Broj: Gž-611/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz S., K. .., zastupane po punomoćniku R. V., odvjetniku u S., protiv tuženih pod 1. Županijske Ceste S. d.o.o. Split, R. B. ...., OIB: ... i pod 2. Općine Milna, zastupane po punomoćnicima I. S. i M. S., odvjetnicima u S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika pod 1. Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Podružnica S., T. H. b. z. ...., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka i umješača protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 2. prosinca 2016. godine pod poslovnim brojem Pn-287/16, u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 2. prosinca 2016. godine pod poslovnim brojem Pn-287/16, tako da se sudi:

"I. Nalaže se tuženicima, solidarno, u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 58.125,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2009. godine, a obračunavaju se do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo do iznosa od 115.000,00 kuna, kao i za više zatraženu kamatu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženicima, solidarno, u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 44.604,00 kune."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te su obvezani tuženici solidarno naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 77.500,00 s kamatom od podnošenja tužbe, odnosno 20. lipnja 2009. godine, time da je stopa kamate određena od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 37.500,00 kuna (do ukupnog iznosa od 115.000,00 kuna) je odbijen.

Odlukom o troškovima postupka obvezani su tuženici nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 69.582,18 kuna, a tužiteljica nadoknaditi tuženiku pod 2. parnični trošak u iznosu od 2.062,50 kuna.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužiteljica osporavajući presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik pod 2. osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žale tuženik pod 1. i umješač na strani tuženika pod 1. osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači u osporenom dijelu i odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se presuda u osporenom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljičina žalba nije osnovana.

Žalbe tuženika i umješača na strani tuženika pod 1. su osnovane.

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužiteljice za naknadu štete, i to u ukupnom iznosu od 115.000,00 kuna.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako bi se štetni događaj zbio 17. veljače 2006. godine,

- kako je tužiteljica prolaskom preko rive u M. naišla na metalne šiljke, a koje je metalne šiljke postavio tuženik pod 1. kao izvođač na temelju ugovora zaključenim s tuženikom pod 2. kao naručiteljem,

- kako su bili izvedeni radovi na način da je uklonjen cijeli betonski sloj na rivi,

- kako nije bilo zabranjeno kretanje na mjestu na kojem se dogodila nezgoda,

- kako je tužiteljica zadobila prijelom desne natkoljenične kosti s mobilizacijom od ranije ugrađene proteze,

- kako je tužiteljica od ranije imala ugrađene proteze na oba kuka,

- kako je uslijed prijeloma došlo i do iščašenja proteze, te je tužiteljici 11. ožujka 2006. godine ponovno učinjena repozicija,

- kako je tužiteljici preporučen hod sa štakama uz stalno nošenje ortoze, a koju ortozu je nosila više od tri mjeseca,

- kako kod tužiteljice nije došlo do poboljšanja nakon provedene stacionarne rehabilitacije u razdoblju od rujna do listopada 2006. godine,

- kako je kod tužiteljice došlo do umanjenja životne aktivnosti od 30%, s obzirom na nemogućnost iole dužeg hodanja bez povremenog zastoja,

- kako je tužiteljica trpjela fizičke bolove, te strah.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su tuženici obvezni solidarno naknaditi štetu tužiteljici sukladno odredbi članka 1108. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), a ovaj zaključak u cijelosti kao pravilan prihvaća i ovaj sud, kako je to već i naveo u svojoj ranijoj odluci od 28. travnja 2016. godine pod poslovnim brojem Gž-729/16, jer je u ovom konkretnom slučaju jasno da se ne radi o nikakvom slučaju u svezi održavanja cesta, kako to pogrešno u žalbi ističe tuženik pod 1., već je dakle zaključen ugovor o građenju između tuženih, a zaista u smislu odredbe članka 1108. ZOO-a naručitelj građevinskih radova, ali zajedno solidarno s izvođačem odgovara za štetu nastalu ozljeđivanjem pješaka na prostoru na kojem su izvedeni građevinski radovi.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio kako je tužiteljica pala preko šiljaka, koji su bili teško primjetljivi, te da stoga s obzirom da nije bilo zabrane prolaska da tužiteljica svojim ponašanjem nije doprinijela nastanku štete.

