Broj: 11 Pr-252/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

            Općinski sud u Sisku, po sutkinji toga suda Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Antuna Bako OIB:02420160511, iz Košutarice, Košutarica 65, kojeg zastupa punomoćnica Marija Ćosić, odvjetnica iz Novske, protiv tuženika VODOPRIVREDA NOVSKA društvo s ograničenom odgovornošću, za vodnogospodarsku djelatnost OIB:34038875975, Novska, Kralja Zvonimira 97, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Pavić, odvjetnica iz Požege, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 7. rujna 2017., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 6. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

           

            I/ Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu br. 02-38/2-2015 kojom tuženik VODOPRIVREDA NOVSKA d.o.o., Ulica kralja Zvonimira 97, OIB:34038875975 otkazuje tužitelju Antunu Bako iz Košutarice, Košutarica 65,  OIB:02420160511 Ugovor o radu na neodređeno vrijeme br. 02-1171/07 od 1. listopada 2007, te Dodatak ugovora o radu br. 02-681/14 od 1. travnja 2014. kao i Odluka od 12. studenog 2015., kojom tuženik odbija tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava radnika, te da navedene odluke ne proizvode nikakve pravne učinke, pa se nalaže tuženiku vratiti tužitelja Antuna Bako na radno mjesto građevinski radnik 2, II grupe, u roku od 8 dana.

            II/ Nalaže se tuženiku VODOPRIVREDA NOVSKA d.o.o. da tužitelju Antunu Bako naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 6. listopada 2017., do isplate, sve u roku od osam dana.

           

Obrazloženje

 

Tužitelj Antun Bako podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika VODOPRIVREDA NOVSKA d.o.o., za vodnogospodarsku djelatnost,  radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza.

            U tužbi tužitelj navodi da je bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu građevinski radnik 2, II grupe, da je došlo do preoblikovanja dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću, u kojem obliku tuženik sudjeluje u pravnom prometu, da je tuženik 3. studenog 2015. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu br. 02-38/2-2015 kojom je tužitelju otkazao Ugovor o radu br. 02-1171/07 od 1. listopada 2007., te Dodatak ugovora o radu br. 02-681/14 od 1. travnja 2014., zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa zbog čega za tužitelja nastavak radnog odnosa nije moguć. Nadalje navodi da je Odluka iz točke III tužbe dostavljena tužitelju 5. studenog 2015., te je protiv iste Odluke 6. studenog 2015. tužitelj podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika. 24. studenog 2015. tužitelju je dostavljena Odluka br. 2015-31/2015 od 12. studenog 2015. kojom tuženik odbija zahtjev tužitelja. Točno je da je tužitelja 22.10.2015., napustio svoje radno mjesto zbog nepodnošljivih bolova i krvarenja o čemu je tužitelj obavijestio svog nadređenog. Zbog lošeg zdravstvenog stanja tužitelja liječnik opće prakse otvorio je tužitelju bolovanje za razdoblje od 23.11.2015. do 30.11.2015. o čemu je 23.11.2015. tužitelj telefonski obavijestio svog neposredno nadređenog. Tužitelj je tuženiku zadnjeg dana bolovanja 30.11.2015., dostavio doznake od bolovanja. Stoga nisu točni navodi kako tužitelj nije poštivao obvezu izvješćivanja poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad. Stoga predlaže da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nisu sporni navodi tužitelja u odnosu na radno mjesto tužitelja, otkaz ugovora o radu, te zahtjev za zaštitu prava. Navodi da nije točan navod tužitelja da je obavijestio nadređenoga nakon što je napustio svoje radno mjesto 22.10.2015. Također navodi da su netočni navodi tužitelja da je o početku bolovanja obavijestio poslodavca jer za takvu tvrdnju ne predlaže dokaze, ne navodi na koji način ga je obavijestio tj. osobnom izjavom, pisanim putem ili drugačije, ne navodi datum niti vrijeme obavještavanja, niti nudi imena eventualnih svjedoka). Na taj način doveo je u zabludu poslodavca jer nije niti poštivao obvezu izvješćivanja poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad utvrđenu člankom 37. Zakona o radu, a po postupku utvrđenom Pravilnikom o sadržaju i načinu izdavanja potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad (NN 32/15) sve to nije učinio niti nakon tri dana, cijelo to vrijeme nije se javljao poslodavcu sve do 30. listopada 2015., znači do zadnjeg dana bolovanja, dana kada je dostavio doznake. U cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom i podmiriti parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

            Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 5 spisa), Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. studenog 2015. (list 6 i 7 spisa), zahtjev za zaštitu prava od 6. studenog 2015. (list 8 spisa), presliku povratnice (list 9 spisa), Odluku od 12. studenog 2015. (list 10 spisa), Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad od 30. listopada 2015. (list 11 spisa), prijavu VODOPRIVREDE Novska d.o.o. od 22. listopada 2015. (list 19 spisa), prijavu od 22. listopada 2015. (list 20 spisa), zapisnik od 22. listopada 2015. (list 21 spisa), presudu Općinskog suda u Sisku, poslovni broj 10 K-163/16 od 29. kolovoza 2016. (list 22-25 spisa), te su izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka Miroslava Grgića, Luke Kveštaka i Marije Bako, te saslušanjem tužitelja.

            Svjedok Miroslav Grgić, u svom iskazu je naveo da je da je kod tuženika zaposlen kao poslovođa, a u vrijeme otkaza tuženika tužitelju radio je kao brigadir – voditelj građevinske grupe, te iako nije bio neposredno nadređen tužitelju tada je u poslove njegovog radnog mjesta ulazilo i vođenje košnje, ručno i strojno, a tužitelj je radio na poslovima ručne košnje. Sjeća se da su ga tako radnici tuženika koji su također radili na košnji obavijestili da se tužitelj 22. listopada 2015. udaljio s mjesta rada, a to je bio rad na terenu, te da se nikome nije javio. O tome je obavijestio glavnog inženjera Luku Kveštaka, te je zajedno s istim došao na lice mjesta i utvrdio da tužitelja nema. Navodi da ga tužitelj nije obavijestio o tome da je napustio mjesto rada, a da je tužitelju bio poznat njegov broj mobilnog telefona, tj. privatnog telefona, te je preko istog s tužiteljem ranije komunicirao vezano za obavijesti o isplati plaća. Tužitelj ga preko tog telefona nikada nije obavještavao o tome da bi bio spriječen za rad iz bilo kojih razloga. Navodi da je  glavnom inženjeru Luki Kveštaku podnio i pisanu prijavu o tome da je tužitelj 22. listopada 2015. napustio svoje mjesto rada. Ističe da ga tužitelj nije ni na koji način kontaktirao vezano za to što je tada napustio mjesto rada, a niti sljedećih dana vezano za nedolazak na posao. Navodi da kod tuženika radi više od 4 godine i poznato mu je da je tužitelj već radio kod tuženika prije nego što je on počeo raditi. Navodi da se već ranije znalo događati da tužitelj napušta svoje radno mjesto, s time što su nastojali takve situacije "izgladiti" odnosno da se u firmi baš za to ne sazna, a sve kako tužitelj ne bi dobio otkaz. Navodi da je ranije navedenog datuma ipak odlučio o napuštanju radnog mjesta tužitelja obavijestiti tuženika, jer neke mjere ipak moraju postojati odnosno smatra da je jedno napustiti dva ili tri puta radno mjesto, a drugo 7 ili 8 puta, te misli da to nije u redu u odnosu na druge radnike. Navodi da nije zvao tužitelja da provjeri da li bi isti možda bio na bolovanju niti je smatrao da bi to bila njegova obaveza.

