Broj: Gž-850/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljica: 1. J. R. iz T. M., OIB: … i 2. Lj. B. iz G. S., OIB: …, obje zastupane po punomoćniku J. P., odvjetniku u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u B., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 21. lipnja 2017. godine poslovni broj P-1797/15, u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Uvažava se žalba tuženice Republike Hrvatske te se preinačuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 21. lipnja 2017. godine poslovni broj P-1797/15 tako da se odbija tužbeni zahtjev i nalaže tužiteljicama J. R. i Lj. B. da u roku od 15 dana nadoknade tuženici parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kuna svaka, s time da se odbija njihov zahtjev za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su I. tužiteljica J. R. iz T. M., i II. tužiteljica Lj. B. iz G. S., suvlasnice na jednake dijelove nekretnine čkbr. 692/21 šikara S. sa 1115 čhv upisane u zkulbr. 65 k.o. G. S. što im je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti da tužiteljice na temelju ove presude ishode uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime i u svoje vlasništvo u roku od 15 dana.

II. Tužena je dužna I. tužiteljici J. R. i II. tužiteljici Lj. B. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.447,54 kn sa zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi HNB-a izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućoj od dana 21. lipnja 2017. godine do isplate,  u roku od 15 dana."

Protiv gornje presude žali se tuženica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana odluka preinači.

U odgovoru na žalbu tužiteljice su, u bitnome, osporile žalbene navode i predložile odbijnaje žalbe.

Žalba je osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje - ZPP-a) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da je nesporno da je tuženica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica nekretnina iz zk. ul. br. 65 k.o. G. S. i to kč. br. 692/21 šikara S. sa 1115 čhv, što proizlazi i iz izvadaka iz zemljišnih knjiga te povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga iz kojeg proizlazi da je tuženica upisana kao vlasnik predmetne nekretnine 2004. godine temeljem odredbe čl. 362. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) u svezi čl. 3. st. 1. i čl. 2. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91), do tada je od 1948. godine nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina, a od 1925. godine upisana kao vlasništvo Zemljišne zajednice Sela G. S. – P.,

- da iz iskaza svjedokinje Lj. K. proizlazi da je na predmetnim nekretninama u naravi šikara, šuma, viđala pok. oca 1. tužiteljice J. R., Đ. B. da čisti i krči drva i to u vremenu unazad 20 godina prije svoje smrti, čak da je i njoj za potrebe njenog domaćinstva davao drva, iz iskaza svjedoka S. R. supruga 1. tužiteljice J. R. proizlazi da je pok. otac 1. tužiteljice Đ. B. krčio i obrađivao drva na nekretnini u čemu mu je i on osobno pripomagao i to u vremenu oko 17 godina tako što su svake godine krčili i rušili drva na predmetnoj nekretnini u naravi šuma, iz stranačkog iskaza 1. tužiteljice J. R., koja je rođena 1964. godine, proizlazi da od kako ona pamti da je u posjedu predmetne nekretnine koja je u naravi šuma bio njen sada pok. otac Đ. B., koji je umro 8. travnja 2014. godine, a koju nekretninu je njen otac dobio darovanjem od pok. strica G. B., kojeg nije upoznala i za kojeg ne zna kako je stekao predmetne nekretnine jer o tome ne postoji pisani trag. Njezin pok. otac Đ. B. je predmetnu nekretninu održavao i povremeno rušio u njoj drva, a nikad mu nitko nije branio posjed niti mu osporavao pravo vlasništva te je plaćao porez na nekretnine u vrijeme postojanja te obveze, da se predmetna nekretnina ne vodi na njenog pok. oca Đ. B. saznala je nakon njegove smrti tijekom ostavinskog postupka, u posjedu su ona i 2. tužiteljica Lj. B. koje su i naslijedile pok. Đ. B.,

- da iz rješenja o nasljeđivanju donijetog po javnom bilježniku M. K. iz B. broj O 314/2014-1 UPP OS BJELOVAR 66/2014-5 od 15. svibnja 2014. godine proizlazi da je sada pok. otac 1. tužiteljice J. R., a suprug 2. tužiteljice Lj. B. rođen … godine i umro dana … godine te su njegovim nasljednicama proglašene tužiteljice, da predmetna nekretnina nije bila predmet ostavinskog postupka iza sada pok. Đ. B.,

