Broj: Gž-1347/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B., OIB: ... iz D., J. B. 8A, zastupanog po punomoćnici J. M., odvjetnici u Z., protiv tužene B. kovanica d.d. V., OIB: ... iz V., P. P. 29, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 24. siječnja 2017. godine pod poslovnim brojem P-754/16, u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. siječnja 2017. godine pod poslovnim brojem P-754/16, u osporenom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tako da se sudi:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha, određena na temelju rješenja Općinskog suda u Crikvenici, poslovnog broja Ovr-889/11 od 28. studenog 2011. godine, radi naplate iznosa od 1.521.372,70 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena te radi naplate iznosa od 1,345.022,28 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, kao i radi naplate troškova tog ovršnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženoj B. kovanica d.d. V., da tužitelju I. B. nadoknadi parnične troškove."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha određena na temelju rješenja Općinskog suda u Crikvenici poslovnog broja Ovr-889/11 od 28. studenog 2011. godine, a koja ovrha je određena radi naplate iznosa od 1.521.372,70 kuna s pripadajućim kamatama, te radi naplate iznosa od 1.345.022,28 kuna s pripadajućim kamatama.

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.057,50 kuna, dok je za više zatraženo zahtjev za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 15.332,50 kuna odbijen kao neosnovan.

Protiv prvostupanjske presude se žali tuženik osporavajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, odbije tužbeni zahtjev te naloži nadoknada parničnog troška tuženiku.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenim ovrhe određene na temelju rješenja Općinskog suda u Crikvenici pod poslovnim brojem Ovr-889/11 od 28. studenog 2011. godine, a koja ovrha je određena radi naplate novčanih iznosa od 1.521.372,70 kuna, te radi naplate iznosa od 1.345.022,28 kuna.

Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka jer je u presudi naveo razloge o svim odlučnim činjenicama, te ne postoji nikakve nejasnoće, već je upravo prvostupanjska presuda jasno napisana, te se prvostupanjski sud očitovao o svim činjenicama.

Nadalje, ovaj sud ne nalazi ispitujući presudu u osporenom dijelu u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a da je prvostupanjski sud počinio bilo koju bitnu povredu postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako je zaista rješenjem Općinskog suda u Crikvenici pod poslovnim brojem Ovr-889/11 od 28. studenog 2011. godine određena ovrha, i to radi naplate navedenih novčanih iznosa, po prijedlogu za ovrhu kojeg je podnio tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika,

- kako je zaista pravomoćnih rješenjem od 15. veljače 2016. godine tuženik kao ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- kako je ovrha određena na nekretnini sagrađenoj na kat. čest. broj 43/1 k.o. Crikvenica,

- kako je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik upisan upravo tužitelj I. B., ali uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine,

- kako je prije prijenosa prava vlasništva na tužitelja upravo tuženik imao upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini, a radi osiguranja novčanih tražbina koje su predmetom ovršnog postupka.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio s obzirom na vrijeme donošenja rješenja o ovrsi da valja primijeniti odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08, dalje: OZ/96), a sve ovo očito pozivom na odredbu članka 369. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17, dalje: OZ/12), a sa kojim zaključkom se slaže i ovaj sud, te stoga zaista dolazi u obzir primjena odredbe članka 77a. OZ/96, a po kojoj odredbi ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.

Međutim, prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelj kao fiducijarni vlasnik (pogrešno prvostupanjski sud smatra da je fiducijarni vlasnik potonji vlasnik, a u biti je isti prethodni vlasnik po pravnoj terminologiji, iako je ova terminologija zaista dijelom jezično nelogična) postao vlasnik nekretnine potrebno je da dođe do prestanka prava vlasništva (sada ponovno sud pogrešno fiducijanta smatra prethodnim vlasnikom), a sve ovo u smislu odredbe članka 34. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV).

Stoga, iako bi ovrha bila dopuštena u smislu odredbe članka 77a. OZ/96 prvostupanjski sud je očito smatrao da se protiv fiducijarnog vlasnika ne može provesti ovrha.

Zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan i on nije u skladu s tzv. vladajućom sudskom praksom na koju se poziva prvostupanjski sud.

Naime, odredbom članka 77. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99, 29/02 i 49/02) propisano je da kada ustavnu tužbu usvoji i ospori akt ukine u obrazloženju Ustavni sud navodi koje je ustavno pravo povrijeđeno i u čemu se povreda sastoji, te je pri donošenju novoga akta nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravna osoba s javnim ovlastima obvezni su poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Iako odredba članka 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske na prvi pogled ima učinak samo "in concreto" za pojedini predmet, ipak radi pravne sigurnosti sudovi su obvezni poštivati pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer to doprinosi vladavini prava.

Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod poslovnim brojem U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010. godine („Narodne novine“ broj 118/10) zauzeo je pravno shvaćanje u svezi pitanja može li nekretnina koja služi osiguranju tražbine i na koju svrhu osiguranja tražbine je izvršen fiducijarni prijenos prava vlasništva s dužnika (fiducijanta) na vjerovnika (fiducijar) biti predmetom (nove) ovrhe radi prisilne naplate dospjele tražbine koju treća osoba ima prema dužniku. Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje po kojem predmet ovrhe ne bi bio predmet prava vlasništva (nekretnina ili pokretnina) koje je preneseno na fiducijara, odnosno pravo na koje je na njega preneseno kao takvo npr. patent, već njegovo fiducijarno pravo vlasništva na toj nekretnini odnosno pokretnini, dok bi fiducijant imao pravo istaknuti izlučni prigovor u ovrsi koju bi pokrenuo treći nad predmetom osiguranja kao da je predlagatelj osiguranja njegov punopravni ovlaštenik.

Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske i u citiranoj odluci odbio tužbu vjerovnika (ovrhovoditelja) i potvrdio rješenje kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi i odbačen ovršni prijedlog koji je bio podnesen protiv fiducijanta, a ne fiducijara.

Sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Županijski sud u Splitu je na sjednicama odjela održanim prvo 5. studenog 2007. godine, a zatim 19. svibnja 2011. godine i 2. lipnja 2011. godine zauzeo pravno shvaćanje po kojem je upravo fiducijarni vlasnik pasivno legitimiran biti ovršenik u predmetu radi naplate novčane tražbine prodajom nekretnine, a sukladno odredbi članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13) i pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela.

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da unatoč odredbi članka 77a. OZ/96 ovrha nije dopuštena protiv tužitelja jer je isti samo fiducijarni vlasnik.

Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Iako je tuženik u žalbi naznačio da traži da mu se obistine troškovi postupka tuženik niti u žalbi, a niti u tijeku postupka nije naveo koje bi troškove postupka imao, pa stoga o zahtjevu za nadoknadom troškova postupka tuženiku ovaj sud nije ni odlučio.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 7. rujna 2017. godine