Broj: Gžo-297/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja, mr. sc. Senije Ledić, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Katije Blaće, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.o.o. S., M. , kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik u S., protiv tuženika J. B. iz N., kojeg zastupa punomoćnik J. A. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Supetru broj P-323/09 od 06. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 13. studenoga 2015. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

I.Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika J. B., pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Supetru broj P-323/09 od 06. ožujka 2014. godine, u odluci pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut Predugovor od 16. listopada 2006. godine.

 

              II.Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tuženika J. B., pa se presuda Općinskog suda u Supetru broj P-323/09 od 06. ožujka 2014. godine, u odluci pod točkom II. izreke djelomično potvrđuje, a djelomično preinačuje, tako da ista u cijelosti glasi:

 

              1.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju po osnovu dvostruke kapare, iznos od 20.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji bude vrijedio na dan plaćanja, sa zateznom kamatom od 10. kolovoza 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine, prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja se određivala za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

 

              2.Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zatezna kamata na dosuđeni iznos iz točke 1., za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, zatražena u većem iznosu, te u dijelu kojim je zatražena zatezna kamata na iznos od 10.000,00 kuna u kunskoj protuvrijednosti za razdoblje od 17. listopada 2006. do 09. kolovoza 2009. godine.

 

              III.Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Supetru broj P-323/09 od 06. ožujka 2014. godine kojom je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak u iznosu od 16.725,00 kuna, na način da ista glasi:

 

              Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.162,50 kuna, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg zatraženog troška u iznosu od 1.562,50 kuna.              

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je raskinut Predugovor zaključen 16. listopada 2006. godine između tuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, a u kojemu je predmet prodaja nekretnina označenih kao čest. zem. 109/1/2/3 te čest. zem. 110/1/2/3/4 k.o. N. za kupoprodajnu cijenu od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju RBA za devize na dan plaćanja (točka I. izreke).

 

              Istom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju po osnovi dvostruke kapare, ukupan iznos od 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja sa zateznim kamatama koje teku: na iznos od iznos od 10.000,00 eura od 17. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine  do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stopa zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te na iznos od 10.000,00 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjena stopa zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

              Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatražena isplata zakonskih zateznih kamata na iznos od 10.000,00 eura od 01. kolovoza 2009. do 09. kolovoza 2009. godine (točka III. izreke).

 

              Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.725,00 kuna u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

 

              Protiv odluka pod točkama I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude žalio se tuženik, pobijajući iste zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje:ZPP), s prijedlogom da se ukine pobijana presuda u napadnutom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na ostale žalba i ne upućuje.

 

              Tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 264. ZPP-a, obzirom da nije saslušan zakonski zastupnik tužitelja, a da je na taj način "neravnopravno saslušao samo tuženika, bez obzira na njegovo inzistiranje …".

 

              U odnosu na ovaj žalbeni navod, za odgovoriti je da je uvidom u spis prvostupanjskog suda, zaista vidljivo inzistiranje punomoćnika tuženika na saslušanju tuženika, kako se i u žalbi navodi. Punomoćnik tužitelja se tom prijedlogu protivio, a na ročištu održanom 22. studenoga 2011. godine je naveo da je zakonski zastupnik tužitelja strani državljanin, s prebivalištem u inozemstvu, pa je za zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 265. stavka 1. ZPP-a kada je odlučio saslušati samo tuženika. Stoga nije počinjena bitna povreda na koju upućuje tuženik u žalbi.

 

              U ovoj parnici tužitelj zahtjeva utvrđenje da je raskinut Predugovor o prodaji nekretnina od 16. listopada 2006. godine (dalje: Predugovor od 16. listopada 2009. godine), a od tuženika zahtijeva isplatu po osnovu dvostruke kapare.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              -da su stranke 16. listopada 2006. godine zaključile Predugovor o prodaji nekretnina označenih kao čest. zem 109/1/2/3 i čest. zem. 110/1/2/3/4/5 k.o. N. koje su u trenutku zaključenja istog bile upisane kao vlasništvo trećih osoba, za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 100.000,00 eura,

 

              -da su stranke ugovorile zaključenje glavnog ugovora po uređenju zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na naprijed označene nekretnine,

 

              -da je u Predugovoru navedeno da je tuženik primio kaparu u iznosu od 10.000,00 eura koja se uračunava u ukupnu cijenu, kao i da je navedeno da ukoliko kupac – tužitelj ne pristupi zaključenju glavnog ugovora, da se predugovor ima smatrati raskinutim, u kojem slučaju prodavatelj – tuženik kaparu zadržava, a da se u slučaju neispunjenja predugovorom preuzetih obveza od strane prodavatelja, imaju primijeniti odredbe zakona o neispunjenju ugovora,

 

              -da iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je tuženik 23. siječnja 2009. godine postigao upis prava vlasništva svih nekretnina koje su bile predmetom Predugovora od 16. listopada 2006. godine, na svoje ime, a u kojem trenutku da su bili ispunjeni uvjeti za zaključenje glavnog ugovora,

 

