Broj: Rev 163/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz R., koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u R., protiv tuženika E. o. d.d. Z., P. R., R., kojeg zastupa punomoćnica T. K., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3177/2011-2 od 14. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-946/08-7 od 28. prosinca 2010., u sjednici održanoj 4. studenoga 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se revizija tuženika E. o. d.d.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja pod točkom I izreke kojom je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 51.455,44 kuna sa zateznim kamatama na pojedine novčane iznose i po stopi sve pobliže navedeno pod točkom I izreke presude suda prvog stupnja te pod točkom III izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 10.808,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava pri čemu pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

 

1. „Da li je ništava odredba Uvjeta o kasko osiguranju motornog vozila s kojom je određen gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne osigura ispitivanje svoje alkoholiziranosti, a sve iako nije sporno da osiguravanje ispitivanja alkoholiziranosti nije bilo štetno za zdravlje osiguranika?“

 

2. „Da li je štetnik dužan oštećenom nadoknaditi iznos poreza na dodanu vrijednost ukoliko oštećeni nije u tom dijelu pretrpio štetu odnosno ukoliko oštećeni nije izvršio popravak te nije nastavno podmirio iznos poreza na dodanu vrijednost?“

 

smatrajući da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanjima koja nisu podudarna sa shvaćanjem koja je o istim pitanjima već zauzeo revizijski sud, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-701/02 od 9. srpnja 2002. te na odluke Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1163/06 i Županijskog suda u Gospiću broj Gž-633/08, ističući da je riječ o pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, preinači nižestupanjske odluke na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužiteljica u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava revizije.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske odluke u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, između ostalih, i ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

              U slučaju podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom materijalne štete nastale na  motornom vozilu marke „O. A.“ osiguranom kod tuženika policom kasko osiguranja motornog vozila broj ... Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova vozilom je, na kojem je nastala totalna šteta, u trenutku nezgode upravljao sin tužiteljice koji nakon nezgode nije osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti, zbog čega je sporan gubitak prava iz osiguranja prema čl. 21. st. 1. t. 2. osigurateljevih Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila (dalje: Uvjeti).

 

Prema odredbi čl. 21. st. 1. t. 2. Uvjeta osiguranik gubi prava iz osiguranja ako neposredno nakon prometne nezgode ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, osim u slučajevima kada bi to bilo štetno po zdravlje.

 

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev odbivši primjenu navedenih Uvjeta jer cijeneći sadržaj odredbe čl. 942. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 21. st. 1. i st. 2. podstavka 3. Uvjeta zaključuju da je navedena odredba Uvjeta ništava u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a, ali da navedena djelomična ništavost ne povlači ništavost cijelog ugovora zbog čega je tuženik u obvezi tužiteljici namiriti štetu na temelju zaključenog ugovora s tužiteljicom bez obzira što njezin sin nakon prometne nezgode nije osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti, jer takav njegov postupak ne znači da je bio u alkoholiziranom stanju i da bi tužiteljica izgubila pravo na osiguranje u smislu čl. 21. st. 2. Uvjeta tuženika s obzirom da tuženik nije tvrdio niti dokazao da je sin tužiteljice bio u alkoholiziranom stanju, a ne postoji zakonska odredba koja bi presumirala alkoholiziranost vozača ukoliko ne bi postupio u smislu čl. 176. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

 

Ocjenjujući važnost prvog materijalnopravnog pitanja revizijski sud nalazi da se ne radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, pravno shvaćanje na koje se pozvao revident u predmetu broj Rev-701/02 od 9. srpnja 2002. proizlazi iz drugačijih činjeničnih utvrđenja i temelji se na ugovornoj odredbi drugog sadržaja od one na čiju je ništavost sud cijenio u ovom predmetu. Prema činjeničnom utvrđenju u predmetu Rev-701/02 proizlazi da je vozač nakon prometne nezgode odbio  podvrgnuti se alkotestu, što bi prema tada važećim općim uvjetima rezultiralo gubitkom prava iz osiguranja, dakle, nije riječ o primjeni pravila po kojem je sam vozač dužan osigurati kontrolu svoje alkoholiziranosti nakon prometne nezgode pod prijetnjom gubitka prava iz ugovora o osiguranju.

