Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-2610/15 Županijski sud u Varaždinu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-2610/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Vinceković kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Majcen-Horvat – obje kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B. Z. d.d. Z. OIB:… zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku iz Č. protiv prvotuženika J. G. OIB:… iz V., zastupanog po punomoćniku V. J., odvjetniku iz V. i drugotužene M. G. OIB… iz S., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, povodom žalbe prvotuženika J. G. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-405/12-24 od 17. travnja 2015.g., u sjednici vijeća održanoj dana 26. listopada 2015.g.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba prvotuženika J. G. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-405/12-24 od 17. travnja 2015.g. u pobijanom dosuđujućem dijelu toč.I/izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč.III/izreke u odnosu na prvotuženika J. G..

 

              U nepobijanoj toč.II/izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč.III/izreke a u odnosu na drugotuženu M. G., navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I/ izreke određeno je da ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 27. srpnja 2010.g. između prvotuženika J. G. kao darovatelja i njegove majke (drugotužene) M. G. kao obdarenice a kojeg je predmetom bila nekretnina čkbr. 443/80 oranica G. sa 3400 m2, upisana u zk.ul.broj 3307 k.o. K., gubi učinak prema tužitelju do visine njegovog potraživanja, pobliže opisanog u toj točki izreke.

 

Toč.III/izreke prvotuženik je obvezan (solidarno sa drugotuženom) naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.131,25  kn.

 

Nepobijanom toč.II/izreke naloženo je drugotuženoj da je dužna dopustiti namirenje tužiteljeve tražbine opisane u toč.I/izreke javnom prodajom predmetne nekretnine.

 

Navedenu presudu, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija prvotuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba prvotuženika je neosnovana.

 

Naime, obrazlažući zauzeto stajalište o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od tijekom dokaznog postupka utvrđenih činjenice - da je pravni prednik tužitelja (M. banka d.d.) kao kreditor sa prvotuženikom kao korisnikom kredita sklopio dva ugovora i to ugovor o dugoročnom kreditu dana 12. travnja 2006. (i 1. Aneksa istome) na iznos od 40.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, da je prvotuženik radi osiguranja navedene tražbine izdao tužitelju Suglasnost o zapljeni koja je ovjerena po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek pod brojem OV-5258/06 dana 13.4.2006., da je tražbina iz tog ugovora dospjela 07. rujna 2011.g., da je sklopio i ugovor o kratkoročnom kreditu dana 23. lipnja 2010.g. na iznos od 100.000,00 kn i na rok otplate od 12 mjeseci, da je radi osiguranja te tražbine izdao tužitelju Suglasnost o zapljeni koju je ovjerio kod javnog bilježnika Ivana Marodija pod brojem OV-8547/10 dana 24.6.2010., da je ta tražbina dospjela 02.srpnja 2011.g., da je pravni prednik tužitelja obje opisane Suglasnosti o zapljeni podnio F. agenciji u Č. dana 08. siječnja 2012.g. na naplatu no da je dopisima od 17.1.2012. obaviješten da za izvršenje istih nema novčanih sredstava na računima prvotuženika, da prvotuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja obzirom da je od 31.12.2011.g. nezaposlen, da prema tvrdnjama samog prvotuženika zbog poslovne situacije i poslovnih neprilika na njegovom računu nije bilo sredstava za daljnje izvršavanje obveza prema tužiteljici, a da tijekom postupka nije ni tvrdio niti dokazao da u vlasništvu ima druge imovine iz koje bi tužitelj mogao namiriti svoju novčanu tražbinu, da je prvotuženik predmetnim ugovorom o darovanju od 27.7.2010.g. svojoj majci, ovdje drugotuženoj darovao cijelu čkbr. 443/80 oranicu sa 3400 m2, upisanu u zk. ul. broj 3307 k.o. K. te da je drugotužena upisana kao samovlasnica darovane joj nekretnine upravo osnovom citiranog ugovora o darovanju.

 

Visinu predmetne novčane tražbine tužitelja, prvostupanjski sud je utemeljio na nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvene vještakinje V. S.-O. na čija utvrđenja niti jedna od parničnih stranaka nije stavljala ni primjedbe niti prigovore.

 

Na opisana činjenična utvrđenja prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl.66. Zakona o obveznim odnosima (dalje:.ZOO – NN 35/05 i 41/08) prema kojoj vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, pri čemu se sukladno odredbi čl.69.stav.2. ZOO-a takva tužba podnosi protiv dužnika i treće osobe u čiju je korist radnja poduzeta odnosno protiv njezinih pravnih slijednika. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da kod besplatnih raspolaganja, kakvo je predmetno, postoji zakonska presumpcija da je drugotužena kao treća osoba znala ili mogla znati da prvotuženik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju (uvjet iz čl.67.stav.3. ZOO-a) pa je po utvrđenju da je predmetna tužba podnesena u roku od tri godine od dana sklapanja Ugovora o darovanju nekretnina, koji rok je određen odredbom čl. 71. ZOO-a, udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku  (dalje:ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima prvotuženika.

 

No prije upuštanja u analizu sadržaja izjavljene žalbe valja navesti da je ovaj sud, unatoč tome što iz uvoda izjavljene žalbe proizlazi da prvotuženik žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u cijelosti, primijenio presumpciju iz odredbe čl.365.stav.1. ZPP-a da je pobija u dijelu sa kojim (on) nije uspio – dakle u dosuđujućem dijelu sadržanom u toč.I/izreke i u odluci o troškovima parničnog postupka sadržanoj u toč.III/izreke (u odnosu na njegovu solidarnu obvezu).

 

U pogledu žalbenog razloga (relativno) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.8. ZPP-a valja navesti da je prvostupanjski sud - suprotno žalbenoj tvrdnji prvotuženika – ranije iznesene pravno-relevantne činjenice utvrdio na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza  opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa je plediranje prvotuženika na iznesenom žalbenom razlogu potpuno neosnovano.

 

Žalba tuženika u preostalom je dijelu svedena na osporavanje visine tužiteljeve tražbine i isticanje prigovora da se tužitelj oglušio na njegove prijedloge radi mirnog rješavanja predmetnog spora – u čemu nalazi ostvarenim žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, dok žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava uopće ne obrazlaže pa kako ovaj sud u potpunosti pravilnim i potpunim prihvaća činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu a i primijenjeno materijalno pravo iz ranije citiranih odredbi ZOO-a to sukladno odredbi čl. 375.stav.5. ZPP-a neće posebno obrazlagati svoje stajalište u odnosu na dio žalbe kojim prvotuženik iznosi žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Obzirom da niti jedan od žalbenih razloga zbog kojih prvotuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što ovaj sud, ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario i jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.2,4,8,9,11,13 i 14 ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti,

valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl.368.stav.1. ZPP-a pobijanu presudu u cijelosti potvrditi.

 

U Varaždinu, dana 26. listopada 2015.g.

Copyright © Ante Borić