              -da je 23. srpnja 2009. godine tužitelj, nakon što je utvrdio da je tuženik postigao upis prava vlasništva na svoje ime, pozvao tuženika na zaključenje glavnog ugovora, uz upozorenje na posljedice nepristupanja zaključenju glavnog ugovora, a ovaj poziv tužitelja, tuženik da je zaprimio 27. srpnja 2009. godine,

 

              -da je saslušani svjedok N. Š. u svom iskazu naveo da je u vrijeme sklapanja Predugovora od 16. listopada 2006. godine bio direktor tužitelja i to sve do veljače 2009. godine, te da je u lipnju 2009. godine tuženik bio u uredu tužitelja u S. kako bi tužitelja obavijestio o tome da je parnični postupak radi utvrđenja vlasništva okončan, a tom prigodom da je kazao kako nije voljan zaključiti glavni ugovor pod istim uvjetima, iako nije precizirao novu cijenu, a on da mu je rekao da će o tome obavijestiti upravu tužitelja, budući da u to vrijeme više nije bio direktor tužitelja, te da mu je poznato da je tvrtka tužitelja tražila od tuženika ispunjenje ugovora.

 

-da je tuženik prilikom saslušanja naveo kako je nakon što se u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik nekretnina koje su predmetom Predugovora od 16. listopada 2006. godine, dobio poziv od tužitelja da pristupi u njegov ured radi zaključenja glavnog ugovora,a kojem pozivu da se i odazvao, te da je zatekao odvjetnika tužitelja kojemu da je rekao da su ipak prošle tri godine i da su u međuvremenu cijene porasle, pa da bi bio red da se cijena nekretnina povisi, iako da nije konkretno rekao što točno zahtijeva,

 

              -da je tuženik, nadalje naveo da mu je nepoznati čovjek u uredu tužitelja kazao da zemlju mora prodati, jer da će tužitelj pokrenuti sudski postupak, pa da se on uspaničio i revoltiran otišao iz ureda izjavivši da će sve dati svome advokatu.

 

              Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, a nakon prethodno citiranih odredaba članka 124. i članka 127. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje:ZOO´91), prvostupanjski sud je smatrao da tužitelj ima pravo izjaviti da raskida ugovor, budući da je ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku i to bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje obveze, jer se iz tuženikova držanja moglo na jasan i nedvojben način zaključiti da ni u naknadnom roku neće ispuniti svoju obvezu, u situaciji kada je tuženik tužiteljev ured napustio s izjavom da će sve dati svome advokatu. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu kojim je zahtijevano utvrđenje da je raskinut Predugovor od 16. listopada 2006. godine.

 

              Pogrešno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi primijenio materijalno pravo – odredbe članka 124. i članka 127. ZOO´91, te ostale odredbe toga Zakona obrazlažući osnovanost odluke pod točkom II. izreke pobijane presude, obzirom da je obveznopravni odnos među strankama nastao sklapanjem Predugovora od 16. listopada 2006. godine, a u to vrijeme na snazi je bio Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje:ZOO´05). Stupanjem na snagu ovog potonjeg Zakona (01. siječnja 2006. godine) prestao je važiti ZOO´91, kako je to propisano odredbom članka 1164. stavka 1. ZOO´05.

 

              Nadalje, obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke 16. listopada 2006. godine postigle sporazum o predmetu kupoprodaje i cijeni, ovaj žalbeni sud smatra da je time zaključen glavni ugovor, jer ima sve bitne elemente ugovora o kupoprodaji, sukladno odredbi članka 376. stavka 1. ZOO´05. Naime, okolnost što su se stranke sporazumjele da će tuženik srediti zemljišnoknjižno stanje u odnosu na zemljišta koja su predmetom toga ugovora i da će tada zaključiti glavni ugovor, ne čini taj pravni posao predugovorom u smislu odredbe članka 268. ZOO´05. U prilog tome da je zaključen glavni ugovor, govore i odredbe o kapari, jer u smislu odredbe članka 303. stavka 1. ZOO´05, ako jedna strana daje drugoj strani iznos novca kao znak da je ugovor sklopljen (kaparu), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno.

 

              Stoga, kad su stranke u Predugovoru od 16. listopada 2006. godine potvrdile da je kapara dana, odnosno primljena, zaključile su glavni ugovor, a ne predugovor, bez obzira kako su ga nazvale.

 

              Raskid ugovora je način prestanka ugovora koji još nije ispunjen, ili je djelomično ispunjen.

 

              Raskid ugovora zbog neispunjenja uređen je odredbama članka 360. do članka 368. ZOO´05. Navedenim zakonskim odredbama, za slučaj neispunjenja ugovora od jedne strane, ugovor se raskida po samom Zakonu ili jednostavnom izjavom druge strane (članak 360. ZOO´05).

 

              Odredba članka 361. stavka 1. ZOO´05 glasi:

 

              Kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

 

Nadalje, odredbe članka 262. istog Zakona glase:

 

(1)Kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtjeva njezino ispunjenje.

 

(2)Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.

