Broj: Gž-3227/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, Denis Pancirov Parcen kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Kežića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. G. iz P., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. E., odvjetniku u S., protiv tuženika R. O. iz S., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-5841/2015 od 29. srpnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15. svibnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-5841/2015 od 29. srpnja 2016. godine u točki I. njene izreke.

 

II. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru poslovni broj P-5841/2015 od 29. srpnja 2016. godine u točkama II. i III. njene izreke i sudi:

 

1. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj N. G. iz P., ..., OIB: ..., isključivi vlasnik nekretnine označene kao čest. zem... k.o. P., pa se ovlašćuje da temeljem ove presude ishodi u zemljišnoj knjizi za k.o. P. uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istodobno brisanje toga prava sa imena tuženika R. O., S., ...“

 

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj N. G. iz P., ..., OIB: ..., isključivi vlasnik nekretnina označenih kao čest. zem. ..., k.o. P., pa se ovlašćuje da temeljem ove presude ishodi u zemljišnoj knjizi za k.o. P. uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika R. O., S., ..." 

 

              II. U odnosu na nekretninu označenu kao čest. zem. ... k.o. P., tužbeni zahtjev se odbija.

 

              III. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.629,69 kuna."

 

              Pravovremeno podnesenim žalbama tu presudu pobijaju:

 

              a) tužitelj u odnosu na točku II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže da drugostupanjski sud usvoji navode žalbe, preinači presudu prvostupanjskog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška kao i troška sastava žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak,

 

              b) tuženik u odnosu na točku I.  i III. presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka, predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužitelja je osnovana.

 

              Žalba tuženika nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi obiju stranaka glede ukazane apsolutne bitne povrede odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu budući da presuda sadrži jasne, valjane i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati.

 

              Istovremeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

              Predmet spora je stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina               označene kao čest. zem. ... površine 11.875 m² – pašnjak i .... površine 11.043 m² – vrt, sve k.o. P.

             

              Nije sporno da su nekretnine upisane u zk ulošku ... k.o. P. kao suvlasništvo tuženika R. O. te za sada pok. V. K. i pok. K. O. ud. J. u odnosu na koje je postupak prekinut zbog njihove smrti.

 

              Nije sporno da je u katastarskom operatu k.č.br. ... k.o. P. upisana na djedu tužitelja P. G. pok. P. odnosno ocu njegova oca G., a na čest. zem. ... upisan je kao posjednik O. F. P. pok. J., te da je 2004. odbijen zahtjev G. G. pok. P. za promjenu podataka u katastru.

 

              Pregledom povijesnog z.k. izvatka proizlazi da je čest. zem. ... upisana kao vrt a čest. zem. ... kao pašnjak, te da je 1. veljače 1939. godine temeljem presude Agr-7482/31 i Odluke od 31. siječnja 1939. godine broj 114/39 pravo vlasništva nekretnine uknjiženo na prednika tuženika O. P. pok. J., kojeg su temeljem rješenja o nasljeđivanju O-209/52 naslijedili O. R. ud. P., O. J. pok. P. i V. K. K. žena L. i mldb. O. L. pok. P., a temeljem rješenja o nasljeđivanju O-185/86 od 31. travnja 1986. godine pravo vlasnosti s O. R. preneseno je na O. L. pok. P., a temeljem rješenja O-240/99 od 27. studenog 2000. godine sa O. J. pok. P. prelazi na K. O. ud. J., a sa O. L. pok. P. na R. O. temeljem Ugovora o darovanju od 23. kolovoza 1994. godine kojim je O. L. darovao sinu R.-tuženiku, sporne nekretnine.

 

Iz uvida na licu mjesta proizlazi da je na nekretnini k.č.br. ... maslinik, a na čest. zem. ... kamena kućica, štala i pojilo.

 

Iz iskaza tužitelja proizlazi da je na nekretnini maslinik sa 55 maslina, a prethodno vinograd zasađen po djedu koji je sagradio i poljsku kućicu, da na toj nekretnini nema kamena niti se kamen vadio i da se ne nalaze kameni blokovi, već je to u susjednom zemljištu, te da je kroz sve vrijeme bio neometan u posjedu.

 

              S druge strane tuženik navodi da se na nekretnini nalaze kameni blokovi i pila za rezanje kamena, da on osobno nije nikada bio u posjedu nekretnine te da je njegov otac branio ocu tužitelja pristup na  ovu nekretninu baš kao i on tužitelju, da nikada nisu podnijeli tužbu za povrat, a prvi put došao na tu nekretninu 1997/1998. godine.

 

              Otac tuženika saslušan kao svjedok naveo je da je nekretnine naslijedio iza smrti oca zajedno sa majkom i braćom i sestrama, a nakon toga naslijedio je majku koja je umrla 1985. godine i tako postao većinski vlasnik, da nije nikada ništa radio na predmetnim nekretninama, kao ni njegovi roditelji, te da je počeo zemlju obilaziti 1985. godine, te da je zemlju 1990. godine otišao sa geometrom locirati i utvrditi granice, da svaki put kada bi došao na tu nekretninu odmah bi to saznao nekako otac tužitelja te ga nazivao telefonom što ima tu raditi, da je tužitelj na toj nekretnini doveo kamene blokove i da mu pomaže sin, a da je djed tužitelja po dogovoru sa njegovim djedom samo čuvao ove nekretnine, na njima je mogao nešto i posaditi, ali da je njegov otac po dogovoru ostao vlasnik zemlje.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz iskaza tuženika i njegova oca Ljubomira definitivno se zaključuje da je u posjedu predmetnih nekretnina tužitelj, a prije njega njegov otac G., a prethodno djed, te da su u posjedu od kraja II. svjetskog rata.

