Broj: Gž-1411/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Katije Blaće članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.S. iz K. S., O. k. T. b.b., kojeg punomoćnik Nikola Jurić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika I.A. iz K. L., Š. 1, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću, broj Pst-1338/13 od 18. prosinca 2014., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,                               

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću, broj Pst-1338/13 od 18. prosinca 2014.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj P.S. vlasnik ½ idealnog dijela nekretnine označene kao čest suvlasnik ½ čest. zem. 654/2 ZU 1084 k.o. Kaštel Stari, pa da se isti ovlašćuje temeljem ove presude ishodi uknjižbu prava vlasništva za ½ idealnog dijela glede iste nekretnine na svoje ime, uz istodobno brisanje istog dijela prava vlasništva s imena tuženika, I. A. pok. J. (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.500,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv te presude (koja je zaprimljena kod ovoga suda 18. svibnja 2017.) žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik za ½ idealnog dijela nekretnine označene kao čest. zem. 654/2 z.u. 1084 k.o. Kaštel Stari, kao i zahtjev za brisanje tog prava s imena tuženika i upis istog prava vlasništva na ime tužitelja.

 

            Tužitelj tvrdi da je vlasništvo spornog dijela predmetne nekretnine stekao dosjelošću preko svojih prednika sa svojim bratom I. S., odnosno svaki za po ½ dijela, a koji je skupa s tužiteljem bio označen kao II-tužitelj u predmetnoj tužbu, da bi isti tijekom postupka naveo kako on nikada nije podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari (ročište za glavnu raspravu 20. siječnja 2011.).

 

              Tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi vlasništvo spornog dijela predmetne nekretnine stekao dosjelošću, jer da su temeljem ugovora o kupoprodaji (kupoprodajna pogodba) od 17. srpnja 1939., predmetnu nekretninu stekli njegovi prednici, koji su kao takvi i upisani u zemljišnoj knjizi, a nakon ugovorne diobe od 15. svibnja 1970., ista da je pripala njemu u vlasništvo, koji da se potom i upisao u zemljišnoj knjizi kao vlasnik u cijelosti.

 

U ovom stadiju postupka i nadalje je sporno, jesu li pravni prednici tužitelja stekli vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću, a nakon njih tužitelj. 

 

              Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom utvrdio je da je u zemljišnoj knjizi predmetna nekretnina upisana u z.u.1084 k.o. Kaštel Stari, da je do uknjižbe prava suvlasništva prednika tuženika A. J. pok. J., A. S. pok. J. A. V. ok. J. i A. I..pok. J. došlo 1956., da iz izvatka iz zemljišne knjige za  K.O. Kaštel Stari zk. ul. 1084 proizlazi kako je kao vlasnik čest. zem. 654/2 uknjižen I. A. za cijelo, da iz Uvjerenja Ureda za katastar Split od 27. listopada 2004. proizlazi da se od 1952. od kada taj ured raspolaže s podacima za čest. zem. 654/2 kulture pašnjak  1910 m2, K.O. Kaštel Stari vodio upisan kao posjednik P. S. pok. I. iz K. Starog za cijelo, da od 2003. usklađenjem stanja katastra i suda posjed prelazi na tuženika I.A. i takav upis je i danas, da iz kupoprodajne pogodbe od 17. srpnja 1939. proizlazi kako je predmet kupoprodaje između J. J. A. kao prodavatelja i braće J. i S. A. pok. M.e kao kupaca, između ostalih i predmetna čest. zem. 654/2 k.o.Kaštel Stari, da iz točke 11. citiranog ugovora, proizlazi da su kupci uvedeni u zakoniti i materijalni posjed kupljene nekretnine, da iz Diobenog ugovora od 15. svibnja 1970. proizlazi da je tim ugovorom tuženiku I. A.pok J., u diobi u isključivo vlasništvo pripala predmetna nekretnina tzv. Kovače označena kao čest. zem. 654/2 k.o. Kaštel Stari, da je tuženik predmetnu nekretninu obrađuje te je na njoj posadio 42 masline, a osam ih je već bilo na istoj i da iz iskaza svjedoka koji imaju svoje nekretnine neposredno uz spornu, i to P. Z. (njegova čest. zem. je 654/3, prva južna), M. K. (njegova čest. zem. je 655/2 prva jugoistočna) i S. J. (njezina je čest. zem. 654/1 prva sjeverna), i koji su međaši s predmetnom nekretninom proizlazi da ne viđaju tužitelja da se spornom nekretninom služi kao svojom, već da samo viđaju tuženika.

