Broj: Gž-1615/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli – Pola po sucu Mariji Sošić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. G. (OIB: ...) i P. R. (OIB: ...) oboje iz Č., zastupanih po punomoćniku I. I. odvjetniku iz Č., protiv tuženika J. V. (OIB: ...) i R. V. (OIB: ...) oboje iz Č., zastupanih po punomoćnicama I. P. i A. K. M. odvjetnicama Odvjetničkog društva P. & K. M. j.t.d. iz Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude posl. br. P-27/16-11 od 14. srpnja 2016. Općinskog suda u Čakovcu, 27. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija žalba tužitelja kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Čakovcu posl. br. P-27/16-11 od 14. srpnja 2016.:

              - preinačuje u odluci o glavnoj stvari i dijelu odluke o kamatama tako da se nalaže tuženicima J. V. i R. V. svakome isplatiti tužiteljima E. G. i P. R. svakome iznos od 562,50 (petstošezdesetdvaeuraipedesetcenti) eura što ukupno iznosi 2.250,00 (dvijetisućedvjestopedeset) eura zajedno sa zateznim kamatama od 2. veljače 2016. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

              - potvrđuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za plaćanje zateznih kamata od 14. siječnja 2015. do 1. veljače 2016.

              - preinačuje u odluci o troškovima postupka tako da se nalaže tuženicima nadoknaditi tužiteljima troškove prvostupanjskoga postupka u iznosu od 6.421,00 kune (šesttisućačetristodvadesetjedan) u roku od petnaest dana.

 

              II. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužiteljima troškove žalbe u iznosu od 1.709,75 kuna (tisućusedamstodevetkunaisedamdesetpetlipa) u roku od petnaest dana, a zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženici isplate ukupni iznos od 2.250,00 eura zajedno sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2015. do isplate i to tako da svaki tuženik isplati svakom tužitelju iznos od 562,50 eura sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju na dan isplate te je tužiteljima naloženo nadoknaditi solidarno tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 6.125,00 kuna u roku od petnaest dana.

 

              Pravodobnom i dopuštenom žalbom tu presudu pobijaju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te zbog odluke o troškovima postupka. Ističu kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je potom pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je od sklapanja sporazuma o raskidu predugovora o kupoprodaji stana u kojem sporazumu su se tuženici obvezali vratiti iznos kapare u iznosu od 2.250,00 eura pa do 14. siječnja 2015. kada su tužitelji tuženike pozvali na plaćanje tog iznosa protekao rok od tri godine i deset mjeseci a do podnošenja tužbe 4. veljače 2016. rok od čak četiri godine i jedanaest mjeseci pa smatraju jasnim da je razumni rok za ispunjenje obveze tuženika istekao i da je njihova tražbina dospjela. Zato smatraju da je njihov tužbeni zahtjev osnovan te predlažu preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavljaju i zahtjev za naknadu troškova žalbe – za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.375,00 kuna s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 334,75 kuna te sudsku pristojbu po odmjeri suda.

 

              Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu smatrajući žalbu neosnovanom i predlažući da drugostupanjski sud tu žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu te obveže tužitelje nadoknaditi im troškove odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kuna.

 

              Žalba je osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i djelomično protiv odluke o kamatama.

 

              Predmet spora je zahtjev bračnog para E. G. i P. R. protiv bračnog para J. V. i R. V. da im isplate iznos od ukupno 2.250,00 eura (svaki tužitelj svakom tuženiku iznos od 562,50 eura) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2015. do isplate, koji su iznos tuženici prethodno primili od tužitelja kao kaparu za kupoprodaju stana prema (pred)ugovoru od 25. studenog 2010. koji je ugovor sporazumno raskinut Sporazumom od 9. ožujka 2011. (u daljnjem tekstu: Sporazum) a njime su se tuženici obvezali isplatiti tužiteljima taj iznos nakon što pronađu novog kupca i od njega prime kaparu ili dio kupoprodajne cijene.

 

              Tužitelji tužbeni zahtjev temelje i na tvrdnji da je od sklapanja Sporazuma proteklo duže vrijeme (Sporazum je sklopljen 9. ožujka 2011.) pa time i razumni rok za ispunjenje obveze.

 

              Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako su tuženici Sporazumom preuzeli obvezu isplate iznosa od 2.250,00 eura koji su primili od tužitelja kao kaparu i da će to učiniti nakon što se pronađe novi kupac i nakon što prodavatelj od njega primi kaparu ili prvi dio kupoprodajne cijene, ali da taj uvjet nije ispunjen jer tuženici iz objektivnih razloga (stanja na tržištu nekretnina i uopće stanja u društvu) nisu mogli prodati stan po prvostupanjski sud ocjenjuje kako ugovoreni rok iz Sporazuma još nije prošao i da slijedom toga tražbina tužitelja još nije dospjela.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2.  Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo i iz inače pravilno utvrđenih činjenica izveo neke pogrešne zaključke pa su ostvarene pretpostavke za preinačenje (u cijelosti glede glavnoga zahtjeva i djelomično glede kamata) prvostupanjske presude primjenom odredbe članka 373. ZPP.

