Broj: Gžnš-150/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr.sc. Lidije Vojković kao člana vijeća u građanskopravnoj stvari tužitelja M. S. iz P., P. 66, koga zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u S., protiv tuženih: 1./ H. d.d. H. elektroprivreda – dioničko društvo sa sjedištem u Z., G. V. 37, OIB: …i 2/H. O. P. S. d.o.o. (skraćeno H. d.o.o.) Z., K. 4., OIB:…., koga zastupa  odvjetnik V. R., odvjetnik u S., radi naknade štete, protiv presude O. suda u Sinju od 1. travnja 2014. godine pod poslovnim brojem P-371/10, u sjednici vijeća održanoj dana 2. listopada 2015. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sinju od 1. travnja 2014. godine pod poslovnim brojem P-371/10 u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku pod 2/ H. operator prijenosnog sustava d.o.o. (skraćeno H. d.o.o.) iz Z. da tužitelju isplati iznos u visini 1.406,059,20 kuna uvećano sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe 9. siječnja 2009. godine do dana isplate, kao neosnovan.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja  da sud naloži tuženiku pod 2/ H. operator prijenosnog sustava da tužitelju naknadi parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

 

"I Dužan je tuženik pod 2/ H. O. P. S. d.o.o. (skraćeno H. d.o.o.) Z., K. 4., OIB:…, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od  1.406.059,20 kn, uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena i koja teče od dana podnošenja ove tužbe tj. od dana 09. siječnja 2009. godine, do dana isplate.

 

IIPreostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika pod 2/ H. O. P. S. d.o.o. (skraćeno H. d.o.o.) Z., K. 4., OIB:…, u iznosu od  621.792,80 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe tj. od dana 09. siječnja 2009. godine pa do isplate, o d b i j a    s  e .

 

IIIDužan je tuženik pod 2/ H. O. P. S. d.o.o. (skraćeno H. d.o.o.) Z., K. 4., OIB:…, u roku od 15 dana  naknaditi tužitelju  trošak u iznosu od  159.289,02  kn.

 

IV Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pod 1/ H. d.d., H. elektroprivreda-dioničko društvo sa sjedištem u Z., G. V. 37., OIB:…, trošak u iznosu od  2.500,00 kn. "

             

              Ujedno je rješenjem utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu protiv tuženika pod 1/ H. d.d. H. elektroprivreda -  dioničko društvo sa sjedištem u Z..

 

              Žalbu protiv ove presude podnosi tuženik pod 2/ H. operator prijenosnog sustava d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženik) iz svih razloga koje predviđa odredba iz članka 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, podredno da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda.

 

              U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužitelju.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 153 Z.u. 802 K.O. Donja Podstrana, u zemljišnim knjigama upisane kao šuma površine 2072 m2.

 

              Nije sporno da je ovo zemljište prema podacima iz PUP-a Općine Podstrana, (Službeni glasnik Općine Podstrana 3/2006, 8/2008) smješteno u zoni M2-građevinskog područja  naselja – mješovita namjena pretežito poslovna,  te da je isto u posjedovnom listu broj 5772 K.O. Donja Podstrana upisano kao šuma.

 

              Na ovom zemljištu smještena je traka dalekovoda DV 110 kVD 118 Zakučac-Meterize III, čime je prema utvrđenju suda prvog stupnja uz pomoć stalnog sudskog vještaka za građevinarstvo dip. ing. J. Š. vrijednost zemljišta procijenjena na iznos od 2.343.432,00 kuna umanjeno za 60 % ili 1.406.059,20 kuna, te vrijednost zemljišta nakon umanjenja iznosi 937.372,80 kuna.

 

              Predmet spora jest zahtjev tužitelja za naknadu štete, prema konačno postavljenom zahtjevu dana 13. studenog 2013. godine a koja se ogleda u razlici vrijednosti predmetne nekretnine kao građevinske u visini 2.343.432,00 kuna i njene vrijednosti kao poljoprivrednog zemljišta u visini 315.580,00 kuna odnosno ukupno 2.027.852,00 kuna.

 

              Prvostupanjski sud utvrđenje da spornu nekretninu iako je od 2006. godine smještena u građevinskom području, naselja,  tužitelj ne može koristiti "u potpunosti sukladno toj namjeni i to zbog postavljenog stupa – dalekovoda zbog kojeg stupa je vrijednost nekretnine umanjena, a sama štetna radnja nikad nije prestala jer tuženik nije nikad uklonio svoj dalekovod". Stoga, otklanja istaknuti prigovor zastare te pozivom na odredbu iz članka  30. stavak 4. Zakona o energiji ( "Narodne novine" broj 68/01 i 177/04) i članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) dosuđuje tužitelju naknadu štete koja predstavlja tržišnu vrijednost građevinske nekretnine umanjeno za 60 % ili iznos od 1.406,059,20 kuna.

