Broj: Gžnš-330/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja A. M. iz K. L., M. 9 koga zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u T. protiv tuženika: 1. P. R. iz K. L., K. bb i 2. I. R. iz K. L., K. bb, oboje zastupani po punomoćniku D. V., odvjetniku u K. K., radi naknade štete i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenih protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću od 9. lipnja 2014. godine pod poslovnim brojem P-6689/09, u sjednici vijeća održanoj dana 2. listopada 2015. godine

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću od 9. lipnja 2014. godine pod poslovnim brojem P-6689/09  točka I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja, točka II., točka III. i točka IV. izreke presude suda prvog stupnja i u tom obimu predmet se vrača sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

             

           " I.    N a l a ž e  s e   tuženiku pod 1/ P. R. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 234.734,57 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29.svibnja 2006.godine do 31. prosinca 2007.godine po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do  isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta  koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

             Za više od dosuđenog i to baš u iznosu od 30.000,00 kuna sa pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

 

II. O d b i j a  s e  tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2/ I. R. koji glasi:

 

"Dužni su tuženi solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 264.734,57 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na spomenuti iznos teče od 29.05.2006.g. do 31.12.2007.g. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te od 01.01.2008.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta  koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

 

           III.  N a l a ž e  s e  tuženiku  pod 1/ P. R. da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 53.802,40 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

IV.  N a l a ž e   s e  tužitelju da tuženiku pod 2/ I. R. naknadi parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kuna, sve u roku 15 dana."

 

              Žalbe protiv ove presude podnose stranke.

 

              Tužitelj pobija presudu suda prvog stupnja pod točkom II. i točkom IV. izreke presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki II i IV izreke na način da prihvati zahtjev tužitelja i u odnosu na tuženika pod 2, podredno da presuda bude ukinuta u pobijanom dijelu i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženik pod 1 P. R. pobija presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pod točkom I i III izreke, zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ovaj tuženik predlaže da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja  kao neosnovan, podredno da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              U smislu odredbe članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbe stranaka dostavio na odgovor.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženih.

 

              Tuženi su u odgovoru na žalbu tužitelja osporili žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

              Žalbe su osnovane.

 

              Ponoviti je i u ovoj žalbenoj fazi postupka da među strankama nije sporno da su tužitelji i tuženik pod 1 P. R. sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora i to P. R. kao zakupodavac a tužitelj A. M. kao zakupnik; da je predmet tog ugovora o zakupu poslovni prostor sa sanitarnim prostorom ukupne površine od 60 m2 te 100 m2 vanjskog prostora u kojem će prema ugovoru zakupnik obavljati ugostiteljske usluge; da je ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen za vrijeme od 1 godine te da su potpisi na ovom ugovoru ovjereni od strane javnog bilježnika dana 29.5.2006. godine.

 

              Predmet spora jest zahtjev tužitelja za naknadu štete s naslova izvršenih ulaganja  u zakupljeni prostor jer da je, a prema tužbenim navodima tužitelj bio doveden u zabludu od strane tuženika glede vlasništva i prava raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom te iz razloga što tužitelj nije mogao ishoditi minimalne tehničke uvjete za početak obavljanja ugostiteljske djelatnosti.

 

              Prvostupanjski sud odbija zahtjev prema tuženiku ad. 2 I. R., koji je sin tuženika pod 1 P. R. uz obrazloženje da tužitelj  nije sa ovim tuženima sklopio nikakav ugovor o zakupu te da tuženik pod 2 I. R. nije "bio zakupodavac niti ovlaštenik istog", dok u odnosu na tuženika pod 1 P. R. koji je sklopio ugovor o zakupu potraživanje tužitelja bi bilo osnovano jer je "postupanjem ovog tuženika tužitelju nastupila šteta budući nije ostvarena svrha ugovora da se tužitelj bavi ugostiteljskom djelatnošću u predmetnom poslovnom prostoru istog" zbog čega je valjalo obvezati ovog tuženika na naknadu štete.

 

              U pogledu pak visine štete prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. T. koji je nakon uviđaja na lice mjesta, dostavio pisani nalaz i mišljenje  1. lipnja 2012. godine, kojim je utvrdio radove koje je tužitelj izvršio u spornom poslovnom prostoru u ukupnoj visini od 169.734,57 kuna. Pored ove štete tužitelj da je pretrpio štetu u vidu opreme za kafe bar koja je ostala kod tuženika, koju je tužitelj specificirao svojim pismenim podneskom "U Trogiru 27.11.2013. godine" (strana 44 spisa). Stoga ukupna šteta koju  tužitelj trpi a koja ne bi bila obuhvaćena zastarom, da iznosi 237.734,57 kuna za koju je obvezan tuženik pod 1 P. R. da naknadi tužitelju.

