Broj: Gž-121/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice te Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Zagreba, protiv tuženice A. T. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku E. M., odvjetniku iz Z., radi iseljenja, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Ps-87/16 od 30. studenog 2016. god., 19. travnja 2017. god.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Ps-87/16 od 30. studenog 2016. god.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici predati stan broj 4, površine 30,02 m2, u prizemlju (koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe i predsoblja) i koji se nalazi u zgradi, u Z., izgrađenoj na k.č.br. 3950/4 k.o. B. koja odgovara z.k.č.br. 1563/21 k.o. B., slobodan od osoba i stvari u posjed tužitelju te istome naknaditi parnične troškove. Toč. II. izreke nalaže se tužitelju da tuženici nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Protiv te presude žalbu ulaže tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u daljnjem tekstu ZPP).

 

U podnesenoj žalbi u prvom redu navodi da je presuda nerazumljiva i proturječna. Tvrdi da tuženica bespravno koristi predmetnu nekretninu i da se nije javljala na natječaje koji su raspisani 2013.. i 2014. god. temeljem kojih bi eventualno riješila svoje stambeno pitanje: Nastavno tvrdi da sud prvog stupnja polovično tumačio pravo na poštivanja doma iz odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („NN“ Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, u daljnjem tekstu Konvencija) jer da je odredbom Konvencije propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje prava na dom, osim u skladu sa zakonom. Tužitelj da je u konkretnom slučaju, zahtijevajući vraćanje bespravno oduzetog stana postupao u skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

              Predlaže uvaženje žalbe.

 

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja kod donošenja pobijane odluke nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tužitelj. Presuda nije nerazumljiva i proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud utvrdio je nespornim da tuženica neprekidno od 1991. god. koristi za stanovanje predmetni stan. Nastavno je utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran za pokretanje ove parnice jer da je kontinuirano upravljao stanom na način da je njegov prednik, poduzeće S., odnosno SIZ Stanovanja i komunalnih djelatnosti, priznavao stanarsko pravo, čime da je tužitelj dokazao svoj neprekinuti kontinuitet raspolaganja te istinit način i valjani pravni temelj stjecanja, u smislu odredbe čl.166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99 i 22/00, u daljnjem tekstu ZV). Nastavno je utvrdio da se u taj stan (na kojemu je stanarsko pravo imala teta supruga tuženice, M. R.) uselio tužiteljičin, sada pok., suprug 1989. god., a nakon toga tuženica. Predmetni stan da je tada bio u društvenom vlasništvu te da su tuženica i njezin suprug od S. i Općine zahtijevali priznanje stanarskog prava, kasnije najma, koja prava da nisu ostvarili. Utvrdio je i da tuženica nema gdje živjeti da joj mirovina iznosi 3.000,00 kn i da je bolesna (imala je moždani udar i teško oštećenje kralježnice).

 

Odbio je tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 8. Konvencije, utvrđujući da je taj stan njezin jedini dom i da bi usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u pravo na dom tuženice što da je protivno odredbi Konvencije i Ustava RH. Utvrdio je da je tuženica bila u dovoljnim i kontinuiranim vezama s mjestom stanovanja budući da u stanu živi preko 25 godina i da se obraćala nadležnim tijelima tužitelja radi sklapanja ugovora o najmu predmetnog stana, te da tužitelj kroz sve te godine njezinog posjedovanja nije zahtijevao njezino iseljenje.

 

Miješanje tužitelja da je zakonito jer da je predmnijevani vlasnik stana, dok tuženica nema pravo na posjed, nije stekla status nositelja stanarskog prava u smislu odredbe Zakona o stambenim odnosima („NN“ 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, u daljnjem tekstu ZSO), a time ni status najmoprimca, prema odredbama čl. 30 Zakona o najmu stanova („NN“ 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, u daljnjem tekstu ZNS). Međutim, takvo miješanje države u pravo na dom prema utvrđenju suda prvog stupnja ne bi imalo legitiman cilj (u smislu da bi usvajanje tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženice bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih“) već bi iseljenjem država dobila još jednu osobu bez doma, socijalni slučaj, koji bi morala stambeno zbrinuti na neki drugi način.