 

              Ovaj žalbeni sud ne prihvaća stajalište suda prvog stupnja da tužitelj osnovano može potraživati naknadu štete od tuženika..

 

              U prvom redu otklanja se žalbeni prigovor tuženika da je sud prekoračio tužbeni zahtjev čime da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP na koju opisno ukazuje žalitelj. Naime, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio naknadu štete temeljem istog činjeničnog supstrata, u granicama postavljenog zahtjeva zbog čega po stajalištu ovog žalbenog suda prvostupanjski sud nije dosudio više ili drugo od onog što je tužitelj tražio.

 

              Tijekom postupka sud je utvrdio da je sporni dalekovod  na zemljištu tužitelja izgrađen davne 1957. godine te  je odlukom  Narodne Republike Hrvatske, Izvršnog vijeća, Sekretarijata za građevinarstvo, urbanizam i komunalne poslove, Građevinski inspektorat u Splitu pod brojem 69/59 od 3. travnja 1959. godine dana predniku tuženika, investitoru E., P. za prijenos električne energije S. dozvola da se privredni objekt DV 110 kV TS Split – HE Split i  DV 220 kV HE S.-M. može upotrebljavati.

 

              Dakle, sporni objekt za čije postojanje je nesporno odgovoran tuženik na zemljištu tužitelja postoji od davne 1959. godine.

 

              Istina da u smislu odredbe iz članka  30. stavak 4. Zakona o energiji tužitelju pripada pravo na naknadu štete prema općim propisima obvezno prava, a prema odredbi iz članka 1045. stavak 1. ZOO tko drugom prouzroči štetu dužan je naknaditi ako  dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              ZOO kao i opći propisi koji uređuju materiju i odgovornost za štetu ne nabrajaju opće pretpostavke za odgovornosti za štetu. Međutim, prema pravnoj teoriji kumulativno bi se trebale ispuniti slijedeće pretpostavke: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja štetnika ; šteta ; uzročna veza i protupravnost; koje okolnosti se moraju ispuniti kumulativno da bi u konkretnom slučaju tuženik pod 2/ odgovarao za štetu u vrijeme kada je taj postupak pokrenut odnosno u vrijeme zaključenja glavne rasprave 2014. godine.

 

              Ne upuštajući se u ispitivanje osnovanosti tvrdnje da nije ostvaren prigovor zastare potraživanja, kada je prvostupanjski sud propustio ocijeniti pitanje zastare prava potraživati naknadu štete zbog postavljenog dalekovoda, prema stajalištu ovog žalbenog suda ne postoji protupravnost u ponašanju tuženika kao bitan element odgovornosti tuženika za eventualnu štetu koju trpi tužitelj. Naime, sukladno u to vrijeme važećim propisima postavljen je objekt na zemljištu tužitelja davne 1957. godine da bi 1959. godine taj objekt dobio dozvolu za početak njegovog rada. Zakon o osnovno vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, u daljnjem tekstu: ZOVO) stupio je na snagu 1. rujna 1980. godine.

 

              ZOVO u odredbi iz članka 54. statuira stjecanje vlasništva stvarne služnosti dosjelošću.

 

              Prema odredbi članka 54. ZOVO stavak 1. stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio, a prema stavku 2. iste zakonske odredbe stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prijevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.

 

              Tijekom trajanja parničnog postupka tuženik je i u odgovoru na tužbu i sada ponavlja i u žalbi isticao da je stekao pravo stvarne služnosti spornog zemljišta koje je vlasništvo tuženika glede postavljenog dalekovoda Z. – M. I., koji prigovor prvostupanjski sud nije raspravio niti je dao razloge zbog kojeg navedeni prigovor nije prihvatio.

 

              Stoga je ovom županijskom sudu kao sudu drugog stupnja posegnuti za odredbom članka 373a ZPP-a kada je moguće da  utvrdi i na temelju isprave izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu bitne činjenice, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.

 

              U smislu citirane zakonske odredbe iz članka 54. za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću, suprotno navodima tužitelja tijekom postupka, ne traži se ni savjestan (pošten) ni zakonit posjed ali je nužna istinitost stjecanja tj. da pravo stvarne služnosti nije stečeno vi, clam i precario je  kroz neprekinuto vrijeme od 20 godina utvrđeno faktično ostvarivanje služnosti (posjed) a da se vlasnik poslužnog dobra tome nije protivio.

