Broj: Gž-1252/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, te Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Zorana Kežića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. L. OIB:…, kojeg zastupaju pun. M. P. i M. P., odvjetnici iz I., protiv tužene Republike Hrvatske OIB:…, koju zastupa z.z. ODO u Splitu – Stalna služba u M., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom posl. br. Pn-1004/2015 od 10. siječnja 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom posl. br. Pn-1004/2015 od 10. siječnja 2017. godine u pobijanom dijelu u točki II/a i b njene izreke.

 

              II. Prihvaća se žalba tužene Republike Hrvatske i preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom posl. br. Pn-1004/2015 od 10. siječnja 2017. godine u dosuđujućem dijelu u točki I. i u točki II. u dijelu odluke o troškovima postupka i sudi:

 

              1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

" Dužna je tužena, u roku od 15 dana, na ime materijalne štete isplatiti tužitelju 317.055,52 kn /tristosedamnaesttisućapedesetpetkuna i pedesetdvijelipe/, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 4. 1. 2002. god. pa do isplate, dok se za više traženo iz osnove promatranog sporednog potraživanja /zateznih kamata zahtijevanih za razdoblje 26. 3. 1996. god. – 4. 1. 2002. god./, tužiteljev zahtjev odbija."

 

              2. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tuženiku parnični trošak odmjeren sa 63.075,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

              "I Dužna je tužena, u roku od 15 dana, na ime materijalne štete isplatiti tužitelju 317.055,52 kn /tristosedamnaesttisućapedesetpetkuna i pedesetdvijelipe/, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 4. 1. 2002. god. pa do isplate, dok se za više traženo iz osnove promatranog sporednog potraživanja /zateznih kamata zahtijevanih za razdoblje 26. 3. 1996. god. – 4. 1. 2002. god./, tužiteljev zahtjev odbija.

 

              II Odbijaju se u cijelosti tužiteljevi zahtjevi koji glase:

              a/ „Dužna je tužena, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju 235.121,50 kn, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 26. 3. 1998. god., pa do isplate.

              b/ Dužna je tužena, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju 2.212.589,19 kn, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 26. 3. 1998. god., pa do isplate.“

 

              Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

 

              Pravovremeno podnesenim žalbama tu presudu pobijaju:

 

              a) tužitelj u točki II. njene izreke kao i odluci o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se žalba usvoji u odbijajućem dijelu, te prvostupanjska presuda preinači na način da tužbeni zahtjev tužitelja bude usvojen u cijelosti uz naknadu tužiteljeva troškova postupka.

 

              b) tužena u odnosu na točku I. izreke kao i u odluci o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se presuda preinači i tužitelj u cijelosti odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom te da se tuženoj dosude troškovi postupka.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Žalba tužene je osnovana.

 

Predmet spora je naknada materijalne i nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio zbog nezakonitog rada organa tužene – Porezne uprave, Ispostave Imotski.

 

O žalbi tužene:

 

Naime, tužitelj je tokom postupka tvrdio da su ga kao poreznog obveznika porezni organi, dakle tijela tužene – Porezna uprava I. nezakonito zadužili, a potom nezakonito blokirali njegov račun, a time kao posljedicu blokirali rad tužitelja, što je rezultiralo i pokretanjem stečajnog postupka pred Trgovačkim sudom u Splitu, međutim Trgovački sud u Splitu odbio je prijedlog za pokretanje postupka budući da je utvrdio da nisu ostvareni uvjeti za pokretanje stečajnog postupka.

 

Tužena, pak, ističe da je tijekom postupka zakonito pokrenut upravni postupak naplate duga tužitelja radi prisilne naplate poreza i doprinosa od čega najviše porez na dobit, te da ga je temeljem zakonitog rješenja od 25. ožujka 1998. godine zbog naplate poreznog duga FINA-a blokirala ali da je on mogao nastaviti poslovati putem drugih računa.

 

U žalbenom postupku ostalo je i nadalje sporno da li je tužena postupila zakonito u postupku naplate poreza i doprinosa ili je protuzakonitim postupkom prouzročila štetu tužitelju i u kojoj visini.

