Broj: 4 Pr-1055/17-44

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ruži Garac, u pravnoj stvari tužiteljice Iskrice Forko-Međimorec iz Štaglinca, Štaglinec 26A, OIB: 58024055045, zastupane po punomoćnici Sonji Vogrinc, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jurin & Vogrinc, Zagreb, Palmotićeva 35, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d. Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćnicima Marijanu Ruždjaku, Nataši Grah Ruždjak, Ivanu Filkoviću i Marku Šebalju, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri, Zagreb, Draškovićeva 40/II, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 15. rujna 2017., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 4. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o    j e

           

I.          Utvrđuje se ništetnim Ugovor o radu broj: H3-276320-35-2014, zaključen između Hrvatskog telekoma d.d., OIB: 81793146560, iz Zagreba, Roberta Frangeša Mihanovića 9 i Iskrice Forko-Međimorec, OIB: 58024055045, iz Štaglinca, Štaglinec 26 A.

 

II.        Nalaže se tuženiku, Hrvatski telekom d.d., OIB: 81793146560, iz Zagreba, Roberta Frangeša Mihanovića 9, vratiti tužiteljicu Iskricu Forko-Međimorec, OIB: 58024055045, iz Štaglinca, Štaglinec 26 A, na rad, na radno mjesto prodajni predstavnik temeljem Ugovora o radu broj: H3-1254425-46-2014, od 1. svibnja 2014. odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice, u roku od 8 dana.

 

III.       Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 14.375,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2017. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

IV.       Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je temeljem Ugovora o radu broj H3-276320-35-2014 kod tuženika bila zaposlena na poslovima radnog mjesta Suradnik za razvoj kanala prodaje – Odsjek za prodaju u dućanima 1 (Sjever) – Sektor prodaje u dućanima – Područje za privatne korisnike (CRO) (dalje u tekstu:  Ugovor o radu) s početkom rada od 1. srpnja 2014. Navedeni Ugovor o radu zaprimila je i potpisala 1. kolovoza 2014. na prijedlog tuženika, do kada je imala sklopljen Ugovor o radu broj HR-1254425-46-2014 od 1. svibnja 2014., te je radila na radnom mjestu Prodajni predstavnik - Odsjek za prodaju u dućanima 1 (Sjever) – Sektor prodaje u dućanima – Područje za privatne korisnike (CRO). Oba navedena ugovora o radu bila su zaključena na neodređeno vrijeme. Nedugo nakon potpisivanja Ugovora o radu od 1. kolovoza 2014., rukovoditelj Nenad Jakšić, koji joj je i ponudio prelazak na radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje, dana 19. kolovoza 2014. obavijestio ju je da je na radnom mjestu Suradnika za razvoj kanala prodaje višak i da prestaje potreba za njezinim radom. Dana 9. listopada 2014. zaprimila je Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, protiv koje odluke je pokrenula sudski spor. U obrazloženju osporavane Odluke o otkazu tuženik navodi kako je dana 19. kolovoza 2014. donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika paušalno obrazlažući razloge nastanka viška smanjenjem opsega administrativnih aktivnosti. Osim što istaknuti razlozi za otkaz nisu istiniti, tuženiku su u trenutku zaključenja spornog Ugovora o radu nesumnjivo bile poznate potrebe za zaposlenicima na pojedinim radnim mjestima i eventualnim viškovima na drugim radnim mjestima. Budući da cilj tuženika prilikom zaključenja Ugovora o radu nije bio omogućiti joj rad na neodređeno vrijeme, nego raskinuti s njome radni odnos, smatra kako je tuženik postupio protivno načelu povjerenja i dobre vjere, odnosno protivno moralu društva. Stoga, predlaže utvrditi ništetnim Ugovor o radu, te naložiti tuženiku vratiti ju na rad na radno mjesto Prodajni predstavnik temeljem Ugovora o radu, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće njezinom radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate. Podredno, ukoliko sud ocijeni da opisano postupanje tuženika nije suprotno društvenom moralu, smatra kako je tuženik prilikom zaključenja Ugovora o radu postupao prijevarno izazivajući kod nje zabludu u pogledu trajanja ugovornog odnosa, odnosno namjere tuženika da joj omogući rad. Ni prilikom davanja ponude za sklapanje Ugovora o radu, niti prilikom zaključenja Ugovora o radu, tuženik nije dao naslutiti da će novo radno mjesto biti ukinuto uslijed utvrđenja kolektivnog viška radnika. Upravo suprotno, tuženik joj je promjenu radnog mjesta prikazivao kao nagradu za rad. Da je tuženik postupao prijevarno proizlazi i iz činjenice da ni postupak savjetovanja oko utvrđivanja kolektivnog viška radnika, a niti postupak savjetovanja oko osporavane Odluke o otkazu nisu provedeni sukladno relevantnim odredbama Zakona o radu, odnosno sukladno odredbi čl. 79. Kolektivnog ugovora. Stoga, ukoliko sud smatra da ugovor o radu nije ništetan, predlaže poništiti Ugovor o radu te naložiti tuženiku vratiti ju na rad na radno mjesto Prodajni predstavnik temeljem Ugovora o radu, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće njezinom radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor prekluzije, jer tužiteljica nije podnijela zahtjev za zaštitu prava. Ističe, nadalje, da tužba nije jasna. Naime, namjera stranaka je bila zasnivanje radnog odnosa, pa takav ugovor nije, niti može biti protivan Ustavu, prisilnim propisima, a još manje moralu društva. Nisu osnovane tvrdnje tužiteljice kako je on pri sklapanju Ugovora o radu prijevarno postupao, budući postupak rješavanja kolektivnog viška radnika ne samo da nije započeo, nego nije niti bio u pripremi. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o radu nije mogao znati koji će poslovi biti obuhvaćeni viškom. Posebno nije mogao znati da li bi i u slučaju da se poslovi za koje se sklapa Ugovor o radu utvrde kao višak, tužiteljica primjenom kriterija o socijalnom odabiru bila ta kojoj će se otkazati ugovor o radu. Radilo se o sklapanju ugovora o radu nekoliko mjeseci prije nego što je započela procedura rješavanja kolektivnog viška i izmjena pravilnika o organizaciji. Protivi se vraćanju tužiteljice na rad, jer sve kad bi sud i utvrdio ništetnost ugovora, pravna posljedica istog nije vraćanje na rad.  Osim toga, tužiteljici je Ugovor o radu prestao po sasvim drugom osnovu. Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

  Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž R-938/16 od 11. svibnja 2017. ukinuta je presuda ovog suda posl. broj Pr-9627/14-30 od 15. lipnja 2016. u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim Ugovor o radu broj: H3-276320-35-2014 zaključen između tuženika i tužiteljice, i naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto prodajni predstavnik temeljem Ugovora o radu broj: H3-1254425-46-2014 od 1. svibnja 2014., odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Iz navedenog rješenja proizlazi da ovaj sud u obrazloženju pobijane odluke nije naveo niti jednu okolnost iz koje bi proizlazila ništetnost predmetnog ugovora u smisli odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da su tako potpuno izostali jasni razlozi o tome zbog čega bi isti ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

 

U ponovljenom postupku tužiteljica je u cijelosti ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te kod svih navoda iznesenih tijekom postupka, posebno kod navoda iz odgovora na žalbu, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih tijekom postupka, posebno kod navoda iz žalbe.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o radu od 1. srpnja 2014. (list 5. spisa), Ugovor o radu od 7. svibnja 2014. (list 6. spisa), Odluku o otkazu Ugovora o radu od 3. listopada 2014. (list 7. spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 23. listopada 2014. (list 8.-13. spisa), Dopis tuženika od 19. kolovoza 2014. (list 14. spisa), Zaključke blagajne od 1. kolovoza 2014., 28. srpnja 2014. i 26. srpnja 2014. (list 29. spisa), Nacrt Odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika u 2014. (list 30.-31. spisa), presliku radne knjižice (list 44.-46. spisa), Odluku tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014. od 19. kolovoza 2014. (list 47.-59. spisa), Pravilnik o organizaciji tuženika od 15. srpnja 2014. i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 15. srpnja 2014. (list 72.-178. spisa), Pravilnik o organizaciji tuženika od 24. prosinca 2014. (list 182.-188. spisa), Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika od 23. travnja 2014. (list 189.-192. spisa), saslušani su svjedoci Gordana Martinuš (list 42. spisa), Renata Preglej Garić (list 42. spisa), Nenad Jakšić (list 65. spisa) i Vesna Mamić (list 65.-66. spisa), te tužiteljica (list 43. spisa).

