Broj: Gž-806/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) M. M., pod 2) M. M. i pod 3) M. M., svi iz Splita, R. 29A, svi zastupani po punomoćniku Ljubomiru Gladoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika T. C. iz Splita, I. 10, zastupanog po punomoćniku Domagoju Mužiću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Po-178/14 od 19. studenog 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda:

-          potvrđuje u dijelu kojim su utvrđeni ništavni i bez pravnog učinka Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, zaključeni između stranaka dana 25. ožujka 1998. godine i solemnizirani od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OU: 81/, u dijelu u kojem se kao predmet zajma i predmet tražbine koja se osigurava navodi iznos od preko 74.500 DEM do iznosa od 95.000 DEM (za iznos od 20.500 DEM) i obveza tužitelja na povrat tog iznosa u kunskoj protuvrijednosti,

-          preinačava u dijelu u kojem je ugovorena isplata zateznih kamata na način da se utvrđuje ništav i bez pravnog učinka Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, zaključeni između stranaka dana 25. ožujka 1998. godine i solemnizirani od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OU: 81/, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja na povrat predmet zajma po stopi višoj od stope koje banke plaćaju na štedne uloge po viđenju mjesečno počev od 25. ožujka 1999. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnje dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po ugovorenoj stopi od 0,5 % mjesečno,

-          preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke pobijane presude na način da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljima u roku od 15 dana iznos od 10.196,88 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su djelomično ništavni i bez pravnog učinka Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, zaključeni između stranaka dana 25. ožujka 1998. godine i solemnizirani od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OU: 81/, u dijelu u kojem se kao predmet zajma i predmet tražbine koja se osigurava navodi iznos od 20.500 DEM i obveza tužitelja na povrat tog iznosa u kunskoj protuvrijednosti s kamatama po stopi od 0,5% mjesečno počev od 25. ožujka 1999. godine do isplate, kao i dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja na plaćanje kamata po stopi od 0,5 % mjesečno počev od 25. ožujka 1999. godine do 31. prosinca 2007. godine na iznos od 30 DEM u kunskoj protuvrijednosti, kao predmeta zajma i predmeta tražbine koji se osigurava (točka I. izreke).

 

              U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi je da su na snazi Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine zaključen između stranaka dana 25. ožujka 1999. godine, solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OU: 81/98 u preostalom dijelu u kojem se kao predmet zajma i predmet tražbine koja se osigurava navodi iznos od 30.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti i obveza tužitelja na povrat tog iznosa s kamatama koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju počev od 25. ožujka 1999. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi od 0,5% mjesečno.

 

              Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 93.750,00 kuna (točka 3. izreke).

 

              Protiv naveden presude žale se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              U ovoj fazi postupka i dalje je sporno pitanje osnovanosti tužiteljevog zahtjeva upravljenog na utvrđenje ništavosti odredbi ugovora Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, zaključeni između stranaka dana 25. ožujka 1998. godine i solemnizirani od strane javnog bilježnika Marije Ivančić pod brojem OU: 81/, u dijelu u kojem se kao predmet zajma i predmet tražbine koja se osigurava navodi iznos od 65.000 DEM i obveza tužitelja na povrat tog iznosa u kunskoj protuvrijednosti s kamatama po stopi od 0,25% mjesečno počev od 25. ožujka 1999. godine do isplate, kao i dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja na plaćanje kamata po stopi od 0,5 % mjesečno počev od 25. ožujka 1999. godine do 31. prosinca 2007. godine na iznos od 74.500 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

 

Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je utvrdio djelomično ništav predmetni ugovor i sporazum jer je smatrao utvrđenim smatra da su tuženik odnosno njegov otac pozajmili tužitelju pod 2) gotovinski iznos novca od 74.500,00 DEM, dok bi se iznos od 20.500,00 DEM odnosio na iznos uglavničenih zateznih kamata time da visina ugovorene stope prelazi dopuštenu u skladu s odredbom članka 399. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kojim je ragulirana visina najviše dopuštene stope između pojedinaca.

 

Neosnovano žalitelji osporavaju pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o visini tražbine s osnove ugovora o zajmu, koja je bila predmetom i sporazuma o osiguranja u spornom ugovoru o zasnivanju založnog prava na nekretninama u vlasništvu tuženika pod 1.i.3.

 

Naime, u ovoj fazi postupka nije bio sporno da su stranke sklopile Ugovor o zajmu i sporazum o prijenosu vlasništva nekretnina tužitelja pod 1. i 3. radi osiguranja novčane tražbine od 25. ožujka 1998. god., , kojim se tužitelj pod 2. kao zajmoprimatelj obvezuje tuženiku vratiti iznos od 95.000 DEM u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju HNB na dan 25.03.1999.god., uz obvezu da na navedeni iznos plati kamatu po stopi od 0.5% mjesečno koja teče od dana primitka navedenog zajma pa do isplate.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavost predmetnog Ugovora o zajmu i Sporazuma o osiguranju tražbine u dijelu ugovorne odredbe koja bi se odnosila na predmet zajma obzirom na ugovorenu kamatnu stopu preko dopuštene i realno primljeni iznos glavnice te shodno tomu postojanja zablude na strani protivnika osiguranje predmetne tražbine.