 

Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured I. pod poslovnim brojem Klasa: UP-1/415-02/98-01/71 Ur. broj: 513-07-17-02/98-1 od 26. ožujka 1998. godine donijela rješenje kojim Zavodu za platni promet nalaže izvršiti prisilnu naplatu poreza i doprinosa sa žiro računa … tužitelju na iznos od 244.920,67 kuna i to poreza na dobit 241.026,96 kuna, porez na promet usluga od 7,64 kune i porez od nesamostalnog rada od 51,70 kuna,

 

- da je tužitelju račun blokiran 3. travnja 1998. godine,

 

- da je tužitelj uložio žalbu koju je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Središnji ured svojim rješenjem Klasa: UP/2-415-02/98-01/149 Ur. broj: 513-07/98-2 od 16. rujna 1998. godine odbilo ali je Upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom Us-10249/1998-4 od 28. lipnja 2001. godine uvažilo tužbu i poništilo rješenje Ministarstva financija, Središnjeg ureda od 16. rujna 1998. godine nakon čega je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Središnji ured dana 18. listopada 2001. godine uvažilo žalbu tužitelja i poništilo rješenje od 26. ožujka 1998. godine i vratila predmet na ponovni postupak. Razlog vraćanja na ponovni postupak je da rješenje o naplati poreza i doprinosa nije obrazloženo,

 

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured I. donijelo novo rješenje Klasa UP/I-415/02/2001-001/00063 od 26. listopada 2001. godine, odnosno novo rješenje o ovrsi kojim se nalaže tužitelju na ime Poreznog duga na dan 26. listopada 2001. godine platiti 194.588,00 kuna, (179.797,16 kn glavnica + 14.791,54 kn kamate),

 

- da je tužitelj uložio žalbu na citirano rješenje,

 

- da je zaključkom od 15. ožujka 2014. godine spojen ovaj postupak i još 2 postupka u zajednički postupak koji se vodi pod poslovnim brojem Klasa UP/I-415-02/01-01/63,

 

- da je 25. ožujka 2004. godine donijeto rješenje o ovrsi pljenidbom tužitelju novčanih sredstava kod banke u iznosu od 232.742,28 kuna (102.057,33 kune glavnice i 130.734,95 kuna kamate),

 

- da je na ovo rješenje uložena žalba pozivajući se uostalom i na prigovor zastare potraživanja,

 

 

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S., Ispostava I. pod poslovnim brojem Klasa: UP/I-415-02/2001-001/00063 od 18. listopada 2011. godine donijelo rješenje o obustavi postupka radi naplate poreza od 194.788,70 kuna odlukom državnog tajnika - ravnatelja porezne uprave Klasa 410-01/11-01/174 od 20. srpnja 2011. godine kojom je izvršen otpis nenaplaćenih poreza i drugih javnih davanja do 2000. godine s pripadajućim nenaplaćenim kamatama.

 

Pravilno tužena u žalbi ističe da tijekom postupka suprotno utvrđenju suda prvog stupnja nije došlo do nezakonitog poreznog zaduženja tužitelja i blokade njegovih računa. Naime, prvostupanjski sud zaključak o nezakonitom postupanju tijela tužene vidi u činjenici prisilnog ostvarenja porezne tražbine prema tužitelju bez da je tijelo tužene prethodno provelo upravni postupak u kojem bi bio donijet upravni akt (porezno rješenje) koji bi bio osnova za donošenje rješenja o ovrsi i posljedično blokade tužiteljeva računa. Taj upravni postupak po sudu tijelo tužene bilo je, sukladno Zakonu o porezu na dobit i Zakonu o porezu na dohodak, u obvezi provesti, jer tužiteljev knjigovođa T. M. nije temeljem Ugovora o vođenju poslovnih knjiga od 05. siječnja 1997. godine imao ovlast učiniti ispravke u poreznoj prijavi za 1996. godinu (navodi prvostupanjskog suda).

 

Međutim, uvidom u godišnju prijavu poreza na dobit za 1996. godinu razvidno je da je ista supotpisana od tadašnjeg zakonskog zastupnika tužitelja (A. G.) i tužiteljev prigovor da T. M. koji je ujedno i sastavio tu prijavu nije bio za to ovlašten, nije osnovan. Iz pregleda Ugovora o vođenju poslovnih knjiga od 05. siječnja 1997. godine proizlazi da poslodavac daje posloprimcu vođenje svojih poslovnih knjiga s početkom rada od 01. siječnja 1997. godine, dakle bio je ovlašten sačiniti poreznu prijavu budući da je ona sastavljena kako to proizlazi iz prijave koja je zaprimljena 30. travnja 1997. godine, a za poslovnu godinu od 01. siječnja do 31. prosinca 1996. godine u Poreznoj upravi, dakle u vrijeme važenja Ugovora o poslovnoj suradnji i sasvim je logično da je isti ispravio i nepravilnosti koje su po izvršenom nadzoru od strane tijela tužene uočene i ispravio određeni dio same prijave.

