Broj: P-558/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. H. d.o.o. iz B, J. H., D. H., oboje iz B.,  I. B. i M. B. iz R.,  svi zastupani po pun. J. P., odvj. iz B., protiv tuženika I. S. i S. S., oboje iz P., zastupani po pun. I. J. odvj. N. G., uz sudjelovanje umješača L. Š. iz G. E. 26, VPS. 366.161,78 kuna, radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne javne rasprave dana 10. rujna 2015. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja J. P. odvj. iz B. i punomoćnika tuženika I. J. odvj. iz N. G., na temelju čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku, dana 21. listopada 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I              Nalaže se tuženicima I. S. iz P., , OIB:… i S. S. iz P., OIB: … da tužiteljima T. H. d.o.o. iz B.,  OIB:…, J. H. iz B.,  OIB:…, D. H. iz B., OIB:…, I. B. iz R.,  OIB:… i M. B. iz R., OIB:…, svaki plati iznos od 183.080,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, počev od 14. siječnja 2009. pa do 1. kolovoza 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, kao i da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od  47.375,00 sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, počev od 21. listopada 2015. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

              II               Odbijaju se tužitelji s daljnjim zahtjevom na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.927,50 kuna.

 

Obrazloženje

 

Uvodno navedeni tužitelji podnijeli su tužbu protiv  I. i S. S., radi vraćanja stečenog bez osnove. Tvrde da su 16. svibnja 2003. godine, kao kupci, sklopili sa L. Š., kao prodavateljem, ugovor o kupoprodaji nekretnine upisane u z. k. ul. br. 2743 k.o. P. koja se sastoji od kč.br. 7787 zgrada, dvor i oranica od 998 m2. U trenutku kupovine  na navedenoj nekretnini bila je upisana zabilježba spora te  zabilježba privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine u korist I. i S. S., a što su tužitelji utvrdili tek nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji. Ističu da se sporazumom od 6. lipnja 2003. godine, L. Š. obvezala S. I. i S. isplatiti cjelokupni iznos koji im pripadne iz spora koji se u tom trenutku vodio pred Općinskim sudom Krk pod brojem P-782/02 a iz kojeg spora je i zabilježena privremena mjera otuđenja i opterećenja kupljene nekretnine. Kako L. Š. nakon pravomoćnog okončanja spora pod br. P-782/02 nije platila presuđeni iznos, tuženi su pokrenuli ovrhu na nekretnini koju su tužitelji kupili od L. Š. te su tužitelji, kako bi izbjegli prodaju svoje nekretnine u ovršnom postupku, a kao založni dužnici, bili prisiljeni podmiriti utuženu tražbinu presuđenu pravomoćnom presudom broj. P-782/02 od 1. travnja 2003. godine Općinskog suda u Krk i određenu Rješenjem o ovrsi  OS Krk br. Ovr-339/06 od 2. kolovoza 2006. godine. Tužitelji ističu da je, međutim, navedena pravomoćna presuda OPS Krk br. P-782/02, a koja je bila osnova navedene isplate, naknadno ukinuta rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev. 262/07-2 od l7. rujna 2008. godine. Stoga  zahtijevaju od tuženih da im izvrši povrat plaćenog iznosa, što su isti odbili. Predlažu da sud tuženima naloži da tužiteljima solidarno isplate iznos od 366.161,78 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Tuženici se u odgovoru na tužbu (list 17) protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističu da je između stranaka zasnovan obvezno pravni odnos sklapanjem Sporazuma o isplati s potvrdom o isplati  dana 8.  studenog 2006. tako da je osnov isplate ugovor koji je na snazi i dok je taj ugovor na snazi da tužitelji ne mogu tražiti vraćanje novca. Napominju da tužitelji nikada nisu bili stranke u bilo kojem postupku u odnosu na njih, odnosno da se presuda Općinskog suda u Krku broj P-782/02 odnosila na obvezno pravni odnos između njih kao tužitelja  i L. Š. kao tužene. Isto tako se vodio i ovršni postupak između tuženih kao ovrhovoditelja i L. Š. kao ovršenice, u kojem su ovdje tužitelji, bez da su ih ovrhovoditelji kontaktirali, tražili da plate ovršni dug, a da osnov plaćanja bude naprijed navedeni Sporazum temeljem kojeg su tuženici i primili predani novac. Smatraju da osnov za povrat novca može biti samo eventualno poništeni Sporazum od 8. studenog 2006.g. Drže dakle da su tužitelji izvršili tuženicima isplatu prema čl. 1112 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) tako da tužitelji nemaju pravo na povrat iste.

