Broj: Rev-x 385/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. A. iz U., …, zastupanog po punomoćniku V. J., odvjetniku u P., …., protiv tuženika J. osiguranje d.d. S., podružnica R., iz R., …, zastupanog po punomoćnici T. K. odvjetnici u R., … radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-1290/2011-2 od 12. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. broj P-38/06 od 17. lipnja 2010., u sjednici održanoj 6. listopada 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-1290/2011-2 od 12. studenoga 2014., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obavezan je tuženik isplatiti tužitelju 65.339,68 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2004., pa do isplate i to s osnova naknade štete radi gubitka zarade (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom obavezan je tuženik tužitelju nadoknaditi parnični trošak od 21.388,00 kn (st. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tuženik naznačivši slijedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

1) Da li prilikom utvrđivanja imovinske štete u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a sud može osnovano utvrđivati izmaklu korist kao apstraktnu odnosno teorijsku kategoriju temeljem hipotetskih utvrđenja ili je dužan utvrditi opseg štete polazeći od utvrđenja koja su utemeljena na stvarnom stanju?,

 

2) Da li su sudovi dužni obrazlagati svoje presude u smislu obrazlaganja svojih postupanja, utvrđenja i zauzetih pravnih stajališta, te da li su sudovi dužni svaki dokaz pojedinačno brižljivo ocijeniti i iznijeti razloge koji ukazuju da je konkretnim dokazom utvrđeno postojanje neke činjenice?,

 

3) Da li su sudovi u slučaju kada je radi utvrđenja i razjašnjenja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže dužni postupiti po odredbi čl. 250. Zakona o parničnom postupku i izvesti dokaz dopunskim vještačenjem upravo na okolnost utvrđenja i razjašnjenja takvih činjenica, a koji dokazni prijedlog je iznijela i predložila jedna od parničnih stranaka u skladu s odredbom čl. 219. Zakona o parničnom postupku?.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete od 65.339,68 kn s osnova gubitka zarade radi nemogućnosti korištenja vučnog i priključnog vozila koja su oštećena u predmetnom štetnom događaju od 20. travnja 2004.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj kontinuirano obavljao poslove prijevoza za tvrtku H. d.o.o. iz U. temeljem Ugovora o prijevozu sklopljenog 28. lipnja 2000., te da u razdoblju od 20. travnja 2004. do 24. lipnja 2004. tužitelj nije mogao koristiti predmetno vučno i priključno vozilo jer su ista bila na popravku.

 

Nadalje, provedenim knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Z. R. nižestupanjski sudovi utvrdili su da je tuženik u razdoblju od 20. travnja 2004. do 24. lipnja 2004. mogao ostvariti zaradu da je bio u mogućnosti koristiti predmetno vučno i priključno vozilo i to u ukupnom iznosu od 65.339,68 kn. Pri tome, nižestupanjski sudovi su prihvatili kao logičan i objektivan nalaz navedenog knjigovodstvenog vještaka, jer je vještak pri utvrđivanju gubitka zarade tužitelja imao u vidu zaradu kojom je tužitelj ostvario u prethodna tri mjeseca prije predmetnog štetnog događaja i zaradu koju je tužitelj ostvario u razdoblju od 3 mjeseca nakon popravka vozila.

 

Dakle, u ovom postupku nižestupanjski sudovi su gubitak zarade tužitelja utvrdili na konkretan način i to prema zaradi koju je tužitelj mogao ostvariti prema redovnom toku stvari. Suprotno, revizijskim navodima tuženika nižestupanjski sudovi dakle nisu gubitak zarade tužitelja utvrđivali kao apstraktnu odnosno teorijsku kategoriju temeljem hipotetskih utvrđenja.

 

Stoga, odluka u ovom sporu ne ovisi o rješenju, u reviziji tuženika, naznačenog pravnog pitanja (čl. 382. st. 1. ZPP).

 

Drugo, u reviziji tuženika naznačeno pravno pitanje, nije određeno naznačeno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. K tome u tom dijelu revizija tuženika nema potreban sadržaj određen odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, jer vezano za to pravno pitanje tuženik u reviziji nije određeno naveo propise i druge važeće izvore prava koje se na to pitanje odnose.

 

Treće, u reviziji tuženika naznačeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ovo stoga što od okolnosti svakog pojedinog slučaja zavisi potreba suda da (zbog nedostatka stručnih znanja) provodi vještačenje. K tome, od okolnosti svakog pojedinog slučaja ovisi odluka suda o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP).

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. b. st. 1., st. 2. i st. 3. ZPP, predmetnu reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 6. listopada 2015.