Broj: Gž-734/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Z., OIB: ..., iz B., kojeg zastupa punomoćnica A. P. Ž., odvjetnica u S., protiv tuženice C. o. d.d. Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica M. M., dipl. pravnici kod tuženice, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pnš 427/12 od 16. ožujka 2015. i rješenja Općinskog suda u Splitu suda, broj Pnš 427/12 od 30. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pnš 427/12 od 16. ožujka 2015. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu suda, broj Pnš 427/12  od 30. ožujka 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:''Dužan je tuženik na ime odštete isplatiti tužitelju iznos od 449.700,00 kn, 7.500 EUR, 600,00 kn, 5.000 EUR, 15.000 EUR, 10.000 EUR, 500 EUR, 10.000 EUR i 1.000 EUR.''

 

Prvostupanjskim rješenjem kažnjen je tužitelj Z. Z., OIB: ..., novčanom kaznom od 4.000,00 kuna, jer je u žalbi od 26. ožujka 2015. vrijeđao sud riječima: na str. 11. pasus 1.: ''Sutkinja je u obrazloženje presude unijela i GNUSNU LAŽ…'', na str. 11. pasus 2.: ''Nisam stekao dojam da je retardirana pa da ne može izvesti zbilja najjednostavnije zaključke koji su joj, da ne mora misliti, štaviše pregledno nacrtani u mojoj tužbi, a ona ih samo treba procijeniti! A NE ZATAŠKAVATI I IGNORIRATI!!'', na str. 12. pasus 1.: ''Jednako LAŽE ona da sud nije mogao procijeniti…'', na str. 12. pasus 1.: ''A slijepa nije + ima skicu.'', na str. 12. pasus 3.: ''U presudu je unijela i LAŽ…'', na str. 12. pasus 3.: ''TEŠKA LAŽ je i…'', na str. 12. pasus 3..: ''Njena obrazloženja ne odgovaraju objektivnosti moje tužbe!! To je jedno obično muljanje pa lov u mutnom!!'', na str. 14. pasus 1.: ''Obzirom na izneseno njena presuda je jedno ništetno sofističko tehniciranje napose ZATAŠKAVANJIMA obilja podnesenih dokaza krivnje C. o. uz NEČASNO NIŠTETNE ZAKLJUČKE, a sve C. o., a moguće pa sumnjam i sebi u korist!!, na str. 14. pasus 1.: ''…a LAŽNIM obrazloženjem…'', na str. 14. pasus 1.: ''…neosnovano me ostavlja bez svog suda…., a prima plaću da bi sudila, a ne da ne bi sudila!!'', na str. 14. pasus 1.: ''pa je sve skupa i VRLO PODMUKLA ARBITRAŽA'', na str. 15. pasus 3.: ''(to je sve sudac zataškala i ignorirala u presudi …)'', na str. 15. pasus 3.: ''BEZOČNO mi je evo vidite sami na koji sve način uz konačno bezvezne isprike UKRALA presudu, enormnu odštetu…'' i na str. 15. pasus 3.: ''Njene pristrane tendencije…''.

 

Protiv navedene presude i rješenja žalbi se tužitelj, pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14 . Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda i rješenje preinaču u skladu sa žalbenim navodima, odnosno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tuženica se usprotivila svim žalbenim navodima ističući da je žalba protiv presude nepravovremena, kao i da su svi žalbeni navodi tužitelja neosnovani.

 

Žalba tužitelja izjavljena protiv presude je osnovana, dok žalba izjavljena protiv rješenja nije osnovana.

 

Prvenstveno se u odnosu na žalbeni navod tuženice kojim tvrdi da bi žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjske presude bila nepravovremena, ističe da su ti žalbeni navodi neosnovani, jer iz zapisnika s ročišta o objavi presude održanog 16. ožujka 2015. proizlazi da je na tom ročištu ovjereni prijepis presude uručen tužitelju i punomoćniku tuženika. Kako iz spisa proizlazi da je žalba punomoćnice-odvjetnice tužitelja predana kao preporučena pošiljka putem pošte 31. ožujka 2015., a kako je rok za žalbu 15 dana (što je navedeno i u uputi o pravnom lijeku), to je očito da žalba podnesena u roku, odnosno da nije nepravovremena, niti je podnesena 02. travnja 2015. kako to pogrešno smatra tuženica.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te naknade imovinske štete koju je tužitelj pretrpio iz razloga što je ozlijeđen u nezgodi od 22. srpnja 2009., a u kojoj je tužitelj sudjelovao kao vozač mopeda marke B. registarske oznake S..., dok je teretno vozilo registarske oznake S..., kojim je upravljao A. P., bilo osigurano kod tuženice.