 

Podneskom od 5. prosinca 2014. (list 93) tuženi ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da tužitelji nisu isplatili iznos po ovršnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Krku pod brojem Ovr-339/06, obzirom da nisu bili stranke u tom postupku, odnosno da su tužitelji platili u ovrsi da bi se tek tada moglo raspravljati o ovoj tužbi. Tuženici također ističu da ne mogu ozbiljnije raspravljati o tužbi jer tužbeni zahtjev ne može glasiti kao da su tuženici solidarni dužnici imajući pri tome u vidu da se radi o djeljivoj obvezi, a time i primjeni čl. 41. st. 1. i 2. ZOO-a. Tuženi upiru na odredbu čl. 1112 ZOO-a prema kojoj nitko tko plati, a da nije dužan, nema pravo na povrat plaćenog osim ako je zadržao pravo na povrat, a to pravo da tužitelji nisu zadržali, osim za dio kamata. Tužitelji su izvršili isplatu iako između stranaka nije bilo nikakvog obvezno pravnog odnosa za isplatu, nije bilo prisile prema tužiteljima, a niti je trebalo ispuniti bilo kakav uvjet prema tuženicima.

 

              U podnesku od 27. srpnja 2015. tuženici napominju da su tužitelji sami krivi za nastalu situaciju jer su prihvatili rizik kupivši nekretninu pod zabilježbom privremene mjere te da su mogli poduzeti samo dvije radnje koje bi ih štitile i to da posude novac L. Š. da plati dužni iznos i skine ovrhu te ju tuže ako ne vrati novac, što su učinili ili da plate dužni iznos tuženima uz klauzulu zadržaja vraćanja plaćenog iznosa ukoliko L. Š. uspije s revizijom, a kakve klauzule u sporazumu nema. Tuženi nadalje tijekom postupka (podnesak od 1. rujna 2015. – list 170) čine spornom primjenu materijalnog prava ističući da u ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, a jer je isplata izvršena temeljem Sporazuma od 8. studenog 2006. kao dvostrano pravnog posla temeljem kojeg su se tuženi obvezali povući prijedlog za ovrhu, a tužitelji isplatiti utuženi iznos. Stoga, da bi se radilo o stjecanju bez osnove, da bi prethodno trebalo poništiti sporazum o isplati, u kojem slučaju bi osnov otpao, što nije slučaj jer sporazum i nadalje egzistira. Tužitelji su prema navedenom Sporazumu izvršili isplatu, a tuženici su izvršili određenu radnju – povlačenje ovrhe i brisanje privremene mjere, sukladno čl. 3. st. 4. Sporazuma o isplati. Ističu da je pogrešno shvaćanje tužitelja da su tuženici primili neki novčani iznos, a za to nije postojao pravni osnov, isti je postojao a i dalje postoji, jer tužitelji nikada nisu tražili poništenje toga Sporazuma. Tuženi također ističu da tužitelji pogrešno smatraju kako osnov za isplatu utuženog iznosa ne bi bio Sporazum već pravomoćna presuda Općinskog suda u Krku, a što da bi bilo točno da su tužitelji isplatili iznos u ovršnom postupku i na taj način dovršili ovršni postupak odnosno da nije bilo predmetnog Sporazuma. Osim toga tuženici ističu da bi jedino L. Š. mogla biti aktivno legitimirana i od tuženika tražiti povrat novčanog iznosa, jer ako su tužitelji izvršili isplatu u njezino ime i za njezin račun, plaćajući njezin dug, onda samo L. Š. može tražiti povrat ovoga iznosa, a ne i tužitelji. Tuženi ponovno naglašavaju da je osnov za isplatu bio Sporazum i da osnov isplate još uvijek egzistira, a jer tužitelji nisu nikada tražili niti njegov raskid niti poništenje, a kakvo pravno shvaćanje je istakao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev.61/2012.

