Broj: Gž-104/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog i to Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Andree Boras Ivanišević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. P. iz S., I. 4, O.:, kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u S., protiv tuženica: pod 1) K. K. iz S., P. 10, O.:, i pod 2) K. K. D. iz S., K. T. 13, O.:, koje zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u S., radi predaje u suposjed i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude O. suda u S. poslovni broj P.-67/13 od 15. siječnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24. kolovoza 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja u pobijanom dijelu iz točke I. izreke presude te se u tom dijelu potvrđuje presuda O. suda u S. poslovni broj P.-67/13 od 15. siječnja 2015. godine.

 

              II.Djelomično se usvaja žalba tužitelja te se preinačava presuda O. suda u S. poslovni broj P.-67/13 od 15. siječnja 2015. godine u dijelu pod točkom II. izreke, na način da se sudi:

 

              Dužne su tuženice u roku od 15 dana od donošenja ove presude isplatiti tužitelju iznos od 17.720,60 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. prosinca 2012. godine, pa do isplate, po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do isplate po stopi od 8,05 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više traženo do iznosa od 33.753,50 kuna tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, kao i za više zatraženu zakonsku zateznu kamatu koja teče od 27. svibnja 2008. godine.

 

              III.Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

              "I – Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I.Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predaju tužitelju u suposjed poslovni prostor koji je položen u jugoistočnom dijelu prizemlja poslovne zgrade anagrafske oznake i broja K. T. 13, površine 176 m2, koja je sagrađena na čest.zgr.2167/1, upisane u Z.U. 5613 za k.o.S..

II.Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude isplatiti tužitelju iznos od 33.753,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 613,70 kn od 27.5.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.6.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.7.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.8.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.9.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.10.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.11.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.12.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.1.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.2.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.3.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.4.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.5.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.6.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.7.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.8.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.9.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.10.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.11.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.12.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.1.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.2.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.3.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.4.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.5.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.6.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.7.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.8.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.9.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.12.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.1.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.2.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.3.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.4.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.5.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.6.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.7.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.8.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.9.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.10.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.11.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.12.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.1.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.2.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.3.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.4.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.5.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.6.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.7.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.8.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.9.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.10.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 613,70 kn od 27.11.2012.g. pa do isplate.

III.Dužni su tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka.

              II – Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženicama na jednake dijelove parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kuna."

 

              Protiv navedene presude žali se tužitelj i to zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14- dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za predaju u suposjed poslovni prostor koji je položen u jugoistočnom dijelu prizemlja poslovne zgrade anagrafske oznake i broja K. T. 13, površine 176 m2, sagrađen na čest. zgr. 2167/1 Z.U. 5613 za k.o. S. te zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari i to za razdoblje od 22. travnja 2008. do 21. studenog 2012. godine.

 

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće odlučne činjenice:

 

              -da iz pravomoćnog djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji klasa: UP-I-942-04/97-01/1633 od 25. rujna 2006. proizlazi da je u postupku povrata nacionalizirane imovine tužitelju i predniku tuženica vraćeno u vlasništvo pet poslovnih prostora ukupne površine od 334 m2 koji se nalaze u zgradi čest. zgr. 2167/1/6 k.o. S., s time da je tužitelj suvlasnik predmetnih poslovnih prostora za 5/160 dijela, a E. K. kojeg su naslijedile tuženice prema rješenju o nasljeđivanju broj O-2278/03 od 13. listopada 2004., donesenog po javnoj bilježnici V. B., za 5/120 dijela,

 

              -da je ugovorom o darovanju od 15. studenog 2012. godine, tužitelj svoj suvlasnički udio na predmetnim nekretninama, koje su mu vraćene u postupku denacionalizacije, darovao svojoj supruzi L. P., a ona je zatražila uknjižbu prava suvlasništva što je vidljivo iz prijedloga za uknjižbu od 21. studenog 2012. i koja uknjižba je u međuvremenu i provedena.,

 

-da je rješenjem prvostupanjskog suda br. Ovr-2016/07 od 11. veljače 2008., koje je potvrđeno rješenjem Ž. suda u S. br. Gž-3001/08 od 5. lipnja 2008. je određena privremena mjera kojom je naloženo E. P. da ukloni pregradni zid koji je izgradio u poslovnom prostoru koji je u prizemlju zgrade čest. zgr. 2167/1 k.o. S..,

 

              -da iz zapisnika broj O.-2016/07 od 18. rujna 2007. je vidljivo kako je tužitelj (u tom predmetu protivnik osiguranja) izjavio da je ključeve predmetnog prostora dobio u svibnju 2007. godine..