 

Tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti Ugovora o radu, podredno na poništenje Ugovora o radu. Odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09., 61/11. i 73/13., u daljnjem dijelu teksta: ZR-a), odnosno čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., u daljnjem dijelu teksta: ZR-a), propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužiteljica prekludirana u pravu na podnošenje predmetne tužbe, jer u konkretnom slučaju tuženik nije donio nikakvu odluku kojom vrijeđa neko pravo iz radnog odnosa tužiteljice, niti je povrijedio pravo tužiteljice na način koji bi imao neposredan učinak na njezino pravo iz radnog odnosa u smislu proizvođenja negativnog učinka na pravo tužiteljice iz radnog odnosa ili mijenjanja sadržaja njezinog radnog odnosa. Tužiteljica je podnijela tužbu na utvrđenje, odnosno poništenje Ugovora o radu, slijedom čega nije bila obvezna prije podnošenja ove tužbe obratiti se tuženiku zahtjevom za zaštitu prava.

 

Uvidom u Ugovor o radu od 1. srpnja 2014. (list 5. spisa) za radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje Odsjek za prodaju u dućanima 1 (Sjever) – Sektor prodaje u dućanima – Područje za privatne korisnike (CRO) utvrđeno je da je isti tužiteljica potpisala u Koprivnici 1. kolovoza 2014.

 

Uvidom u Odluku o otkazu Ugovora o radu od 3. listopada 2014. (list 7. spisa) utvrđeno je da je tužiteljici Ugovor o radu otkazan zbog poslovno uvjetovanih razloga. Dana 19. kolovoza 2014. tuženik je donio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kojim su utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina, te je mjerama zbrinjavanja uprava utvrdila da je kolektivnim viškom obuhvaćeno 156 radnika. O navedenoj odluci tuženik je proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem, te je o provedenom savjetovanju dostavio obavijest nadležnoj javnoj službi zapošljavanja. Do prestanka potrebe obavljanja radnog mjesta Suradnika za razvoj kanala prodaje na lokaciji Koprivnica došlo je zbog smanjenja opsega administrativnih aktivnosti. Mjere radi zbrinjavanja viška radnika tuženik je proveo tako što je omogućio testiranje radnika za čijim radom prestaje potreba i to na radnom mjestu Agent u Sektoru za korisničku podršku s mjestom rada u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Tužiteljica nakon provedenog postupka za zapošljavanje na radnom mjestu Agent, nije prihvatila ponuđeni ugovor o radu. Prilikom odlučivanja kojim će se radnicima otkazati ugovori o radu tuženik je vodio računa o zakonskim, te je primijenio i dodatne kriterije, kao što su procjena učinka tužiteljice u 2013. Također je vodio računa i o kriterijima za socijalni odabir propisan odredbom čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika.

 

Uvidom u Odluku tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014. od 19. kolovoza 2014. (dalje u tekstu: Odluka o višku radnika) utvrđeno je da je na dan 19. kolovoza 2014. kod tuženika zaposleno 5033 radnika, te da je u području za privatne korisnike (CRO) broj radnih mjesta obuhvaćenih viškom 14, a broj radnika za čijim radom prestaje potreba 27. U Odsjeku za prodaju u dućanima 1-4 (Sjever, Jug, Istok, Zapad), prestanak potrebe za radom radnika utvrđen je analizom prodajnog potencijala profitabilnosti i učinkovitosti prodajne mreže, smanjenja korisničke baze, te konkurentskog okruženja, slijedom čega dolazi do zatvaranja tri T-Centra Sinj, Imotski i Varaždin, i prestanka potrebe za radom izvršitelja za poslovima radnih mjesta u navedenim T-Centrima. Uslijed smanjenja opsega posla zbog pada broja korisnika, a što rezultira i padom prihoda, dolazi do smanjenja broja izvršitelja na poslovima radnog mjesta Prodajni predstavnik u Dubrovniku i Poreču, i Viši prodajni predstavnik u Splitu. Zbog smanjenja opsega administrativnih aktivnosti dolazi do prestanka potrebe obavljanja poslova radnog mjesta Suradnik za razvoj kanala prodaje na lokaciji Čakovec, Varaždin i Koprivnica (1), te Stručni suradnik za razvoj kanala prodaje u Koprivnici.