 

Među strankama nije bila sporna pasivna legitimacija tuženice, ali je sporna osnova odgovornosti jer se tuženica usprotivila osnovu odgovornosti navodeći da je do prometne nezgode došlo isključivom krivnjom tužitelja, dok tužitelj tvrdi da je do iste došlo isključivom krivnjom osiguranika tuženika, s time što je sporna i visina štete.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupak utvrdio je sljedeće činjenično stanje:

- da iz predmeta Prekršajnog suda u Supetru, broj P-647/09, koji se vodio protiv tužitelja temeljem optužnog prijedloga od 25. studenog 2009. proizlazi kako je protiv tužitelja odbijena optužba radi nastupanja apsolutne zastare,

- da u tom predmetu nije proveden dokaz vještačenjem po vještaku prometno-tehničke struke te je jedini dokaz u predmetu izjava koju je tužitelj dao radnicima policije na HKP bolnice u Splitu kada je naveo da je dolaskom na križanje sa sporednom cestom prema B. smanjio brzinu, pogledao na lijevi retrovizor, okrenuo glavu u lijevo i na udaljenosti od 60 do 70 m primijetio teretni automobil koji se kretao velikom brzinom te ga je udario prednjim desnim dijelom u prednji dio mopeda nakon čega je pao u desnu stranu skupa s mopedom,

- da iz izjave od 7. lipnja 2010. osiguranika tuženika o prometnoj nezgodi, koju je u ime osiguranika t.d. S. d.o.o. sastavio vozač teretnog vozila A. P., proizlazi da je, vozeći na dionici Milna-Supetar, naišao na motocikl kojim je upravljao tužitelj i kojega je, prije nego ga je počeo zaobilaziti, sirenom upozorio na radnju koju namjerava poduzeti,

- da se motocikl kretao desnom stranom kolničke trake, te da je u trenutku kada ga je vozač kamiona već zaobilazio kabinom kamiona, počeo skretati ulijevo ne gledajući ni u jednom trenutku ima li koga iza ili pokraj njega, pa da stoga sudar nije mogao izbjeći pa da ga je zadnjim krajem vozila udario, ujedno navodeći da vozač mopeda niti svojim stavom s motociklom nije davao znak da će skrenuti u lijevo jer da se nalazio na sredini ili lijevoj strani trake da ga na tom mjestu zasigurno ne bi bio zaobilazio,

- da je u podacima o prometnoj nezgodi koje PP Brač objavljuje na internetu navedeno kako se vozač kamiona kretao istočnom prometnom trakom iz smjera juga u smjeru sjevera te da je krenuo u vršenje radnje pretjecanja mopeda, kojim je, držeći se desnog ruba kolnika, upravljao tužitelj. U trenutku kad je teretni automobil bio u usporednom položaju s mopedom tužitelj da je dolaskom do raskrižja s cestom koja vodi u mjesto B. na moru, bez prethodnog uključivanja lijevog pokazivača smjera, da je krenuo u vršenje radnje nepropisnog skretanja ulijevo bez da je prethodno na dovoljnoj udaljenosti pred raskrižjem svojim mopedom zauzeo položaj uz središnju crtu i uz zamišljeni luk koji spaja dvije središnje crte uslijed čega je došlo do udara prednjeg lijevog dijela mopeda u desni bočni dio teretnog vozila te pada vozača mopeda na kolnik, i

- da iz podataka iz zapisnika o očevidu proizlazi kako je na spornom dijelu ceste postojalo ograničenje brzine prometnim znakom na 40 km/h.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključio je kako tužitelj nije dokazao da je vozač teretnog vozila osiguranog kod tuženice isključivi krivac za nastanak predmetne prometne nezgode jer da dokazi koje je predložio izvesti tužitelj nisu odgovorili na centralno pitanje ovog spora vezano uz osnovu zahtjeva i pitanje podijeljene odgovornosti sudionika prometne nezgode, a to je: koji je od vozača prvi započeo s radnjom na kolniku, odnosno je le to učinio tužitelj s radnjom skretanja ulijevo ili vozač vozila osiguranog kod tuženice s radnjom pretjecanja mopeda.