 

              Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja ovaj žalbeni su ne prihvaća iz razloga koji slijede.

 

              Ugovor o zakupu je sukladno odredbi iz članka  519. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) dvostrano obvezan i konsenzualan ugovor kojim se obvezuje zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu.

 

              Međutim, odredbe ZOO-a koje su stipulirali ugovor o zakupu i sadržaj tog ugovora neće se primjenjivati na  zakupe uređene posebnim zakonom, osim podredno (članak 520. ZOO). Primjer takvog posebnog propisa jest Zakon o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/96, 124/97 i 174/04, u daljnjem tekstu: ZZPP).

 

              Prema odredbi iz članka 1. ZZPP-a tim zakonom se uređuje zasnivanje i prestanak zakupa poslovnog prostora te međusobna prava i obveze zakupodavca i zakupnika a prema stavku 2. iste zakonske odredbe na odnose koji nisu uređeni tim zakonom primjenjuju se opći propisi obveznog prava u zakupu.

 

              Dakle, svaka daljnja ponašanja ugovornih stranaka  a s tim u vezi i odgovornost zbog kršenja odredbi ugovora o zakupu poslovnog prostora valja promatrati prvenstveno kroz materijalnopravne odredbe ZZPP kao le specialis a tek podredno na opće propise ZOO-a.

 

              Međutim, sud pitanja relevantna za valjanu primjenu materijalnog prava nije ocjenjivao niti je promatrao kroz navedene pravne propise.

 

              Prava i obveze stranaka ugovora o zakupu poslovnog prostora propisana su navedenim zakonima  a s tim u vezi i odgovornost za eventualno pravne nedostatke na stvari, a odgovornost za naknadu zbog izvršenih ulaganja i odgovornosti za štetu, presumpcije da se poslovni prostor kada prilikom primopredaje ugovorne stranke nisu sastavile zapisnik u koji se unose podaci o stanju poslovnog prostora, smatra da je zakupnik primio poslovni prostor u stanju utvrđenim ugovorom, odnosno u stanju prikladnom za obavljanje djelatnosti utvrđeno ugovorom osim ako se radi o skrivenim nedostacima (članak 10. ZZPP).

 

              U smislu odredbe članka 8. ZZPP zakupodavac je dužan predati zakupniku poslovni prostor u roku utvrđenim ugovorom a ako ga ne preda  u ugovorenom roku, zakupnik može svoje pravo ostvarivati tužbom ili raskinuti ugovor o zakupu a u kom slučaju zakupnik ima pravo na naknadu štete (članak 8. ZZPP).

 

              I ulaganja koja je zakupac obavio u zakupljenom prostoru valja raspraviti sukladno odredbama koje reguliraju ugovor o zakupu, obvezama zakupodavca i zakupnika koji prije nego što izvrši potrebna ulaganja radi dovođenja prostora u stanje utvrđeno ugovorom ima pravo raskinuti ugovor o zakupu ili tražiti razmjerno sniženje zakupnine ili pak na teret zakupodavca dovesti poslovni prostor u takvo stanje, ukoliko zakupodavac to nije učinio nakon što ga je zakupnik na to pozvao i ostavio mu za to primjeren rok (članak 11. stavak 1. ZZP).

 

              Međutim, prvostupanjski sud o pitanjima odgovornosti za štetu koju eventualno trpi tužitelj, a  u vezi  kršenja odredaba ugovora o zakupu, ne raspravlja i ne utvrđuje .

 

              Prvostupanjski sud ne ocjenjuje ponašanje ugovornih strana u svjetlu materijalnopravnih odredbi prvenstveno ZZPP-a, podredno odredbi ZOO-a.

 

              Ovaj sud ne prihvaća utvrđenje suda o štetnim radnjama na strani tuženika pod 1 kojim bi bila uzrokovana šteta koju trpi tužitelj.

 

              Sud je pregledao spis prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-562/06 ali rezultate tog postupka prvostupanjski sud nije cijenio na način kako to nalažu odredbe iz članka 8. ZPP-a.

