Broj: Rev 218/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz C.,  R., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika „G.“ d.o.o. V., kojeg zastupaju punomoćnici H. Ž. i R. Ž., odvjetnici u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 1359/10-2 od 7. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P - 865/07-55 od 14. rujna 2010., u sjednici održanoj 18. studenog 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 1359/10-2 od 7. ožujka 2011. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P - 865/07-55 od 14. rujna 2010. u toč. I. izreke kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Varaždinu broj Gž - 1359/10-2 od 7. ožujka 2011., a u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu broj P - 865/07-55 od 14. rujna 2010. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je: - odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 175.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom od 2. svibnja 2007. pa do isplate, a sve kako je to precizno navedeno u izreci pod toč. I. prvostupanjske presude, te – odlučeno o troškovima postupka (izreka pod toč. II. prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao posrednika za isplatu provizije po osnovu sklopljenog ugovora o posredovanju s tuženikom kao nalogodavcem.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da su tuženik kao nalogodavac i tužitelj kao posrednik 2. siječnja 2006. sklopili ugovor o posredovanju glede prodaje tuženikovog hotela „A.“ u N. D. za kupoprodajnu cijenu od 3.000.000,00 EUR, a kojim ugovorom se tužitelj obvezao „tražiti mogućnost“ za sklapanje ugovora o prodaji, uz ograničeno vremensko trajanje ugovora o posredovanju do 30. travnja 2006. i uz tužiteljev ekskluzivitet u posredovanju za ovo razdoblje, - da je između stranaka 31. srpnja 2006. sklopljen aneks navedenom ugovoru kojim je produljeno važenje ugovora do 31. kolovoza 2006., ugovorena najniža prodajna cijena za 2.500.000,00 EUR, te visina posredničke provizije od 2%, - da je 30. kolovoza 2006. sklopljen predugovor o kupoprodaji predmetnog hotela između trgovačkog društva „M.“ d.o.o. C. kojeg je u svojstvu direktora zastupao tužitelj i tuženika za kupoprodajnu cijenu od 2.500.000,00 EUR, koji predugovor nikada nije ispunjen, - da je u trenutku sklapanja ovog predugovora trgovačko društvo „M.“ d.o.o. C. bilo brisano iz registra Trgovačkog suda u Bjelovaru, a koji razlozi nevaljanosti ovog predugovora su bili poznati tužitelju s trenutkom sklapanja istog, - da je krajem kolovoza 2006. s tuženikom stupio u kontakt posrednik zainteresirane osobe iz N. A. K. – E., J. B. koji je obavijest o prodaji objekta tuženika pronašao na I., nakon čega je 2. svibnja 2007. sklopljen kupoprodajni ugovor čiji je objekt predmetni hotel između kupca „N.“ d.o.o. N. i tuženika kao prodavatelja, - da je ovaj kupoprodajni ugovor u cijelosti između stranaka ovog ugovora ispunjen, dok u posredovanju i sklapanju ovog ugovora tužitelj ni na koji način nije bio uključen.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

 

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu provizije. Naime, shodno odredbi čl. 835. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO), ugovorom o posredovanju obvezuje se posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju, ako ugovor bude sklopljen. U konkretnom slučaju nije prijeporno da je ugovoreno pravo tužitelja kao posrednika na proviziju, kao i visina provizije (čl. 844. ZOO-a). Međutim, osim u slučaju predviđenom odredbom čl. 836. ZOO-a (kada je između stranaka ugovoreno da će posrednik imati pravo na određenu proviziju i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata, koji ugovor se prosuđuje prema odredbama koje vrijede za ugovor o djelu), o čemu u konkretnom slučaju nije riječ, uvjet stjecanja posrednikova prava na proviziju je sklapanje ugovora za koji je posredovao (čl. 845. st. 1. ZOO-a). Dakle, tek kada je ispunjen taj uvjet i u trenutku sklapanja ugovora za koji je posredovao (podrazumijevajući da su u trenutku sklapanja tog ugovora nastali i učinci sklopljenog ugovora), posrednik stječe pravo na proviziju. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nije došlo do sklapanja ugovora za koji je tužitelj posredovao, pa tužitelj u smislu citiranih odredbi, a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, nije stekao pravo na proviziju čiju isplatu u ovom postupku zahtjeva.

 

Obzirom na daljnje revizijske navode tužitelja po osnovu sklopljenog predugovora od 30. kolovoza 2006. između trgovačkog društva „M.“ d.o.o. C. kojeg je u svojstvu direktora zastupao tužitelj (a koji je u trenutku sklapanja ovog predugovora brisan iz registra Trgovačkog suda u Bjelovaru) i tuženika, valja reći da je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelju u trenutku potpisivanja ugovora bila poznata činjenica uzroka nevaljanosti ovog ugovora, pa tužitelj neovisno od navedenog po osnovu čl. 845. st. 1. ZOO-a, ne ostvaruje pravo na proviziju niti u pretpostavkama iz odredbe čl. 845. st. 4. ZOO-a. Naime shodno ovoj odredbi, u slučaju nevaljanosti ugovora posrednik ima pravo na proviziju tek ako mu uzrok nevaljanosti nije bio poznat.

 

Shodno izloženom, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 18. studenoga 2015.