Broj: Pž-498/2013

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinje Alice Pelicarić, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja J. D., 2. tužitelja M. B., 3. tužitelja P. M. i 4. tužitelja H. Č., odvjetnika iz Z. odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M. i H. Č., G., protiv tuženika M. N. d.o.o. G., kojeg zastupa punomoćnica I. B.-A., odvjetnica iz G., radi isplate iznosa od 109.310,10 kn, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-454/2011-17 od 29. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2017.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-454/2011-17 od 29. svibnja 2012. u pobijanom dijelu – točkama I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 109.310,10 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljima je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 10.452,50 kn, a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan za iznos od 12.312,50 kn.

Predmet spora proizlazi iz ugovora o zastupanju sklopljenog između stranaka. Tuženik je prigovorio rješenju o ovrsi navođenjem da nema duga prema tužiteljima. Riječ je bilo o sastavljanju prigovora za potrebe tuženika kao treće osobe u postupku osiguranja koji se vodio pred Općinskim sudom u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-3545/10. Prigovor je u ime tužitelja, a za tuženikove potrebe, u to vrijeme sačinila odvjetnica M. L., koja je radila kod tužitelja. Tuženik tvrdi da je s M. L. postigao dogovor da ga ova usluga ništa ne košta i da će M. L. svoj trošak naplatiti od ovrhovoditelja – Republike Hrvatske pod uvjetom da uspije s prigovorom.

Tužitelji potvrđuju tuženikove navode, no ne i tvrdnju da tuženik nije u obvezi platiti ovaj trošak tužiteljima. Odvjetnica M. L. je naknadno otvorila samostalni odvjetnički ured i preuzela tuženikovo zastupanje u tom predmetu, o čemu tuženik nije izvijestio tužitelje. Na taj način postupio je protivno usmenom dogovoru koji je postignut prije otkazivanja punomoći.

Tuženik drži da nije prekršio dogovor s tužiteljima. Dogovor ne isključuje angažiranje drugog odvjetnika i važi i danas. Tuženik će isplatiti tužiteljima traženu naknadu prema dogovoru, kada se naplati od Republike Hrvatske. Kako do ove naplate nesporno nije došlo, i što više, kako o navedenim troškovima nije odlučeno, kao što nije odlučeno ni o podnesenom prigovoru, nema ni podmirenja troškova tog prigovora tužiteljima. Uzrok tome tuženik ne nalazi se na svojoj strani. Tužitelju su dogovarajući moguću naplatu ovog troška na opisani način, svjesno preuzeli rizik da svoj honorar nikada neće naplatiti. Tužitelji su se prema tuženikovom mišljenju predomislili u pogledu zajedničkog dogovora samo zato jer je odvjetnica M. L. napustila njihov ured i osnovala vlastiti.   

Na temelju rezultata provedenog postupka prvostupanjski sud je zaključio da su odvjetnica M. L. u ime i za račun tužitelja i tuženik, sklopili ugovor o zastupanju radi pružanja pravne usluge sastavljanja i podnošenja prigovora u  postupku osiguranja, pri čemu je postignut usmeni ugovor da će se tužitelj za ovu uslugu moći naplatiti od protustranke, odnosno od Republike Hrvatske, kao predlagatelja osiguranja, pod pretpostavkom da tuženik uspije s navedenim prigovorom i da mu budu dosuđeni troškovi na teret predlagatelja osiguranja. Uzimajući u obzir narav ovog dogovora i činjenicu da tuženik kao treća osoba u ovršnom predmetu od ovrhovoditelja nije naplatio troškove postupka, to je prvostupanjski sud odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelji su prema ocjeni prvostupanjskog suda na opisani način od samog početka preuzeli rizik da možda neće uspjeti naplatiti naknadu za svoj rad – sastavljanje prigovora.

Prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 286. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) i ujedno je protumačio odredbe čl. 19. Zakona o odvjetništvu i Tbr. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09; dalje: Tarifa).

Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tužitelji su protiv ove presude podnijeli žalbu navodeći u njoj da je prvostupanjski sud kod njenog donošenja propustio cijeniti činjenicu da je novo izabrani tuženikov punomoćnik propustio zatražiti troškove u navedenom ovršnom postupku koji je pravomoćno obustavljen. Tada je novoizabrani punomoćnik bio dužan postaviti zahtjev za naknadu troškova zastupanja, znajući za usmeni dogovor između tužitelja i tuženika. Tužitelji se u žalbi pitaju kada je prestao usmeni dogovor između stranaka? Prema njihovom mišljenju to se dogodilo kada je tuženik otkazao punomoć tužiteljima i kada je ovršni postupak u navedenom predmetu obustavljen. Onog trenutka kada je tuženik izabrao novog punomoćnika i otkazao punomoć tužiteljima, nastala je tuženikova obveza podmiriti tužiteljima zatraženi trošak. Nema krivnje na strani tužitelja za ne naplatu ovih troškova u ovršnom postupku, pa odatle i tuženikova obveza isplatiti tužiteljima naknadu za izvršenu uslugu.

Tužitelji su predložili drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Nakon što je presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu (točka I. i II. njene izreke) ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8.  9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona u tom dijelu pravilna i zakonita.

Predmet spora proizlazi iz ugovora o pružanju odvjetničke usluge ili ugovora o nalogu (čl. 763. ZOO-a). Među strankama je sporno imaju li tužitelji pravo na naknadu za izvršeni rad – sastavljanje prigovora u postupku osiguranja s obzirom na sadržaj usmenog dogovora između stranaka prema kojemu će se nagrada za ovu pravnu radnju isplatiti tužiteljima samo za slučaj da se uspije s navedenim prigovorom.

Rezultati postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom upućuju na zaključak da je među strankama nesporno da su one sklopile ugovor prema kojemu će tužitelji naknadu za pruženu pravnu uslugu naplatiti isključivo na teret protustranke, odnosno isključivo za slučaj da tuženik kao treća osoba u tom sporu uspije s prigovorom. Drugim riječima i po mišljenju ovog suda tužitelji su kod sklapanja ovog ugovora s kojim je detaljno bio upoznat najmanje jedan od tužitelja, prvotužitelj J. D., svjesno preuzeli rizik da se za tu radnju možda nikada neće naplatiti, upravo zato jer su naplatu vezali za nastupanje odgodnog uvjeta – uspjeh sastavljenog i podnesenog prigovora.

Prigovor je podnesen 11. siječnja 2010. i u njemu su popisani troškovi njegovog sastavljanja (Tbr. 11. OT) koji su predmetom tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Nad protivnikom osiguranja je u tom postupku osiguranja otvoren stečajni postupak 4. siječnja 2010. (rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru, list 55. do 56. spisa), dakle, i prije podnošenja prigovora. Općinski sud u Bjelovaru je 4. ožujka 2010. donio rješenje o prekidu postupka osiguranja.

I predlagatelj osiguranja i tuženik u svojstvu treće osobe (podnesak zaprimljen 24. svibnja 2010.), predložili su Općinskom sudu u Bjelovaru nastavak prekinutog postupka osiguranja i njegovu obustavu na temelju odredbi čl. 97. i 98. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00,123/03 i 82/06; dalje: SZ). U nastavku postupka tuženik je u svojstvu treće osobe podneskom zaprimljenim 24. lipnja 2010. (list 62. spisa) zatražio da Općinski sud u Bjelovaru usvoji njegov prigovor i dosudi mu trošak sastavljanja prigovora. Tuženik je tada u svojstvu treće osobe, također od navedenog suda zatražio daljnje postupanje u postupku podnescima zaprimljenim u spis 20. rujna 2010. (list 63. spisa), 28. listopada 2010. (list 66. spisa) i 22. studenoga 2010. (list 67. spisa).

Općinski sud u Bjelovaru je rješenjem od 27. prosinca 2010. (list 70. do 71. spisa) odlučio o nastavku prekinutog postupka, obustavio postupak osiguranja i naložio zemljišnoknjižnom odjelu tog suda izvršiti brisanje zabilježbe založnog prava. Obustava postupka osiguranja uslijedila je na temelju odredbe čl. 97. SZ-a.

