Broj: 4 Pr-2214/16-24

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

           

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ruži Garac, u pravnoj stvari tužiteljice Nataše Vrđuka Kuhanec iz Zaprešića, Trg dr. Franje Tuđmana 6, OIB 19443920727, zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, Zagreb, Palmotićeva 50, protiv tuženika  ADAC Service Adria d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 24/I, OIB 29735693658, zastupanog po punomoćnicima Marijanu Ruždjaku, Nataši Grah Ruždjak, Ivanu Filkoviću i Marku Šebalju, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri, Zagreb, Draškovićeva 40/II, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 15. rujna 2017., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 11. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

           

I.          Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka tuženika, od 01. srpnja 2016. godine o otkazu Ugovora o radu od 16.07.2013. godine, sa pripadajućim aneksima, zbog skrivljenog ponašanja.

 

II.  Raskida se s danom 31.10.2016. godine Ugovor o radu tužiteljice NATAŠA VRĐUKA KUHANEC iz Zaprešića, Trg dr. F. Tuđmana 6, OIB 19443920727, na neodređeno vrijeme sklopljen dana 16. srpnja 2013. godine između tužiteljice i tuženika, za radno mjesto "Agenta u pozivnom centru" te se nalaže tuženiku ADAC SERVICE ADRIA d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 24/I, OIB 29735693658, da s osnova naknade štete isplati tužiteljici NATAŠA VRĐUKA KUHANEC iz Zaprešića, Trg dr. F. Tuđmana 6, OIB 19443920727, iznos od šest prosječnih neto mjesečnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca u ukupnom iznosu od 49.489,92 kuna neto, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe, pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena.

 

III.   Nalaže se tuženiku: ADAC SERVICE ADRIA d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 24/I, OIB 29735693658, da tužitelju: NATAŠA VRĐUKA KUHANEC iz Zaprešića, Trg dr. F. Tuđmana 6, OIB 19443920727, naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena, u roku od 8 dana.“

 

II.        Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

III.       Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 4.375,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 4. kolovoza 2016. i tijekom postupka tvrdi da je kod tuženika bila zaposlena na poslovima agenta u pozivnom centru na neodređeno vrijeme. Odlukom o otkazu ugovora o radu od 1. srpnja 2016. (dalje u tekstu: Odluka o otkazu) tuženik joj je otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16. srpnja 2013. (dalje u tekstu: Ugovor o radu) zbog skrivljenog ponašanja. Ističe da nije počinila tešku povredu radne obveze kako se to navodi u pobijanoj odluci tuženika. Osim što povrede koje su joj stavljene na teret nisu tako teške naravi, niti predstavljaju razlog za redovito otkazivanje ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika, direktor tuženika u vrijeme počinjenja navodnih povreda to ponašanje nije smatrao povredom teže radne obveze. Kraj navedenog, tuženiku nije nastala nikakva materijalna šteta. Tuženik ju prije donošenja Odluke o otkazu nije pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa, dok joj je u pozivu na obranu stavio na teret povrede radne obveze različite od onih iz Odluke o otkazu. Nastavak njezinog radnog odnosa kod tuženika više nije moguć. Stoga, konačno preciziranim tužbenim zahtjevom podneskom od 4. srpnja 2017. (list 64.-65. spisa) predlaže sudu utvrditi da nije dopuštena i zakonita Odluku o otkazu, raskinuti Ugovor o radu s danom 31. listopada 2016., naložiti tuženiku na ime naknade štete isplatiti joj neto iznos od 49.489,92 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu u cijelosti. Tužiteljica je izvršila obračun putnih troškova za "50 obljetnicu pozivnog centra" koja se od 24. do 25. listopada 2014. održavala u Münchenu, iako nije sudjelovala na tom putovanju. Iz evidencije rada razvidno je da je tužiteljica dana 24. listopada 2014. bila na godišnjem odmoru, a ne službenom putu, no uredno je ispunila putni nalog i izvršila obračun troškova za put koji nije ostvarila. Također, tužiteljica je bila član neformalne "ADAC Bitching Group" koja je osnovana bez suglasnosti poslodavca, a s korištenjem njegovog imena. U okviru aktivnosti te neformalne grupe šireni su uvredljivi sadržaji, čime se prouzročilo uznemiravanje radnice Irene Boras. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o radu (list 4.-6 spisa), Odluku o otkazu (list 8. spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 12. srpnja 2016. (list 9.-11. spisa), Evidenciju radnog vremena (list 17. spisa), Putni nalog od 21. listopada 2014. (list 18. spisa), Putni obračun od 30. listopada 2014. (list 19. spisa), Pravilnik o radu tuženika od 15. srpnja 2013. (list 31.-56. spisa), fotografiju (list 59.-60. spisa), Obračune plaća (list 66.-71. spisa), Rodne listove (list 73.-74. spisa), Otplatni plan (list 75. spisa), saslušani su svjedoci Boris Jurinjak (list 77. spisa), Mirsad Čajdo (list 77.-78. spisa), Ivica Jeličić (list 78. spisa), tužiteljica (list 62. i 77. spisa) i zakonska zastupnica tuženika (list 62.-63. spisa).

