Broj: Gž-2245/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Zoranu Kežiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. S., iz B. na C., OIB…, zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., protiv tužene C. osiguranje d.d. Z., P. S., OIB… S., zastupanoj po punomoćnici  R. G.,dipl.iur., zaposlenici tužene, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu Pnš-420/12 od 6. srpnja 2015., dana 12. listopada 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se uvažava žalba tužitelja i preinačuje prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-420/12 od 6. srpnja 2015. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 25.000,00 kuna i pod točkom II. izreke u odluci o troškovima, te se sada sudi:

 

  "Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade neimovinske štete isplati tužitelju pored dosuđenog iznosa od 5.000,00 kuna i daljnji iznos od 3.000,00 kuna, ukupno 8.000,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. srpnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo u iznosu od 22.000,00 kuna zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, pored dosuđenog iznosa troška parničnog postupka od 4.907,75 kuna naknadi tužitelju i daljnji iznos od 2.151,25 kuna (do iznosa od 7.059,00  kuna)".

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju, na ime naknade neimovinske štete, zbog povrede prava osobnosti  iznos od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17. srpnja 2012. do isplate po  stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je za više zatraženi iznos neimovinske štete u iznosu od 25.000,00 kuna, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). 

 

              Istom presudom, naloženo je tuženoj da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.907,75 kuna (točka II. izreke).

 

              Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude iz točke I. izreke i odluke o troškovima žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži i preinači presuda u pobijanom dijelu, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužena nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

 

Prije svega, ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio kakvu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju se tuženik u žalbi samo paušalno poziva, ne precizirajući o kojoj se točno bitnoj povredi odredaba postupka radi, na što sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, sud je prvog stupnja dao valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, kojim je obrazložio osnov i visinu isplaćenog dijela pravične novčane naknade iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO-a), a pored ranije isplaćenog iznosa temeljem sklopljene nagodbe.

 

Predmet postupka između stranaka je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je tužitelj dana 16. lipnja 2010. ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je skrivila R. M., upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika,

 

- da je tužitelj tom prilikom zadobio tjelesne ozljede, te da mu se nakon sklopljene Nagodbe od 22. kolovoza 2011. zdravstveno stanje uslijed istegnuća vratnih struktura pogoršalo, a što se u vrijeme sklapanja Nagodbe nije moglo predvidjeti, ali ne i u odnosu na koljeno,

 

- da je pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja zbog istegnuća vratnih struktura utvrđeno od strane sudskog vještaka neurokirurga M. dr. J., koji je utvrdio i daljnje smanjenje životne sposobnosti za 2%, uz ranije utvrđenih 12%,

 

- da je tužitelju od strane tuženika temeljem Nagodbe i s osnove naknade, kako neimovinske, tako i imovinske štete iz ovog štetnog događaja već isplaćeno 29.140,00 kuna,

 

- da na strani tužitelja ne postoji suodgovornost za nastanak štetnog događaja.

 

Odredbom čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 35/05, 41/08 i 125/11,dalje ZOO) propisano je kako će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

 

Odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO-a propisano je kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelju, pored već isplaćenog iznosa od 29.140,00 kuna, uslijed pogoršanog zdravstvenog stanja zbog istegnuća vratnih struktura, pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Naime, vodeći računa da su orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete koji imaju uporište u odredbi čl. 1100. ZOO-a samo temelj za dosuđivanje pravične novčane naknade, te uzevši u obzir utvrđeno pogoršano zdravstveno stanje tužitelja u vidu istegnuća vratnih struktura, koje pogoršanje zdravlja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem i koje se u trenutku sklopljene Nagodbe nije moglo predvidjeti (za razliku od onog u koljenu), kao i daljnje smanjenje njegovih životnih aktivnosti za 2%, u odnosu na ranije utvrđenih 12%, a zbog kojeg pogoršanja će tužitelj ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu, povremeno i u blažem intenzitetu pri svim tjelesnim opterećenjima pri kojima se iziskuje uporaba gornjih udova – šaka, njegovo lakše zamaranje pri tjelesnim naporima u odnosu na muškarce njegove dobi te da je isti u više navrata bio izložen bolnim i neugodnim EMNG pretragama, ovaj sud kao drugostupanjski smatra kako pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju i za pretrpljenu neimovinsku štetu, uslijed pogoršanog zdravlja i daljnjeg smanjenja životne aktivnosti, valja dosuditi jedinstvenu naknadu u iznosu od 8.000,00 kuna.