 

Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ista kod tuženika u Sektoru prodaje radila od 1995., a od 2007. je radila kao Prodajni predstavnik. Ona nikada niti nije počela obavljati administrativne poslove, odnosno poslove Suradnika za razvoj kanala prodaje. U svibnju 2014. Nenad Jakšić, voditelj Odsjeka za T-Centre, je razgovarao s Marijom Šokcem, tadašnjim voditeljem T-Centra, te je idući dan svim zaposlenicima u T-Centru bilo rečeno da tuženik namjerava osnovati back office za administraciju. Oni su svi bili zainteresirani za to radno mjesto, jer bi se ostalo raditi u dvije smjene, a bilo im je prezentirano da se ne bi radilo subotom, ne bi radili sa strankama, dok bi im plaća ostala ista. Nakon toga je sve to malo stalo, da bi nakon nekog vremena preko agencije bila primljena jedna radnica u radni odnos za obavljanje poslova Prodajnog predstavnika. Krajem šestog mjeseca novi voditelj T-Centra Martin Carek je radnicima saopćio da se back office definitivno otvara i da je tuženiku potrebno tri administratora, te da se za taj administrativni posao prijavio Branko Eršetić koji je radio kao ispomoć u Križevcima, a njegovi poslovni rezultati su pokazivali zasićenost u radu. Budući da su svjedokinja Gordana Martinuš i tužiteljica najduže radile sa strankama, Martin Carek im je rekao da bi bilo najbolje da one prihvate taj posao, a što su one u konačnici i prihvatile. Tužiteljica je Ugovor o radu od 1. srpnja 2014. potpisala 1. kolovoza 2014. Nakon sklapanja Ugovora o radu tužiteljica je i dalje nastavila obavljati poslove Prodajnog predstavnika, te je radila i kao edukator na blagajni. U T-Centru u Koprivnici nitko od Prodajnih predstavnika nije utvrđen viškom. Viškom su utvrđeni samo tužiteljica, Gordana Martinuš i Branko Eršetić. Tužiteljica je dana 19. kolovoza 2014. po pozivu gospodina Martina Careka došla na sastanak s godišnjeg odmora. Na tom sastanku su bili prisutni samo tužiteljica i Nenad Jakšić, te je isti tužiteljici saopćio da je višak i da će joj biti otkazan Ugovor o radu. Do donošenja Odluke o otkazu tužiteljica nije ništa čula o Programu zbrinjavanja viška radnika. Tužiteljici nitko nikada nije prijetio, niti je prisiljavao na potpisivanje Ugovora o radu od 1. srpnja 2014. Ugovor o radu od 1. srpnja 2014. tužiteljici je u prodajni centar dostavljen poštom dana 1. kolovoza 2014. i bilo je hitno da se isti pošalje i Gordani Martinuš.

 

Sud je iskazu tužiteljice poklonio vjeru jer je ista iskazivala uvjerljivo, objektivno, logično i sukladno materijalnim dokazima u spisu.

 

Sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka Renati Preglej Garić i Nenadu Jakšiću u dijelu u kojem su naveli da je tužiteljica već od svibnja 2014. počela obavljati poslove radnog mjesta Suradnik za razvoj kanala prodaje. To stoga što iz Ugovora o radu proizlazi da tužiteljica poslove radnog mjesta Suradnik za razvoj kanala prodaje počinje obavljati od 1. srpnja 2014., i što je tužiteljica Ugovor o radu potpisala 1. kolovoza 2014. Iskazima svjedoka Renate Preglej Garić i Nenada Jakšića u navedenom dijelu sud nije poklonio vjeru i zbog toga što isti nemaju neposrednih saznanja o radu tužiteljice, budući su prodajni centar u Koprivnici u kojem je radila tužiteljica samo obilazili, odnosno Nenad Jakšić je dolazio svaka dva do tri tjedna. Iako iz iskaza svjedoka Nenada Jakšića proizlazi da je on s voditeljem dućana (prvo je to bio Mario Šokec, a nakon njega Martin Carek) svakodnevno kontaktirao, tuženik nije predložio njihovo saslušanje. Osim toga, iz prihvaćenog iskaza svjedokinje Gordane Martinuš proizlazi da je i ona poslove Stručnog suradnika za razvoj kanala prodaje počela raditi tek od 7. kolovoza 2014., dakle, po potpisivanju novog ugovora o radu.

