Broj: Rev-x 322/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz Z. D., koju zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika N. K., sina M. iz K., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. I. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3331/13-2 od 7. siječnja 2014., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2182/03 od 21. listopada 2013., u sjednici vijeća održanoj 4. studenoga 2015.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužiteljice se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3331/13-2 od 7. siječnja 2014. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2182/03 od 21. listopada 2013. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev  radi naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć u iznosu 8.000,00 kn mjesečno od 1. lipnja 2002. do 17. kolovoza 2003., a od 18. kolovoza 2003. 12.000,00 kn mjesečno u vidu rentnog zahtjeva, te za "umanjenje radne sposobnosti", dakle po svemu sudeći izgubljenu zaradu, počev od 1. srpnja 2003., zatim za 2004. i 2005. pobliže označene mjesečne novčane iznosi u izreci te presude, time da je od mjeseca prosinca 2005. riječ o mjesečnoj renti u iznosu 4.370,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

              Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 25.000,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba  tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) izjavila je tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da revizijski sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno da obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev radi naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć i izgubljenu zaradu, istaknut od strane treće osobe stradale u prometu protiv tuženika kao jednog od vozača motornih vozila, solidarno odgovornih za štetu uzrokovanu tužiteljici u sudaru motornih vozila u pokretu.

 

              Sporno pitanje je u kojoj mjeri je nagodba sklopljena s osigurateljem od automobilske odgovornosti (u iznosu 1,200.000,00 kn) od utjecaja na pravni položaj tuženika kao solidarnog dužnika koji u samoj nagodbi nije sudjelovao, a imajući na umu da je navedeni iznos od strane osiguratelja tužiteljici i isplaćen.

 

              Nastavno se otvara i procesnopravno pitanje je li tužiteljica postupila u skladu s odredbama čl. 219. i 221.a ZPP te predložila izvođenje odgovarajućeg dokaza radi razrješenja spornih pitanja je li iznosom isplaćenim nagodbom namirena za cjelokupnu nematerijalnu i materijalnu štetu koju je pretrpjela u prometnom udesu.

 

              Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su tužbeni zahtjev ne samo iz razloga što tužiteljica nije dokazala postojanje ove daljnje štete, već i zbog sklopljene nagodbe s jednim od solidarnih dužnika.

 

              Zaključak o neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva za sada se ne može prihvatiti.

 

              Odredbom čl. 47. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 -  dalje: ZOO/05) je propisano da nagodba što ju je sklopio jedan od solidarnih dužnika s vjerovnikom nema učinak prema ostalim dužnicima, ali oni imaju pravo prihvatiti tu nagodbu, ako ona nije ograničena na dužnika s kojim je sklopljena.

 

              Jednako je propisano i odredbom čl. 418. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).

 

              U predmetnom slučaju se iz očitovanja volja nijedne ugovorne strane ne bi moglo zaključiti da bi nagodba koja je sklopljena između tužiteljice i osiguratelja E. o. d.d. imala učinak i na tuženika N. K., a to ne proizlazi ni iz samog teksta nagodbe (sudska nagodba od 25. travnja 2007.).

 

              Podredno, kada bi se u nastavku postupka i utvrdilo suprotno, opet nije vidljivo da je tuženik N. K. prihvatio nagodbu što bi za njega nedvojbeno predstavljalo značajnu obvezu.

 

              Dakle, polazeći od odredbe čl. 47. ZOO/05 u ovom postupku za pravilnu primjenu materijalnog prava propušteno je utvrditi je li isplaćenim iznosom od 1,200.000,00 kn tužiteljici namirena šteta u cijelosti.

 

              Međutim, u razrješenju tog pitanja, nije dovoljno i za sada prihvatljivo odbiti tužbeni zahtjev na naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć i izgubljenu zaradu samo zbog nepredlaganja dokaza aktuarskog vještačenja, kako je to zaključio u svojoj presudi drugostupanjski sud.

 

              Naime, na ročištu za glavnu raspravu održanu 11. listopada 2013. sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice da se pribave podaci o cijeni koštanja sata tuđe pomoći te o prosječnoj plaći u djelatnosti financijskog poslovanja i sl., a nisu korišteni ni ostali dokazi izvedeni u spisu, npr. rezultati provedenog liječničkog vještačenja.

 

              Na osnovu rečenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa nije raspravljeno, ocijenjeno i obrazloženo je li naknadom isplaćenom tužiteljici po nagodbi u cijelosti namirena njena cjelokupna šteta ili nije, jer u slučaju negativnog odgovora tužiteljici pripada i daljnja naknada od preostalog tuženika (N. K.) kao neposrednog štetnika u onoj mjeri koliko je potrebno da se namiri cjelokupna šteta.

 

              Konačno, u primjeni odredbe čl. 219. ZPP, na koju se pozvao drugostupanjski sud, sud je imao na umu samo st. 1. te odredbe, a ne i st. 2. te odredbe koji je dodan ZID-om ZPP/03 i kojim je uređeno načelo otvorenog pravosuđenja.

 

              Tom odredbom rečeno je da sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz st. 1. ovog članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

 

              Navedena odredba, iako je izmijenjena ZIDZPP-om/13 tako što su riječi "tijekom postupka" zamijenjene riječima "do zaključenja prethodnog postupka", ta izmjena se prema prijelaznoj odredbi čl. 102. ZIDZPP/13 ne primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog Zakona, kao što je to u ovom predmetu slučaj.

 

              Na osnovu svega rečenog, odnosno pogrešnog pravnog pristupa, nisu raspravljene sve odlučne činjenice kako je prethodno izloženo, zbog čega je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 4. studenoga 2015.