 

 

Između stranka nije sporno:

- tužiteljica je kod tuženika bila zaposlena na temelju Ugovora o radu na radnom mjestu agenta u pozivnom centru,

- tuženik je Odlukom o otkazu tužiteljici redovitim otkazom uvjetovanog skrivljenim ponašanjem otkazao Ugovor o radu,

- tužiteljica je protiv Odluke o otkazu 13. srpnja 2014. podnijela Zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik zaprimio 19. srpnja 2016., te se na isti nije očitovao (list 9.-11. spisa),

- kod tuženika ne djeluje sindikat, niti je utemeljeno Radničko vijeće,

- tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu.

 

Iz Odluke o otkazu proizlazi da je tužiteljica izvršila obračun putnih troškova za „50. obljetnicu pozivnog centra“ koja se od 24. listopada do 25. listopada 2014. održavala u Münchenu, iako nije sudjelovala na tom putovanju. Nadalje, tuženik je utvrdio da je tužiteljica bila član „ADAC Bitching Group“ koja je osnovana i vođena bez znanja i suglasnosti tuženika, a s korištenjem imena tuženika. U okviru aktivnosti navedene neformalne grupe, šireni su uvredljivi sadržaji, čime se prouzročilo uznemiravanje radnice tuženika Irene Boras.

 

Odredbom članka 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, 93/14., dalje u tekstu: ZR-a) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni  otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

 Sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a tuženik mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz, tj. u konkretnom slučaju mora dokazati da zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Uvidom u Putni obračun od 30. listopada 2014. (list 19. spisa) utvrđeno je da je isti podnijela tužiteljica, radi obračuna prijevoznih troškova za službeno vozilo na relaciji Zagreb – München – Zagreb i ostalih troškova u iznosu od 705,01 kuna. Kao likvidator naveden je Boris Jurinjak.

 

Tužiteljica je u svom iskazu potvrdila da nije bila na 50. obljetnici pozivnog centra u Münchenu u razdoblju od 24. do 25. listopada 2014., te da je potpisala original putnog obračuna s lista 19. spisa.

 

Svjedok Boris Jurinjak, u relevantno vrijeme blagajnik tuženika, potvrdio je da se na Putnom nalogu od 21. listopada 2014. (list 18. spisa) i Putnom obračunu od 30. listopada 2014. (list 19. spisa) nalazi njegov potpis. Iskazao je da je isključivo on bio zadužen za obračun putnih troškova.

 

Na temelju suglasnih iskaza svjedoka Borisa Jurinjaka i Mirsada Čajde utvrđeno je da su na 50. obljetnicu pozivnog centra u München od radnika tuženika službenim vozilom putovali Boris Jurinjak, Mislav Čajdo, Annemarie Vučetić i Nataša Brodnjak, dok je Marina Bilić, kolegica koja je više od 35 godina radila za ured tuženika u Beogradu, putovala avionom. Naime, osnivač tuženika je bio suosnivač i ureda u Beogradu, a svjedok Mirsad Čajdo bio je rukovoditelj i tog ureda. Marina Bilić nije bila radnica tuženika, ali je njezina firma imala sklopljen ugovor o međusobnoj suradnji s tuženikom. Za sve troškove, kako noćenja, tako i putnih troškova, ispostavljen je jedan zbirni račun. Nitko za put u München nije dobio nikakvu gotovinu, već je sve plaćeno iz blagajne, niti je ikome isplaćena dnevnica. Prema iskazu svjedoka Borisa Jurinjaka tuženik je za Marinu Bilić platio jedno noćenje u hotelu u iznosu nešto manje od 100 eura.

 

Da je tužiteljica potpisom Putnog obračuna od 30. listopada 2014. (list 19. spisa) opravdala hotelske troškove Marine Bilić, osobe koja nije bila radnica tuženika, u svom je iskazu uvjerljivo potvrdila zakonska zastupnica tuženika. Ista je navela da je Boris Jurinjak uzeo akontaciju za sve troškove hotela i za sve ljude koji su bili na tom putovanju, međutim platio je i za gospođu Bilić koja je bila na tom putovanju, a koja nije bila radnica tuženika. Da bi se opravdali ti troškovi tužiteljica je stavila svoj potpis kao da je ona bila. Navedeni sporni obračun utvrdila je revizija u proljeće 2016.