 

Iskaz svjedokinje Renate Preglej Garić nije prihvaćen ni u dijelu u kojem je navela da prije sredine kolovoza 2014. nije imala nikakvih saznanja o Programu zbrinjavanja viška radnika, niti o utvrđivanju viška radnika. Nije, naime, životno i logično da direktorica Sektora za prodaju u dućanima kod tuženika od 1. svibnja 2014. do sredine kolovoza 2014, kada je donesena Odluka o višku radnika, nema saznanja o višku radnika u sektoru za koji je zadužena. Svjedokinja Renata Preglej Garić je prema Pravilnicima o organizaciji tuženika od 24. prosinca 2014. i 15. srpnja 2014. kao direktorica Sektora za prodaju u dućanima bila rukovodeća osoba koja upravlja poslovnim procesima u navedenom sektoru, a čiji je djelokrug nadležnosti razvidan iz str. 16. Pravilnika o organizaciji tuženika od 24. prosinca 2014. (list 183. spisa) i str. 14. Pravilnika o organizaciji tuženika od 15. srpnja 2014. (list 79. spisa). Slijedom navedenog, upravo je svjedokinja Renata Preglej Garić, po redovitom tijeku stvari kod tuženika i sukladno smjernicama uprave tuženika, bila prva osoba ovlaštena za neposrednu analizu poslovanja u prodajnim centrima i utvrđivanje potrebe za obavljanjem pojedinih poslova. I svjedokinja Vesna Mamić u svom je iskazu potvrdila da potrebu za obavljanjem određenog posla, kao i prestanak te iste potrebe, utvrđuje prvenstveno voditelj, a kasnije i cijela hijerarhija, i Odjel resursa.

 

Iskaz svjedokinje Vesne Mamić iz kojeg proizlazi da je tuženik tužiteljicu dugotrajno tjerao na potpisivanje spornog Ugovora o radu i da je nad tužiteljicom vršio mobing da potpiše taj isti ugovor, nije prihvaćen, budući iz istinito ocijenjenog iskaza tužiteljice proizlazi da je ona bila zainteresirana za radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje, pri čemu su je zanimali uvjeti tog radnog mjesta. Također, tužiteljica je iskazala i da joj nitko nikada nije prijetio, niti ju prisiljavao na potpisivanje Ugovora o radu. Preostali dio iskaza svjedokinje Vesne Mamić sud nije posebno cijenio, jer se isti odnosi na postupak savjetovanja glede Odluke o višku radnika, a što nije predmet ovog spora.

 

Iz iskaza tužiteljice i svjedokinje Gordane Martinuš proizlazi da su iste Ugovor o radu za radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje, odnosno Ugovor o radu za radno mjesto Stručni suradnik za razvoj kanala prodaje potpisale, jer im je bilo prezentirano da su ta radna mjesta bolja za njih, s manje stresa, te da ista predstavljaju odmor od šalterskog posla i svojevrsnu nagradu za rad. Iskazi tužiteljice i svjedokinje Gordane Martinuš u navedenom dijelu prihvaćeni su, jer nije životno da bi radnice koje kod tuženika rade 18 godina u prodaji prihvatile ugovor o radu za novo radno mjesto koji ne bi bilo povoljniji za njih u odnosu na stari ugovor o radu.

 

Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da tužiteljica ni prije, a niti u trenutku potpisivanja Ugovora o radu na dan 1. kolovoza 2014. nije znala da će radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje na lokaciji Koprivnica već 19. kolovoza 2014. biti utvrđeno viškom.