 

              -da iz zapisnika G. S. od 19. ožujka 2008. je razvidno da je tog dana tužitelj predstavnicima G. S. vratio ključeve predmetnog poslovnog prostora, a koju  činjenicu je tužitelj priznao u iskazu.,

 

              -da iz zapisnika G. S. od 22. travnja 2008. je vidljivo da je odvjetniku B. R. (punomoćniku tuženica iz ove parnice) tog dana od strane G. S. predan komplet ključeva predmetnog poslovnog prostora, a jedan komplet ključeva je ostao G. S..,

 

-da je tužitelj u iskazu danom 8. ožujka 2010. tvrdio da ne posjeduje ključeve predmetnog prostora jer je iste vratio G. S., a u podnesku od 18. veljače 2013. tužitelj je tvrdio da je on nakon dobivanja ključeva od strane G. S. (očito u svibnju 2007. godine, kako je gore navedeno) zamijenio stare brave, izradio nove ključeve i iste predao G. S..

             

-da je dopisom od 12. studenog 2012. tužitelj od G. S. tražio kopiju ključeva.,

 

              -da je svjedokinja D. L. (sestra tužitelja) u iskazu danom 23. studenog 2012. izjavila da je vidjela tuženicu i Z. D. u predmetnom poslovnom prostoru kako pile police i to nakon što je tužitelj predao ključeve tog prostora.,

 

              -da je svjedoka Z. D. (supruga tuženice pod 2.) nije bilo moguće utvrditi činjenice za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu budući da je isti saslušan prije postavljanja predmetnog zahtjeva.

 

              -da svjedokinja L. P. (supruga tužitelja) je u iskazu navela da ona nema ključ od predmetnog poslovnog prostora, da ključ nema ni tužitelj, da joj tužitelj nije prostor predao u posjed, da ne zna ima li koji drugi suvlasnik ključeve od tog prostora i da joj je poznato da je 19. ožujka 2008. tužitelj vratio ključeve G. S..

 

              Temeljem navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku u cijelosti odbio tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da tužitelj nije suvlasnik predmetnog poslovnog prostora, odnosno da tužitelj nije dokazao pretpostavke za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari u smislu odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), smatrajući da je isti svojevoljno ostao bez suposjeda stvari u suvlasništvu.

 

              Zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije suvlasnik predmetnog poslovnog prostora pa samim time da nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 161. stavak 1. u vezi sa člankom 46. stavak 1. i člankom 42. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV) kojim se traži predaja u suposjed u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilan.

 

              Naime, odredbom članka 46. stavak 1. ZV-a propisano je da svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizilaze iz njegova suvlasništva, a svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (članak 42. stavak 1. ZV-a).

 

              Kako tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetne stvari, naprotiv, isti je svoj suvlasnički dio darovao supruzi L. P. koja je zatražila uknjižbu prava suvlasništva temeljem prijedloga za uknjižbu od 21. studenog 2012. godine, a koja uknjižba je provedena u zemljišnim knjigama suda, to je pravilno prvostupanjski sud u ovom dijelu odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan, za koji uzgred rečeno tužitelj izjavljenim žalbenim razlozima nije se ni osvrnuo, ni naveo razlog zbog kojeg pobija prvostupanjsku presudu u ovom dijelu.

 

              Obzirom na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, koja kao pravilna i potpuna prihvaća ovaj žalbeni sud, a na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno je taj sud primijenio materijalno pravo, to se s obzirom na izneseno, primjenom odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a izostavlja posebno obrazloženje kao suvišno.

 

Kako nisu ostvareni ni žalbeni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tužitelja u dijelu pod točkom I. pobijane presude valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368.stavak 1. ZPP-a, čime od odlučeno kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

 

Međutim, zaključak prvostupanjskog suda da tuženice nisu dužni isplatiti tužitelju naknadu zbog upotrebe suvlasničkog dijela predmetne nekretnine za sada nije moguće prihvatiti.

 

Naime, odredba članka 1120. ZOO-a sadrži opće pravilo o naknadi za uporabe tuđe stvari, kojom je određeno da vlasnik stvari može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete ili ako nje, da mu ovaj naknadi korist koju je imao korisnik od upotrebe stvari.

 

Tužitelj kao suvlasnik u razdoblju od 22. travnja 2008. godine do 21. studenog 2012. godine nesumnjivo je bio suvlasnik predmetne nekretnine te kao takav ima pravo na suposjed i korištenje te iskorištavanje predmetne nekretnine u omjeru njegovog prava suvlasništva obzirom da ga na to ovlašćuje odredba iz članka 37. stavak 2. i članka 42. stavak 1. ZV-a.

