Broj: Kž-Us 11/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. C. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 2014. broj K-Us-8/14, u sjednici održanoj 18. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođeni su od optužbe opt. I. C., opt. V. T., opt. N. Š. i opt. V. P. da bi počinili kaznena djela iz čl. 337. st. 1., 3.i 4. KZ/97, činjenično i pravno opisana pod toč. 1. i 2. izreke te presude.

 

Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu podnijela je opt. V. T. po svom branitelju B. M., odvjetniku iz S., u kojem pobija žalbene tvrdnje državnog odvjetnika te predlaže da se njegova žalba kao neosnovana odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Uvodno treba reći da je ranija oslobađajuća presuda protiv optuženika bila ukinuta prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-128/12 od 8. svibnja 2014. zbog ostvarenih apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te je predmet vraćen na ponovno suđenje pred prvostupanjski sud.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je osnovano zaključio da terećena kaznena djela nisu dokazana s potrebnim stupnjem sigurnosti kakav je nužan za donošenje osuđujuće presude.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, izreka prvostupanjske presude u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 1., nije proturječna sama sebi niti razlozima presude. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude jasno utvrdio da se odluka o priznavanju prava vlasništva bez naknade na dijelovima čestice zemlje 3858/1 k.o. B. u okviru sklopljenih kupoprodajnih ugovora sa A. I., M. te N. i Ž. U. ne temelji na vjerodostojnoj dokumentaciji, ali ocjenjuje da su optuženici, kao predsjednik i članovi Općinskog poglavarstva O. B., postupali u dobroj vjeri jer su imali osnovanog razloga smatrati da kupcima to pravo pripada posljedicom ranijeg oduzimanja nekretnina za potrebe gradnje Jadranske magistrale. Stoga se ovdje, po uvjerenju prvostupanjskog suda, radi o tome da kod optuženika izostaju dokazi o subjektivnoj komponenti bića terećenog kaznenog djela, a ne da djelo za koje se optužuju po zakonu nije kazneno djelo. Posljedicom toga, niti zakonski osnov oslobođenja od optužbe po čl. 453. toč. 1. ZKP/08, koji žalba problematizira, ne dolazi u obzir. To što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude zapaža da predstavnik O. B. nije postavio imovinskopravni zahtjev prema optuženicima, još ne znači da šteta nije pričinjena, već ta činjenica, po uvjerenju prvostupanjskog suda, potkrjepljuje zaključak o izostanku namjere optuženika da takvu posljedicu ostvare. Pri tome, pitanje pravne prirode zaključenih kupoprodajnih ugovora sa ovim osobama i posljedica koji oni proizvode za njihov vlasničkopravni status, nije nužno u domeni kaznenog, već građanskog postupka, ukoliko do njega dođe. Stoga se ne radi o odlučnoj činjenici za kaznenu odgovornost optuženika niti se o njoj prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude bio dužan izjasniti.

 

Slijedom navedenog, nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer ovaj žalbeni sud nalazi da  je pobijana presuda dostatno i razumljivo obrazložena tako da se njezina ispravnost povodom žalbe može s uspjehom ispitati.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, državni odvjetnik ukazuje da postojeća dokumentacija u spisu te iskazi svjedoka M. I. i M. U., kao i činjenica da su neki od kupaca zemljišta bili aktualni nositelji lokalne vlasti odnosno njihovi srodnici, "predstavljaju indicije koje svojom snagom čine zatvoreni krug koji upućuje na jedini mogući zaključak da su optuženici ovo kazneno djelo počinili s izravnom namjerom". U odnosu na navode optužbe o neopravdanom umanjenju cijene zemljišta s osnova materijalnog i radnog doprinosa kupaca pri uređenju komunalne infrastrukture na J., državni odvjetnik ističe da "ostaje kod navoda istaknutih u ranijoj žalbi te završnim riječima", a jednako ponavlja i u odnosu na kazneno djelo za koje se opt. V. P. tereti pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, dodajući da je taj optuženik zaključenjem ugovora o darovanju općinskog zemljišta postupio protivno čl. 35. Statuta O. B. i time prekoračio svoje ovlasti predsjednika Općinskog vijeća s ciljem da drugima pribavi imovinsku korist. Zaključno, predlaže se pobijanu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito i potpuno provedenom dokaznom postupku, sve činjenice pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da subjektivna komponenata predmetnih kaznenih djela u vidu izravne namjere optuženika da svojim radnjama drugima pribave nepripadnu materijalnu korist, nije sa sigurnošću dokazana.