 

Naime, tužitelji smatraju da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškim ugovornim odredbama obzirom da je ugovorena kamata viša od one zakonom propisane ukazujući da u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora u odnosu na ranije sklopljene ugovore između tužitelja pod 2. i oca tuženika dok tužitelji pod 1) i 3) svoj zahtjev temelje na postojanju zablude u odnosu na visinu duga radi čijeg osiguranja je sklopljen predmetni Sporazum.

 

U tom smislu su tužitelji podneskom od 12. siječnja 2005. godine preinačili tužbu postavljajući zahtjev na ništavost dijela ugovornih odredaba u smislu članka 399. stavak 1. ZOO-a u svezi s odredbom članka 141. ZOO-a. Tako je odredbama članka 399. stavak 1. citiranog Zakona određeno je da stopa ugovorene kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju pri čemu sudovi u svakom pojedinom slučaju trebaju ispitati i cijeniti je li stopa ugovorenih kamata ima elemente zelenaškog ugovora polazeći od odredbi članka 141., kao i članka 399. stavak 1. ZOO-a budući je stopa ugovorenih kamata između pojedinaca ograničena i ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

 

Dakle, u skladu s citiranom odredbom članka 399. stavak 1. i stavak 4. navedenog Zakona sudska zaštita može se pružiti samo onoj ugovorenoj kamati koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju te pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška.

 

Prema odredbi članak 105. ZOO-a, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća povoda zbog koje je ugovor sklopljen (stavak 1.), ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda u slučaju ako je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje (stavak 2.).

 

              S druge strane svrha založnog prava jest osiguravanje namirenja tražbine u slučaju da založni dužnik ne ispuni svoju obvezu po dospijeću založnom vjerovniku. Kako založno pravo postoji zbog osiguranja tražbine, ono je time ovisno o postojanju i valjanosti tražbine. Postojanje založnog prava bez tražbine koju osigurava nije moguće, te isto tako nije moguće osamostaljenje založnog prava, što upućuje na akcesornu narav založnog prava u odnosu prema tražbini koju osigurava. Kako se pojedinačno određuje zalog tako se određuje i sama tražbina.

 

Naime, ugovorom o hipoteci u smislu odredbe čl. 307. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 173/99, 22/00, 73/00, 114/01. – dalje: ZV) obvezuje se dužnik ili netko treći (zalogodavac) da radi osnivanja založnoga prava koje će 301. st. 1. ZV).osiguravati određenu vjerovnikovu tražbinu, dopusti vjerovniku da svoje založno pravo upiše u javnu knjigu kao teret određene stvari. Založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom (čl. 301.st1. ZV-a)

 

              Dakle, u ovoj parnici predmet spora nije ništavost u cijelosti Ugovora o zajmu i Sporazuma o osiguranju tražbine već ugovorne odredbe koja bi se odnosila na predmet zajma obzirom na ugovorenu kamatnu stopu preko dopuštene i realno primljeni iznos glavnice te shodno tomu postojanja zablude na strani protivnika osiguranje predmetne tražbine pa je utoliko u postupku bilo od odlučnog značenja utvrditi je li ugovorena glavnica predstavlja iznos primljene glavnice ili pa uglavničenu kamatu i u kojem iznosu.

 

Prema odredbi čl. 399. ZOO-a najviša ugovorena kamatna stopa između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

 

Pregledom spisu priloženog dopisa Splitske banke od 11.11.2008.god. sud je utvrdio da je u tom razdoblju kamatna stopa na devizne štedne uloge po viđenju u DEM za razdoblje od 01.01.1997.god. do 31.12.1997.god. iznosila 2,5%, a od 01.01.1998.god. pa do 31.03.1998.god. iznosila 1,5%.

 

U spornom ugovoru stranke su ugovorile kamatnu stopa od 0,5 % mjesečno odnosno 6% godišnje što nedvojbeno predstavlja kamatnu stopu preko dopuštene u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, pa je utoliko pravilno sud prvog stupnja smatrao potrebnim utvrditi ništavim dio ugovorene kamatne stope iznad kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

 

No, u tom dijelu je izostala odluka suda pa je u ovom dijelu uvažavanjem žalbe tuženika temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, a temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373.a stavak3. ZPP-a, u ovom dijelu valjalo preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci.

