Broj: Gž–1018/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Zorana Kežića i Denis Pancirov Parcen kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. F. pok. B. iz Z., V. stiniva bb, zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku u S., protiv tuženika T. D. iz Z., V. stiniva 77, zastupanog po punomoćniku A. D., odvjetniku u J., radi prestanka uznemiravanja (imisije), odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj  P-2592/16 od 12. siječnja 2017. , dana 7. rujna 2017. ,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj  P-2592/16 od 12. siječnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ove presude, prestane uznemiravati tužitelja u vlasništvu kuće i dvorišta koji se nalazi na čest. zem. … k.o. Z. na način da poduzme prikladnu mjeru tako da tuženik sukladno pravilima struke, te angažiranjem stručne osobe, premjesti roštilj u svom vlasništvu koji se nalazi na čest. zem. … k.o. Z. na drugu lokaciju dakle sa sjeverne strane objekta tuženika sa dimnjakom do kosine krova, a sve sukladno vještvu sudskog vještaka R. Đ. od dana 23. travnja 2013. g. kako bi se ubuduće spriječile i smanjile prekomjerne imisije koje izlaze iz dimnjaka roštilja tuženika koji se nalazi na čest. zem. … k.o. Z., a sve pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

 

2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka." (točka I. izreke).

 

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 26.000,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv pobijane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno,  ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, što obzirom na odredbu članka 366.a. ZPP-a u ovome predmetu nije moguće.

 

U odgovoru na žalbu tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja, navodeći da tužitelj ni po jednom osnovu nema pravo na zatraženu sudsku zaštitu.

 

Žalba je neosnovana.

 

Prije svega, ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. . Naime, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i iz kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Međutim, drugo je pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani, što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj ukazuje u žalbi. Stoga nije u pravu žalitelj kada presudu pobija iz tog žalbenog osnova.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za prestankom uznemiravanja u vlasništvu kuće i dvorišta koji se nalaze na čest. zem. … k.o. Z. i to na način da tuženik poduzme prikladnu mjeru tako da sukladno pravilima struke i angažiranjem stručne osobe, premjesti roštilj u svom vlasništvu koji se nalazi na čest. zem. … k.o. Z. na drugu lokaciju, dakle sa sjeverne strane objekta tuženika sa dimnjakom do kosine krova i to sve kako bi se ubuduće spriječile i smanjile prekomjerne imisije koje izlaze iz dimnjaka roštilja tuženika koji se nalazi na njegovoj nekretnini.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik nekretnine u naravi kuće i dvorišta koji se nalazi na čest. zem. … k.o. Z. (list 61spisa), dok je tuženik vlasnik ugostiteljskog objekta koji se nalazi na čest. zem. … k.o. Z., u sklopu kojeg se nalazi roštilj da dimnjakom,

- da se iz pregledanih certifikata o ispitivanju elektroinstalacija, ventilacije i buke u objektu tuženika obavljenih od strane t.d.Z. d.o.o. dana 27. listopada 2010. ( list 89 – 193 spisa) nalazi utvrđenim kako ispitivanja tih čimbenika zadovoljavaju zahtjeve propisa u pogledu navedenih ispitivanja za koja se certifikati izdaju,

- da iz Rješenja Ureda državne uprave, Splitsko-dalmatinske županije, Službe za gospodarstvo, Ispostave Hvar od 14. travnja 2011. (list 81 spisa) proizlazi da prostor i oprema ugostiteljskog objekta, obrta naziva Aamjene bistro Š. Z. u uvali V. S., Z. , u vlasništvu tuženika,a čiji je predmet poslovanja pripremanje i usluživanje jednostavnih, hladnih i toplih jela, pizza, pripremanje i usluživanje napitaka i usluživanje pića, ispunjava minimalne uvjete glede uređenja i opreme za obavljanje ugostiteljskih djelatnosti i skupine restorana, vrste bistro,