Općinski sud u Bjelovaru nije odlučio o tuženikovom prigovoru u svojstvu treće osobe i nije odlučio o troškovima postupka osiguranja. Kod takvog stanja stvari čini se jasnim da se nije ostvario među strankama dogovoreni uvjet za naplatu troškova sastava prigovora.

Drugim riječima, navedeni prigovor nije usvojen. Postupak osiguranja je obustavljen zbog zakonskih posljedica otvaranja stečajnog postupka otvorenog nad protivnikom osiguranja. Stečajni postupak je otvoren još i prije podnošenja prigovora, pa su i zakonske posljedice otvaranja stečajnog postupka (prekid postupka) uslijedile prije podnošenja prigovora. Kod takvog stanja stvari, prigovor nije ni mogao biti usvojen niti su mogli biti dosuđeni troškovi sastavljanja prigovora na teret predlagatelja osiguranja, pa time nije mogao bit ostvaren ni uvjet da tužitelji naknadu troškova sastavljanja prigovora osnovano traže od tuženika.

Tužitelji su u žalbi naveli da smatraju da je usmeni dogovor između stranaka prestao u trenutku kada je tuženik otkazao punomoć tužiteljima i kada je ovršni postupak u navedenom predmetu obustavljen. Tužitelji po ocjeni ovog suda neosnovano drže da je onog trenutka kada je tuženik izabrao novog punomoćnika i otkazao punomoć tužiteljima, nastala tuženikova obveza podmiriti tužiteljima trošak sastavljanja prigovora.

Tuženik je u svako doba mogao odustati od ugovora o zastupanju, odnosno o nalogu (čl. 779. st. 1. ZOO-a).

U slučaju odustanka od ugovora u kojem nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga (čl. 779. st. 2. ZOO.-a)

Tužitelji bi po ocjeni ovog suda imali pravo na odgovarajući dio naknade za njihov trud (rad), kao i na naknadu za štetu, kako je to propisano citiranom odredbom čl. 779. st. 2. ZOO-a), samo za slučaj da s tuženikom nisu postigli dogovor da će nagradu za svoj rad (sastavljanje prigovora) dobiti isključivo ako tuženik kao treća osoba u postupku osiguranja uspije s prigovorom i uz to, ako se tuženiku kao trećoj osobi dosude ti troškovi na teret predlagatelja osiguranja (Republike Hrvatske). Tek bi u tom slučaju tužitelji stekli pravo na naplatu ovih troškova (nagrada za izvršeni rad).

Drugim riječima, po ocjeni ovog suda odredba čl. 779. st. 2. ZOO-a ne može se promatrati ili tumačiti odvojeno od sadržaja usmenog dogovora između stranaka o uvjetima ili uvjetu pod kojim tužitelji imaju pravo na naknadu troškova sastavljanja prigovora. Kako je već ranije utvrđeno, tužitelji su već kod sklapanja ovog ugovora svjesno preuzeli rizik da naknadu za ovaj svoj rad nikada neće naplatiti. Taj rizik se i ostvario. Tuženikov prigovor koji su sastavili tužitelji nije usvojen i tuženiku kao trećoj osobi u navedenom postupku osiguranja nisu dosuđeni troškovi sastavljanja tog prigovora na teret predlagatelja osiguranja. Kod takvog stanja stvari, neovisno o razlozima neusvajanja prigovora, odnosno neodlučivanja o troškovima postupka osiguranja, tužitelji nisu stekli pravo na naknadu za obavljeni rad.

Tužiteljev pravni položaj u ovoj pravnoj stvari po ocjeni ovog suda ne može popraviti nesporna činjenica tuženikovog angažiranja drugog odvjetničkog ureda nakon što je on odustao od ugovora o nalogu u odnosu na tužitelje kao nalogoprimce. Tužitelji tuženikovim odustankom od ugovora o nalogu (zastupanju), ne mogu doći u povoljniji pravni položaj od onog u kojem bi bili da do odustanka od ugovora nije došlo.      

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 15. ožujka 2017.