 

              Istinitost stjecanja ovog prava služnosti utemeljena je upravo na aktivnost nadležnih tijela na čije odluke se poziva i prvostupanjski sud a koje je razmatrao u svom nalazu i mišljenju i sudski vještak  J. Š..

 

              U vrijeme kada je izgrađen dalekovod na zemljištu koje je sada vlasništvo tužitelja, bila su u primjeni pravna pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (OGZ) koji je za stjecanje prava služnosti u pravnom pravilu 1048. predviđao duži rok zastare kao i druge uslove stjecanja stvarne služnosti dosjedanjem: zakonit i savjestan posjed, dok nove odredbe zakona ZOVO predviđaju širu mogućnost stjecanja prava služnosti po osnovu posjeda za razdoblje od 20 godina kao i da se vlasnik poslužnog dobra tom posjedu nije protivio.

 

             

              Prema zauzetom stajalištu i zaključku usvojenom na sjednici SS, VVS-a i VS-a održanoj 28. i 29.5.1986. godine u Beogradu koji zaključci su u to vrijeme bili obvezujući uz primjenu odredaba ZOVO-a uz primjenu odredbe iz članka 54. ZOVO je zaključeno da se

 

 

pravo stvarne služnosti stiče faktičkim vršenjem ovlaštenja koja čine sadržaj tog prava nezavisno od volje vlasnika poslužnog dobra, da je potreban posjed ostvaren pod uvjetima u članku 54. ZOVO odnosno vrijeme od 20 godina te da titular stvarne služnosti koja je stečena dosjedanjem a koja nije upisana u zemljišnu knjigu može svoje pravo sa uspjehom isticati i prema savjesnom stjecatelju prava vlasništva poslužnog dobra.

 

              Kako je dakle tijekom postupka utvrđeno da je faktički posjed prednika tuženika nastupio još davne 1957. godine odnosno 1959. godine kada je završio dalekovod i kada je postavljen na zemljištu tužitelja, kako tuženik nije pravo stvarne služnosti stekao ni vi, clam i precario već je kroz vrijeme od 20 godina faktički mirno posjedovao dalekovod na zemljištu tužitelja a da se, kao što to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka tužitelj odnosno njegovi prednici tome nisu protivili, to je prema stajalištu ovog žalbenog suda dosjedanjem tuženik stekao pravo stvarne služnosti zemljišta  u vlasništvu tužitelja označenog kao čest. zem. 153 K.O. Donja Podstrana.

 

              To dalje znači da u vrijeme kada je tužitelj pokrenuo parnicu u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari odnosno kada je sud donio odluku koja je predmet žalbenog pobijanja na strani tuženika nema elementa protupravnosti i odgovornosti za eventualnu štetu koja je nastala tužitelju a s tim u vezi uputiti je i na odluku Vrhovnog suda RH od 13. studenog 2003. godine pod brojem Rev-1110/00 koja je priložena spisu, a prema kojoj odluci je "nakon proteka roka od 20 i više godina prestalo pravo tužitelja da sudskim putem zahtjeva isplatu novčane naknade za zemljište koje je opterećeno pravom stvarne služnosti koje je stečeno od strane tuženika, budući je nastupila zastara".

 

              Slijedom svega što je naprijed izloženo, prema stajalištu koje zauzima ovaj žalbeni sud, tužitelj ne može sa uspjehom tražiti naknadu štete s naslova umanjene vrijednosti svog zemljišta zbog postojanja dalekovoda na njemu, zbog čega je temeljem odredbe iz članak 373. ZPP-a valjalo preinačiti odluku prvostupanjskog suda, i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari to je temeljem odredbe iz članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti o trošku cjelokupnog parničnog postupka.

 

              Prema odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njenom umješaču nadoknaditi troškove postupka.

 

              Odluku o parničnom trošku donosi sud na određen zahtjev stranke (članak 164. ZPP).

 

              Kako tužena stranka koja s obzirom na preinačenu odluku ovog županijskog suda ima pravo na naknadu cjelokupnog troška parničnog postupka, taj zahtjev nije postavila, a tužitelju ne pripada pravo na naknadu parničnog troška s obzirom da je u cijelosti izgubio parnicu u odnosu na tuženu, to je o parničnom trošku valjalo odlučiti kao pod točkom II.

izreke presude ovog županijskog suda.

 

U Splitu 2. listopada 2015. godine