 

S obzirom na navedeno činjenično stanje prvostupanjski sud smatrao je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, jer isti nije dokazao da je predmetnu nekretninu oznake čest. zem. 654/2 k.o. Kaštel Stari, stekao izvorno, izvanrednom dosjelošću, pritom navodeći da ne samo da nije dokazao da je u potrebnom vremenskom razdoblju bio pošten posjednik, već da nije dokazao da je bio posjednik uopće.

 

Također, prvostupanjski sud navodi kako sama činjenica što je prednik tužitelja bio preko pedeset godina upisan kao posjednik predmetne nekretnine, a u izostanku svih drugih dokaza koji bi upućivali na postojanje faktičnog i poštenog posjeda tužitelja, nije dostatan za zaključak da se radi o ispunjenju uvjeta za stjecanje prava vlasništva originarnim putem, pa je cijeneći i činjenicu da dugogodišnji susjedi, međaši, starosjedioci, ne poznaju tužitelja kao faktičnog posjednika predmetne čestice, dok svi kao stvarnog vlasnika i posjednika navode tuženika, koji da je u prilog svojih tvrdnji da je predmetna nekretnina njegovo stvarno i zemljišnoknjižno vlasništvo, dokazao i kupoprodajnim ugovorom iz 1939. te diobenim ugovorom iz 1970. i faktičkim iskorištavanjem i posjedovanjem predmetne nekretnine,  zaključio da se u ovom slučaju nisu ispunili uvjeti iz odredbe članka 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZV), za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, zbog čega je isti odbio kao neosnovan.

 

              Prednja činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su utemeljena na rezultatima izvedenih dokaza, a ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedena u sumnju.

 

              Naime, dosjelošću se prema odredbi članka 159. i 160. ZV-a, stječe pravo vlasništva na nekretnini njezinim neprekidnim i samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, s time što je prema odredbama toga Zakona, za stjecanje na temelju dosjelosti potrebno da posjed bude barem pošten, dakle, da posjednik u trenutku stjecanja ne zna, niti s obzirom na okolnosti ima dovoljno razloga posumnjati da mu to pravo na posjed ne pripada. Poštenje posjeda prestaje čim posjednik sazna da mu to pravo ne pripada, uz napomenu kako se poštenje presumira i teret dokazivanja je na suprotnoj strani. Jednako tako, nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

 

              S obzirom na navedene zakonske odredbe prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u ovom slučaju valjalo utvrditi ima li tužitelj, samostalan posjed stvari, ima li taj posjed onu kakvoću koja se traži za redovitu, odnosno barem izvanrednu dosjelost, i traje li taj posjed zakonom određeno vrijeme.

 

              Jedna od nužnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi je i poštenje (savjesnost) posjeda stjecatelja, a ista pretpostavka bila je nužna i prema odredbi članka 28. stavka 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 9/92 i 77/92), a ranije i sukladno pravnim pravilima imovinskog prava.

 

              Prema odredbi članka 18. stavka 3. ZV-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Poštenje posjeda  se u smislu odredbe stavka 5. istog članka pretpostavlja.

 

              Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije stekao vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću, jer prema utvrđenju toga suda nikada nije bio posjednik predmetne nekretnine niti je dokazao da su to bili njegovi pravni prednici. 