 

Prije svega, treba reći da, pravilnim tumačenjem odredbe čl. 3. st. 2. ZKP/08, činjenice koje optuženika terete treba utvrditi s potpunom izvjesnošću, dok je one koje mu govore u prilog dovoljno učiniti vjerojatnima. U slučaju dvojbe o postojanju činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela, sud je dužan primijeniti načelo "in dubio pro reo" tj. dvojbu razriješiti na način koji je za optuženika povoljniji.

 

Navodima optužnice za djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, optuženici se terete da su postupili suprotno čl. 391. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima je određeno da se nekretnine u vlasništvu jedinica lokalne samouprave mogu otuđiti samo na osnovu javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni. Međutim, tijekom dokaznog postupka je utvrđeno da su optuženici postupili upravo na način kako to nalaže zakon tj. da su opt. I. C., kao predsjednik Općinskog poglavarstva te opt. V. T. i opt. N. Š. kao njegovi članovi, na sjednici Poglavarstva od 26. srpnja 2006. na traženje mještana donijeli odluku o prodaji dijelova čestice zemlje 3858/1 u vlasništvu O. B. sa svrhom formiranja građevinskih parcela, koji oglas je objavljen u Narodnim novinama, broj 95/2006 od 28. kolovoza 2006. te da su svi ponuđači, doduše naknadno, uplatili jamčevine, a oglašeni dijelovi čestice prodani su po tržnoj cijeni od 750,00 kn po m2 koju procjenu je izvršilo Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured S., Ispostava M. dana 21. kolovoza 2006. Upravo ova cijena koja je i oglašena predstavlja sastavni dio zaključenih kupoprodajnih ugovora te su na tu cijenu kupci platili porez na promet nekretnina. Stoga, dakle, proizlazi da su optuženici u tom dijelu postupili sukladno zakonskim obvezama.

 

Nadalje, optužnicom se tvrdi da su optuženici neovlašteno donijeli odluku kojom su kupcima umanjili prvotno oglašenu cijenu zemljišta za 450,00 kn po m2 pravdajući to materijalnim i radnim doprinosom kojeg bi kupci odnosno članovi njihovih obitelji prije 30 i više godina dali za uvođenje i uređenje komunalne infrastrukture na J., iako za to nisu imali nikakvog osnova.

 

Nasuprot tome, već je u ranijoj ukidnoj odluci ovog žalbenog suda ukazano da priznavanje materijalnog i radnog doprinosa pri uvođenju i uređenju komunalne infrastrukture (izgradnja prilazne ceste, dovođenje vode i struje) kao načina otplate dijela cijene za kupljene dijelove zemljišta ne mora nužno ukazivati na zlonamjerno pogodovanje kupaca budući da je takva praksa priznavanja samodoprinosa postojala u radu općinskih tijela i ranije, ali i u drugim općinama u Hrvatskoj, kako proizlazi iz dokumentacije u spisu. Međusobno prebijanje potraživanja u okviru tržne cijene zemljišta navedene u kupoprodajnom ugovoru samo po sebi nije nezakonito, a drugo je pitanje (doduše izvan okvira optužnice) nisu li optuženici, kao članovi Poglavarstva, prethodno trebali javno obznaniti kriterije za priznavanje samodoprinosa i pozvati sve mještane da to pravo ostvare pod jednakim uvjetima.

 

Stoga se niti u tom dijelu ne može tvrditi da bi optuženici neosnovano iskoristili svoj položaj s ciljem da bez ikakvog osnova drugima pribave znatnu imovinsku korist, kako pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud. Budući da državni odvjetnik u odnosu na ove zaključke ne navodi nove razloge pobijanja već se paušalno poziva na one iznesene u ranijoj fazi postupka tj. ranijoj žalbi i završnim govorima, treba ga uputiti na naprijed izloženo.

 

Daljnju zlouporabu ovlasti državni odvjetnik vidi u tome što su optuženici, znajući da za to nemaju osnova, u okviru zaključenih kupoprodajnih ugovora priznali kupcima A. I., te N., Ž. i M. U. pravo vlasništva bez naknade na dijelu čestice zemlje 3858/1 k.o. B. u površini od 400 m2 kako bi im pribavili daljnju znatnu imovinsku korist te ujedno oštetili O. B.