 

Očitujući se na navode tuženih (list 20, 161, 166, 178, 181 i 186), tužitelji ne osporavaju navode tuženih da isti nisu nikada bili stranke u postupku, no tvrde da Sporazum nije osnov isplate već je samo realizacija isplate po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Krku i rješenja o ovrsi Općinskog suda u Krku, a kako je ta presuda ukinuta to je otpala i osnova predmetne isplate. Tužitelji su platili samo obveze po pravomoćnoj presudi, pa ako L. Š. više nije ništa dužna tuženicima, to niti tužitelji ne mogu biti dužni tuženicima.

 

Tužitelji naglašavaju da je u citiranom Sporazumu jasno navedeno da su tuženici založni vjerovnici, a da su tužitelji založni dužnici tj. da tužitelji isplatu tuženicima vrše temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Krku broj P-782/02, a temeljem koje presude je na nekretnini tužitelja zasnovan zalog (zabilježena ovrha) za potraživanje tuženih prema L. Š.. Prema tome da je osnov tužiteljevog plaćanja njihovo vlasništvo na nekretnini na kojoj su tuženici imali upisan teret temeljem ovršne isprave koja je naknadno revizijskom odlukom ukinuta. Tužitelji zbog toga smatraju da tuženici trebaju bilo solidarno, bilo svaki u ½ dijela vratiti ono što su stekli temeljem ovršne isprave i upisanog zaloga, a što je naknadno izgubilo osnov stjecanja. Tužitelji smatraju da su pogrešna shvaćanja tuženih jer su tužitelji plaćanje izvršili kao založni dužnici, a što je tuženima bilo poznato jer su ih prihvaćali kao stvarne vlasnike nekretnine, a kao založni dužnici i stvarni vlasnici nekretnine imali su pravni interes da se ovršni postupak ne vodi na njihovoj nekretnini te nisu trebali posuđivati novac L. Š. kako bi ona platila dužni iznos i skinula ovrhu. U pogledu nepostojanja u Sporazumu klauzule vraćanja plaćenog temeljem ovršne isprave koja bi eventualno bila naknadno otpala, smatraju da takvu klauzulu nije bilo niti potrebno stavljati u Sporazum jer se vraćanje presumira po samom zakonu. Nitko, naime, da ne može za sebe zadržati korist temeljem ovršnog naslova koji je naknadno ukinut. Tužitelji ističu da u svakom slučaju imaju pravni osnov za povrat plaćenog po pravilima o izvanugovornim obvezama te je svejedno o kojem se institutu radi, a sud nije niti vezan za pravni osnov koji je naveden u tužbi. Tužitelji posebno napominju da su 14. siječnja 2011. obavijestili tuženike o svom zahtjevu za povrat plaćenog iznosa što bi se strogo gramatičkim tumačenjem ovakvo postupanje moglo smatrati obaviješću o raskidu sporazuma. Ta je obavijest priložena uz tužbu te nije potrebno, a niti je moguće u sudskom postupku tražiti konstitutivno raskidanje sporazuma ili bilo kojeg drugog ugovora jer se isti raskidaju voljom i očitovanjem ugovornih strana. No, tužitelji smatraju da je ispravno njihovo pravno shvaćanje konkretne situacije i da su se učinci ovrhe odnosili i na tužitelje, a jer su isti nekretninu stekli sa zabilježbom spora i uz mjeru zabrane otuđenja. L. Š. se tužiteljima obvezala da će platiti dug tuženicima samo ukoliko izgubi spor, a kako je otpao pravni osnov potraživanja tuženih u odnosu na L. Š., o kojoj pravnoj osnovi potraživanja se govori u čl. 1. st. 2. Sporazuma, tužitelji su pozvali tužene na povrat sredstava koja su bili primorani platiti kao stvarni vlasnici nekretnine na kojoj se provodi ovrha duga po ovršnoj ispravi.