 

Tuženiku je, pak, prema mišljenju ovog suda, u trenutku potpisivanja Ugovora o radu bilo poznato da će radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje na lokaciji Koprivnica biti utvrđeno viškom. To stoga što nije životno i logično da poslodavac koji je 19. kolovoza 2014. Odlukom o višku radnika, između ostalog, utvrdio da je došlo do prestanka potrebe obavljanja poslova radnog mjesta Suradnik za razvoj kanala prodaje na lokaciji Koprivnica, za tu istu činjenicu nije znao i 18 dana ranije kada je tužiteljica potpisivala Ugovor o radu, odnosno već 1. srpnja 2014. od kada i datira taj isti ugovor. Naime, utvrđivanje viška od 14 radnih mjesta, odnosno viška od 27 radnika za čijim radom prestaje potreba u prodajnim centrima tuženika diljem sjevera, juga, istoka i zapada Republike Hrvatske, pri čemu je tuženik u to vrijeme zapošljavao 5033 radnika, predstavlja dugotrajan i složen proces.

 

Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem dijelu teksta: ZOO-a) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Imajući u vidu da su pravila morala pravila koja društvo prihvaća kao važeća ponašanja subjekata u međusobnim odnosima, sud je prihvatljivost postupanja stranaka prilikom sklapanja Ugovora o radu cijenio kroz uobičajeno moralno i savjesno ponašanje.

 

U tom smislu, sud je mišljenja da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o radu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja predviđenog odredbom čl. 4. ZOO-a, odnosno protivno moralu društava, budući cilj tuženika prilikom zaključenja Ugovora o radu nije bio omogućiti tužiteljici rad na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Suradnik za razvoj kanala prodaje, nego mu je bio cilj raskinuti s njome radni odnos. Da je tuženiku kako prije, a tako i u trenutku potpisivanja Ugovora o radu bilo poznato da će radno mjesto Suradnik za razvoj kanala prodaje na lokaciji Koprivnica biti utvrđeno viškom, proizlazi iz svih prethodno obrazloženih razloga.

 

U međusobnom odnosu tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnice, tuženik svoje autonomno pravo optimalne organizacije poslovanja (koje uključuje i određivanje potrebnih poslova i radnih mjesta) treba koristiti savjesno i pošteno, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

 

Tuženik se neosnovano poziva na načelo slobode ugovaranja, jer su sudionici obveznih odnosa slobodni uređivati obvezne odnose, ali ih ne smiju uređivati suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.

 

Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da je Ugovor o radu ništetan, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

 

Budući da ništetan ugovor ne  proizvodi nikakve učinke, i da ništetnost po samom zakonu nastupa od trenutka sklapanja pravnog posla, valjalo je naložiti tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto Prodajni predstavnik temeljem Ugovora o radu, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće njezinom radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

 

Kako je glavni tužbeni zahtjev osnovan, sud sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a nije odlučivao o slijedećem tužbenom zahtjevu.

 

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13., u daljnjem dijelu teksta: ZPP) te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12. i 103/14, dalje u tekstu: OT/12) prema vrijednosti predmeta spora (10.000,01 kuna).

 

Tako su tužiteljici priznati troškovi sastava tužbe (100 bodova prema Tbr. 7/1 OT/12), sastava podnesaka od 3. ožujka 2015., 29. travnja 2015. i 30. rujna 2015. (po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT/12), sastava odgovora na žalbu (100 bodova prema Tbr. 9/4 OT/12), pristupa na ročišta 5. ožujka 2015., 4. svibnja 2015., 11. rujna 2015., 19. listopada 2015., 19. svibnja 2016. i 15. rujna 2017. (po 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT/12) i ročišta za objavu presude 15. lipnja 2016. (50 bodova prema Tbr. 8/3 OT/12), što uz vrijednost boda od 10,00 kuna (Tbr 50. OT/12) i PDV od 25%, iznosi 14.375,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona /"Narodne novine", broj: 57/96., 29/99., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 67/08./ u vezi čl. 29. st. 2. ZOO). Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

 

Tuženik je izgubio u sporu pa je, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u cijelosti odbijen i njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao pod točkom IV. izreke presude.

 

Na temelju odredbe čl. 15. st. 1. toč. 3.  Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 26/03., pročišćeni tekst, broj: 125/11., 112/12. i 157/13.) tužiteljica je oslobođena od plaćanja pristojbi u ovom postupku.

 

            Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 4. listopada 2017.

                               Sutkinja:

                                                                                                                                  Ruža Garac

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 8 dana od dana.

 

Dna:

1. pun tužiteljice

2. pun. tuženika