Ovaj zaključak prvostupanjskog suda ne prihvaća u cijelosti kao pravilan i ovaj sud, jer upravo iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je riva na mjestu preko kojeg je prelazila tužiteljica bila razrovana, odnosno da je uklonjen betonski sloj, te je dakle tužiteljica da je obraćala prosječnu pažnju pješaka, a ovo sve cijeneći i utvrđenje prvostupanjskog suda da se tužiteljica šetala mogla utvrditi da se radi o gradilištu.

Tužiteljica je isto prema utvrđenju prvostupanjskog suda osoba s ranije ugrađenim protezama u kukovima, to ovaj sud smatra kako je tužiteljica doprinijela nastanku štete za 25%, dok bi u preostalom dijelu sukladno odredbi članka 1108. ZOO-a tuženici bili u obvezi naknaditi štetu tužiteljici.

Sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a u svezi odredbe članka 19. ZOO-a prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljici došlo do povrede prava osobnosti, te da ista ima pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 70.000,00 kuna.

Zaključak suda glede visine štete u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te se stranke upućuju na obrazloženje prvostupanjskog suda u smislu odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a, no s obzirom na doprinos tužiteljice nastanku štete, to ovaj sud smatra da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti u iznosu od 52.500,00 kuna.

Glede imovinske štete prvostupanjski sud je zaključio kako je tužiteljica dokazala da joj je bila potrebna tuđa njega i pomoć, te da sukladno odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO-a tužiteljica ima pravo na naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 7.500,00 kuna, cijeneći sat rada u iznosu od 25,00 kuna, dok je zaključio kako tužiteljica nije imala troškove liječenja, kao ni uništene odjeće i drugih predmeta, jer na ovu okolnost nije niti ponudila valjane dokaze.

Zaključak prvostupanjskog suda glede visine imovinske štete prihvaća i ovaj sud, ali sukladno utvrđenoj suodgovornosti tužiteljice smatra da iznos od 7.500,00 kuna valja umanjiti za 25%, odnosno da tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 5.625,00 kuna, odnosno da je tužiteljici nastala ukupna šteta u iznosu od 58.125,00 kuna.

S obzirom na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer je tužba podnesena 19. lipnja 2009. godine, a liječenje kod tužiteljice za završeno u roku od tri godine.

Kao što je ovaj sud to istaknuo u svojoj odluci pod poslovnim brojem Gž-729/16 od 28. travnja 2016. godine odredbu članka 1103. ZOO-a koja propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga se mora dovesti u koleraciju s odredbom članka 230. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano kako tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Odredba članka 1100. ZOO-a nije identična nekadašnjoj odredbi članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), jer su ranije pravne osnove koje su omogućavale oštećeniku pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete (fizičke boli, različiti boli duševnih boli, strah, naruženost ...) po novom ZOO-u u potpunosti izgubili to pravno značenje, te su navedene pravne osnove samo kriterij (mjerila) odnosno kvalifikatorne okolnosti po kojima sud, uzimajući u obzir težinu povrede i okolnost slučaja određuje visinu pravične novčane naknade u slučaju povrede prava osobnosti.

Dakle, zaista je prije bilo važno utvrditi kada su prestali fizički bolovi, kada je prestalo trpljenje straha, te kada je došlo do konačnog ustaljenja zdravstvenog stanja, odnosno do definitivnog smanjenja životnih aktivnosti, a sve kako bi se provjerilo kada je počeo tijek zastare.

U smislu odredbe članka 1100. ZOO-a potrebno je samo da oštećenik zna otprilike kolika mu je šteta, odnosno da se temeljno njegovo zdravstveno stanje ustalilo, te da mu je šteta predvidljiva, no eventualno trajanje liječenja ne utječe na zastaru.

Međutim, unatoč jasnoj uputi ovog suda iz ranije navedene odluke pod poslovnim brojem Gž-729/16 ponovno je vještak ortoped umjesto da decidirano naznači kada je šteta bila predvidiva, a sigurno je šteta bila predvidiva po provedenoj stacionarnoj rehabilitaciji 14. listopada 2006. godine, u svom vještačenju naveo kako je tijek liječenja trajao tri godine, te ponovno prvostupanjski sud zaključio kako je šteta dospjela tri godine po nastanku štetnog događaja.