 

              Podneskom od 1. srpnja 2015. (list 163) tužitelji  su pored postojećeg tužbenog zahtjeva koji su precizirali u odnosu na potraživanje zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka, istakli i alternativni tužbeni zahtjev a prema kojem da se naloži tuženicima da svaki plati tužiteljima iznos od 183.080,89 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

              L. Š. je podneskom od 3. rujna 2009. (list 24) obavijestila sud da stupa u parnicu kao umješač na strani tužitelja te da je zainteresirana za uspješan ishod postupka u korist istih.

             

              Podneskom od 9. rujna 2015. (list 184) umješač ističe da nikada nije bilo sporno da su tužitelji izvršili isplatu tuženicima temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Krku broj P-782/02 koja presuda je kasnije ukinuta te da su pitanje isplate regulirali Sporazumom o isplati  s potvrdom o isplati dana 8. studenog 2006.. Ističe da su tužitelji zakonito platili utuženi iznos, te kako je zakonska osnova po kojoj su platili otpala, da imaju pravo na povrat onoga što su platili, a čime su se tuženici neosnovano obogatili. Ističe da su tužitelji plaćanje izvršili u svoje ime i za svoj račun kao vlasnici nekretnine i kao založni dužnici, no ukoliko je sporna navedena činjenica odnosno da je plaćanje izvršeno u njeno ime i za njen račun da ona

sve svoje potraživanje koje ima prema tuženicima ustupa tužiteljima, što je potvrdila prilaganjem izjave o ustupu potraživanja.

 

              Nije sporno da su stranke sklopile Sporazum o isplati s potvrdom o isplati dana 8. studenog 2006.g. te da su tužitelji isplatili tuženicima iznos od 366.161,78 kuna, a da su isti povukli prijedlog za ovrhu vođenu na nekretnini tužitelja kod Općinskog suda u Krku pod brojem Ovr-339/06, a temeljem presude istoga suda broj P-782/02, donesene u sporu između prednice tužitelja L. Š. i tuženih.

 

              Prijeporna je aktivna legitimacija tužitelja kao i osnov potraživanja, odnosno temelji li se potraživanje tužitelja na sporazumu od 8. studenog 2006. sklopljenom između stranaka ili na odluci donesenoj u parničnom postupku između tuženih i L. Š. pod brojem P-782/02 te da li je ukinućem te presude prestala i obveza isplate utanačene Sporazumom od 8. studenog 2006. Prijeporno je dakle, da li je ukidanjem navedene presude prestao egzistirati i sporazum tj. da li je otpala osnova temeljem koje su tuženici stekli utuženi iznos.

 

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Sporazum o isplati s potvrdom o isplati od 8. studenog 2006.g. (list 7E),  rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev. 262/07, dopis tužitelja tuženicima od 14. siječnja 2009.g., izvadak iz z. k. 2743 k.o. P., presudu i rješenje Općinskog suda u Krku br. P-1471/08 (list 48-51), presudu Županijskog suda u Rijeci Gž-1667/14 (list 68-70), izvršen je uvid u rješenje VS RH broj Rev. 17/15 (list 128), u izjavu  umješača L. Š. od 9. rujna 2015.g. te u spis P-1165/07.

 

Analizirajući provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) sud je zaključio da je alternativni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti odlučivši kao u izreci presude.             

