Broj: Gž-1952/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Blaženki Rilov-Ćurin, u pravnoj stvari tužiteljice I. H. iz Z., F. H. 17 L., O.:, koju zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. osiguranje d.d. Z., T. bana J. J. 13, O.:, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude O. građanskog suda u Z. posl. br. Pn-3369/13 od 10. ožujka 2016. godine, dana 21. kolovoza 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda O. građanskog suda u Z. posl. br. Pn-3369/13 od 10. ožujka 2016. godine, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 6.000,00 kuna za razdoblje od 17. srpnja 2013. godine do 10. prosinca 2013. godine (točka II. izreke).

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužiteljice u dijelu kojom pobija presudu O. građanskog suda u Z. posl. br. Pn-3369/13 od 10. ožujka 2016. godine, u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke).

 

              II. Vraća se spis predmeta O. građanskom sudu u Z., radi donošenja dopunskog rješenja kojim će odlučiti o zahtjevu tužiteljice za naknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 6.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana (točka I. izreke).

 

              Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtjeva isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 6.000,00 kuna, za razdoblje od 17. srpnja 2013. godine do 10. prosinca 2013. godine (točka II. izreke).

 

              Protiv te presude žalila se tužiteljica, pobijajući istu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica se žalila i protiv pobijane presude u dijelu kojim je prvostupanjski sud obrazložio nedonošenje odluke o trošku, na način da bi tužiteljica u podnesku od 14. siječnja 2016. godine uredila tužbeni zahtjev, ne zahtijevajući naknadu troška, pa da je odustala od tog dijela zahtjeva. Tužiteljica je predložila da drugostupanjski sud prihvati njenu žalbu te preinači presudu prvostupanjskog suda u smislu žalbenih navoda, a podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Popisala je i zatražila trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.171,88 kuna.

 

              Tužena nije odgovorila na žalbu tužiteljice.

 

              Nakon što je pobijana presuda ispitana u okviru odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), odlučeno je kao u izrekama ovih drugostupanjski odluka iz slijedećih razloga:

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu osigurnine u svoti od 6.000,00 kuna, po polici osiguranja od posljedica nesretnog slučaja.

 

              U ovoj parnici nisu bili sporni nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tužene te odgovornost iste za isplatu tužiteljici ugovorenog osiguranog iznosa koji za slučaj trajnog invaliditeta iznosi 60.000,00 kuna.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da trajni invaliditet tužiteljice iznosi 10 posto, pa da joj pripada po osnovu ugovornog osiguranja isplata u iznosu od 6.000,00 kuna, koliko je i zatražila konačnim uređenjem tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen za navedeni iznos.

 

              Nadalje je prvostupanjski sud, pozivom na odredbu članak 943. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) i članka 14. stavka 1. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja, smatrao da na dosuđenu glavnicu tužiteljici nije moguće priznati zateznu kamatu od 17. srpnja 2013. godine kada je tužiteljica tuženoj dostavila odštetni zahtjev, iz razloga što uz odštetni zahtjev nije dostavila i medicinsku dokumentaciju, a radi čega tužena da nije ni mogla utvrditi opseg ni visinu nastale invalidnosti tužiteljici. Kako su tužba i medicinska dokumentacija tuženoj dostavljeni 26. studenog 2013. godine, sukladno odredbi članka 943. stavka 1. ZOO-a, tužena da je dužna platiti zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice u roku od 14 dana po primitku tužbe i medicinske dokumentacije, tj. od 11. prosinca 2013. godine do isplate, pa je glede zatezne kamate tužbeni zahtjev prihvaćen u ovom dijelu, a odbijen u dijelu kojim je zatražena kamata na dosuđeni iznos od 6.000,00 kuna za razdoblje od 17. srpnja 2013. godine do 10. prosinca 2013. godine.

 

              Nije osnovana žalba tužiteljice u dijelu kojim pobija presudu prvostupanjskog suda u odnosu na odbijajući dio zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice u iznosu od 6.000,00 kuna, za razdoblje od 17. srpnja 2013. godine do 10. prosinca 2013. godine.

 

              Naime, kada se ima u vidu sadržaj odredbe članka 943. stavka 1. ZOO-a prema kojoj kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan uplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, ovaj sud smatra da obavijest da se osigurani slučaj dogodio podrazumijeva dostavu prijave, police, dokaza o uplaćenoj premiji, dokaze o okolnostima nastanka nesretnog slučaja i medicinsku dokumentaciju s utvrđenim posljedicama radi određivanja konačnog postotka trajnog invaliditeta, kako je to propisano člankom 13. stavak 2. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja. Prema tome, dok tužiteljica tuženoj nije dostavila medicinsku dokumentaciju, tužena nije ni mogla utvrditi pravo tužiteljice na isplatu osiguranog iznosa, pa je pobijanom presudom u ovom dijelu pravilno odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 17. srpnja 2013. godine do 10. prosinca 2013. godine. Stoga žalba tužiteljice u ovom dijelu nije osnovana, pa je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, ista odbijena i potvrđena presuda prvostupanjskog suda, a radi čega je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

              Međutim, u žalbi tužiteljice je izneseno nekoliko prigovora kojima se pobija presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tužena obvezana isplatiti tužiteljici iznos od 6.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2013. godine do isplate (da je tužiteljica prigovorila nalazima i mišljenjima vještaka liječnika koji su vještačili po pitanju zaostalog invaliditeta tužiteljice, da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti prijedlog tužiteljice i ponovno pozvati vještaka liječnika dr. J. F., obzirom da punomoćnik tužiteljice nije bio nazočan kada je vještak usmeno saslušan na ročištu i dr.). Naime, tužbeni zahtjev tužiteljice je prihvaćen u cijelosti po pitanju glavnice ( prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu) i isplate zatezne kamate za razdoblje od 11. prosinca 2013. godine do isplate, pa se tužiteljici ne može priznati pravni interes da žalbom pobija presudu prvostupanjskog suda u ovom dosuđujućem dijelu. Stoga žalba tužiteljice u ovom dijelu nije dopuštena (članak 358. stavak 3. ZPP-a), a radi čega je, osnovom odredbe članka 367. stavka 1. ZPP-a žalba u ovom dijelu odbačena, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

              U presudi prvostupanjskog suda je izostala odluka o parničnom trošku, uz obrazloženje da u podnesku od 14. siječnja 2016. godine tužiteljica nije zahtijevala naknadu parničnog troška, a radi čega je prvostupanjski sud smatrao kako je tužiteljica od tog zahtjeva odustala.

 

              Izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije pravilno. Uvidom u podnesak tužiteljice od 14. siječnja 2016. godine je vidljivo da je u tom podnesku tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na ranije zatraženu glavnicu, ali nije navela da povlači zahtjev za naknadu parničnog troška kojeg je postavila u tužbi. Naprotiv, u tom podnesku, tužiteljica je popisala trošak za sastav tog podneska. Stoga je u pravu tužiteljica kada u žalbi prigovara da joj je trebao biti dosuđen parnični trošak, a njezinu žalbu u ovom dijelu smatrati je prijedlogom za donošenje dopunskog rješenja u smislu odredbe članka 341. stavka 2. ZPP-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 21. kolovoza 2017. godine