 

U odnosu pak na visinu glavnice, unatoč izričitoj uputi ovog suda u ranijem ukidnom rješenju od 25. rujna 2014. godine pod posl.br. Gžp-233/13, tužitelji nisu dokazali da bi se ugovoreni iznos pozajmice odnosio na uglavničenu dopuštenu zateznu kamatu na neprijeporno isplaćenu glavnicu na ime pozajmice, pa je polazeći od tvrdnji samog tužitelja pod 2. iz podneska od 15. rujna 2009. ( list spisa broj 15) o stvarno isplaćenom i primljenom iznosu s osnove pozajmice od 74.500,00 DEM, pravilno sud prvog stupnja, primjenom pravila o teretu dokaza ( članak 221. stavak 2. ZPP-a) primijenio materijalno pravo kada je u preostalom dijelu odbio zahtjev tužitelja.

 

S druge strane sam tuženik u svom stranačkom iskazu potvrđuje da je predmetni ugovor i sporazum o osiguranju obuhvaćao i svojevrsnu rekapitulaciju ranijih pozajmica i to ugovora o financijskom aranžmanu koje su stranke su zaključili dana 26.07.1997. god. u kojem su utvrdili da T. C. ustupa M. M. s danom 26.07.1997. god. iznos od 44.500,00 DEM, što odgovara iznosima koje je M. M. primio od oca tuženika u tri navrata o čemu su sastavili i ugovore, po jednom ugovoru 6.000,00 DEM, po drugom 6.500,00 DEM, po trećem 32.000,00 DEM. Sporni ugovor tako predstavlja svojevrsno osiguranje kojem je prethodila i nova isplata iznosa 30.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti preko Splitske banke, pa su se stranke dogovorile da će zaključiti novelirani - jedinstveni ugovor o zajmu gdje će obračunati sve dugove, kamate i troškove, na iznos od 95.000 DEM.

 

Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništavim ugovorne odredbe spornih ugovora za iznosa od 20.500 DEM, koji predstavlja razliku od utvrđene primljene glavnice s osnove pozajmice u kunskoj protuvrijednosti iznosa od ukupno 74.500 DEM te kamatu koja bi bila veća od kamate koje banke u mjestu ispunjenja plaćanju na štedne uloge po viđenju do 1. siječnja 2008., sukladno odredbi čl. 22. st. 4. ZOO/05 od kada je visina stope zateznih kamata jednaka neovisno o tome radi li se o glavnici u stranoj valuti ili pak kunama, od kada tuženik ima pravo na stopu zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

U odnosu, pak, na žalbu tuženika za odgovoriti je da istom, zabranom anatocizma u smislu odredbe članka 279. stavak 2. ZOO-a, ne pripada pravo zahtijevati kamatu na kamatu odnosno uglavničeni iznos s osnova dospjelih, a neisplaćenih kamata kao iznosa neisplaćene glavnice iz predmetnog ugovora o pozajmici.

 

Stoga je, s obzirom na naprijed izloženo, u preostalom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženika te obzirom da nisu ostvareni žalbeni navodi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi u okviru odredbe članka 365, stavak 2. ZPP-a pobijanu presudu potvrditi.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari to je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

Tužitelju bi tako za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12), koji se odnosi na sastav tužbe temeljem Tbr. 7.1 od 500 bodova, za zastupanja na ročištima od 12. siječnja 2005., 01. ožujka 2005., 10. svibnja 2005., 05. rujna 2005., 02. rujna 2008., 04. veljače 2009., 07. rujna 2009., 15. siječnja 2010., 16. listopada 2012. i 20. listopada 2015., od po 500 bodova temeljem Tbr. 9.1. kao i sastav jednog podneska od 15. rujna 2004. temeljem Tbr. 8.1. od 500 bodova, uz sastav dvije žalbe temeljem Tbr. 10. od po zatraženih 500 bodova, što sve ukupno zbrojeno pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za trošak PDV-a i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu od po 4.000,10 kuna predstavlja trošak od 95.500,20 kune.

Tuženiku bi pak za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak zastupanja po punomoćniku a koji se odnosi na zastupanja na ročištima od 14. veljače 2002., 29. travnja 2003., 12. siječnja 2005., 01. ožujka 2005., 10. svibnja 2005., 05. rujna 2005., 02. rujna 2008., 04. veljače 2009., 04. travnja 2009., 25. siječnja 2010., 16. listopada 2012. i 20. listopada 2015. od po 500 bodova temeljem Tbr. 9.1 uz sastav odgovora na tužbu temeljem Tbr. 8.1 od 500 bodova i sastav žalbe temeljem Tbr. 10. od 625 bodova, što sve ukupno zbrojeno pomnoženo s vrijednošću broja te uvećano za trošak pristojbe odgovora na tužbu  i presudu od po 5.000,00 kuna predstavlja iznos od 94.062,50 kuna.

 

S obzirom na uspjeh tužitelja u postupku, kojeg je cijeniti kako u odnosu na osnovu tako i visinu zahtjeva koji determinira trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s Tarifom to je po ocijeni ovog suda njegov uspjeh u omjeru od 55% dok je uspjeh tuženika cijeniti u omjeru 45% u kom opsegu je istima valjalo priznati zatražene troškove postupka. Kada se naveden iznosi prebiju proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.196,88 kuna.

 

U Splitu, 27. travnja 2017. godine