 i 73/00). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ima takve nedostatke zbog kojih se ne može sa sigurnošću ispitati. Jedini i osnovni razlog za prihvaćanje tužbenog zahtjeva je činjenica da ranije društveno poduzeće U. T. o. p.o. prilikom provođenja procesa pretvorbe društvenog vlasništva nije unijelo vrijednost sporne nekretnine u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala slijedom čega je prema članku 47. Zakona o privatizaciji sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev. Žalitelj ukazuje na to da su sporne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo društva U. T. o. d.d., a nakon toga su temeljem pravovaljanih odluka glavne skupštine tog društva te nekretnine unijete kao temeljni ulog u kapital tuženika. Na toj su glavnoj skupštini bili i predstavnici tužitelja, ali odluke glavne skupštine nikada nisu pobijane odnosno nije traženo utvrđenje njihove ništavosti tako da su nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tuženika temeljem rješenja Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici broj Z-670/01 od 31. srpnja 2001. Sve navedeno upućuje za zaključak da je tuženik nekretnine stekao u dobroj vjeri, dakle kao savjestan stjecatelj sukladno načelu povjerenja u javne knjige. U nastavku žalbe žalitelj smatra kako nije utvrđeno jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji ističući kako upis nekretnina na ime tužitelja u zemljišnim knjigama utječe na postojeću tehnološku cjelinu te smatra kako sud nije utvrdio postoje li razlozi za obnovu postupka pretvorbe kod ranijeg društvenog poduzeća U. T. o. p.o. Zbog toga je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak odnosno da istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

             

              Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o trošku.

 

              Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13 i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku u dijelu u kojem je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dok je prilikom odlučivanja o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              U ovom predmetu između stranaka nije sporno da predmetna nekretnina u odnosu na koju tužitelj traži utvrđenje svog prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave podobne za upis u zemljišne knjige nije bila u postupku pretvorbe procijenjena u vrijednost društvenog kapitala poduzeća U. T. o. p.o. Naime, odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o privatizaciji je propisano da Fond izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi, dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o privatizaciji to rješenje se izdaje na zahtjev stranke, a za potrebe upisa nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganja u knjigu isprava.

 

              U konkretnom predmetu, iz rješenja Fonda klasa: UP/I-943-01/06-02/61, Urbroj: 563-03-0201/01-2007-4 od 20. veljače 2007. (list 28.-29. spisa) proizlazi da su u tom rješenju određene nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala U. T. o. d.d., no u tom rješenju nije navedena nekretnina čije utvrđenje vlasništva tužitelj u ovom sporu traži tužbenim zahtjevom. Nadalje, iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu (koja je nesporno ranije bila u društvenom vlasništvu te je T. o. U. na njoj imala pravo upravljanja) proizlazi da je, između ostalog, na temelju rješenja Fonda Klasa 943-01/96-01/3240, Ur.broj 563-02-204/97-04 od 14. veljače 1997. uknjiženo pravo vlasništva U. T. o. d.d. (list 34. spisa). Međutim, uvidom u navedeno rješenje (list 3.-4. spisa) ne proizlazi da je u tom rješenju navedena predmetna nekretnina, a to ne proizlazi niti iz Popisa nekretnina u vlasništvu poduzeća sastavljenog od strane U. T. o. d.d. s lista 7. spisa.

 

              Odredbom članka 47. Zakona o privatizaciji dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

 

              Slijedom navedenog, upravo zbog toga što nekretnina čije utvrđenje vlasništva tužitelj traži u ovom postupku nije unesena u vrijednost društvenog kapitala U. T. o. d.d., ta nekretnina unatoč tome što je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo te pravne osobe nije mogla postati njeno vlasništvo jer je toj pravnoj osobi nedostajao valjan titulus za stjecanje vlasništva nekretnine. Upravo zbog toga, unatoč tome što je (eventualno) glavna skupština te pravne osobe donijela odluku o osnivanju tuženika i o unosu nekretnine u temeljni kapital tuženika, a što žalitelj ističe u žalbi, tuženik svojim osnivanjem odnosno upisom u sudski registar kao i upisom svog vlasništva u zemljišne knjige nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine budući da se, kako to i prvostupanjski sud navodi pozivajući se pri tome na odredbe članka 115. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), vlasništvo u pravilu ne može steći od nevlasnika.