 

U pogledu ovog dijela optužnice, već je u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda bilo ukazano da o stjecanju prava vlasništva na dijelovima čestice zemlje 3858/1 za navedene osobe nema vjerodostojne dokumentacije jer to ne proizlazi iz zapisnika sa V. Zajedničke sjednice Općinskog vijeća i vijeća radnih zajednica Skupštine Općine M. od 8. rujna 1967., na koji dokument se tada pogrešno pozivao prvostupanjski sud. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud utvrđuje da o ranijem priznavanju prava vlasništva u navedenoj površini doista nije bilo uporišta u dokumentaciji, ali optuženici toga nisi bili svjesni pa je sporna odluka, u stvari, rezultat njihove omaške jer nisu na dostatan način provjerili tvrdnje kupaca navedene u ponudama za otkup zemljišta. Ukazuje se da su optuženici smatrali da rade najbolje što mogu, postupali su u dobroj vjeri, a do pogreške je moglo doći i zato što je čestica zemlje 3858/1 k.o. B. cijepana na manje parcele koje su dobile nove oznake time da zemljišno-knjižno stanje i katastarsko stanje nije bilo usklađeno, što je sve doprinijelo nesnalaženju optuženika. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da optuženici nisu bili svjesni obilježja kaznenog djela niti htjeli njegovo ostvarenje tj. nema dokaza da bi postupali s izravnom namjerom kao subjektivnom komponentom predmetnog kaznenog djela.

 

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da su optuženici u vrijeme donošenja sporne odluke znali da navedenim kupcima  ne pripada pravo vlasništva na tim dijelovima općinskog zemljišta, ali su svjesno iskoristili svoj položaj kako bi im na štetu općine, o čijim su se interesima dužni brinuti, pribavili nepripadnu materijalnu korist, u prilog čega da govore iskazi svjedoka M. I. i M. U. koje sud prvog stupnja cijeni vjerodostojnim, ali zaključuje suprotno sadržaju tih iskaza.

 

Međutim, iskazima navedenih svjedoka je utvrđeno da oni, doduše, nisu posjedovali odgovarajuću dokumentaciju o dodjeli spornog zemljišta na korištenje, ali ističu razloge zbog kojih su smatrali da im to pravo pripada, što su i naveli u svojim ponudama za otkup. Stoga ovi iskazi svjedoka prije govore u prilog navoda obrane, nego li optužbe kada je u pitanju svijest optuženika o nezakonitosti vlastite odluke. Osim toga, iskazi navedenih svjedoka, kao uostalom i svih ostalih, na raspravi su pročitani uz suglasnost obih stranaka pa se okolnosti koje optužba smatra relevantnima nisu mogle dostatno razjasniti. Provođenje ovih ili novih dokaza niti sada se ne predlaže u žalbi.

 

S druge strane, prvostupanjski sud osnovano cijeni općepoznatu činjenicu da su brojnim obiteljima pri izgradnji Jadranske magistrale (1963.g.) bile uništene kuće i oduzete parcele te da je SO M. tim obiteljima, u svrhu obeštećenja, davala zemljišta na korištenje upravo na predjelu J. Podaci o dodjeli zemljišta na korištenje bili su optuženicima prezentirani u ponudama za otkup koje je sastavila stručna osoba, odvjetnik S. P.-L., te su optuženici, kako tvrde, provjeravali te podatke prema dostupnoj dokumentaciji SO M. iz 60-ih godina prošlog stoljeća koja je bila manjkava, a utvrdili su i da stanje zemljišnih knjiga nije bilo usklađeno s katastarskim stanjem niti sa stvarnim stanjem na terenu. Stoga su se pouzdavali u posjedovno stanje katastra i činjenicu mirnog posjeda kupaca koji su na tim dijelovima zemljišta izgradili stambene objekte čiju gradnju im nitko nije zabranio. Dodatnu zabunu mogla je izazvati i činjenica što je prema prijavnom listu k.o. B. od 14. studenog 1966. vidljivo da je po nalogu SO M., izvršeno cijepanje općinske parcele 3858/1 u površini od 36.997 m2 na manje parcele i to 3858/2, 3, 4, 5, 6 i 7 čije pravo korištenja je onda upisano na druge osobe, između ostalog na I. U. pok. I. (3858/6), te M. I. pok. I. (3858/3). Osim toga, optuženici su se, kako tvrde, informirali kod starijih mještana O. B. o tome tko je, kada i koje zemljište dobio od S. M. pa tako od N. K. pok. S. te predsjednika mjesnih odbora I. K. i O. J. Navedeno ukazuje da, ako je i bilo propusta pri provjeri podataka navedenih u ponudama ovih kupaca, one nemaju karakter grubog nemara nespojivog s dužnošću postupanja dobrog domaćina.