- da se kao posjednik vodi pok. Đ. B., kako to proizlazi iz prijepisa posjedovnog lista (list 9 i 10). Radi identifikacije izveden je dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničkog vještaka D. M. dipl. ing. geod. koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje i skicu izmjere (list 59 i 60) koje sud prihvaća u cijelosti jer su dati stručno i objektivno na temelju podataka prikupljenih tijekom očevida, a pri tom uvažavajući činjenicu da nijedna od stranaka nije imala prigovore i primjedbe na nalaz i mišljenje i skicu izmjere. Iz prihvaćenog nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka proizlazi da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju šumu,

- da analizirajući prihvaćeni nalaz i mišljenje i skicu izmjere mjerničkog vještaka te prihvaćene iskaze svjedoka i prihvaćeni iskaz 1. tužiteljice J. R. sud zaključuje da je sada pok. Đ. B. predmetnu nekretninu u naravi šuma darovao njegov pok. stric G. B. (kojega 1. tužiteljica J. R. nije poznavala, te se iz njenog iskaza može zaključiti da je on umro prije njenog rođenja, a ona je rođena ….. godine,  pa se nedvojbeno zaključuje da je pok. stric G. B. i prije rođenja 1. tužiteljice J. R.njezinom ocu darovao predmetnu nekretninu) te da tužiteljice te sada pok. Đ. B. nitko nije ometao u posjedovanju niti im osporavao pravo vlasništva i posjed. Prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/96, dalje - ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. godine, na nekretninama u društvenom vlasništvu se pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću, kao niti prema Općem građanskom zakoniku, međutim, donošenjem ZVDSP-a stavljena je izvan snage odredba čl. 29. ZOVO koja nije dopuštala stjecanje vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću. Donošenjem ZVDSP-a koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 1997. godine, odredbom         čl. 159. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga propisanog u st. 2. i 3. istoga članka (za nekretnine 10 odnosno 20 godina), dakle protekom 20 odnosno 40 godina. Vezano uz čl. 159. čl. 388. st. 4. ZVDSP-a je bilo određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Međutim, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. godine („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuta je navedena odredba ZVDSP-a, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP-a koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. godine i to odredbom čl. 2. određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 2001. godine bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana. Odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, koja je stupila na snagu dana 1. siječnja 1997. godine, ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske zbog njenih retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji su ta prava stekli bilo na temelju drugih odredbi tog Zakona ili odredbi nekih drugih zakona. Navedena ukinuta odredba bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. godine pa do njenog ukidanja 17. studenog 1999. godine i u tom vremenskom razdoblju ona je mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva ex lege za korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve njene pretpostavke (duljina i kvaliteta posjeda) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Međutim imajući u vidu razloge i suštinu njenog ukidanja, navedeni pravni učinci ne mogu se priznati u svim situacijama pa se tako ne mogu priznati u onim slučajevima kada je pravo posjednika suprostavljeno pravu neke treće osobe, koja je to pravo sukladno već naprijed navedeno stekla tijekom socijalističkog razdoblja u kojem je dosjelost nekretnina u društvenom vlasništvu bila zabranjena i radi čije je zaštite Ustavni sud Republike Hrvatske i ukinuo navedenu odredbu kao neustavnu. No, opravdano je pravne učinke navedene odredbe priznati posjedniku čijem pravu je suprotstavljeno samo pravo države, pogreškom čijih državnih tijela je i donesena navedena neustavna zakonska odredba jer rizik takvih pogrešaka može ići samo na teret države, a učinci takve pogreške ne mogu se ispravljati na štetu pojedinca, niti država iz takve pogreške može za sebe izvoditi bilo kakve pogodnosti. Činjenica je da su tužiteljice tijekom postupka dokazale da je njihov posjed zakonit, istinit i pošten više od 50 godina. Što se tiče zakonitosti posjeda predmetnih nekretnina sud temeljem izvedenih dokaza utvrđuje da su tužiteljice predmetne nekretnine naslijedile od pok. Đ. B. koji je umro 8. travnja 2014. godine, a koji je predmetne nekretnine stekao darovanjem od pok. strica G. B. te da imaju subjektivno pravo da ih posjeduju i to im pravo nitko nije osporio. Iz izvedenih dokaza proizlazi da se tužiteljice nalaze u nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina zajedno sa svojim prednicima zasigurno unazad 50 godina, a što sve znači da posjed predmetnih nekretnina tužiteljice nisu stekle na protupravan način odnosno silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja što dokazuje istinitost posjeda jer da su dokazale da je njihov posjed pošten sukladno odredbi čl. 18. st. 5. ZVDSP-a kojem se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, a tijekom postupka nije utvrđeno da bi njihov posjed bio nepošten odnosno da bi one znale niti s obzirom na okolnosti imale dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, a to tim više što je njihov posjed u trenutku stjecanja, a i nadalje bio u skladu sa zakonom. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a osobito utvrđenu činjenicu da su tužiteljice sa svojim prednicima u mirnom i nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina više od 50 godina, da njima i njihovim prednicima nitko nije osporavao ni posjed ni vlasništvo, da nema nikakvih naznaka da je bilo tko treći stekao bilo kakvo pravo na predmetnim nekretninama tužiteljice su stupanjem na snagu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, tj. dana 1. siječnja 1997. godine stekle pravo vlasništva dosjelošću jer im je vrijeme dosjedanja od 20 godina koje se dakle računa negdje najkasnije od oko 1976. Godine.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud navedene činjenične zaključke, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ne prihvaća, jer, prije svega, iako to sud prvog stupnja ne navodi, treba reći da tužiteljice nisu tvrdile da bi pravo vlasništva na spornom zemljištu stekli putem svojih pravnih prednika na neki zakonom propisani način pa ni temeljem dosjelosti do 6. travnja 1941. godine po pravnim pravilima bivšeg OGZ-a po kojima se pravo vlasništva moglo steći dosjelošću na državnom zemljištu (fiskusu) ako se utvrdi da je posjed bio zakonit, pošten te istinit i neprekidno trajao 40 godina, osim što se tijekom prvostupanjskog postupka paušalno navodilo da bi zemljište bilo u posjedu rečenog Đ. B., a ranije njegovog strica bez da se tvrdilo i dokazivalo od kada bi posjed prednika tužiteljica sezao o čemu pak klasični svjedoci po čuvenju nemaju baš nikakvih relevantnih saznanja.