 

              Osim toga, odredbom članka 390.a Zakona o vlasništvu je propisano da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije (…) bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.  Prema tome, i iz navedene zakonske odredbe argumentum a contratio proizlazi da trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Dakle, procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.

 

              U odnosu na tuženikovo pozivanje u žalbi na svoju dobru vjeru odnosno da je nekretninu stekao kao savjestan stjecatelj sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige, ovaj sud napominje da se tuženik ne može osnovano pozivati na povjerenje u zemljišne knjige. Ovo iz razloga jer je odredbom članka 388. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (i kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) određeno da zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena tim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je taj Zakon stupio na snagu. S obzirom na to da iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga  s lista 34. spisa proizlazi da je na predmetnoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo koje je brisano na temelju prijedloga za uknjižbu podnesenog zemljišno knjižnom odjelu općinskog suda 20. travnja 1999. (dakle, nakon 1. siječnja 1997. kada je prema odredbi članka 396. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima taj Zakon stupio na snagu), to se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga ne može primijeniti u ovom sporu.

 

              Neosnovano žalitelj smatra kako prvostupanjski sud nije ispitivao da li upis nekretnina na ime tužitelja u zemljišnim knjigama utječe na postojeću tehnološku cjelinu niti postoje li razlozi za obnovu postupka pretvorbe kod ranijeg društvenog poduzeća U. T. o. p.o. Naime, ako bi doista i postojali razlozi za obnovu postupka, tuženik odnosno U. T. o. d.d. bi trebala pokrenuti obnovu (upravnog) postupka pred Fondom, no sve dok se to ne dogodi odnosno dok pravni slijednik Fonda ne donese rješenje prema kojem bi predmetna nekretnina bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala U. T. o. d.d., tuženik ne može osnovano isticati da je vlasnik nekretnine. Osim toga, premda je tuženik tijekom postupka isticao i činjenicu da bi prijenos vlasništva u zemljišnim knjigama utjecao na postojeću tehnološku cjelinu (na primjer, tuženikov podnesak od 6. svibnja 2007.), tuženik radi dokazivanja te činjenice nije predložio izvođenje niti jednog dokaza pa stoga sukladno odredbi članka 219. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (i) ovaj sud tu činjenicu smatra nedokazanom.

             

              Slijedom navedenog, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čkbr.... kuća br. ... sa dvorištem u selu, površine 500 m², upisane u zk. ul. ... k.o. K., u tom je dijelu pravilno usvojio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da to prizna i izda tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva te nekretnine u zemljišnim knjigama na ime i vlasnost tužitelja jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda. Stoga je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Međutim, u dijelu u kojem je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka i to na ime putnih troškova punomoćnika tužitelja na relaciji Zagreb-Sisak i natrag za četiri ročišta, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 7. stavak 2. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine” broj 8/88) kojom je propisano da se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način.

 

              Naime, s obzirom na to da je tužitelj na ročištu održanom 20. studenoga 2007. potraživao na ime putnog troška za četiri ročišta na relaciji Zagreb-Sisak i natrag iznos od 400,00 kn (list 49. spisa), a radi se o relaciji na kojoj u pogodno vrijeme saobraćaju sredstva javnog prometa, tužitelj je trebao putnom kartom dokazati da mu je nastao taj trošak (i upravo u tom iznosu). Međutim, s obzirom na to da tužitelj nije dostavom putne karte dokazao da mu je nastao taj trošak, to je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju priznao zatraženi parnični trošak.

 

              Slijedom navedenog, žalbu tuženika u dijelu u kojem pobija odluku o trošku sadržanu u prvostupanjskoj presudi je valjalo  uvažiti i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. točka 3. Zakona o parničnom postupku.

 

U Zagrebu, 22. ožujka 2017.