Luka Kveštak ispitan u svojstvu svjedoka, u svom iskazu je naveo da je kod tuženika zaposlen na radnom mjestu voditelja gradilišta odnosno inženjera na gradilištu, te ističe da je bio nadređen tužitelju koji je u vrijeme otkazivanja bio dio radne skupine od 5 ili 6 radnika koji su radili na poslovima ručne košnje. Ističe da su ga radnici 22. listopada 2015. obavijestili da je tužitelj napustio mjesto rada, nakon čega je zajedno s poslovođom Miroslavom Grgićem došao na lice mjesta i utvrdio da tužitelja doista nema, te su pregledali okolni teren kako bi utvrdili da se tužitelju nije što dogodilo, a ujedno su i pričekali nekih 20 minuta ili pola sata da vide hoće li se tužitelj vratiti na radno mjesto. Kada su vidjeli da tužitelja i dalje nema na mjestu rada gdje bi trebao biti, o tome je sastavio izjavu odnosno obavijestio tuženika o istome. Smatra da je njegova dužnost bila obavijestiti tuženika o tome jer cijela radna grupa tih radnika ima unaprijed utvrđenu normu odnosno površinu koju treba pokositi, a ukoliko se ta norma ne ispuni dužan je  o tome izvijestiti tuženika. Radnici koji su radili u skupini s tužiteljem izvijestili su ga da je tužitelj napustio radno mjesto jer bi u protivnom značilo da bi oni morali odraditi i njegov dio posla kako bi ispunili normu. Ističe da se već takvo napuštanje mjesta od strane tužitelja događalo i to zasigurno više od jedanput. Navodi da je osim ove prijave podnio još samo jednu pisanu prijavu, ali je tužitelja u nekoliko navrata usmeno upozorio da ne smije napuštati svoje radno mjesto iako bi se to samo po sebi trebalo podrazumijevati. Ističe da je cijelu radnu grupu upoznao s njihovom normom po satu. Tužitelj ga nije ni na koji način obavijestio o razlozima zbog kojih je toga dana napustio mjesto rada, niti toga niti sljedećeg dana. Navodi da se koristi službeni mobilnim telefonom tvrtke, te da je tužitelj znao broj i tog telefona, jer su već putem tog telefona komunicirali. Tužitelj ga nije preko tog telefona zvao da ga obavijesti o napuštanju svog radnog mjesta, a niti o tome da bi se nalazio na bolovanju. Ističe da je za bolovanje tužitelja saznao 2. studenog 2015., kad je primio doznake tužitelja da je bio na bolovanju. Ne sjeća se da li mu je iste doznake tko neposredno uručio ili su mu samo bile ostavljene na stolu. Napominje da je njegovo mjesto rada tog 22. listopada 2015. bilo samo 400 metara udaljeno od mjesta rada tužitelja i da ga je tužitelj mogao i neposredno doći obavijestiti o razlozima zbog kojih mora napustiti radno mjesto ili da je bio kod liječnika. Ističe da je u utuženom periodu i Miroslav Grgić bio nadređen tužitelju i da ne bi imao ništa protiv da se tužitelj njemu javio, odnosno da je njega obavijestio o razlozima napuštanja radnog mjesta i o bolovanju. Ističe da je praksa kod tuženika da se čeka tri dana da se donese liječnička potvrda prema kojoj je radnik privremeno nesposoban za rad, a prije toga bi usmeno trebao biti obaviješten što se dogodilo, sve kako bi mogao svakodnevno odrediti raspored.

Svjedokinja Marija Bako, supruga tužitelja, u svom iskazu je navela da je tužitelj jednu srijedu u listopadu ili studenom, ne može sa sigurnošću reći koje godine, došao kući ranije s posla oko 11,30 sati, također ne može se točno sjetiti da li je tužitelj toga dana bio kod liječnika, ali zna da je oko 13,30 sati nazvao s kućnog telefona na mobitel Miroslava Grgića, koji mu se na prvi telefonski poziv nije javio, te ga je nakon jedne minute ponovno nazvao te mu se javio, da ne može doći na posao jer je bolestan. Rekao mu je da ima zdravstvenih problema, da ima proljev i da ga jako grči po želucu. Tužitelj tada nije spominjao da je bio kod liječnika. Drugi put je tužitelj Miroslava Grgića također zvao sa fiksnog kućnog telefona, te ističe da sada više nemaju telefon jer je isti isključen i to već više od godinu dana. Nadalje ističe da je njen suprug zbog navedenih zdravstvenih problema doktoru išao slijedećega dana, a ne toga dana kada je zvao Miroslava Grgića, te ističe da istoga dana nije išao liječniku jer nemaju vozilo, a liječnik im je daleko, te je slijedećega dana zamolila susjeda da supruga odveze liječniku.

            Tužitelj Antun Bako u svom iskazu je naveo da je toga dana napustio radno mjesto jer je u nekoliko navrata imao proljev i krvavu stolicu, te da je o tome obavijestio svoje kolege radnike i Miroslava Grgića, a kojeg je obavijestio kada je došao kući poslije radnog vremena. Odmah nakon napuštanja radnog mjesta otišao je kod liječnika, te je odmah otvorio bolovanje, s time što mu doktorica nije odmah toga dana 22. listopada 2015. dala liječničku potvrdu već mu je doznaku dala tek 30. listopada 2015. Istog tog dana 30. listopada 2015. tu liječničku doznaku dostavio je u Vodoprivredu. U periodu od 23. do 29. listopada 2015. nije ni na koji način obavještavao poslodavca iz kojeg razloga ne dolazi na radno mjesto. Poznato mu je da mora poslodavcu dostaviti i liječničku potvrdu da je spriječen za rad, no nije mu poznato zašto mu to liječnica nije dala. Kad je ranije znao biti na bolovanju, liječničku potvrdu poslodavcu je nosio drugog dana bolovanja. 22. listopada 2015.  na posao je došao u 06.00 sati, a otišao je u 10,00 sati za vrijeme gableca, a kod liječnice je bio negdje oko 10.45 sati, te misli da je to bio utorak. Tada je bio oko 10 minuta hoda udaljen od upravne zgrade tuženika, te je na putu do liječnika morao proći kraj upravne zgrade tuženika. Zastao je u firmi, ali nije zatekao u  nikoga od šefova, niti Miroslava Grgića, niti Luku Kveštaka. Miroslava Grgića je nazvao kada je došao kući sa svog tadašnjeg kućnog telefonskog broja 602-095. Doznaku za bolovanje stavio je na stol Luki Kveštaku koji tada tamo nije bio prisutan.  Tijekom 2015. a prije spornog perioda, bio je u tri navrata na bolovanju, te je sva ta tri puta doznaku tuženiku donio drugog dana bolovanja.

Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cijelog postupka sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Naime, između stranaka nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu br. 02-1171/07 od 01.10.2007. sklopljenog na neodređeno vrijeme, te Dodatka ugovoru u radu br. 02-681/14 od 01.04.2014. i to na radnom mjestu građevinskog radnika 2, II. grupe, te da mu je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. studenog 2015., otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

Iz obrazloženja navedene odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj na gradilištu Potok Konačka-Košnja obavljao poslove građevinskog radnika 2, II. grupe, te da je od dana 22. 10. 2015. napustio radno mjesto te se od 23.10.2015. kada nije došao na radno mjesto i nije toga dana radio više ne pojavljuje na radnom mjestu do daljnjega uzastopno pet radnih dana. Pisanu prijavu o počinjenoj povredi obveza iz radnog odnosa od 22.10.2015. podnio je neposredni rukovoditelj Luka Kveštak odnosno brigadir Miroslav Grgić, te se navodi da je tužitelj već ranije upozoravan na istovrsne i druge povrede obveza iz radnog odnosa i to 23.01.2014. i 20.08.2014. Takvim postupanjima tužitelja je došlo do propuštanja radnji preuzetih ugovorom o radu čime je tužitelj poremetio proizvodni proces poslodavca i prouzrokovao potpuni gubitak povjerenja kod  poslodavca što sve čini osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.

Nadalje, iz priloženih zahtjeva za zaštitu prava radnika i preslike povratnice utvrđeno je da je tužitelj protiv pobijane odluke o otkazu zahtjev za ostvarenje prava podnio tuženiku 09.11.2015., o kojem je tuženik odlučio odlukom od 12.11.2015., zatim, nije sporno da je tužitelj odluku tuženika od 12.11.2015. primio 24.11.2015., te je stoga za zaključiti da je tužba ovom sudu podnesena (07. prosinca 2015.g.) u roku propisanom odredbom čl. 133. st. 2.  Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje: ZR).

Nije sporno niti da je tužitelj 22.11.2015. napustio radno mjesto, te da nije bio nazočan na radu u vremenskom periodu od 23.11.2015. do 30.11.2015.

Sporno je da li je da li je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. studenog 2015. dopuštena i zakonita obzirom da tužitelj tvrdi da je u periodu od 23.11.2015. do 30.11.2015.  bio na bolovanju zbog svog zdravstvenog stanja kao i da je o otvorenom bolovanju 23.11.2015. obavijestio njemu neposredno nadređenog radnika.

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR teret dokazivanja da postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

Nadalje, prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR, prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Utoliko što je odredbom čl. 117. st. 1. ZR propisano da privremena nenazočnost na radu zbog bolesti iz ozljede nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, a iz Izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad liječnice opće medicine dr. Cecilije Buljan od 30.10.2015. je utvrđeno da je tužitelj bio privremeno  nesposoban/spriječen za rad u periodu od 23.10.2015. do 30.10.2015. zbog bolesti, zaključak je suda da je tužitelj iz opravdanih razloga bio privremeno nenazočan na radu od 23.10.2015. pa uzastopno pet radnih dana (kako to proizlazi iz osporavane odluke o otkazu) kao i da takva privremena nenazočnost nije opravdani razloga za otkaz propisan odredbom čl. 116. st. 1. ZR, tim više što je tuženik u vrijeme donošenja odluke o otkazu raspolagao navedenim izvješćem odnosno bio je upoznat s razlogom nenazočnosti tužitelja na radu.

Nadalje, točno je da je obveza tužitelja kao radnika, sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZR, bila što je moguće prije obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, i to najkasnije u roku od tri dana tužitelj mu je bio dužan dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju.