 

              Naime, kada se ovaj iskaz dovede u svezu sa očevidom na licu mjesta, proizlazi da se kameni blokovi i pila za rezanje ne nalaze na spornoj već na susjednoj nekretnini koja nije bila predmet tužbenog zahtijeva.

 

              Odredbom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) normirano je da stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

              Temeljem članka 18. stavka 3. ZVDSP-a posjed je pošten kada ga je posjednik stekao a nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

 

              Dakle, iz iskaza svjedoka te analizom iskaza stranaka, može se zaključiti da je prednik tužitelja stupio u posjed obje nekretnine najkasnije krajem drugog svjetskog rata tj. od 1945. godine, stoga se na ovaj pravni odnos primjenjuju konkretno odredbe paragrafa 1453. godine Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a) koji se na teritoriju Republike Hrvatske primjenjivao do 2. studenog 1946., a od tog datuma do 31. prosinca 1991. i od 1. siječnja 1992. godine do 31. prosinca 1996. godine kao pravno pravilo i to prema Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donijeti prije 6. travnja 1941. i za vrijeme okupacije ("Službeni list" FNRJ broj 84/46, dalje Zakon o nevažnosti), odnosno prema Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91), budući da je prema utvrđenju ovog suda rok dosjelosti počeo teći 1945. godine a istekao 1965. godine.

 

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja da je glede čest. zem. ... k.o. P. tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću, jer je kroz čitavo to vrijeme obrađivao spornu nekretninu neometano, nitko ga nije spriječio da stupi u posjed nekretnine, na nekretnini se nalazila kućica, pojata i štala, zasadio je masline, a iz iskaza tuženika i njegova oca proizlazi da su počeli dolaziti na nekretninu tek oko 1985. godine, pa je stoga za zaključiti da je tužitelj s prvom smatrao da je sporna nekretnina njegovo vlasništvo s obzirom na činjenicu da su svjedoci saslušani u postupku i to na licu mjesta iskazali da su prednici tužitelja stupili u posjed ove nekretnine već u II. svjetskom ratu, da nikada nitko osim obitelji prednika tužitelja nije dolazio na ovu nekretninu, da tuženika čak i ne poznaju, a za zaključiti je s obzirom na dob svjedoka te s obzirom na činjenicu da su isti sumještani i da dobro poznaju mjesne prilike, da su svjedoci iskazali istinito ne samo u odnosu na česticu zemlje . već i ... k.o. P.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo glede čest. zem. ... k.o. P. samo zato što otac tužitelja htio se upisati kao posjednik ali mu to tuženikov prednik nije dopustio 2001. godine. Međutim, kada se ocijene iskazi svjedoka koji su saslušani na licu mjesta, da su na toj nekretnini radili članovi obitelji tužitelja - G., njegov djed P. i otac tužitelja, a tuženik sam navodi da on osobno nikada nije bio u posjedu, da je čuo da je njegov djed posadio masline, da nisu tražili ulazak u posjed, ukazuje da je prednik tužitelja stekao pravo vlasništva dosjelošću jer je bio pošten posjednik, jer nije znao niti je mogao znati da nekretnina koju posjeduje eventualno ne bi bila njegova.

 

Sama činjenica što su 1985. godine tuženik i njegov prednik počeli dolaziti na nekretninu ne znači da je tužitelj postao nepošten posjednik jer je vlasništvo stekao ispunjenjem 20 godina poštenog posjeda koje je isteklo već 1965. godine.

 

Za stjecanje prava vlasništva prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ-a zahtijeva se pošten posjed a pošten posjed je prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. bivšeg OGZ-a onaj tko iz vjerojatnih razloga drži stvar kao svoju, što je i prema utvrđenju ovog suda ovdje slučaj, a što proizlazi iz svih izvedenih dokaza.

 

Tuženik pogrešno tumači da je sud naveo da su tužitelji počeli obilaziti nekretninu 1985. godine i istu obrađivati, budući da je prvostupanjski sud u svom obrazloženju naveo da su tuženik i njegov prednik počeli to činiti 1985. godine te da od tog trenutka tužitelj ne bi bio pošten posjednik.

Međutim, za istači je, da su tužitelji već tada stekli pravo vlasništva dosjelošću, a eventualne radnje koji bi tuženik poduzimao nakon toga, ne mogu utjecati na već stečeno pravo vlasništva dosjelošću koje je tužitelj stekao po samom zakonu po proteku 20 godina poštenog posjeda.

 

Kako žalba tuženika nije osnovana to je kao takva odbijena a prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. njene izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

S druge pak strane kako je žalba tužitelja osnovana kao takva je prihvaćena a prvostupanjska presuda u točki II. njene izreke preinačena temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a.

 

Nakon donošenja ove drugostupanjske presude trebalo je donijeti novu odluku o troškovima cjelokupnog postupka.

 

S obzirom na činjenicu da su tužitelji i tuženik prema utvrđenju ovog suda podjednako uspjeli u sporu to je u smislu odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrdio da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Odluka o trošku donesena je temeljem odredbe članka 166. stavka 4. ZPP-a.

 

U Splitu, 15. svibnja 2017. godine