 

Isto tako, prvostupanjski sud navodi kako nije mogao ocijeniti niti je li brzina kretanja vozila teretnog vozila u bilo kakvoj vezi s nastankom nezgode, kojim se dijelom ceste prije skretanja ulijevo kretao moped kojim je upravljao tužitelj, je li vozač kamiona poduzeo radnju kočenja, kojom se točno brzinom kretao kamion, a kojom moped, koja je mogućnost međusobnog uočavanja vozila ili pri kojim bi brzinama sraz bio izbjegnut, pritom navodeći kako bi navedenu ocjenu mogao dati samo vještak prometno-tehničke struke, a na temelju materijalnih tragova na cesti i vozilima, jer da za to prvostupanjski sud nema potrebnog stručnog znanja, pa da se zbog toga, prema odredbi članka 250. ZPP-a, i izvode dokazi vještačenjem, odnosno kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

 

Nadalje, prvostupanjski sud navodi, a imajući u vidu da je tuženica u ovom predmetu tvrdila da je u kritičnom trenutku, kada se tužitelj odlučio na skretanje ulijevo, vozač vozila osiguranog kod tuženice već vršio radnju pretjecanja, te s obzirom na to da je na tužitelju teret dokaza da je za nezgodu isključivo odgovoran vozač teretnog vozila, zbog čega da je valjalo donijeti jedini mogući zaključak i to da tužitelj svoje tvrdnje nije uspio dokazati u postupku u kojem je, kao aktivna stranka postupka koja nešto tvrdi, za to imao priliku.

 

Pri tome je sud smatrao potrebnim napomenuti da u parničnom postupku, a da bi se moglo odlučiti o osnovanosti zahtjeva za pružanje tražene pravne zaštite, sud mora u pravilu sa sigurnošću utvrditi činjenice na kojima temelji svoju odluku, a kako proizlazi iz odredbe čl. 221. a ZPP-a.

 

Prema navedenoj odredbi, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

U smislu odredbe čl. 7. ZPP-a ne postoji više inkvizitorno načelo odnosno dužnost suda pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer je akcent stavljen na postupanje stranaka u iznošenju činjeničnih tvrdnji i predlaganju dokaza čime je zapravo napušteno načelo materijalne istine, a uvedeno načelo stranačke istine.

 

Budući da je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je vozač vozila osiguranog kod tuženice osoba odgovorna za štetu koju je pretrpio to je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda za sada ne može  prihvatiti ovaj drugostupanjski sud, jer su žalbenim navodima tužitelja dovedeni u sumnju.

 

Naime, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije uopće cijenio prekršajni nalog MUP RH Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Brač od 24. prosinca 2009., a kojim je osiguranik tuženice proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom od 1.000,00 kuna, iz razloga što nije prilagodio vožnju svog vozila i što je time skrivio prometnu nesreću na štetu tužitelja, upravljajući vozilom brzinom od 83 km/h, iako je na tom dijelu ceste brzina ograničena znakom 40 km/h, dakle, da je istu prekoračio za 43 km/h.

 

Isto tako, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio ni ostalu dokumentaciju vezanu za dinamiku nastanka predmetne nezgode, a dostavljenu od strane MUP RH, Policijske postaje Brač u ovaj spis uz dopis 13. siječnja 2014., i to zapisnik o očevidu, skicu nezgode potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta (tahografskog listića) i dr.

 

Posebno se navodi kako su prema odredbi članka 9. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, sudionici u prometu dužni postupati u skladu s propisima o prometnim pravilnima, prometnim znakovima postavljenim na cesti, te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba.

 

U konkretnom slučaju, a kako to slijedi iz naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, krivnja vozača vozila za čije ponašanje odgovara tuženica prema mišljenju ovoga suda bila bi u tom što je upravljao svojim vozilom brzinom koja je za više od 100% veća od dozvoljene na djelu ceste gdje se desila nezgoda, a posebno imajući u vidu i da se sama nezgoda desila na raskrižju skretanja na drugu cestu (to proizlazi iz skice dostavljene od strane Policijske postaje Brač) na lijevoj polovici kolnika, kada je osiguranik tuženice vršio radnju pretjecanja mopeda kojim je upravljao tužitelj, koji upravo vrši radnju skretanja s ceste kojom su kretali on i vozač vozila osiguranog kod tuženice i nakon čega je došlo do sraza.

 

Budući da prema navodima prvostupanjskog suda tuženica u ovom predmetu tvrdi da je u kritičnom trenutku, kada se tužitelj odlučio na skretanje ulijevo, vozač vozila osiguranog kod iste već vršio radnju pretjecanja, te smatrajući da je prvenstveno na tužitelju teret dokaza da je za nezgodu isključivo odgovoran vozač teretnog vozila, taj je sud zaključio kako je mogao donijeti jedini mogući zaključak i to da tužitelj svoje tvrdnje nije uspio dokazati u postupku u kojem je, kao aktivna stranka postupka koja nešto tvrdi, za to imao priliku.