Zaključak prvostupanjskog suda je u potpunosti nepravilan, ali po pravnom shvaćanju ovog suda tuženici time što su postavili prigovor zastare su trebali i dokazati da je tužiteljičina tražbina zastarjela ("reus excipiendo fit actor").

U ovom konkretnom slučaju stranke nisu imale posebnih primjedaba na vještačenje, već je samo umješač na strani tuženika pod 1. ustrajao u svom dokaznom prijedlogu provođenja novim medicinskim vještačenjem, sukladno svom ranije iznesenom podnesku, ali iz kojeg jasno proizlazi da se u biti novog vještaka traži odrediti zato što se ne prihvaća odnos ranije određenih vještaka prema tužiteljičinom zdravstvenom stanju koje je bilo prije same predmetne nezgode, a što je potpuno irelevantno, za procijeniti tijek zastare.

Stoga, ovaj sud neovisno što je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako samo okončanje liječenja predstavlja onaj moment od kojeg je tek tužiteljica saznala za oštećenika i štetu, te da bi od tada teko zastarni rok, smatra da zaista je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer tuženici nisu dokazali da bi kod tužiteljice došlo do dospijeća prije 14. listopada 2006. godine kada je završena stacionarna rehabilitacija.

Slijedom navedenog, valjalo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu, te obvezati tuženike da isplate tužiteljici na ime naknade štete iznos od 58.125,00 kuna, i to sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a s kamatom od utuženja, i to prema stopi, kako je to ovaj sud u izreci i naveo, u smislu odredbe članka 29. ZOO-a.

Sukladno odredbi članka 166. ZPP-a valjalo je odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i tri obrazložena podneska na kojima se tužiteljica očituje na odgovore na tužbu i vještačenje od 2.500,00 kuna po radnji, kao i trošak pristupa na 17 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (14. srpnja 2010. godine, 11. svibnja 2011. godine, 13. ožujka 2013. godine, 14. studenog 2013. godine, 12. prosinca 2013. godine, 22. siječnja 2014. godine, 3. ožujka 2014. godine, 4. travnja 2014. godine, 16. svibnja 2014. godine, 17. studenog 2014. godine, 6. svibnja 2015. godine, 1. lipnja 2015. godine, 23. srpnja 2015. godine, 8. rujna 2015. godine, 7. listopada 2015. godine, 12. rujna 2016. godine i 8. studenog 2016. godine) po 2.500,00 kuna po radnji.

Tužiteljici je valjalo priznati trošak pristupa na 12 ročišta na kojima se nije raspravljalo o glavnoj stvari od 500,00 kuna po radnji (29. rujna 2010. godine, 2. studenog 2010. godine, 8. prosinca 2010. godine, 25. ožujka 2011. godine, 15. lipnja 2011. godine, 7. rujna 2011. godine, 2. studenog 2011. godine, 21. studenog 2012. godine, 4. travnja 2013. godine, 26. rujna 2014. godine, 30. listopada 2014. godine i 19. listopada 2016. godine).

Tužiteljici je valjalo priznati trošak sastava žalbi u iznosu od 2.500,00 kuna, što sveukupno uvećano za PDV od 15.250,00 kuna čini svotu od 76.250,00 kuna, a koju svotu je valjalo pak uvećati za trošak pristojbi u iznosu od 3.625,00 kuna, tako da tužiteljičin trošak čini svotu od 79.875,00 kuna.

Tuženiku pod 2. valjalo je priznati trošak pristupa na četiri ročišta po 2.500,00 kuna te trošak sastava dviju žalbi od ukupno 6.250,00 kuna što čini svotu od 16.250,00 kuna, što uvećano za PDV od 4.062,50 kuna čini svotu od 20.312,50 kuna.

Na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, a posebno cijeneći okolnost Tbr. 7. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) valjalo je smatrati kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku za 60%, a tuženici za 40%, te je stoga tužiteljici valjalo priznati trošak razmjeran uspjehu u iznosu od 47.925,00 kuna, a tuženiku pod 2. trošak razmjeran uspjehu u iznosu od 8.125,00 kuna, a što znači da bi nakon izvršenog prijeboja tuženici bili u obvezi nadoknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 39.800,00 kuna uvećano za troškove vještačenja od 4.804,00 kune.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 31. kolovoza 2017. godine