Broj: Gž-3401/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz Z., B. J. 4/7, OIB: …, koga zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. Z. d.o.o., K. bb, Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, i po protutužbi tuženika-protutužitelja P. Z. d.o.o., K. bb, Zagreb, OIB: …, koga zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tužitelja-protutuženika I. S. iz Z., B. J. 4/7, OIB: …, koga zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-4644/15-10, P-2934/16 od 2. lipnja 2016., u sjednici održanoj dana 23. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-4644/15-10, P-2934/16 od 2. lipnja 2016. u dijelu pod točkom I. njezine izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-4644/15-10, P-2934/16 od 2. lipnja 2016. u dijelu pod točkom II. i III. njezine izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika I. S. kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj-protutuženik na temelju Ugovora o kupoprodaji koji je dana 14. rujna 2007. sklopio s tuženikom-protutužiteljem P. Z. d.o.o. postao vlasnikom nekretnina upisanih u podulošku 64 zk. ul. 10286 k.o. G., kao 64. etaža 0/0, prizemlje (zatvoreni dio) lokal br. 12+15, površine 218,46 m2, podulošku 1 zk. ul. 10286 k.o. G., kao 1. etaža 0/0, podrum (zatvoreni dio) skladište br. 63 površine 135,48 m2 i podulošku 4 zk. ul. 10286 k.o. G., kao 4. etaža 0/0, podrum (zatvoreni dio) skladište br. 66 površine 16,57 m2, i da se naloži tuženiku-protutužitelju da izda tužitelju-protutuženiku valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva tužitelja-protutuženika na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama, a koju će tabularnu izjavu u protivnom zamijeniti ova presuda (točka I. izreke).

 

Istom presudom je odbijen i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je traženo da se naloži tužitelju-protutuženiku da isplati tuženiku-protutužitelju 1.531.798,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana  polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena s rokovima dospijeća na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci presude (točka II. izreke).

 

Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) i tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik).

 

Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika da mu nadoknadi parnične troškove, uključujući i troškove sastava žalbe, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik pobija presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka zbog pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači tako da se prihvati protutužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz dosuđenje troškova žalbenog postupka.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja je neosnovana.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Na žalbu tužitelja

 

Tužitelj u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito jer izreka pobijane presude proturječi razlozima presude odnosno jer su razlozi presude nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Osim toga tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu i time što nije izveo sve predložene dokaze, naročito one koje je predložio tužitelj, a u obrazloženju ne navodi razloge zbog kojih to nije učinio, čime opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. ZPP-a.

 

Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer nema proturječnosti između izreke i razloga navedenih u obrazloženju presude. Pobijana presuda sadrži valjane, logične i potpune razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Nije osnovan ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. ZPP-a jer je u smislu odredbe članka 220. stavka 2. sud taj koji odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. To znači da sud nije dužan izvesti sve dokaze koje predlaže bilo koja stranka, već samo one za koje sud samostalno odluči da su mu potrebni radi utvrđivanja odlučnog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice koje su važne za donošenje odluke o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, pa stoga nije bilo potrebe da sud izvodi i ostale predložene dokaze.

 

U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Tužitelj u žalbi neosnovano ističe i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sve pravno odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke o njegovom tužbenom zahtjevu.

 

Predmet spora po tužiteljevom zahtjevu je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva u pogledu nekretnina koje su pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude uz nalog tuženiku da izda tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu tužiteljeva prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti presuda.

 

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasništvo navedenih nekretnina stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji koji je dana 14. rujna 2007. sklopio s tuženikom, ali na temelju kojega ugovora, iako je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, nije uknjižio svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama jer tuženik nije ovjerio svoj potpis na navedenom ugovoru o kupoprodaji te je odbio radi provedbe navedenog ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama potpisati Dodatak br. 1 Ugovora o kupoprodaji od 14. rujna 2007. g.

 

Nije sporno da tužitelj nije uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik poslovnog prostora opisanog u podulošcima 64., 1. i 4. zk. ul. br. 10286 k.o. G..

 

Prvostupanjski sud je na temelju izvedenog dokaza utvrdio da su tuženik kao prodavatelj i tužitelj kao kupac dana 14. rujna 2007. sklopili Ugovor o kupoprodaji u pogledu poslovnog prostora upisanog u podulošcima 64., 1. i 4. zk. ul. br. 10286 k.o. G., koji u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji nije bio u zemljišnim knjigama uknjižen na ime prodavatelja te da je kupoprodajna cijena iznosila 1.975,00 kuna, time da je člankom 4. Ugovora o kupoprodaji prodavatelj dopustio kupcu da danom ovjere ovog ugovora bez njegovog daljnjeg odobrenja a temeljem ugovora i ostale dokumentacije može zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, dok je u članku 3. Ugovora određeno da će kupac isplatiti cijenu do ovjere ugovora kod javnog bilježnika.

 

Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik sklopili Ugovor o zakupu u vezi s tim istim poslovnim prostorom i da je ugovorena zakupnina u iznosu od 3.000,00 EUR-a mjesečno te da je zakupnik uredno isplaćivao uredno tužitelju ugovorenu zakupninu počev od listopada 2007.