- da tuženik za svoj ugostiteljski objekt ima valjanu obrtnicu, te da je pomoćna građevina tuženika u kojoj se nalazi dimnjak roštilja izgrađena sukladno Prostornom planu Općine J.,

- da tuženik time ima valjano odobrenje  za rad svoga uslužnog  obrta A. Z.,

- da je u predmetu proveden dokaz vještačenjem po vještaku R. Đ. koji je u zaključku svog vještva naveo da u toksikološkom smislu, emisija štetnih plinova i mirisa ne ugrožava zdravlje stanara objekta u vlasništvu tužitelja, ali da narušavaju kvalitetan život stanara u tom objektu, odnosno da onečišćeni zrak nije uzrokovao onečišćenja i oštećenja na fasadi, terasi i prizemlju objekta u vlasništvu tužitelja, koje vještvo je sačinjeno nakon očevida,u vrijeme kada objekt,a time niti dimnjak roštilja nije radio.

Za navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud naveo valjane i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja, pa ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na njih upućuje tužitelja da se nepotrebno ne bi ponavljalo.

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Naime, iz navoda tužbe i sadržaja tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj traži zaštitu svog vlasništva od uznemiravanja kakva je propisana člankom 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZV). U pitanju je prava vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria) iz članka 167. stavka 1. ZV-a kojom vlasnik posjednik zahtijeva prestanak bespravnog uznemiravanja u obavljanju vlasničkih ovlasti od strane trećeg. Da bi ostvario zaštitu prava vlasništva ovom tužbom tužitelj mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo, te da ga tuženik uznemirava u izvršavanju ovlasti na stvari, dok je na tuženiku teret dokazivanja da uznemiravanje nije bespravno (članak 167. stavak 2. ZV-a).

Nadalje, odredbom čl. 110. st. 1. ZV-a nitko se ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi i slično, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona. U smislu st. 2. toga članka vlasnici nekretnina koje su izložene prekomjernim posebnim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje oni potječu zahtijevati da otklone uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini što je uzrokom prekomjernih imisija, dok ne poduzme sve mjere potrebne da onemoguće prekomjerne imisije. Iznimno od stavka 2., u stavku 3. je propisano da kad prekomjerne posredne imisije potječu od djelatnosti za koju postoji dopuštenje nadležne vlasti, vlasnici nekretnine koja je izložena, nemaju pravo dok to dopuštenje traje, zahtijevati propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su uz traženje naknade štete koju su imisije nanijele, ovlašteni zahtijevati i poduzimanje prikladnih mjera da se ubuduće spriječe prekomjerne imisije, odnosno nastupanje štete ili da se smanje.

Imisije bi prema pravnoj teoriji, bile fizičke smetnje koje dolaze s jedne nekretnine i ometaju služenje ili korištenje drugom nekretninom, a mogu biti dim, neugodni mirisi, buka, otpadne vode i slično. Granice preko koje se ne moraju trpjeti štetni utjecaji određuju se po nekoliko kriterija, pri čemu je osnovni način odašiljanje samih štetnih imisija. Po načinu odašiljanja imisije se dijele na neposredne ili direktne i posredne ili indirektne. Neposredne imisije su, u pravilu, zabranjene, a dopuštene su jedino ako postoji pravni temelj za takvo ponašanje u smislu čl. 110. st. 4. ZV-a.

Posredne su imisije pak one koje na tuđu nekretninu dospiju bez izravnog utjecaja onog s čije nekretnine dolaze, dakle prirodnim silama ili slučajem. Dijele se na uobičajene koje su dopuštene i prekomjerne koje su nedopuštene. Osnovni kriterij razgraničenja je uobičajenost korištenja s obzirom na prirodu i namjenu nekretnine i s obzirom na mjesne prilike.