 

Temeljna obveza radnika u radnom odnosu sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a je obavljati posao prema uputi poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada.

 

Putni nalog od 21. listopada 2014. (list 18. spisa) i Putni obračun od 30. listopada 2014. (list 19. spisa), potpisani i odobreni od strane svjedoka Borisa Jurinjaka, kao i usmeno odobrenje istih od strane Mirsada Čajde, tadašnjeg zakonskog zastupnika tuženika, ne predstavljaju uputu poslodavca koja je dana u skladu s naravi i vrstom rada, a po kojoj bi tužiteljica sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a bila u obvezi postupati.

 

Kraj navedenog, radnik je prema odredbi čl. 8. st. 1. ZR-a obvezan pridržavati se i zakona, drugih propisa i pravilnika o radu. U tom smislu tužiteljica sukladno odredbi čl. 37. toč. 7. Pravilnika o radu tuženika od 15. srpnja 2013. odgovara za točnost podnesenog obračuna troškova službenog putovanja, dok se sukladno odredbi čl. 37. toč. 8. navedenog pravilnika podnošenje netočnog obračuna troškova putovanja smatra osobito teškom povredom radne obveze i razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Bez obzira na prethodno citirane odredbe Pravilnika o radu tuženika od 15. srpnja 2013., sud je mišljenja da bi svaki prosječno savjestan radnik prema općim pravilima iskustva trebao znati da predmetna uputa tuženika nije dopuštena i da podnošenje putnog obračuna za službeno putovanje na kojem isti nije bio može poslužiti kao nedopušteno opravdanje nekih drugih troškova. Navedeno je tuženik u konkretnom slučaju i učinio, kada je na ime troškova putovanja tužiteljice (a na kojem ista nije bila) Marini Bilić, osobi koja nije bila radnica tuženika, isplatio troškove noćenja.

 

Pritom nije od utjecaja činjenica što tužiteljici nikada nije isplaćen iznos od 705,71 kuna i što ista sporni putni obračun nije fizički podnijela na obračun.

 

Slijedom navedenog, tužiteljica je postupanjem po spornom nalogu i podnošenjem netočnog Putnog obračuna od 30. listopada 2014. počinila tešku povredu radne obveze, koja opravdava donošenje Odluke o otkazu.

 

Što se tiče druge povrede radne obveze koja je tužiteljici stavljena na teret, valja reći da je na temelju iskaza tužiteljice, te svjedoka Mirsada Čajde i Ivice Jeličića, IT administratora kod tuženika u relevantno vrijeme, utvrđeno da je za vrijeme dok je Mirsad Čajdo bio zakonski zastupnik tuženika između 40-tak radnika tuženika bila oformljena WhatsApp grupa "ADAC Bitching Group". Mirsad Čajdo znao je za postojanje te grupe, i istoj se nije protivio. Tužiteljica je također bila član navedene grupe, dok je Irena Boras radila na studentskom ugovoru.

 

Iz suglasnih iskaza tužiteljice, zakonske zastupnice tuženika i svjedoka Mirsada Čajde proizlazi da se Irena Boras pritužila i osjetila povrijeđenom zbog fotografije (list 59.-60. spisa) koja je dostavljena u "ADAC Bitching Group". Zbog te fotografije je, prema iskazu zakonske zastupnice tuženika i svjedoka Mirsada Čajde, menadžment tim organizirao nekoliko internih sastanaka na kojima su radnici upozoreni da ime tuženika ne mogu koristiti u privatne svrhe na uvredljiv način, da se drugi radnici ne smiju slikati i da se ne smiju širiti uvredljivi sadržaji. Tuženik nije poduzeo nikakve disciplinske mjere.

 

Tuženik nije dokazao da je tužiteljica putem „ADAC Bitching Group“ proslijedila fotografiju Irene Boras, niti da je istu fotografiju komentirala na bilo način. Također, tuženik nije dokazao da je tužiteljica putem „ADAC Bitching Group“ širila uvredljive i neprimjerne komentare, slijedom čega ista ne može biti odgovorna za uznemiravanje kako Irene Boras, tako i ostalih radnika tuženika.