 

Također je prvostupanjski sud utvrdio da su sporni Ugovor o kupoprodaji, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev, i navedeni Ugovor o zakupu prividni ugovori, time da je Ugovor o kupoprodaji prikrivao pozajmicu između dviju fizičkih osoba, i to tužitelja i svjedoka N. K., koji je do kolovoza 2015. bio direktor tuženika, a Ugovor o zakupu je prikrivao isplatu kamata na pozajmljeni iznos.

 

Da je predmetni Ugovor o kupoprodaji bio zapravo prikriveni Ugovor o zajmu sklopljen između tužitelja i svjedoka N. K. proizlazi upravo iz tužiteljeva iskaza jer je tužitelj saslušan kao stranka na ročištu za glavnu raspravu od 19. travnja 2016. naveo da je do spornog Ugovora o kupoprodaji došlo do toga što je od njega N. K. tražio da mu pozajmi 300.000,00 EUR-a koje je trebao nekome isplatiti i da mu je on pozajmio taj novac te da su kao osiguranje oni sklopili taj ugovor koji ustvari prikriva njegovu pozajmicu, time da su kamate na pozajmljenim iznos prikrivane Ugovorom o zakupu.

 

Za svoja činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je iznio valjane i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja pa te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Prema odredbi članka 114. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZVDSP) vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Odredbom članka 115. stavka 1. ZVDSP-a je propisano da na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Prema odredbi članka 120. stavka 1. ZVDSP-a vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

 

Budući da nije sporno da se tužitelj nije upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što proizlazi i iz samih navoda tužbe, sve i kad bi se uzelo da je navedeni Ugovor o kupoprodaji valjan pravni posao, nije ispunjena pretpostavka o načinu (modusu) stjecanja propisana u članku 120. stavka 1. ZVDSP-a za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva stečenog kupoprodajom.

 

Nije osnovan ni tužiteljev obveznopravni zahtjev za izdavanje tabularne isprave jer ne postoji valjana pravna osnova na temelju koje bi tuženik bio u obvezi izdati tužitelju tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.

 

Prema odredbi članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Posljedica sklapanja prividnog ugovora nije ništetnost toga ugovora, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već je posljedica sklapanja takvog ugovora da taj ugovor nema učinak među ugovornim stranama. Takav ugovor je pravno nepostojeći (neegzistirajući) pravni posao, jer kod sklapanja toga ugovora nije postojala suglasnost volja da takav postoji i u ičemu djeluje, a bez koje suglasnosti, u smislu odredbe članka 247. ZOO-a ugovor ne nastaje.

 

Budući da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu na temelju koje bi bio ovlašten zahtijevati od tuženika izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, jer stvarna namjera (volja) ugovornih strana kod sklapanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji nije bila usmjerena na kupoprodaju predmetnih nekretnina, zbog čega Ugovor o kupoprodaji nema učinke kupoprodajnog ugovora, njegov zahtjev za izdavanje tabularne isprave je neosnovan te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je i takav zahtjev odbijen.

 

Stoga je trebalo na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Na žalbu tuženika

 

Tuženik u uvodu žalbe ističe da pobija prvostupanjsku presudu, između ostalog, i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ni određenjem zakonskog članka ni sadržajno ne navodi pobliže o kojoj bi se bitnoj povredi odredaba parničkog postupka radilo. Ovaj sud je pazeći u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora po protutužbi je zahtjev tuženika da mu tužitelj isplati iznos od 1.531.798,79 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, tuženik protutužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da mu je tužitelj naplatio po osnovi zakupnine navedeni iznos iako za to nije imao pravnu osnovu.

 

Prvostupanjski sud je, utvrdivši da je Ugovor o zakupu koji je sklopljen među strankama prividan pravni posao, pozivom na odredbu članka 1112. ZOO-a, odbio navedeni protutužbeni zahtjev jer je smatrao da je tuženik vršio isplate po osnovi zakupnine u vrijeme kada je direktor bio N. K. iako to nije trebao plaćati pa nema pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva nije prihvatljiv.

 

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tuženik na temelju Ugovora o zakupu koji je sklopljen između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika plaćao tužitelju zakupninu u iznosu od 3.000,00 EUR-a mjesečno. Utvrđeno je da je navedeni Ugovor o zakupu prividan pravni posao. Prividan ugovor, kako je već rečeno, nema učinka među ugovornim stranama (članak 285. stavak 1. ZOO-a). Po ocjeni ovog suda, u otklanjanju posljedica prividnog ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga je prvostupanjski sud, neovisno o tome što je tuženik kao pravnu osnovu svoga zahtjeva označio stjecanje bez osnove, s obzirom na činjenične navode na kojima tuženik temelji svoj protutužbeni zahtjev, odnosno da tužitelj po navedenom prividnom Ugovoru o zakupu nije imao osnovu za naplatu zakupnine, bio dužan raspraviti i utvrditi osnovanost protutužbenog zahtjeva s aspekta otklanjanja posljedica sklopljenog prividnog Ugovora o zakupu.

 

Budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio raspraviti i utvrditi činjenično stanje koje je važno za odluku o protutužbenom zahtjevu, trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će vodeći računa o primjedbama ovoga suda raspraviti i utvrditi činjenično stanje koje se odnosi na sporna plaćanja na temelju prividnog Ugovora o zakupu pa će nakon toga ponovno odlučiti o protutužbenom zahtjevu.

 

S obzirom na to da se za sada ne može ocijeniti ukupan uspjeh stranaka u parnici, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

U Splitu, 23. ožujka 2017.