 

Prema tome ispravak porezne prijave prema utvrđenju ovog suda učinjen je uz suglasnost i odobrenje zz tužitelja, a što je vidljivo i iz činjenice da je tužitelj u svojoj žalbi na rješenje o ovrsi tijela tužene od 26. ožujka 1998. godine i kasnije nije dovodio u pitanje ovlast knjigovođe za poduzimanje radnje ispravka porezne prijave.

 

Tijela tužene nisu bila dužna provoditi posebni upravni postupak jer je tužitelj (njegov knjigovođa) prije verifikacije ispravio poreznu prijavu i takva godišnja porezna prijava za 1996. godinu je bila temelj (ovršna isprava) za donošenje rješenja o ovrsi od 26. ožujka 1998. godine i pokretanje postupka prisilne naplate porezne tražbine kod tadašnjeg ZAP-a.

 

Naime, u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi od 26. ožujka 1998. godine u primjeni je bio Zakon o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 25/95; dalje ZPD) budući da je Opći porezni zakon u primjeni tek od 01. siječnja 2001. godine.

 

Prema članku 36. stavku 2. ZPD-a porez na dohodak za koji se podnosi porezna prijava obračunava se godišnje,

 

-prema članku 38. stavku 1. ZPD-a obveznici poreza na dohodak dužni su podnijeti poreznu prijavu Poreznoj upravi nakon isteka poreznog razdoblja (kalendarske godine),

 

-sukladno članku 39. stavku 1. istog zakona, obveznicima poreza na dohodak koji ne podnesu poreznu prijavu ili ako su podaci iz porezne prijave netočni ili nepotpuni porez na dohodak utvrđuje se u postupku prema odredbama ZPD-a i propisima o općem upravnom postupku,

 

-člankom 67. stavka 1. i 2. ZPD-a određeno je da se od poreznog obveznika koji porez nije platio u propisanom roku isti prisilno naplaćuje na osnovi rješenja o određivanju prisilne naplate, u kojem rješenju, pored ostalog moraju biti iskazani visina duga, kamata i troškova, naznaka dužnikove imovine iz koje će se izvršiti prisilna naplata i način izvršenja prisilne naplate.

 

Dakle, nedvojbeno proizlazi da je porezna prijava koju je podnio sam porezni obveznik ovršna isprava, temeljem koje, ukoliko porezna obveza nije po dospijeću plaćena, nadležna Porezna uprava donosi rješenje o ovrsi radi prisilne naplate.

 

Slijedom iznijetog nije bilo osnova za deblokadu računa tužitelja, jer upravni postupak nije bio pravomoćno okončan i tijelo tužene nije u kontinuitetu donosilo odluke radi naknade poreznog dugovanja prema tužitelju koji je dug egzistirao,s ve do obustave postupka odlukom tijela tužene od 18. listopada 2011. godine na temelju odluke državnog tajnika – ravnatelja Porezne uprave od 20. srpnja 2011. godine kada je vršen otpis neplaćenih poreza i drugih javnih davanja do 2000. godine s pripadajućim neplaćenim kamatama, dok dug nakon 2000. godine prema navodima tužene i dalje egzistira.

 

Isto tako, što se tiče blokade računa za istaći je da je tužitelj imao kod Kreditne banke Zagreb račun … koji je po rješenju o ovrsi od 26. ožujka 1998. godine bio blokiran danom 03. travnja 1998. godine, dok su preostala tri računa blokirana od strane ZAP-a tek 2001. godine i koji su blokirani temeljem rješenja tužene od 26. listopada 2001. godine. Dakle, u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi bio je blokiran samo jedan račun i to onaj naznačen u osnovi za blokadu.