 

Vrhovni sud je u predmetu broj Rev-1067/04 od 16. studenoga 2005. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

 

„Donoseći odluku o glavnici nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, jer se dogodio osigurani slučaj te je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe čl. 919. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) isplatiti svotu određenu ugovorom.

 

Također su s pravom, a pozivom na odredbu čl. 918. ZOO otklonili primijeniti odredbu čl. 21. st. 1. toč. 2.a. tuženikovih Pravila o kasko osiguranju. Odredbom čl. 918. ZOO propisano je da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ukoliko osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. U konkretnom slučaju ništava je upravo spomenuta odredba čl. 21. st. 1. toč. 2.a. tuženikovih Pravila o kasko osiguranju koja propisuje obvezu osiguranika da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti ili u protivnom gubi prava iz osiguranja kako to cijene i nižestupanjski sudovi te stoga revident neosnovano prigovara pogrešnoj primijeni materijalnog prava glede odluke o glavnoj stvari.“

 

dakle, odbio je primjenu odredbi ugovora o osiguranju koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza, odnosno ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti.

Nadalje, tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila naknadu štete koja se između ostalog sastoji od cijene radova i dijelova potrebnih za popravak automobila uključujući i porez na dodanu vrijednost.

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju, a trošak popravka štete nadoknađuje se u svoti u kojoj je nastala, bez obzira što tužiteljica nije otklonila posljedice štetnog događaja popravkom vozila već je to vozilo prodala trećoj osobi za cijenu koja je umanjena za vrijednost popravka vozila, pripada joj pravo na naknadu u novcu što bi joj omogućila potpunu restituciju jer je za (trošak nabavke materijala i rada tako i trošak poreza na dodanu vrijednost) upravo sve navedeno umanjena kupoprodajna cijena vozila.

 

Tuženik u reviziji problematizirajući pitanje nadoknade poreza na dodanu vrijednost u slučaju kada oštećeni nije izvršio popravak vozila na dodanu vrijednost ukazuje da tužiteljica nije imala izdatak s naslova poreza na dodanu vrijednost jer nije popravila vozila već ga je prodala nakon nezgode pri čemu ukazuje na sudsku praksu drugostupanjskih sudova.

 

I u odnosu na drugo postavljeno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena ovaj sud je našao da nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, Vrhovni sud je prije podnošenja revizije u ovom predmetu zauzeo pravno shvaćanje u predmetu broj Rev-x 341/2010-2 od 12. rujna 2013.:

 

„Prema odredbi čl. 190. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO), sud će uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Iz navedene odredbe proizlazi da je u onim situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijena dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari. Kako oštećenik ima pravo popraviti stvar kod ovlaštene stručne osobe (poduzetnik), koji je kao porezni obveznik ovlašten zaračunati kupcu (naručitelju) porez na dodanu vrijednost, slijedi zaključak da je iznos poreza na dodanu vrijednost dio novčanog iznosa potrebnog za popravljanje stvari čime se materijalna situacija oštećenika dovodi u stanje prije štetne radnje (ili propuštanja) u smislu čl. 190. ZOO-a. Pri tome nije odlučno što oštećenik nije imao nikakvih izdataka za popravljanje stvari, dakle, okolnost da nije popravio stvar, jer odredbom čl. 190. ZOO-a pravo na naknadu u navedenom opsegu uključujući i porez na dodanu vrijednost, nije uvjetovana prethodnim popravljanjem stvari, odnosno plaćanjem izdataka potrebnih za popravljanje.“

 

Dakle, da oštećenik ima pravo na naknadu štete u visini cijena dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari uključujući i porez na dodanu vrijednost kako bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, neovisno o okolnosti da li je izvršen popravak oštećene stvari.

S obzirom na to da je o naznačenim pravnim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na shvaćanjima koja su podudarna s tim shvaćanjima, ne radi se o materijalnopravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, pa revizija tuženika nije dopuštena.

 

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja postupka.

 

Zagreb, 4. studenoga 2015.