 

Dakle, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, upravo iz tog tužiteljevog prava proizlazi obaveza tuženika koji iskorištavaju njegov suvlasnički dio nekretnine da mu naknade korist koju imaju od iskorištavanja (upotrebe) stvari tužitelja, u smislu članka 1120. ZOO/05 te da mu zbog korištenja i iznajmljivanja poslovnog prostora nadoknade odgovarajuću naknadu. Suvlasnik koji je koristio bez naknade suvlasnički dio drugog suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine odnosno zakupnine koju je ostvario pa je to korist koju je dužan naknaditi i to u nominalnom iznosu najamnine kako je dospijevala za naplatu.

 

Osnovano žalitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud griješi kada smatra da je tužitelj nesavjestan i nepošten, smatrajući je svojevoljno ostao bez suposjeda predmetnog prostora, budući da kao suvlasnik svakako ima pravo ostaviti za sebe jednu kopiju ključeva predmetnog prostora. Naime, pravilno tužitelj u žalbi navodi da nije samovoljno predao ključeve G. S., već je to napravio nakon donošenja privremene mjere i nakon što su ga tuženici na to sudskim putem primorali, što u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, obzirom da navedeno utvrđenje proizlazi iz pregledanih dokaza.

 

Nije od odlučne važnosti jesu li tuženici onemogućavali tužitelju suposjed ili nisu, odnosno odlučno za rješenje ovog spora jest činjenica da su tuženici u vremenskom razdoblju koristili suvlasnički dio nekretnine tužitelja, kao i iznos visine naknade u obliku zakupnine za svaki mjesec korištenja.

 

Visinu mjesečne zakupnine prvostupanjski je sud utvrdio temeljem podataka o visini zakupnine poslovnog prostora iste površine i na istom području na kojem se nalazi predmetni poslovni prostor.

 

Odlučujući o visini naknade ostvarene koristi koju tužitelj može osnovano potraživati od tuženika, ovdje valja navesti činjenicu da bi tužitelj kao naplatitelj ove zakupnine bio u obvezi na ostvarenu zakupninu podmiriti dužne poreze kao i snositi troškove u svezi održavanja nekretnine.

 

Sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), koji je važio u vrijeme spornog potraživanja, kod dohotka od imovine na temelju zakupnine nekretnina, priznaju se izdaci u visini od 30 % od ostvarene zakupnine, odnosno zakonodavac je pretpostavio da vlasnik nekretnine koju daje u zakup ima troškove u visini od 30 % vrijednosti ostvarene zakupnine (članak 57. stavak 1.).

 

U konkretnom slučaju nije utvrđeno, što je inače moguće dopušteno dokazivati, da je tužitelj u spornom razdoblju imao veće odnosno manje troškove održavanja poslovnog prostora od zakonom pretpostavljenog iznosa koji predstavlja 30 % zakupnine kojeg je ostvario davanjem u zakup poslovnog prostora, odnosno iznosa koji bi mogao potraživati od tuženika kao ostvarenu korist uporabom poslovnog prostora. Na tako umanjeni iznos najamnine koji predstavlja poreznu osnovicu za obračun poreza na ostvareni dohodak od zakupnine, tužitelj bi bio dužan platiti dužne poreze sukladno mjerodavnim odredbama naprijed spomenut i zakonski propisan.

 

Prema tome, iznos koji bi tužitelj platio na ime dužnih poreza potrebno je umanjiti za pripadajuću naknadu ili bi u suprotnom na strani tužitelja došlo do stjecanja bez osnove. Odredbama mjerodavnih odredaba Zakona o porezu na dohodak u razdoblju za koje tužitelj potražuje naknadu za iznos zakupnine umanjenje za 30 % bila je propisana porezna stopa od 15 %, time da se na obračunati iznos poreza obračunava i pripadajući prirez od 10 %. Pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredaba koje je potrebno primjenjivati kod utvrđivanja visine pripadajuće naknade koristi tužitelju ovaj sud utvrđuje da tužitelju pripada naknada koristi u mjesečnom iznosu od po 322,20 kuna (iznos od 613,70 kuna umanjeno za 30 %, što daje iznos od 429,60 kuna koji se umanjuje za 15 % poreza te 10 % prireza na porez). Na dosuđene mjesečne iznose naknade tužitelju pripadaju kamate zbog zakašnjenja, sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, a to je od dana podnošenja tužbe (28. studenog 2012. godine pa do isplate), jer tuženice nisu bile nesavjesni stjecatelji.

 

Obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, to je slijedom naprijed iznesenog trebalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, na temelju odrede članka 373. točka 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, čime je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je temeljem odredbe članka 166. stavak 2., u svezi sa člankom 154. stavak 2. ZPP-a odlučeno s obzirom na polovičan uspijeh u parnici da svaka stranka snosi svoje troškove postupka

 

U Splitu, 24. kolovoza 2017. godine