Broj: Rev 2340/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Lucije Čimić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz J., kojega zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik u R., protiv tuženika S. S., G. S., te mlljt. B. S. i L. S., obje zastupane po zakonskim zastupnicima S. S. i G. S., svi iz J., koje sve zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u R., radi vraćanja dara zbog povrede nužnog dijela, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3348/13-6 od 29. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-60/12 od 29. svibnja 2013., u sjednici održanoj 3. studenoga 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3348/13-6 od 29. travnja 2015. i presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-60/12 od 29. svibnja 2013. te se predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "1. U ostavinsku imovinu iza pok. E. P. rođ. S. vraća se dar učinjen prvotuženiku i to u iznosu od 374.068,90 kn radi namirenja (dopune) nužnoj dijela tužitelja.

 

              2. U odnosu na novčani iznos iz točke 1. izreke ove presude koji nakon umanjenja raspolaganja oporukom u ovosudnom predmetu koji se pod posl. brojem VI-O-47/09 vodi iza pok. E. S. bude utvrđena kao iznos nužnog dijela koji pripada tužitelju teče zakonska zatezna kamata počev od dana 04. 05. 2009.g. pa sve dok prvotuženik predmetni novčani iznos ne isplati tužitelju."

 

              II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "1. U ostavinsku imovinu iza pok. E. P. rođ. S. vraća se 1/4 idealnog dijela grč. 66/2 kuća stanovanja, štala i dvorište pov. 1227 m2, z.k.ul. 613 k.o. J., radi namirenja (dopune) nužnog dijela tužitelja."

 

              III. Nalaže se tužitelju da tuženicima nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 21.305,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Odbijaju se tuženici sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa utvrđenog u točki III izreke ove presude do traženog iznosa od 29.430,00 kn."

 

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Postupajući u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev za vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela.

 

Prvostupanjski sud tužbeni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da se prvotuženiku učinjeni dar, u smislu čl. 89. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("narodne novine" 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN), ne uračunava u nasljedni dio.

 

Drugostupanjski sud, pozvavši se pritom na odredbu čl. 373.a ZPP, tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim, ali iz drugih razloga, uz obrazloženje

 

- da nije sporno da je tuženik S. S. novčani iznos od 67.500,00 DEM koji mu je ostaviteljica predala utrošio u kupnju nekretnine označene kao grč. 66/2 upisane u z. k. ul. br. 613 k. o. J., a koju je taj tuženik kupio dana 14. svibnja 1999.;

 

- da su tuženik S. S., tada već kao vlasnik nekretnine, i A. N. (majka ostaviteljice), ostaviteljica i tužitelj sklopili sporazum o osnivanju prava osobne služnosti prava plodouživanja u korist potonjih osoba;

 

- da je stoga "pogrešno utvrđenje suda da je ostaviteljica darovala prvotuženiku gornji novčani iznos, jer se u smislu odredbe čl. 72. ZN pod darom može smatrati samo ono raspolaganje koje je izvršeno bez naknade (besplatno), a iz gornjeg proizlazi da je prvotuženik dopustio upis (uknjižbu) prava osobne služnosti u korist ostaviteljice kao protučinidbu za primljeni novčani iznos, na što osnovano ukazuju tuženici u podnesku od 12. listopada 2012."

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ugovor kojim ostaviteljica daje tuženiku S. S. novčani iznos od 67.500,00 DEM za kupnju njegove nekretnine uz obvezu tog tuženika da na toj nekretnini osnuje osobnu služnost u korist određenih osoba, kao cjelina, predstavlja ugovor s protučinidbom, a ne ugovor o darovanju.

 

Prema odredbi čl. 484. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" 35/05) uglavkom o nametu može se obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži.

 

Prema ocjeni ovog suda, ukoliko su radnja ostaviteljice (davanje novčanog iznosa od 67.500,00 DEM za kupnju nekretnine) i obveza tuženika S. S. (osnivanje prava osobne služnosti na nekretnini), usko povezani i čine cjelinu, a kako to smatra drugostupanjski sud, tada su ostaviteljica i S. S. svojim radnjama sklopili ugovor o darovanju s nametom, za vrijednost kojeg nameta se umanjuje vrijednost dara.

 

Osnovana je i tvrdnja revidenta da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o neosnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio na temelju odredbe čl. 89. st. 3. ZN.

 

Naime, navedena odredba, koja uređuje uračunavanje darova zakonskom nasljedniku u nasljedni dio, propisuje da se vrijednost dara nasljedniku ne uračunava u nasljedni dio ako je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije, ili u oporuci, da se dar ne uračunava u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviteljeva.

 

Predmet ovog spora nije uračunavanje dara u nasljedni dio, već vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela.

 

Odredbom čl. 89. st. 4. ZN izričito je propisano da pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu, s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegova nužnog dijela uračunavaju darovi koje je dobio. Dakle, ostavitelj svojom izjavom da se nasljedniku dar ne uračunava u nasljedni dio ne može isključiti pravo nasljednika na nužni dio.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova činjenično stanje odlučno za primjenu materijalnog prava nije potpuno utvrđeno (čl. 69. do 88. ZN) nema mjesta za preinaku nižestupanjskih presuda čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 3. studenoga 2015.