Broj: Revt 58/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. - p. i. d.o.o., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. - D. M. d.o.o., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-9870/14-5 od 15. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu br. P-381/14-18 od 27. listopada 2014., u sjednici održanoj 22. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik na ime korištenja poslovnog prostora za razdoblje od 1. prosinca 1998. do 1. prosinca 2002. isplati iznos od 1.161.355,20 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2002. do isplate (toč. I.). Tužitelj je obvezan naknaditi troškove postupka tuženiku u iznosu od 108.529,88 kn (toč. II.), dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 91.378,12 kn tuženik odbijen (toč. III.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 14.382,08 kn.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, ukinu obje nižestupanjske presude, te predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju poriče sve navode revidenta, te se predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Ujedno tuženik traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revidenta nisu počinjene bitne povrede na koje se ukazuje u reviziji. Naime, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza.

 

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 5. ZPP. Naime, neovisno o vrijednosti predmeta spora pravo je drugostupanjskog suda da se u obrazloženju pozove na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, pri čemu se drugostupanjski sud jasno osvrnuo na istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka i utvrdio da iste u prvostupanjskom postupku nisu bile počinjene.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je tuženik kao zakupoprimac s M. L. kao zakupodavcem sklopio 25. studenoga 1998. ugovor o zakupu spornih nekretnina, time da je u to vrijeme u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina bio M. L. u 2/3 dijela, te V. d.d. u 1/3 dijela,

-          da je u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu u zemljišnoj knjizi bila zabilježba da je podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti,

-          da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gzz-81/98 odbijen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. 2048 i 4342 k.o. B. izvršen u korist M. L.,

-          da se tuženik iselio iz spornog prostora 3. prosinca 2002.,

-          da je upis prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini izvršen nakon iseljenja tuženika iz tog prostora,

-          da ugovor o zakupu sklopljen između tuženika i M. L. nije utvrđen ništetnim,

-          da je tuženik u javnobilježnički polog položio iznos od 419.831,25 kn po osnovi zakupnine za razdoblje od 1. srpnja 2001. do 3. prosinca 2002., te iznos od 145.169,43 kn za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2001.

 

S obzirom na navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik nije bio nepošteni posjednik spornih nekretnina u odnosu na tužitelja, a niti je to postao dostavom tužbe u ovom predmetu, sve to radi toga što je imao valjani osnov posjedovanja - ugovor o zakupu koji je sklopio sa zakupodavcem, koji je u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu bio upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi. Osim toga, sudovi navode da tuženik posjed nije stekao niti prijevarom, niti zlouporabom povjerenja, a niti da sama plomba u zemljišnoj knjizi ne čini tuženika nepoštenim posjednikom. Pritom je odluka utemeljena na odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnima pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01 - dalje: ZVDSP).

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i revizijski sud. Sama činjenica da je u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu bila u zemljišnoj knjizi stavljena zabilježba da je izjavljen, glede upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, zahtjev za zaštitu zakonitosti, ne čini tuženika nepoštenim posjednikom. To iz razloga što u tom slučaju isti ima valjani ugovor o zakupu, ugovor o zakupu je sklopio sa zemljišnoknjižnim vlasnikom, navedeni ugovor nije istekao, slijedom čega je pravilan zaključak da je tuženik imao valjani osnov posjedovanja sporne nekretnine.

 

Tvrdnje tužitelja kojima se želi dokazati da je tuženik bio nepošteni posjednik sporne nekretnine, zapravo predstavljaju činjenične tvrdnje, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće izjaviti (čl. 385. ZPP).

 

Kako je utvrđenje nižestupanjskih sudova da je tuženik bio pošteni posjednik, da se tužitelj u zemljišnu knjigu kao vlasnik sporne nekretnine upisao tek nakon što se tuženik iselio iz predmetnog prostora, to je pravilno primijenjena odredba čl. 164. st. 1. ZVDSP kada je zahtjev tužitelja odbijen, radi čega nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je valjalo odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 22. ožujka 2017.