 

(3)Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

 

(4)Odredba članka 363. ZOO´05 glasi:

 

Vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

 

U točki III. glavnog ugovora od 16. listopada 2006. godine kojeg su stranke nazvale Predugovor stranke su ugovorile da će zaključenju glavnog ugovora pristupiti kada se prodavatelj legitimira kao isključivi zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno kada dokaz o tome predoči u obliku zemljišnoknjižnog izvatka. Polazeći od toga da se ovdje radi o glavnom ugovoru, smatrati je da ispunjenje istog, nije bitan sastojak toga ugovora. Zato imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te utvrđeno činjenično stanje prema kojemu iz tuženikova držanja prilikom napuštanja tužiteljeva ureda i njegove izjave "da će sve dati advokatu", kao i činjenice da se više nije javljao tužitelju, proizlazi da obvezu preuzetu ugovorom stranaka od 16. listopada 2006. godine, tuženik ne bi ispunio ni u naknadnom roku, to je ugovor raskinut po samom Zakonu (članak 362. i članak 363. u vezi s člankom 361. stavak 1. ZOO´05).

 

Međutim, odredbom članka 366. ZOO´05 je propisano da je vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor, dužan to priopćiti dužniku bez odugovlačenja.

 

U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je, uz obrazloženje da tužitelj ima pravo izjaviti da raskida ugovor, prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev u tom dijelu, jer je deklaratornom presudom samo utvrđeno da je glavni ugovor (u ovom slučaju nazvan "Predugovor") od 16. listopada 2006. godine raskinut po samom zakonu, jer nije bila potrebna obavijest tužitelja tuženiku o tom raskidu (u odnosu na ovo potonje, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-853/07 od 30. siječnja 2008. godine).

 

Kako žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost pobijane presude u tom dijelu, temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, odbijena je u tom dijelu žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda, a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

                           

              Raskidom ugovora, ugovorne strane su oslobođene njihovih obveza utvrđenih ugovorom. Međutim, raskidom ugovora nastaje obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja.

 

              Nesporno je među strankama u ovoj parnici da je tužitelj dao tuženiku kaparu u iznosu od 10.000,00 eura koja nije vraćena.

 

              Odredbama članka 304. ZOO´05 propisano je vraćanje kapare u slučaju neispunjenja ugovora i prema odredbama stavka 2. toga članka, ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

 

              Dakle, navedene odredbe sadrže određene kaznene elemente, što je i razumljivo, obzirom da je kapara sredstvo za jačanje ugovorne discipline sudionika ugovornog odnosa.

 

              Tužitelj u ovoj parnici zahtjeva vraćanje dvostruke kapare, što znači, da se opredijelio za treću mogućnost koja je propisana odredbom članka 304. stavaka 2. ZOO´05 pa je odluka prvostupanjskog suda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva za vraćanje dvostruke kapare u iznosu od 20.000,00 kuna u skladu s odredbom članka 304. stavka 2. ZOO´05.

 

              Međutim, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada tužitelju na navedeni iznos nije priznata zatezna kamata samo od podnošenja tužbe, obzirom da je na iznos od 10.000,00 kuna tužitelju priznata zatezna kamata od slijedećeg dana od zaključenja Predugovora od 16. listopada 2006. godine.

 

              Naime, obzirom da je tuženik odgovoran za neispunjenje ugovora, a on je primio kaparu, tužitelj je mogao izabrati jednu od mogućnosti koje su propisane odredbom članka 304. stavka 2. ZOO´05. Odlučio se na vraćanje dvostruke kapare, pa je njegovo potraživanje dospjelo podnošenjem tužbe. Zato je tuženik postao nesavjesni stjecatelj od dana podnošenja tužbe tj. od 10. kolovoza 2009. godine i od tada tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos.

 

              Stoga je, preinačena odluka o kamatama u dijelu koji se odnosi na početak tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos od 10.000,00 eura na koji je tužitelju priznata zatezna kamata od sklapanja predugovora od 16. listopada 2006. godine. Ujedno je odluka o kamatama preinačena i u dijelu koji se odnosi na isplatu za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine, obzirom da je tada stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15) kojim je smanjena kamatna stopa propisana odredbom članka 29. stavka 2. do tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11).

 

              Radi izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 2. i članka 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom II. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude.

 

              Nadalje, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da isto nije pravilno primijenjeno i kod obračuna parničnog troška.

 

              Naime, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14), a prema vrijednosti predmeta spora u ovoj parnici, tužitelju treba priznati po 250 bodova za sastav tužbe i za zastupanje na dva ročišta (22. studenoga 2011. i 23. siječnja 2014. godine), zatim 125 bodova za zastupanje na ročištu 19. rujna 2011. i 50 bodova (koliko je zatraženo) za zastupanje na ročištu 03. listopada 2012. godine, što ukupno iznosi 925 bodova. Kada se navedeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna dobije se iznos od 9.250,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 2.312,50 kuna te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 1.800,00 kuna i pristojbe na odluku u iznosu od 1.800,00kuna daje ukupni trošak tužitelja u iznosu od 15.162,50 kuna.

 

              Iako je tuženik sa žalbom djelomično uspio, istome nije priznat trošak za sastav žalbe, obzirom da trošak žalbe nije zatražio.

 

              Radi izloženog, temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a, preinačena je odluka o parničnom trošku, a radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 13. studenoga 2015. godine