Isto tako, treba reći, s obzirom na raniji upis u zemljišnoj knjizi da je 1948. godine nekretnina upisana kao općenarodna imovina i da je ranije od 1925. godine bila upisana kao vlasništvo Zemljišne zajednice Sela G. S. – P., da su zemljišne zajednice bile udruge pojedinaca ili obitelji koji zajednički upravljaju skupnom (korporativnom) imovinom na načelu udjeličarstva svojih članova, pri čemu je svaki član ovlaštenik zemljišne zajednice, dok je imovina zemljišnih zajednica u pravilu bila poljoprivredno zemljište, šume te malim dijelom ostale nekretnine. Zemljišne zajednice prestale su postojati stupanjem na snagu Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovina općina općenarodnom imovinom ("Narodne novine", broj 36/47, 51/59 i 13/87). Taj Zakon stupio je na snagu danom objavljivanja dana 19. travnja 1947. godine. Odredbom čl. 1. citiranog Zakona propisano je da se imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovina općina proglašuje općenarodnom imovinom. Odredbom čl. 2. regulirano je da se zemljišnim zajednicama smatraju sve one zajednice na koje se odnosi Zakon o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1894. godine, Zakon o uređenju plemenite općine T. od 1. svibnja 1895. godine i zakonski članak X od 7. travnja 1913. godine o nepodijeljenim zajedničkim pašnjacima, te sve one šumske zajednice koje su nastale povodom provedbe agrarne reforme prije 6. travnja 1941. godine. Nadalje, odredbom čl. 3. regulirano je da se propisi tog Zakona ne odnose na ona zemljišta koja su na osnovu provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941. godine, kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. godine time da dovršenje diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. godine odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju. Odredbom čl. 5. st. 1. citiranog Zakona regulirano je da šume i šumska zemljišta zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovina općina prelaze pod upravu Narodnih odbora odnosno Ministarstva poljoprivrede i šumarstva prema propisima Uredbe Vlade FNRJ o organizaciji šumarstva od 27. prosinca 1946. godine. Iz tih šuma i šumskih zemljišta podmirivat će se potrebe kućanstva u šumskim proizvodima (ogrjevno i tehničko drvo, šumsko sjemenje i plodovi, šumska paša, stelja, šaš itd.). Odredbom st. 2. čl. 5. citiranog Zakona regulirano je da ostalo zemljište navedenih zajednica prelazi pod upravu mjesnih i kotarskih narodnih odbora prema značenju, veličini i području koje zahvaćaju ta zemljišta, a ima služiti zajedničkim gospodarskim potrebama pučanstva dotičnog područja. Tako zemljište prvenstveno će se u cjelini dodijeliti na trajno uživanje seljačkoj radnoj zadruzi, ukoliko na tom području postoji seljačka radna zadruga, koja obuhvaća stanovništvo čitavog sela ili najveći dio sela. Prema ocjeni ovog suda citiranom odredbom čl. 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom propisana je iznimka od općeg pravila da imovina zemljišnih zajednica postaje općenarodna imovina, te određuje uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi te nekretnine ostale u režimu vlasništva, pojedinih ovlaštenika tog prava. Uvjeti koje čl. 3. st. 1. citiranog Zakona propisuje su ili da je su na osnovu provedenog postupka diobe zemljište pojedini ovlaštenici dobili u svoje vlasništvo prije 6. travnja 1941. godine ili ako postupak diobe nije dovršen ali je pokrenut prije 6. travnja 1941. godine da je naknadno odobreno dovršenje diobenog postupka ako je pokrenut prije 6. travnja 1941. godine s time da dovršenje diobenog postupka odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju (st. 2. čl. 3. citiranog Zakona).