 

Pri tome, institut novčane naknade neimovinske štete treba sagledati kao mogućnost novčane satisfakcije za pretrpljenu štetu, koja će oštećeniku-tužitelju pomoći da lakše prebrodi duševnu krizu nastalu kao posljedicu štete i ublažiti osjećaj izgubljenog zadovoljstva u ljudskom življenju.

 

Nije u pravu tužitelj kada presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na činjenicu je li tužitelju pripada naknada neimovinske štete i s osnove naknadnog pogoršanja zdravlja povredom koljena, jer je sud prvog stupnja dao odlučne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a iz kojih je razvidno zašto je taj dio zahtjeva s osnova ove štete tužitelju odbijen i koji razlozi su navedeni na str. 7 obrazloženja presude, pa se radi nepotrebnog ponavljanja tužitelj upućuje na taj dio presude.

 

 

 

Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe članka 373. toč. 3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužitelja i valjanom primjenom materijalnog prava, preinačiti pobijanu presudu na način da se tuženiku naloži da tužitelju na ime neimovinske štete pored dosuđenog iznosa od 5.000,00 kuna isplati i daljnji iznos od 3.000,00 kuna, dakle ukupan iznos od 8.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom, a za više traženi iznos zahtjev tužitelja odbiti.

 

Djelomično je osnovana žalba tužitelja u odluci o troškovima postupka.

 

Naime, glede odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir zatraženi popis troška stranaka, te visinu predmeta spora označenog u tužbi (30.000,00 kuna) i onoga dosuđenog kako pobijanom, tako i ovom drugostupanjskom presudom, zaključio da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio postotak uspjeha tužitelja u odnosu na osnov, dok je obzirom na preinačeni iznos naknade štete uspjeh u visini iznosa 26%, što daje ukupni uspjeh tužitelja od 38%.

 

Slijedom toga, obzirom na žalbu tužitelja u dijelu odluke o troškovima, ovaj je sud, preinačavajući presudu, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a uz primjenu odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti i određujući naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnica, utvrdio da tužitelju pripada za sastav tužbe 100 bodova, za pristup na ročište 11. 02. 2013.godine 100 bodova, 27. 05. 2013. godine 50 bodova, 31. 10. 2013. godine, 28. 05. 2014. godine, 09. 07. 2014. godine od po 100 bodova, 11. 09. 2014. godine 50 bodova, 19. 11. 2014. godine 100 bodova  i 27. 04. 2015. godine 50 bodova, te za sastav podneska od 08. 07. 2014. godine 100 bodova i 04. 12. 2014. godine 50 bodova, kao i za trošak izjavljene žalbe i obzirom na uspjeh u žalbenom postupku koje je ovaj sud vrjednovao nagradom od 40 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kuna daje iznos od 9.400,00 kuna, što  uvećan za 25% PDV iznosi 11.750,00 kuna i kojemu valja pridodati trošak pristojbe  tužbe u iznosu od 650,00 kn, te pristojbe presude u iznosu od 650,00 kn, što ukupno daje trošak od 13.050,00 kuna. Kako je uspjeh tužitelja u ovom predmetu 38%, to trošak  tužitelja iznosi 4.959,00 kuna na koji iznos tužitelju treba pridodati i trošak vještačenja od 2.100,00 kuna (ne ranije prilikom utvrđenog uspjeha u postupku kako to čini prvostupanjski sud) što ukupno daje trošak tužitelja u iznosu od 7.059,00 kuna. Kako je pobijanom presudom tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.907,75 kuna, to je ovom presudom dosuđen daljnji trošak u iznosu od 2.151,25 kuna (do iznosa od 7.059,00  kuna).

 

Kako je sud prvog stupnja dao odlučne razloge u presudi zašto tužitelju i bez obzira na takav stupanj uspjeha u parnici ipak pripada trošak parničnog postupka, te kako se na istu presudu žalio samo tužitelj i uslijed čega je došlo do preinake presude u odluci o glavnoj stvari, to je temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a uz primjenu čl. 166. st. 2. ZPP-a u dijelu troškova postupka odlučeno kao izreci ove presude. 

 

U Splitu, 12. listopada 2015. godine