 

              Pregledom ovog spisa ovaj sud, sukladno odredbi članka 373. a ZPP-a, je utvrdio da bi nakon što je među strankama zaključen ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora u svibnju mjesecu 2006. godine; 29.11.2006. godine K. rivijera d.d. kao tužitelj pokrenula je postupak protiv I. R. kao tuženika radi njegovog iseljenja i predaje u posjed upravo poslovnog prostora koji je predmet zakupnog odnosa između tužitelja i tuženika pod 1 u ovoj građanskopravnoj tvari. Zahtjev tužitelja u postupku P-562/06 se temelji na činjenici da je među strankama prestao ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je zaključen dana 1.10.1999. godine na određeno vrijeme do 1.10.2002. godine, a koje trajanje po svom sadržaju su stranke prešutno produžile. Odluka o zahtjevu tužitelja u postupku koji je pregledan u dokazne svrhe P-562/06 donesena je 4.6.2007. godine nakon što je istekao ugovor o zakupu kojeg su stranke u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari zaključile, a koje vrijeme je relevantno za zakupni odnos između tužitelja i tuženika pod 1.

 

              Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je zaključen između K. rivijere i I. R. nije imao ugovornu klauzulu o zabrani davanja spornog prostora u podzakup sukladno odredbi članka  20. stavak 1. ZZPP odnosno odredbi iz članka 537. i 538. ZOO-a. U pravu je prvostupanjski sud kada prihvaća stajalište sudske prakse da za legitimaciju zakupodavca nije potrebno vlasništvo stvari koje je predmet zakupa, a s obzirom na rezultate postupka P-562/06 istaći je da nije bilo nikakve ni zapreke da tuženik pod 1 u ovoj građanskopravnoj stvari zaključi ugovor o zakupu poslovnog prostora sa tužiteljem u ovoj građanskopravnoj stvari.

 

              Iz rezultata dokaznog postupka u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari proizlazi da tužitelj kao zakupac nije tražio niti raskidao ugovor o zakupu; nije tražio smanjenje zakupnine niti odgađanje početka primjene zakupnog odnosa ni iz razloga što "nije bio u mogućnosti pribaviti minimalne tehničke uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u tom prostoru" kao što to utvrđuje prvostupanjski sud.

 

              Ovu okolnost o nemogućnosti pribavljanja tehničkih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti prvostupanjski sud temelji na iskazu zaposlenice Ureda državne uprave u K. J. T. koja je saslušana kao svjedok a koja bi prema utvrđenju prvostupanjskog suda obavijestila tužitelja "da ne mora postavljati zahtjev za minimalne tehničke uvjete jer da nema valjani ugovor o zakupu". Upravo to da je bio razlog zbog čega tužitelj uopće i nije postavio zahtjev za pribavljanje minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

 

              Međutim, prilikom ocjene iskaza ovog svjedoka sud čini apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer ovaj svjedok ni na jednom mjestu ne govori o tome da ugovor o zakupu poslovnog prostora nije valjan. Naprotiv, ovaj svjedok navodi u svom iskazu kojeg je dala pred sudom prvog stupnja dana 4. ožujka 2011. godine (strana 21 spisa) da tužitelj nije podnio pisani zahtjev za otvaranje ugostiteljskog obrta iz razloga što mu je ona rekla da ne podnosi zahtjev jer "da se na teren izlazi po zahtjevu kada se dostave svi dokumenti koji su potrebni, a kako A. M. nije imao ugovor o zakupu ja sam mu rekla da ne postavlja ni zahtjev". Dakle, iz iskaza ovog saslušanog svjedoka proizlazi zaključak da ugovor o zakupu poslovnog prostora nije bio priložen od strane tužitelja a radi pribavljanja minimalnih tehničkih uvjeta, a ne da "ugovor o zakupu nije valjan" kao što to interpretira u obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud što je u direktnoj suprotnosti sa zapisnikom sa iskazom ovog svjedoka.

 

              Zbog izloženog nije prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da su nedostaci, činjenica što tuženi nisu vlasnici spornog prostora te što tužitelj nije sa uspjehom pribavio minimalne tehničke uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ovom prostoru i to baš krivnjom tuženika razlozi koji su doveli do štete koju trpi tužitelj. Naprotiv, pitanje vlasništva nije relevantno a na strani tuženika ad. 1/ nema krivnje za nedostatak odluke o minimalnim tehničkim uvjetima.

 

              Kao što je sud prvog stupnja utvrdio tuženik pod 2 I. R. nije stranka ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora od 29.5.2006.ghodine.

 

              U smislu odredbe iz članka 10. ZZPP prilikom primopredaje poslovnog prostora ugovorne strane sastavljaju zapisnik u koji se unose podaci o stanju poslovnog prostora a ako sastavljanje tog zapisnika izostane tada postoji presumpcija da je predani prostor prikladan za obavljanje ugostiteljske djelatnosti utvrđene ugovorom osim ako se ne radi o skrivenim nedostacima.