 

              Ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka pa tako ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se posebno pozivaju i tužitelji u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

 

              Prvostupanjski je sud međutim iz inače pravilno utvrđenih činjenica izveo neke pogrešne zaključke i djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo a to je rezultiralo nepravilnom i nezakonitom odlukom o tužbenom zahtjevu glede glavne stvari i dijela kamata.

 

              U prvostupanjskom je postupku pravilno utvrđeno da su tužitelji prilikom sklapanja (pred)ugovora o kupoprodaji stana od 25. studenog 2010. dali tuženicima kaparu u iznosu od 2.250,00 eura i da do realizacije kupoprodajnog ugovora nije došlo jer tužitelji nisu mogli ostvariti kredit (tuženicima je bilo poznato da tužitelji na taj način trebaju pribaviti sredstva za kupnju stana) te da su stranke (tužitelj P. R. i tuženica R. V.) 9. ožujka 2011. nakon prethodnog usmenog dogovora potpisale Sporazum kojim su se tuženici obvezali vratiti tužiteljima kaparu kada se pronađe novi kupac i primi kapara ili prvi dio kupoprodajne cijene, kao i da do prodaje nije došlo ni do zaključenja glavne rasprave iako tuženici nisu odustali od namjere za prodaju stana.

 

              Prvostupanjski je sud pravilno zaključio i kako je Sporazum samostalni ugovorni odnos pa na ovaj spor više ne može utjecati okolnost tko je kriv za raskid (pred)ugovora o kupoprodaji, a pravilan je i zaključak o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije tužiteljice E. G. i J. V. koji formalno nisu potpisali Sporazum ali su ga kao supružnici i suvlasnici zajedničke imovine prihvatili.

 

              Nije problematična ni ocjena prvostupanjskoga suda o poteškoćama na tržištu nekretnina u Republici Hrvatskoj, međutim iz te je činjenice prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o tome da tražbina tužitelja nije dospjela ni nakon gotovo pet godina (do podnošenja tužbe a do zaključenja glavne rasprave i duže) te je u tom pogledu i pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Iako ugovoreni rok ispunjenja u konkretnom slučaju ima elemente složenog roka jer u sebi sadrži neizvjesnost, nije riječ o sklapanju Sporazuma pod uvjetom, već su tuženici bezuvjetno preuzeli obvezu ispunjenja ali nakon što se pronađe novi kupac za stan i tuženici od njega prime kaparu ili prvi dio kupoprodajne cijene pa se ne primjenjuju odredbe o uvjetu, već odredbe o vremenu ispunjenja i zakašnjenju dužnika (članci 173. i 183. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – u daljnjem tekstu: ZOO/05.).

 

              Tako ugovoreni rok za ispunjenje obveze treba tumačiti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05. na način da je tuženik svoju obvezu dužan ispuniti u razumnom roku prema okolnostima slučaja jer svako drugo tumačenje dovodi u pitanje mogućnost ispunjenja obveze uopće, o čemu se sudska praksa u Republici Hrvatskoj obilato izjasnila pa tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1755/99 od 2. prosinca 1999. i Rev-558/03 od 23. svibnja 2004.

 

              Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga slučaja (one koje je uzeo u obzir i prvostupanjski sud ali i okolnost da su i sami tužitelji još neko vrijeme ponovno bili potencijalni kupci – kako proizlazi iz iskaza tuženice R. V. – list 39 spisa), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je razumni rok za ispunjenje obveze istekao podnošenjem tužbe i da se stoga tražbina tužitelja smatra dospjelom danom podnošenja tužbe pa i zatezne kamate teku od 2. veljače 2016. od kada su tuženici u zakašnjenju u smislu odredbe članaka 173. i 183. ZOO/05.

 

              Iz navedenih je razloga valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari u cijelosti te djelomično u odluci o zateznim kamatama (od 2. veljače 2016. do isplate) a u preostalom dijelu odluku o kamatama (za razdoblje od 14. siječnja 2015. do 1. veljače 2016.) potvrditi.

 

              Preinačena je i odluka o troškovima prvostupanjskoga postupka jer su sada tužitelji uspjeli u parnici pa im pripadaju svi troškovi a sastoje se od nagrade za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku (5.375,00 kuna za sastavljanje tužbe i obrazloženog podneska od 6. travnja 2016. i zastupanje na ročištu 15. lipnja 2016. – 100% nagrade a na ročištima 12. travnja 2016. 50% nagrade i ročištu za objavu presude 50 bodova, sve s porezom na dodanu vrijednost od 25%) i sudske pristojbe na tužbu i presudu (1.046,00 kuna) i iznose ukupno 6.421,00 kunu.

 

              Tužiteljima pripadaju u cijelosti i troškovi žalbe koje su određeno postavili (vrijednost odbijenog dijela zahtjeva za plaćanje zateznih kamata ne uzima se u obzir – članak 35. ZPP) a to su troškovi nagrade punomoćniku – odvjetniku za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.709,75 kuna.

 

              Tuženici nemaju pravo na naknadu troškova odgovora na žalbu jer su tužitelji uspjeli u žalbenom postupku a i ne radi se o trošku potrebnom za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP).

 

              Iz svih navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 373., 368. stavka 1. i 166. stavka 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Pula – Pola, 27. lipnja 2017.