 

Tužiteljica je, kao i ostali radnici tuženika, bila član WhatsApp grupe „ADAC Bitching Group“, za čije je postojanje tuženik znao i istoj se u relevantno vrijeme nije protivio. Stoga nije osnovan niti navod iz Odluke o otkazu kako je predmetna grupa osnovana bez znanja i suglasnosti tuženika, a s korištenjem imena tuženika. Mišljenje zakonske zastupnice tuženika kako je prijevod engleske riječi „bitching“ uvredljiv za tuženika, samo po sebi ne dovodi do zaključka da su tužiteljica i ostali radnici tuženika „ADAC Bitching Group“ postupali na uvredljiv način za tuženika.

 

Iskaz zakonske zastupnice tuženika u dijelu u kojem je navela da su ostali radnici tuženika koji nisu bili članovi WhatsApp grupe „ADAC Bitching Group“ bili u strahu da se i njih ne počne ismijavati, sud ocjenjuje paušalnim, jer tuženik nije predložio saslušanje niti jednog od tih radnika.

 

Za opravdani razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika dovoljno je da je poslodavac dokazao samo jednu od više povreda radnih obveza iz odluke o otkazu, a što je tuženik i učinio. Tužiteljica je podnošenjem netočnog putnog obračuna od 30. listopada 2014. počinila tešku povredu radne obveze koja opravdava donošenje Oduke o otkazu.

 

Prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Tužiteljica je u svom iskazu potvrdila da ju je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu pozvao na iznošenje obrane, ali ista obranu nije dala, jer je to bila samo forma. Budući da među strankama nije sporno da je tuženik tužiteljicu prije donošenja Odluke o otkazu pozvao na iznošenje obrane, te da tužiteljica, u prilog svojih tvrdnji kako su povrede radne obveze navedene u Pozivu na obranu različite od povreda stavljenih joj na teret Odlukom o otkazu, nije dostavila Poziv na obranu, tuženik je postupio sukladno odredbi čl. 119. st. 2. ZR-a.

 

Činjenica što tuženik prije donošenja Odluke o otkazu tužiteljicu nije upozorio na obvezu iz radnog odnosa sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a ne čini Odluku o otkazu nezakonitom, budući sudjelovanje u opravdavanju nedopuštenih putnih troškova predstavlja okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od poslodavca da radnika na isto upozori.

 

  Cijeneći sve navedeno, sud smatra da je Odluka o otkazu dopuštena, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenosti iste. Budući da je predmetni otkaz dopušten, nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 125. st. 1. ZR-a, pa je odbijen i zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom Ugovora o radu i naknadom štete s te osnove. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

 

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13., u daljnjem dijelu teksta: ZPP-a), te su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12. i 103/14., dalje u tekstu: OT/12) prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje.

 

Tako su tuženiku do podnošenja podneska od 4. srpnja 2017. priznati troškovi jednokratne nagrade (200 bodova prema Tbr. 7/2. OT/12), što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT/12) i poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. OT/12), iznosi 2.500,00 kuna. Osnovom vrijednosti predmeta spora od 49.489,92 kuna tuženiku su priznati troškovi pristupa na ročišta 7. lipnja 2017., 17. srpnja 2017. i 15. rujna 2017. (po 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT/12) i sastava podneska od 11. rujna 2017. (100 bodova prema Tbr. 8/1 OT/12), što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT/12) i poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. OT/12) iznosi 5.000,00 kuna.

 

Slijedom navedenog, tuženiku je na ime troškova parničnog postupka ukupno dosuđen iznos od 7.500,00 kuna, kao pod točkom II. izreke presude.

 

Sud nije priznao tuženiku unaprijed zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu, budući da stranke sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a mogu tražiti troškove koji su im nastali do zaključenja glavne rasprave, a zatraženi trošak ročišta za objavu nije ni nastao, a niti dospio do dana zaključenja glavne rasprave kada je ovaj trošak zatražen. Osim toga, nije izvjesno da li će stranka pristupiti na ročište za objavu ili ne Stoga je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 4.375,00 kuna odbijen kao pod točkom III. izreke presude.

 

Na ročištu 6. travnja 2017. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova po načelu culpae. To ne samo stoga što tužitelj navedeni zahtjev nije postavio određeno sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP-a, već i zbog toga što je punomoćnik tužiteljice u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadom predmetnog troška za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira na broj poduzetih radnji, imao pravo na jednokratnu nagradu u iznosu od 200 bodova.

 

Tužiteljica je u cijelosti izgubila u sporu, pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. odbijen i njezin zahtjev za naknadom parničnih troškova.

 

Tužiteljica je sukladno odredbi čl. 15. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 26/03., pročišćeni tekst, broj: 125/11., 112/12. i 157/13.) oslobođena plateža sudskih pristojbi u ovom predmetu.

           

Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 11. listopada 2017.

                       

       Sutkinja:

                                                                                                                                  Ruža Garac

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 8 dana.