Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1011/15 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1011/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Zoranu Kežiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari P. K. iz S., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. J. B. iz K., i 2. M. B. iz K., oboje zastupani po punomoćniku D. M., odvjetniku u S.,radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu Pnš-195/13 od 15. siječnja 2015., dana 15. listopada 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Pnš-195/13 od 15. siječnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženicima da mu na ime naknade neimovinske štete isplate iznos od 16.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 29. ožujka 2013. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženicima da mu na ime naknade imovinske štete isplate iznos od 21.126,30 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 8. travnja 2010. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. Presudom je odbijen i zahtjev za plaćanje troškova parničnog postupka od strane tuženika (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju da naknadi tuženicima parnični trošak u iznosu od 12.375,00 kuna, dok je za više zatraženi parnični trošak u iznosu od 2.825,00 kuna zahtjev tuženika odbijen (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 dalje: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu. 

 

Žalba nije osnovana.

 

Prije svega, ovaj sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio u žalbi ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili kakvu drugu bitnu povredu, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, sud je prvog stupnja dao valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi nisu u suprotnosti sa sadržajem dokaza izvedenih u postupku. Kada zakonodavac u citiranoj odredbi procesnog zakona kaže - u postupku, onda misli na konkretan građanski, a ne kakav drugi postupak. Stoga nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer su razlozi o odlučnim činjenicama koje je taj sud temeljio i na verbalnim iskazima u ovom postupku, u suprotnosti sa sadržajem dokaza (iskazom stranaka) izvedenih pred Prekršajnim sudom u Splitu. Notorna je činjenica da se u hrvatskom pravnom poretku iskazi u dva različita postupka (građanskom i prekršajnom, kaznenom) ne mogu komparirati, niti se činjenice iz drugog postupka na bilo koji način koristiti u ovom parničnom postupku, ili iz toga izvoditi kakve zaključke. Parnični sud je jedino, u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, u smislu čl. 12. st. 3. ZPP-a vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim.

 

Neosnovano tužitelj ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade neimovinsku i imovinsku štetu koju trpi zbog povrijeđenog prava osobnosti i oštećenja na vozilu, a kao posljedica događaja da je tužitelj dana 8. travnja 2010. svojim osobnim vozilom J. C. udario u dvorišna željezna vrata kuće tuženika, što nije prijeporna činjenica, dok je prijeporno jesu li uslijed toga dvorišna vrata izašla iz ležišta i ozlijedila tuženika 2, u kojem je trenutku tužitelj zapucao iz svog revolvera marke M. C. 357 i iz kojega je neprijeporno ispaljeno nekoliko hitaca, a prijeporno je i u kom trenutku su tuženici krenuli prema tužitelju i je li time ostvaren njihov protupravan napad.

 

Odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO), propisano je tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Odredbom članka 7. stavka 1. i članka 219. stavak 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

Odbijajući tužbeni zahtjev, sud prvog stupnja zaključuje kako je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj protupravnom radnjom nanio tešku tjelesnu ozljedu tuženiku 2. (utvrđenu sudskim vještvom vještaka dr. A.), prouzročio imovinsku štetu tuženiku 1. i u daljnjem tijeku događaja izvukao pištolj i pucao,  čime u kasnijem ponašanju tuženika (razbijanje stakla na vozačevom mjestu i izvlačenju tužitelja van vozila) nema protupravnosti, jer su tuženici postupali s ciljem zaštite svojih imovinskih prava i tjelesnog integriteta koji im je bio izravno ugrožen nezakonitim postupanjem tužitelja, pa time ne postoji njihova odgovornost za štetu koju su svojim radnjama nanijeli tužitelju. Time dakle, po mišljenju suda prvog stupnja nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom čl. 1045. ZOO-a, pa kako tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, to je odlučeno kao u izreci prvostupanjske presude.  

 

Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, utemeljeni na logičnim razlozima, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, te ih ovaj sud prihvaća kao ispravna, a tužitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj u tome dijelu upućuje na str. 8 pobijane presude.

 

Naime, odredba članka 8. ZPP-a odnosi se na načelo slobodne ocjene dokaza provedenih tijekom postupka, pri čemu se navedenom odredbom utvrđuje koje sve okolnosti prvostupanjski sud treba uzeti u obzir pri utvrđenju relevantnih činjenica, a na osnovi slobodne ocjene provedenih dokaza. Valja navesti da ocjena dokazne snage ispitanih dokaznih sredstava zavisi u svakom konkretnom slučaju od slobodne ocjene suda, koji prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a koje ukazuju na osnovanost i istinitost tvrdnji jedne od stranaka.

 

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja, jer je zaključio da na strani tuženika 1. i 2. nema protupravnosti niti njihove odgovornosti za štetu koja je nanijeta tužitelju.

 

             Stoga je trebalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka, koju tužitelj pobija bez isticanja koji dio odluke o troškovima nije pravilno odlučen, s obzirom da je prvostupanjski sud donoseći odluku o trošku pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, te citiranih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12).

 

U Splitu, 15. listopada 2015. godine

Copyright © Ante Borić