 

              Na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda ne utječu ni žalbeni navodi da su predmetne nekretnine u katastarskoj evidenciji upisane s posjedom na prednika tužitelja od osnutka katastra 1952., kada je nedvojbeno utvrđeno da njegovi prednici nisu stekli vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću, izvorno, po sili zakona, jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako nikada nisu faktički posjedovali predmetnu nekretninu niti su je koristili ni ekonomski iskorištavali, već su to prema utvrđenju prvostupanjskog suda činili upravo prednici tuženika i sam tuženik.  

 

              Stoga, neosnovano tužitelj prigovara i ocjeni prvostupanjskog suda iskazu saslušanih svjedoka, jer je prvostupanjski sud sve svjedoke, kao i stranke, saslušao opširno i iscrpno, te je neposredno mogao ocijeniti imaju li izravnih saznanja o posjedu i korištenju sporne nekretnine i govore li istinu, pa je ocjenjujući njihove iskaze skupa sa ostalim izvedenim dokazima u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, pravilno zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok tužitelj žalbenim navodima ovu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka ničim nije doveo u sumnju.

             

              U odnosu na žalbene navode tužitelja da je u ovom slučaju valjalo odlučivati primjenom pravnih pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), ističe se, kako je točno da tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe tvrdi da je skupa sa svojim pravnim precima više od 100 godina u posjedu predmetne nekretnine, pa je imajući u vidu početak dosjelosti računajući od godine podnošenja tužbe (2007.), tj. od 1907. pa nadalje, a u skladu s odredbom članka 388. stavka 2. ZV-a, kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, o predmetnom zahtjevu potrebno odlučivati i primjenom pravnih pravila bivšeg OGZ-a.

 

              Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo je potrebno ostvarenje ovih pretpostavaka: a) sposobnost stjecatelja, b) sposobnost stvari da bude u vlasništvu, c) posjed određene kvalitete i d) vrijeme dospjelosti određeno zakonom (30 ili 40 godina), dok je za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću posjed trebao biti samo pošten, a izvanredno vrijeme dosjelosti je bilo trideset godina (pravno pravilo iz paragrafa 1477. OGZ).

 

              Nadalje se za stjecanje vlasništva prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ-a, zahtijeva pošten posjed, dok je pošten prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ-a, onaj tko iz vjerojatnih razloga drži stvar kao svoju, pa da je mjerodavna dobra vjera u zakonitost izvršavanja posjeda, dakle, povjerenje u valjan naslov.

 

              Isto tako, i prethodno citiranom odredbom članka 159. ZV-a, propisane su pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, te je u stavku 2. tog članka propisano da samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništvo dosjelošću na nekretnini protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja te nekretnine, a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to određuje stavak 3. istog članka.

 

              S obzirom na navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te navedene zakonske odredbe pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem dosjelosti putem njegovih pravnih prednika, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, jer je na temelju izvedenih dokaza, a posebno na temelju iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, kao i spisu priloženih isprava utvrdio da prednici tužitelja, a ni tužitelj nikada nisu bili posjednici sporne nekretnine računajući od 1907. pa nadalje, jer vlasništvo nad istom nije stekao dosjelošću kako to pogrešno tvrdi u žalbi niti je upis tuženika kao i njegovih prednika u zemljišnu knjigu kao vlasnika predmetne nekretnine rezultat pogreške zemljišnoknjižnog suda.

 

              Inače, ni ostali žalbeni navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

              Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

              Isto tako, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka, koju tužitelj pobijaju, jer je tuženiku zastupanom po punomoćniku-odvjetniku dosuđen parnični trošak prema spisu priloženom troškovniku (list 88. B spisa), pa na pravilnost odluke u ovom dijelu ne utječe žalbeni razloga da punomoćnik tuženika nije bio na ročištu na kojem je zaključena rasprava 4. studenog 2014., jer za to ročište, kao i za radnje koje su obavljene nakon ranije donesene presude koja je ukinuta nije zatražen trošak niti je isti tuženiku dosuđen, dok su predmetni  troškovi postupka dosuđeni tuženiku sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji prema zatraženom troškovniku, a sve pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

              S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 30. svibnja 2017.