              Uvidom u Sporazum o isplati s potvrdom o isplati sklopljen između stranaka 8. studenog 2006., utvrđeno je da su stranke u čl. 1. konstatirale da je u tijeku ovršni postupak kod Općinskog suda u Krku broj Ovr-339/06 povodom prijedloga I. (I.) i S. S. kao ovrhovoditelja na nekretnini upisanoj u z.k.ul.br. 2743 k.o. P., kao suvlasništvo tužitelja, kao i da potraživanje za koje se vodi ovršni postupak potječe iz ovršne isprave – pravomoćne presude OS Krk broj P-782/02 od 1. travnja 2003., a kojom presudom je naloženo L. Š. kao stvarnoj dužnici  po naprijed navedenoj ovrsi plati ovrhovoditeljima, ovdje tuženima, iznos od 30.000 eura, protuvrijednosti u kunama uz naknadu parničnog troška u iznosu od 17.300,00 kuna. Čl. 3. istog Sporazuma parnične stranke su utvrdile cjelokupan iznos dugovanja s obračunatom kunskom kamatom u iznosu od 366.161,78 kuna, a kojim iznosom bi u cijelosti bilo podmireno dugovanje L. Š. prema tuženima kao ovrhovoditeljima i založnim vjerovnicima.

 

              Uvidom u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev.262/07 utvrđeno je da je Vrhovni sud ukinuo presudu Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž.2608/03 od 8. lipnja 2006. kojom je odbijena žalba tužene i potvrđena presuda suda prvog stupnja te je ukinuo i presudu Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-782/02 od 1. travnja 2003., a kojom presudom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku I. i S. S. te je poništen predugovor o kupoprodaji nekretnina, a tuženoj L. Š. kao prodavatelju nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 2743 k.o. P., naloženo je da tužiteljima isplati iznos od 30.000 eura prema srednjem tečaju HNB na dan presuđenja s zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja do plateža.

 

              Uvidom u presudu i rješenje Općinskog suda u Krku broj P-1471/08 donesenih nakon ukidanja presude broj P-782/02 i vraćanja predmeta na ponovni postupak, utvrđeno je da su tužitelji u tom postupku odbijeni sa zahtjevom radi poništenja predugovora o kupoprodaji te da je odbačen dio zahtjeva kojim su isti zahtijevali da se utvrdi da je tužena L. Š. bila dužna platiti iznos od 220.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 15% počev od dana 1. travnja 2003. pa do plateža ovdje tužitelja dana 8. studenog 2006. Citirana odluka potvrđena je odlukom Županijskog suda u Rijeci pod brojem Gž.4456/10, a revizija podnesena protiv navedene odluke odbačena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev. 17/15 (list 128).

 

              Pod obveznim ugovorom razumijeva se dvostrani pravni posao sklopljen suglasnošću volja ugovornih stranaka u cilju postizanja određenih učinaka. Svaki ugovor mora imati dopuštenu osnovu time da osnova predstavlja glavni cilj ili svrhu obveznog ugovora. Prestanak glavnog cilja ugovora povlači za sobom i prestanak ugovora kao pravne osnove.

 

              Iz naprijed navedenog Sporazuma proizlazi da je svrha tog Sporazuma isplata po presudi OS u Krku P-782/02 te povlačenje ovršnog prijedloga odnosno obustava ovršnog postupka prodaje nekretnine tužitelja pokrenutog upravo na temelju citirane presude. Osnova sporazuma je dakle, isplata tražbine po presudi P-782/02 zbog čega su se tuženici upravo i obvezali povući ovrhu. Kako je ukinuta presuda P-782/02, a tuženi odbijeni s tužbenim zahtjevom za poništenje predugovora dok je tužbeni zahtjev za osnovanost isplate odbačen to, da tuženici i nisu povukli prijedlog za ovrhu, ne bi bilo više osnove voditi ovršni postupak odnosno isti bi bio obustavljen.

 

              Stoga se posljedice ukinuća presude, po ocjeni ovoga suda, protežu i na sklopljeni Sporazum, a koji zapravo regulira međusobne odnose stranaka u pogledu tužiteljeve  nekretnine nastale donošenjem presude P-782/02 i pokretanjem ovršenog postupka.