Po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao da je sukladno navedenoj odredbi čl. 37. st. 1. ZR obavijestio poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad jer to nisu potvrdili svjedoci Miroslav Grgić i Luka Kveštak, a niti to proizlazi iz iskaza samog tužitelja dok je iskaz svjedokinje Marije Bako neuvjerljiv jer je suprotan iskazu samog tužitelja, te neodređen jer svjedokinja ne zna određeno navesti kada je to tužitelj obavještavao poslodavca o bolesti zbog čega sud nije povjerovao u istinitost njezina iskaza, međutim, takav propust tužitelja sam po sebi, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu propisan odredbom čl. 116. st. 1. ZR.

Nadalje, utoliko što nije sporno da je tužitelj radno mjesto napustio 22.11.2015., te stoga što iz Izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad liječnice opće medicine dr. Cecilije Buljan od 30.10.2015. proizlazi da je tužitelj bio privremeno  nesposoban/spriječen za rad u periodu od 23.10.2015. do 30.10.2015. zbog bolesti, valja reći da je sud povjerovao navodima tužitelja da je toga dana (22.11.2015.) radno mjesto napustio zbog lošeg zdravstvenog stanja, pa niti takav postupak tužitelja, unatoč tome što tužitelj nije dokazao da je poslodavca obavijestio da napušta radno mjesto, po ocjeni ovog suda ne predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa odnosno opravdani razlog za otkaz ugovora o radu propisan odredbom čl. 116. st. 1. ZR.

Tuženik nije dostavio nikakve dokaze na okolnost navoda iz obrazloženja osporavane odluke o otkazu o upozorenjima tužitelju od 23.01.2014. i od 20.08.2014., a niti iz odluke o otkazu proizlazi zbog kojih to povreda obveza iz radnog odnosa je tužitelj upozoravan pa stoga ti navodi tuženika nisu od utjecaja na odluku suda, a u odnosu na navode iz prijave Luke Kveštaka od 22.10.2015., prijave Grgić Miroslava od 22.10.2015. kao i zapisnika od 22.10.2015. prema kojima tužitelj radi probleme na radnom mjestu svojim kolegama, ne ispunjava radnu normu, svađa se s kolegama, valja reći da takvi eventualni postupci tužitelja nisu razlogom otkazivanja ugovora o radu koji se u ovom predmetu osporava, a stoga niti predmetom ispitivanja suda.

Niti presuda Općinskog suda u Sisku br. K-163/16 od 29. kolovoza 2016. nije relevantna za ovaj spor jer, unatoč činjenici da iz iste proizlazi da je tužitelj osuđen za kazneno djelo teške krađe na štetu ovdje tuženika, počinjenje navedenog kaznenog djela nije bilo razlogom otkazivanja ugovora o radu koji se u ovom predmetu osporava, a niti bi vrijeme počinjenja tog kaznenog djela (20.11.2015. do 01.12.2015.) ukazivalo na eventualnu zloupotrebu bolovanja od strane tužitelja.

Potom, mišljenje je ovog suda da je tuženik postupio protivno odredbi čl. 119. st. 2. ZR jer nije omogućio tužitelju iznošenje obrane prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, a nije niti dokazao da bi postojale kakve okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati da to učini, i to poglavito iz razloga jer je tuženiku u vrijeme otkazivanja ugovora o radu bilo dostupno Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad liječnice opće medicine dr. Cecilije Buljan od 30.10.2015. odnosno bilo mu je poznato da je tužitelj bio privremeno nenazočan na radu zbog bolesti.

Prema tome, kako tuženik, sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR, nije dokazao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ili neku drugu osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć, a koja bi opravdavala  izvanredni otkaz tužitelj, niti je tuženik dokazao svoje navode o kakvom poremećaju proizvodnog procesa kod tuženika kojeg je izazvao tužitelj, valjalo je udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

Odluka o vraćanju tužitelja na posao temelji se na odredbi čl. 116. st. 1. ZR, te je tužitelj vraćen na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza.

            O troškovima postupka stranaka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odnosno stoga što je tuženik u cijelosti izgubio spor dužan je tužitelju nadoknaditi parnični trošak u vidu jednokratne nagrade u iznosu od 2.000,00 kuna (Tbr. 7.), te PDV-a u iznosu od 500,00 kuna, ukupno 2.500,00 kuna.

            Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

           

U Sisku, 6. listopada 2017.

 

                                                                                                                 Sutkinja:

                                                                                    Sanda Navara Sladović v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 8 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.