 

Utvrdio je da tužitelj kao predmnijevani vlasnik spornog stana nije privatna osoba, te u konkretnom slučaju ne postoje dva suprotstavljena privatna interesa. Naprotiv, iseljenjem tuženice, tužitelj bi dobio u posjed stan koji u naravi opet ne bi sam koristio, već bi u njega uselio drugu privatnu osobu ili bi ga prodao. Time se prema utvrđenju suda legitimnost iseljenja tuženice dovodi u pitanje. Za razliku od prava vlasništva tužitelja, pravo tuženice na dom pripada području njezine vlastite osobne sigurnosti i dobrobiti. Taj stan je za nju od egzistencijalne važnosti (stara je i 75 godina, ima mirovinu od 3.000,00 kn, teškog je zdravstvenog stanja i socijalnog statusa i nema druge mogućnosti rješavanja svog stambenog pitanja), dok za tužitelja to nije.

 

Odgovarajući na postavljeno pitanje da li bi mjera za iseljenje tuženice bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16. st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2. Konvencije, utvrdio je da ne postoji niti jedna činjenica koja bi ukazivala da bi za iseljenjem tuženice postojala prijeka društvena potreba. Tuženica da uredno plaća režijske troškove za predmetni stan, komunalna naknada stiže na njezino ime, zavedena je kao korisnik stana u potvrdi o amortizaciji stana, a tužitelj ne tvrdi i ne dokazuje da bi se tuženica na bilo koji način ponašala suprotno odredbama Zakona o najmu stanova. Stoga prvostupanjski sud smatra da nema zapreke da se s tuženicom zaključi odgovarajući ugovor koji će joj davati pravo na korištenje stana, te utvrđuje da mjera za njezinim iseljenjem nije razmjerna cilju koji se želi postići niti je nužna u demokratskom društvu.

 

Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je priznavanjem tuženici prava na dom iz odredbe čl. 8. Konvencije, odbio tužbeni zahtjev.

 

Tom odredbom Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. Odredbom čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2 Ustava RH propisana je nepovredivost doma kao i da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te da svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

Prije svega treba reći da se tuženica tijekom prvostupanjskog postupka pozivala na pravo poštivanja doma iz čl. 8. Konvencije jer je isticala da predmetni stan koristi preko dvadeset godina i da se radi o jedinoj nekretnini.

 

Nastavno, sud prvog stupnja utvrdio je da je s predmetnom nekretninom tuženica ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost.

 

Kako dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene, pogrešno tvrdi tužitelj u žalbi da se tuženici koja bespravno posjeduje predmetnu nekretninu ne bi moglo priznati to pravo.

 

Pravilno je sud prvog stupnja provedbom testa razmjernosti utvrdio da iako je miješanje tužiteljice temeljeno na zakonu da nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da nije bilo nužno u demokratskom društvu i takvo utvrđenje prvostupanjskog suda u cijelosti je prihvatljivo i ovom žalbenom sudu. Bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu pravilno je utvrdio da iseljenje tuženice nije nužno ni legitimno.

 

Budući da je kod provedbe testa razmjernosti dovoljno da se na postavljena pitanja (je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i  je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu) dobije jedan negativan odgovor da bi se moglo zaključiti da zahtjev za iseljenjem predstavlja neopravdano miješanje u pravo na dom tuženice, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je zahtjevom za iseljenjem povrijeđeno to pravo tuženice te odbio tužbeni zahtjev iz tog razloga.

 

Svi žalbeni navodi kojima se govori o na pravo na posjed stana tužitelja te nezakonitosti posjedovanja tuženice u bitnome su irelevantni dok su žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost primjene odredbe čl. 8. Konvencije neosnovani.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

 

Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci. 

 

U Rijeci, 19. travnja 2017. god.