 

              Sporazum od 8. studenog 2006. sam za sebe ne predstavlja samostalni pravni posao već je vezan za egzistiranje pravomoćne presude P-782/02. Naime, sam naziv Sporazuma i sadržaj istoga upućuju na zaključak da se istim samo regulira i vrši isplata po pravomoćnoj presudi kako bi se obustavio ovršni postupak. Nakon što je prestala egzistirati ta presude, sam po sebi je razumljiv i prestanak egzistencije Sporazuma. Slijedom navedenoga, kako je ukinuta presuda P-782/02 koje ukinuće dovodi i do prestanka ovrhe, a koji postupci predstavljaju osnov Sporazuma, prestao je i Sporazum, odnosno otpao je osnov po Sporazumu, a temeljem kojeg su tužitelji platiti utuženi iznos, tako da se na obvezno pravi odnos stranaka primjenjuju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a te je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženicima da svaki plati tužiteljima iznos od 183.080,89 kuna, a jer se radi o djeljivoj obvezi sukladno čl. 41. st. 2. ZOO-a i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja zahtjeva sukladno čl. 1115. ZOO-a. Obzirom da je obveza tuženih djeljiva nije dakle osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju solidarnu isplatu tražbine od strane tuženih, te je prihvaćen alternativni zahtjev kojim se zahtjeva da tuženici na jednake dijelove isplate iznos tražbine.

 

              Napominje se da se nikako ne mogu primijeniti odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer tužitelji nisu znali da nisu dužni. Dapače, znali su da je njihova nekretnina predmet ovrhe zbog postojanja tražbine utvrđene presudom P-782/02 u korist tuženih, a koju tražbinu su podmirili jer je opterećivala njihovu nekretninu. Kod tužitelja nije dakle postojala svijest da plaćaju ono što nisu dužni platiti. Pretpostavka primjene navedenog članka je upravo postojanje svijesti onoga tko plaća da nije dužan platiti.

 

              Kako su upravo tužitelji platili utuženi iznos tuženicima, a ne L. Š. koja obzirom na presudu i rješenje Općinskog suda u Krku broj P-1471/08 nije dužna ništa platiti strankama, to su upravo tužitelji aktivno legitimirani na podnošenje ove tužbe. Po ocjeni suda tužitelji nisu prethodno trebali tražiti raskid Sporazuma od 8. studenog 2006. jer se raskid može tražiti zbog neispunjenja obveze uz eventualno prethodno traženje ispunjenja obveze.  U konkretnom slučaju stranke su ispunile obvezu po Sporazumu te nisu ispunjeni uvjeti za raskid. No, te obveze koje su ispunile po Sporazumu su posljedica egzistiranja odluke P-782/02, pa kako ista više ne egzistira,  niti obveze koje iz nje proistječu više ne obvezuju stranke, otpale su i nije potrebno posebno tražiti raskid Sporazuma, a ni poništenje za koje nisu niti ispunjene pretpostavke.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a temeljem kojih odredbi je sud priznao troškovnik punomoćnika tužitelja do dosuđenog iznosa. Sud je priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 5.000,00 kuna, za sastav podneska od 9. rujna 2009. (list 26) u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 8. toč. 3.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa), za sastav podneska od 14. lipnja 2010. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), za sastav prijedloga radi osiguranja u iznosu od 5.000,00 kuna, za sastav podneska od 11. prosinca 2014. u iznosu od 500,00 kuna, za sastav podneska od 1. srpnja 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna te za sastav podneska od 4. rujna 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna. Nadalje je priznata nagrada za zastupanje na ročištu od 22. prosinca 2014. u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu od 30. srpnja 2015. u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) te za zastupanje na ročištu od 10. rujna 2015. u iznosu od 5.000,00 kuna. Ostale podneske navedene u troškovniku sud nije priznao kao nesvrsishodne. Ukupno je na ime zastupanja priznat trošak u iznosu od 39.375,00 kuna (s PDV-om). Na ime sudske pristojbe priznat je iznos od  8.000,00 kuna. Ukupno su priznati troškovi postupka u iznosu od 47.375,00 kuna, dok su tužitelji odbijeni s preostalim zahtjevom u iznosu od 27.927,50 kuna na ime troškova parničnog postupka.

Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Požegi, 21. listopada 2015. godine