U konkretnom slučaju takvo odobrenje naknadno nije dano niti je naknadno traženo sukladno mogućnosti koja je propisana u čl. 1. zadnje novele tog Zakona kojom je dopunjen citirani čl. 3. tako da je ostavljena mogućnost da se zahtjevi za dovršenje diobenog postupka mogu podnositi općinskim organima uprave do 31. prosinca 1988. godine, pa se ima smatrati da se radi o uzurpiranom zemljištu.

Nadalje, nije sporno da je nakon Drugog svjetskog rata predmetna nekretnina postala općenarodna imovina na kojoj se nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, dapače, iz ključnog dokaza podataka iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa proizlazi da se radi o području koje je bilo masovno zahvaćeno uzurpacijom seljana od kojih su neki, za razliku od prednika tužiteljica, pravo vlasništva razriješili u upravnom postupku po odredbama citiranog zakona ili Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini („Narodne novine“ broj 31/58, 20/77 i 34/79).

Postojanje uzurpacije pak ukazuje na nepoštenje, odnosno nasavjesnost posjeda jer se očito u selu znalo da je zemljište državno vlasništvo što potire mogućnost stjecanja dosjelošću bez obzira na vrijeme trajanja posjedovanja.

Pored toga, nisu ispunjene ni pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po tom osnovu na temelju sada važećeg čl. 159. st. 4. ZVDSP-a, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, iz razloga što nije proteklo ni potrebno vrijeme dosijedanja u trajanju od 40 godina, jer se vrijeme posjedovanja osobno ili putem prednika do 8. listopada 1991. godine ne uračunava tužiteljicama (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 504/2013, ali i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1480/2014), dok iz spisa predmeta ne proizlazi da bi tužiteljice bile i kvalificirane posjednice, kako to opet pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, jer se radi, kako je rečeno, o zemljištu u državnom vlasništvu, a rješenje o nasljeđivanju tužiteljicama ne daje pravo na posjed budući nije dokazano da bi prednici tužiteljica bili izvanknjižni vlasnici, a nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, pa ni nasljeđivanjem ukoliko ostavitelj u trenutku smrti nije bio vlasnik prijepora, kada bi tek, da je bio, rješenje o nasljeđivanju moglo posredno djelovati erga omnes (v. odluke Vrhovnog suda broj Rev 1031/1981, Rev 720/2005 i Rev 2064/2013).

Stoga je trebalo uvažiti žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 370. točka 3. ZPP-a.

Posljedično je preinačena i odluka o trošku temeljem čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 161. st. 1. ZPP-a, s time da je tuženici trebalo priznati trošak sastava žalbe od 1.250,00 kuna, nagradu u iznosu od 1.000,00 kuna za sastav odgovora na tužbu i jednog podneska te zastupanja na tri ročišta i 500,00 kuna za ročište za objavu presude ili ukupno 6.500,00 kuna pa tuženice kao obični suparničari podmiruju trošak na jednake dijelove, odnosno svaka 3.250,00 kuna, dok je pak odbijen njihov zahtjev za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

U Zadru, 5. rujna 2017. godine.