 

              Okolnosti u smislu ove naprijed citirane zakonske odredbe sud ne utvrđuje.

 

              Nadalje, sud je otklonio odgovornost tuženika pod 2 I. R. za štetu koju bi eventualno pretrpio tužitelj.

 

              Tužitelj u žalbi kojom pobija ovaj odbijajući stav prvostupanjskog suda u odnosu na tuženika pod 2 I. R. osporava te navodi da je upravo ovaj tuženik svojom krivnjom kao i krivnjom tuženika pod 1 uzrokovao štetu koju trpi tužitelj.

 

              U smislu odredbe iz članka  1045. ZOO-a  tko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              ZOO ne propisuje opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

 

              Međutim, pravna teorija koja se razvila uz ovu zakonsku odredbu navodi opće pretpostavke odgovornosti nekog za štetu koju svojim skrivljenim ponašanjem uzrokuje štetnik  i to: postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja štetnika; šteta; uzročna veza i protupravnost. Dakle, da bi tuženik pod 2 bio odgovoran za štetu koju trpi tužitelj potrebno je da se kumulativno ispune sve navedene pretpostavke odgovornosti za štetu.

 

              Međutim prvostupanjski sud zbog svog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao okolnosti odgovornosti tuženika pod 2 za štetu koju  je eventualno pretrpio tužitelj.

 

              Nadalje, pitanje obima i visine štete raspraviti je kao što je to naprijed rečeno kroz odredbe ugovora o zakupu poslovnog prostora kada je odgovornost tuženika pod 1 u pitanju a kad je odgovornost tuženika pod 2 u pitanju prema općim propisima ZOO osim ako se ne dokaže da je i sam tuženik pod 2 bio stranka ugovora o zakupu.

 

              Niz odredbi ZZPP te ZOO (članak 22., članak 30. ZZPP, odnosno članak 36. ZOO) govore o ulaganjima  u prostor koji se uzima u zakup kao i o odvajanju ulaganja koje je oštećeni učinio na stvari pod pretpostavkom da se ova odvajanja mogu izvršiti bez oštećenja  stvari.

 

              Prilikom utvrđenja obima i visine štete, ukoliko zanemarimo pitanje odgovornosti za štetu napomenuti je da sudski vještak na kojeg se poziva sud prvog stupnja nije utvrdio ulaganja koja je izvršio tužitelj kao što to prvostupanjski sud navodi u obrazloženju svoje presude (strana 6) već samo ulaganja koja su izvršena u samom prostoru; tko je izvršio ta ulaganja valja razmatrati i kroz rezultate postupka kojeg je sud pregledao u dokazne svrhe broj P-562/06 a iz sadržaja ugovora o zakupu koji je priložen u tom spisu a kojeg je zaključio Kaštelanska rivijera kao zakupodavac i R. I. kao zakupnik, ugovorne stranke su 1999. godine suglasno utvrdile da je "poslovni prostor potpuno devastiran te da je potrebno izvršiti veće radove na sanaciji i adaptaciji prostora kako bi se mogao dovesti u uporabnu svrhu". Člankom 5. tog ugovora zakupnik dakle R. I. suglasan je snositi sve troškove dovođenja prostora u uporabnu svrhu zakupodavac ga oslobađa plaćanja zakupnine iz članka 3. tog ugovora za vrijeme dok traje ugovor. Pitanje obima    ulaganja   valja dovesti u vezu i sa iskazima svjedoka u ovom postupku kao i sa iskazom tužitelja kao stranke (strana 16 spisa) koji je naveo da se nalazio već u zakupu tog poslovnog prostora do 2004. godine kada je napustio taj prostor a "da nije imao nikakvih potraživanja prema zakupodavcima", a valja imati u vidu i okolnost da su stranke zaključile tek ugovor o zakupu na određeno vrijeme i to na jednu godinu dana.

 

              Dakle, pitanje obima i visine štete koju bi pretrpio tužitelj valja razmatrati i utvrditi u naprijed izloženom pravcu.

 

              Iz izloženog dakle proizlazi da je presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu valjalo u cijelosti ukinuti: kako u onom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja tako i u onom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 2 sve temeljem odredbe članka 369. i 370. ZPP-a.

 

              U ponovljenom postupku sud će utvrditi činjenice relevantno u naprijed izloženom pravcu te će ponovno, valjanom primjenom materijalnog prava odlučiti o zahtjevu tužitelja.

 

              Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari to je valjalo ukinuti odluke o parničnom trošku budući za sada nisu poznati svi parametri za donošenje ove odluke.

 

U Splitu 2. listopada 2015. godine