 

Pravilno žaliteljica u žalbi navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka (točka 8. dopune vještva) proizlazi da je tužitelj imao insolventne račune broj … koji račun je slijednik ranija četiri računa i koji postoji tek od 22. travnja 2002. godine, otvoren kod HPB-a, a vještak navodi da je prometa po računima tužitelja nakon 03. travnja 1998. godine bilo i to računima broj … (Zagrebačka banka) i računu broj … (Societe generale – Splitska banka d.d.).

 

Prema tome tužitelj je mogao poslovati i nakon 03. travnja 1998. godine čak da su mu i svi računi blokirani jer i sa blokiranim računom može poslovati samo što bi sredstva koja bi bila uplaćena na taj račun bila umanjena za namirenje poreznog duga.

 

Isto tako i prema utvrđenju ovog suda tužitelj nije dokazao da bi uništio zalihe, jer toj radnji moraju biti nazočni djelatnici porezne uprave kako je to propisano člankom 4. Pravilnika o dopuštenom manjku s naslova kala, rastepa i loma na proizvodima u trgovini ("Narodne novine" broj 97/98, 59/07). Naime je tužitelj inače svoju robu u zalihi mogao stavit i u promet unatoč blokadi, stoga ne postoji uzročno-posljedična veza između blokade računa i uništene zalihe.

 

Trgovački sud u Splitu ocijenio je da ne postoje uvjeti za stečaj, koji je pokrenuo tužitelj, budući da su u tijeku bili upravni postupci, pa zbog činjenice što upravni postupci koji su ukazivali na visinu duga tužitelja nisu bili okončani obustavio stečajni postupak.

 

Prema utvrđenju ovog suda tijela državne uprave su postupala u skladu sa svojim ovlastima i njihovim radnjama nije prouzročena šteta tužitelju, stoga u smislu odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93,59/01) tužena nije dužna nadoknaditi tužitelju štetu jer njena tijela nisu počinila štetnu radnju.

 

Naime, iz postupka nedvojbeno proizlazi da je nakon podnošenja porezne prijave djelatnici porezne uprave pozvali su tužitelja da otkloni nedostatke u poreznoj prijavi, koje su otklonjene, na zakoniti način, nakon čega je u odnosu na tužitelja pokrenuta ovrha, a zbog ovrhe došlo je do blokade njegovih računa. Tijela državne uprave su radila u skladu sa svojim ovlastima, stoga blokada računa tužitelja nije bila razlog da on obustavi poslovanje.

 

Zbog iznesenog žalba tužene je osnovana i kao takva prihvaćena a prvostupanjska presuda u točki I. njene izreke preinačena temeljem odredbe članka 373. ZPP-a.

 

O žalbi tužitelja:

 

Nije osnovana žalba tužitelja da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku iz članka 354. stavka 2. točke 11. budući da presuda ima jasne, valjane i obrazložene razloge u odlučnim činjenicama te se ista može ispitati.

 

Isto tako prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima pravilno ocijenio izvedene dokaze. Naime, prema odredbi članka 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

 

Upravo tako je postupio prvostupanjski sud kada je donio odluku odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja, jer je izvedene ocjene ocijenio po slobodnom uvjerenju opravdavši svoje uvjerenje logičnim razlozima koji imaju uporište u dokaznoj građi. U slučaju da ocjena dokaza koje je dao sud nije u skladu s ocjenom stranke, time sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Tužitelj u žalbi zapravo daje svoju ocjenu provedenih dokaza za što nije ovlašten, te sukladno odredbi članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane.

 

Istovremeno ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Naime, nije u pravu žalitelj da u tijeku postupka nije zatražio naknadu nematerijalne štete već isključivo materijalne štete budući da iz povjesnice tužbe proizlazi da je tužitelj zatražio naknadu kako materijalne tako i nematerijalne štete, a kao nematerijalnu štetu označio je uništen ugled tužitelja na tržištu koje je uredno poslovalo od trenutka osnutka pa do nezakonite radnje, pa iz tog osnova potražuje iznos od 500.000,00 kuna, a uređenim tužbenim zahtjevom (podnesak od 28. rujna 2009. godine), zatražio je iznos od 2.212.589,19 kuna zbog umanjenog ugleda tvrtke za sedam godina.