 

              Za istaći je da prema odredbi članka 220. stavka 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, odnosno koje su odlučne za primjenu mjerodavnih pravila. Kao dokazna sredstva sud je ovlašten koristiti sva ona sredstva iz kojih se mogu crpiti saznanja o istinitosti tvrdnji o postojanju ili nepostojanju činjenica koje su predmet dokazivanja, pa u dokazna sredstva prema odredbama ZPP-a, među ostalim spadaju: svjedoci, vještaci, tumači, isprave i predmeti uviđaja, kao i saslušanje stranaka, pa odbijanje predlaganja dokaza izvođenjem prometno-tehničkog vještačenja od strane tužitelja, prvostupanjski sud je kod postojanja ostalih dokaza važnih za donošenje pravilne odluke u ovom slučaju, a koje nije cijenio, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

              Naime, prvostupanjski sud mora sukladno načelu otvorenog pravosuđenja postavljati pitanja i na drugi svrsishodan načni nastojati utvrditi odlučne činjenice, ali dokaze ex offo nije bio u obvezi sam bez prijedloga stranaka u smislu odredbe članka 219. ZPP-a, izvoditi u ovom slučaju. Odredbom članka 219. stavkom 1. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

              Točko je, a kako je to naveo prvostupanjski sud da će u skladu s odredbom članka 221. a ZPP-a, u situaciji kada sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit primjenom pravila tereta o dokazivanju, i da u smislu odredbe članka 7. ZPP-a, sud više nema inkvizotorno načelo jer su stranke dužne podnijeti dokaze na okolnost činjeničnih navoda koje ističu tijekom postupka.

 

              U ovom slučaju, kada prvostupanjski sud ocjenom dokaza koje je cijenio nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li za predmetnu nezgodu isključivo kriv osiguranik tuženice ili tužitelj, a kako tuženica tvrdi da je za nezgodu isključivo kriv tužitelj, to je u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a, teret dokaza i na tuženici. Posebno se napominje da bi se utvrdila dinamika nastanka nezgode, da nije uvijek nužno izvesti dokaz prometno-tehničkim vještačenjem, dok bi sud u konkretnom slučaju i bez stručnog znanja na temelju predmeta izvršenog uviđaja i prekršajnog naloga MUP RH, Policijske postaje Brač, dalo zaključiti da za predmetnu nezgodu ne bi bio isključivo kriv tužitelj niti osiguranik tuženice, odnosno da postoji podijeljena odgovornost sudionika nezgode.               Ukoliko stranke svoje navedene tvrdnje ne dokažu (o isključivoj odgovornosti jedne od stranaka, odnosno sudionika nezgode), tada bi se, a imajući u vidi stanje iz spisa moglo govoriti u odnosu na osnovu o eventualnoj njihovoj suodgovornosti, koja će se posebno cijeniti nakon utvrđene visine štete koju je tužitelj pretrpio provođenjem odgovarajućih medicinskih vještačenja.

 

              Kako prvostupanjski sud naprijed navedene odlučene okolnosti nije utvrdio, to je činjenično stanje glede odgovornosti osiguranika tuženice i eventualne suodgovornosti tužitelja, odnosno sudionika nezgode nastanku štete ostalo nepotpuno utvrđeno, jer za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da samo tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o ponašanju sudionika nezgode u odnosu na dinamiku nastanka nezgode, imajući u vidi prethodno navedene dokaze koje sud nije uopće cijenio, što se ponovno navodi, pa slijedom toga da ni navod da tužitelj nije dokazao osnovanost svoj tužbenog zahtjeva (djelomično ili u cijelosti).

 

              Stoga, pobijanu presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, niti ocijeniti pravilnost primjene materijalnog prava prilikom utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa slijedom toga ni visine materijalne i nematerijalne štete koju je tužitelj trpi u svezi s predmetnom prometnom nezgodom, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a kako to osnovano ističe u žalbi i tužitelj.

 

              S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a i 370. ZPP-a, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te će provođenjem odgovarajućih dokaza u skladu s uputama iz ovog ukidnog rješenje pravilno iste ocijeniti i utvrditi sve okolnosti vezane za nastanak prometne nezgode, a time i visinu štete koju tužitelj trpi, pa će potom pravilnom primjenom materijalnog prava ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja novom, pravilnom i zakonitom odlukom.

 

              U odnosu na žalbu tužitelja podnesenu protiv prvostupanjskog rješenje od 30. ožujka 2015., a kojim je isti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 4.000,00 kuna, ističe se, kako ni žalbenim navodima tužitelj ne spori da se u žalbi od 26. ožujka 2015., kao stranka nije suzdržao iznijeti najgrublje sumnju u nepristranosti suca i da je time iskazao svoje nepoštovanje i vrijeđanje suda, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada ga je u smislu odredbe članka 110. ZPP-a, kaznio s navedenim iznosom, zbog čega je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, valjalo potvrditi to pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

              S obzirom na izneseno, odlučno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

U Splitu 15. listopada 2015.