Dakle,pretpostavka za prihvaćanje tužbenog zahtjeva na zabranu daljnjih prekomjernih štetnih imisija i poduzimanja radnji za otklanjanje uzroka takvih imisija je utvrđenje postojanja prekomjernih štetnih imisija u smislu članka 110. st. 1. ZV-a.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, ocjenjujući da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za pružanje tražene zaštite prava vlasništva, jer tužitelj nije dokazao postojanje prekomjernih štetnih imisija. Ovo iz razloga što sud prvog stupnja zaključuje da su u konkretnom slučaju posredne imisije ( dopirući dim iz roštilja tuženika ) dopuštene i uobičajene ,imajući u vidu namjenu roštilja u ugostiteljskom objektu za vrijeme turističke sezone , te da za tu djelatnost tuženik ima dopuštenje nadležnih upravnih tijela i certifikate ovlaštenih tvrtki, da elektroinstalacija, ventilacija i buka u objektu zadovoljavaju pozitivne propise, kao i da je pomoćna građevina tuženika u kojoj se nalazi dimnjak roštilja izgrađena sukladno Prostornom planu Općine J..

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

S druge strane, kada prekomjerne posredne imisije,na čije postojanje ukazuje tužitelj, potječu od djelatnosti za koju postoji dopuštenje nadležne vlasti, vlasnik nekretnine koja im je izložena nema pravo zahtijevati obustavljanje tih djelatnosti sve dok je dozvola valjana, ali zato može zahtijevati naknadu prekomjerne štete,dakle one koja je rezultat objektivno prekomjernih imisija, i može tražiti poduzimanje mjera da se ubuduće  spriječe ili smanje prekomjerne imisije (odredba članka 110. st.3.ZV-a i članka 1047. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11).

Pretpostavka za ostvarivanje prava na naknadu takve štete, a čije pravo, u predmetnom postupku, je tužitelj iscrpio neprihvaćanjem preinake tužbe i nepodnošenjem žalbi na rješenja prvostupanjskog suda u odnosu na taj zahtjev, predmnijeva da je njeno postojanje objektivno dokazano, a što u konkretnom slučaju i primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka čl. 221.a ZPP-a tužitelj nije dokazao,dakle  nije dokazao da su mu nastupile prekomjerne štetne imisije u smislu čl. 110. st. 1. ZV-a, a time ni uznemiravanje iz članka 167. ZV-a.

Naime, teret dokaza postojanja prekomjernih posrednih imisija je na tužitelju, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje štetnih i prekomjernih imisija u smislu članka 110. st.1.ZV-a, te da tome protivno utvrđenje, i bez obzira na stav prvostupanjskog suda o neprihvaćanju vještva, ne proizlazi ni iz zaključaka vještva R. Đ.. Stoga tužitelj ne može tražiti  niti uklanjanje uzroka takvih imisija ubuduće, odnosno poduzimanje mjera potrebnih da se onemoguće prekomjerne imisije.Pri tome valja kazati da osobe koje smatraju da su uznemirene postupanjem trećih osoba  nisu ovlaštene same tražiti na određeni način poduzimanje radnji potrebnih da se onemoguće prekomjerne imisije i na način kako to smatraju potrebnim,već to zavisi od okolnosti slučaja, te iste mjere moraju biti u onoj mjeri koje sprječavaju daljnje prekomjerne posredne imisije i koje na najmanji način opterećuju nekretninu s koje dolazi takav oblik imisije.

Stoga su neosnovani  žalbeni razlozi koji dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, poglavito u dijelu kojim se nezakonitim smatra rješenje o minimalno tehničkim uvjetima od 14.travnja 2011.,te o zabrani rada tuženika, pri čemu je nepotrebno lamentirati o razlozima zbog kojih taj sud nije dopustio preinaku tužbe u odnosu na naknadu štete,kod već utvrđene činjenice da se na takva rješenja,u dva navrata, tužitelj nije žalio.

Kako ni ostali žalbeni razlozi tužitelja nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, valjalo je u smislu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

Odluka o parničnom trošku donijeta je valjanom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i u odredbi Tbr.7.-9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a žalbeni se navodi u tom dijelu posebno ni ne pobijaju, pa je i u tome dijelu valjalo potvrditi presudu.

 

U Splitu 7. rujna 2017. godine