 

Međutim, bez obzira na činjenicu da li je to ocjenjeno kao materijalna ili nematerijalna šteta za navesti je sljedeće.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da potraživanje iz točke II.a odnosi se na navodne pozajmice koje bi tužitelj morao vratiti trećim osobama, nije osnovano. Tužitelj je tvrdio da je u tijeku poslovanja pozajmljivao određene iznose od fizičkih osoba te da to nije mogao vratiti iz redovitog poslovanja zbog postupanja tužene. Međutim, kako je ovaj sud utvrdio da tužena nije nezakonito postupala, onda  je razvidno da radnjom tužene tužitelju nije nastala nikakva šteta, budući da su pozajmice sve nastale prije blokade njegovih računa.

 

Što se tiče točke II. b u kojoj tužitelj potražuje naknadu štete zbog gubitka ugleda, isti navodi da on nije tražio nematerijalnu štetu jer "pravna osoba nema niti tijelo niti dušu" pa ne može trpjeti duševne boli zbog povrede ugleda i časti već je to materijalna šteta koju tužitelj trpi zbog gubitka ugleda tvrtke, a ugled tvrtke predstavlja ekonomsku i imovinsku kategoriju.

 

Međutim taj obim štete nije bio priznat Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO'91) koji se primjenjuju u konkretnoj pravnoj stvari, već je odredbom članka 1100. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO'05) normirano da za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će ako ocjeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu neovisno o naknadi neimovinske štete a i kad nje nema. Odredba je stupila na snagu 01. siječnja 2005. godine.

 

Prema tome u vrijeme utuženja to nije bio pravno priznat oblik štete.

 

Zbog iznesenog žalba tužitelja nije osnovana i kao takva je odbijena a prvostupanjska presuda potvrđena u točki II. a/b njene izreke.

 

U nepobijanom dijelu točke I. izreke kojom je tužbeni zahtjev odbijen sa više zatraženo iz osnova promatranog sporednog potraživanja zateznih kamata zahtijevanih za razdoblje od 26. ožujka 1996. godine do 04. siječnja 2002. godine prvostupanjska presuda ostaje nepromijenjena.

 

Nakon donošenja ove drugostupanjske odluke trebalo je donijeti i novu odluku o troškovima postupka temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, a u skladu s vrijednosti predmeta spora te temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

 

Trošak tuženika sastoji se od sastava podneska od 28. siječnja 2005. godine u iznosu od 1.500,00 kuna, zatim pristup na ročište od 26. travnja 2005. godine u iznosu od 1.500,00 kuna, zatim pristupi na ročišta od 07. ožujka 2006. godine i 18. srpnja 2008. godine od po 750,00 kuna svaki, a isti iznos je i za ročište od 11. rujna 2009. godine, nakon toga pristup za ročišta od 05. srpnja 2011. godine, 15. rujna 2011. godine i 02. studenog 2011. godine iznose 3.100,00 kuna svako, a pristupi na ročišta od 14. prosinca 2011. godine i 25. siječnja 2012. godine, zatim 17. travnja 2012. godine, 24. lipnja 2013. godine, 15. srpnja 2013. godine, 28. listopada 2013. godine i 30. rujna 2013. godine po 1.550,00 kuna svako,  zatim ročišta od 12. studenog 2013. godine, 18. veljače 2014. godine u iznosu od 3.100,00 kuna svako, ročište od 07. srpnja 2014. godine u iznosu od 1.550,00 kuna te ročište od 15. rujna 2014. godine i 03. studenog 2014. godine u iznosu od 3.100,00 kuna svako. Trošak žalbe od 07. siječnja 2015. godine iznosi 3.225,00 kuna. Nakon ukidne odluke Županijskog suda u Splitu trošak tužene sastoji se od troška nazočnosti na ročište od 08. ožujka 2006. godine i 18. travnja 2006. godine po 2.500,00 kuna svatko, podnesak od 23. rujna 2016. godine u iznosu od 5.000,00 kuna, ročište od 31. listopada 2016. godine u iznosu od 2.500,00 kuna te ročište od 06. prosinca 2016. godine u iznosu od 5.000,00 kuna. Ovom iznosu treba pridodati sastav žalbe od 6.250,00 kuna pa proizlazi da je ukupan trošak tužene 63.075,00 kuna.

 

Za istači je da za ročišta na kojima se nisu provodili dokazi već se samo raspravljalo o procesnim pitanjima ovaj sud je utvrdio trošak sa 50% vrijednosti prema Tbr. 9/2 Tarife.

 

Odluka o troškovima postupka preinačena je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

 

U Splitu 19. srpnja 2017.