 

Slijedom toga, ne može se tvrditi da su optuženici olako ili zlonamjerno prihvatili kao istinite tvrdnje iz ponuda za otkup dijela zemljišta, a još manje se dade zaključiti da bi optuženici u vrijeme donošenja odluke znali da navedenim kupcima priznanje prava vlasništva na dijelu čestice 3858/1 ne pripada. Upravo suprotno, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da izravna namjera optuženika, kao oblik krivnje s kojim se ovo kazneno djelo može počiniti, nije dokazana sa potrebnim stupnjem sigurnosti. Istovremeno, moglo se raditi i o tome da su optuženici imali pogrešnu predodžbu o činjenicama koje tvore zakonsko obilježje kaznenog djela tj. da su postupali u otklonjivoj zabludi koja, sukladno čl. 30. st. 2. KZ/11, u konkretnom slučaju nije kažnjiva s obzirom da se terećeno kazneno djelo ne može počiniti iz nehaja. Međutim, neovisno o tome da li je namjera optuženika ostala nedokazana ili je zbog zablude o biću djela potpuno izostala, optuženike je u oba slučaja trebalo osloboditi od optužbe, a što državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju.

 

Što se tiče kaznenog djela pod toč. 2. izreke pobijane presude, oslobađajuća presuda u odnosu na opt. V. P. je također zakonita i opravdana.

 

Polazeći od navoda optužnice, proizlazi da je taj optuženik prekoračio svoje ovlasti predsjednika Općinskog vijeća O. B. koja proizlaze iz čl. 53. st. 7. Statuta O. B. time što je sazvao i stavio na dnevni red sjednice Općinskog vijeća donošenje odluke o raspolaganju dijelom čestice 3858/1 koja je u vlasništvu općine, iako je prema čl. 35. Statuta odluku o tome bio ovlašten donijeti isključivo načelnik O. B., ovdje opt. I. C. Stoga je provođenjem odluke Općinskog vijeća o darovanju dijela čestice 3858/1 u površini od 300 m2 I., M. i S. R. ovim osobama pribavio znatnu materijalnu dobit u iznosu od najmanje 375.000,00 kn.

 

Međutim, već je u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda ukazano da sama činjenica što Općinsko vijeće nije bilo nadležno odlučivati o upravljanju i raspolaganju nekretninama u vlasništvu općine još ne znači i da je predsjednik tog vijeća opt. V. P. svjesno prekoračio granice svojih ovlasti s ciljem da drugima pribavi znatnu nepripadnu dobit, posebno kada se cijene odredbe čl. 28. st. 2. Statuta koje ukazuju da će u slučaju dvojbe oko nadležnosti uvijek biti nadležno Općinsko vijeće, kao šire predstavničko tijelo sastavljeno od devet vijećnika.

 

Osim toga, iz iskaza opt. I. C. proizlazi da je upravo on, kao predsjednik Poglavarstva i načelnik O. B., zatražio od opt. V. P. da pitanje raspolaganja spornim dijelom zemljišta stavi na dnevni red sjednice Općinskog vijeća, a kako bi se otklonili bilo kakvi prigovori netransparentnosti u odlučivanju Poglavarstva. Zbog toga, a imajući u vidu da je Općinsko vijeće predstavničko političko tijelo koje, u smislu čl. 28. st. 2. Statuta, uvijek ima širu nadležnost, osnovano zaključuje prvostupanjski sud da kod opt. V. P. nije dokazana izravna namjera na počinjenje predmetnog kaznenog djela, onako kako ga se tereti optužbom.

 

Budući da državni odvjetnik navodima svoje žalbe niti ovaj dio pobijane presude nije s uspjehom doveo u sumnju, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. svibnja 2017.